Godina veze s muškarcem (58 godina) činila se kao bajka, dok uz šalicu kave nije iznio svoj plan za moj život.
Tomislav je sjedio nasuprot mene u svojoj omiljenoj kavani, miješao žličicom kavu koja se odavno ohladila i govorio tako mirno, kao da je riječ o kupnji novog hladnjaka.
— Anice, sve sam promislio. Mislim da je vrijeme da se preseliš k meni.
Gotovo sam se zagušila svojim cappuccinom. Godina veze, godina razgovora o budućnosti — i eto, napokon. Toliko sam čekala te riječi. U svojih pedeset i šest više nisam vjerovala da ću išta slično čuti od muškarca. A evo — eto.
— Tomislave, ozbiljno? — glas mi je, čini se, drhtao od sreće.
— Naravno da ozbiljno. Sve sam smislio, — odložio je žličicu i sklopio ruke na stolu, kao na poslovnom sastanku. — Svoj stan iznajmiš, bit će lijep dodatak mirovini. S posla možeš otići, ionako ćeš uskoro u mirovinu. I pomoći ćeš mi s mamom, njoj treba njega.
Tu sam već trebala osjetiti da nešto nije u redu. Ali znate što? Tada sam čula samo jedno: “preseli se k meni”. Ostalo je prošlo mimo mene, kao pozadinska glazba. Kao glazba u liftu.
Budala. Najveća budala u svojih pedeset i šest.
Godinu dana ranije Upoznali smo se na rođendanu zajedničke poznanice. Tada gotovo više nisam vjerovala u romantiku — razvedena osam godina, kći odrasla i živi svoj život, posao u knjižnici koji obožavam, mali ali vlastiti stan u centru Kijeva. Život ustaljen, miran, bez potresa.
Tomislav mi se učinio gutljajem svježeg zraka. Visok, sijed, s onim lukavim borama oko očiju kad se smiješi. Govorio je pametno, šalio se suptilno, slušao pozorno — ili mi se tako činilo.
— Tvoje oči se smiju i kad šutiš, — rekao mi je na drugom spoju, i rastopila sam se kao sladoled u srpanjskoj vrućini.
Viđali smo se gotovo godinu. Išli u kazalište, odlazili na vikendicu njegovih prijatelja, zajedno kuhali gulaš vikendom. Bio je pažljiv — zvao je svaku večer, pitao kako mi je prošao dan, pamtio da ne volim korijandar i da obožavam krimiće Agathe Christie.
Mislila sam: eto, napokon sam našla svog čovjeka. Nakon razvoda s prvim mužem, koji je mjesecima mogao ne primijetiti da sam pored njega, Tomislav se činio kao spasenje.
A onda se razbolio od gripe, i ja sam otišla k njemu da ga njegujem. Tri dana kuhala sam juhe, mjerila temperaturu, čitala mu naglas vijesti. Trećeg dana rekao je:
— Anice, baš si kao anđeo. Moja mama bi te zavoljela.
Mama. Tu sam trebala postati oprezna. Ali ja sam se ganula.
Upoznavanje s mamom Antonija, osamdeset i dvije godine, nakon moždanog udara prije tri godine. Polovica tijela slabo se pokreće, treba pomoć gotovo u svemu — od kuhanja do odlaska na zahod. Imala je njegovateljicu, Ljubicu, koja je dolazila pet puta tjedno po šest sati. Tomislav joj je plaćao četrdeset i pet tisuća grivni mjesečno.
Kad sam prvi put došla k njima kući, Antonija me pogledala oštrim pogledom ispod naočala i rekla:
— Takva si, dakle. Tomislav mi je pričao o tebi.
— Drago mi je, — pružila sam joj kolač koji sam posebno ispekla.
— Sama pečeš? Dobro, — kimnula je, kao da me provjerava za posao.
Nisam obratila pažnju na tu rečenicu. Činilo mi se tada — samo starica zanima, normalna reakcija.
Prošlo je nekoliko mjeseci. Dolazila sam k njima vikendom, pomagala s kuhanjem, ponekad sjedila s Antonijom dok je Tomislav bio na poslu ili u dućanu. Čak mi se to sviđalo — osjećati se potrebnom, dijelom neke obitelji.
Glupa. Nevjerojatno glupa.
Upravo taj razgovor I evo nas u kavani, a Tomislav mi izlaže svoj “plan” budućeg sretnog života.
— Gledaj, — nastavio je, očito zadovoljan sobom, — tvoj stan iznajmimo, to je plus najmanje trideset i pet tisuća mjesečno. S posla odeš — ionako ti je mala plaća, a ovdje ćeš biti kod kuće, imat ćeš slobodnog vremena. S mamom ćeš sjediti dok sam na poslu, kuhanje preuzmeš na sebe — ti voliš kuhati. Ljubicu otpustimo, ne treba nam više.
Šutjela sam i pokušavala probaviti što sam čula. Kao da mi je gulaš zapao u grlo.
— A ja? — upitala sam tiho. — Što ću ja imati?
— Pa kako što? — začudio se pitanju, kao da sam pitala nešto nelogično. — Imat ćeš mene. Obitelj. Dom. Što ti još treba?
— Posao. Plaću. Svoj stan, — počela sam nabrajati na prste, kao na satu matematike. — Financijsku neovisnost, Tomislave.
— Čemu ti to ako imaš mene? — uhvatio me za ruku preko stola, a u očima mu je bilo iskreno nerazumijevanje. — Ja ću te uzdržavati. Zajedno s prihodom od tvog stana, odlično ćemo proći.
Tu mi je počelo dopirati. Polako, kao zora zimi — prvo malo posvijetli, pa još malo, a onda odjednom — bum, i sve se vidi jasno.
Nisu me pozivali da postanem njegova žena. Pozivali su me da postanem besplatna radna snaga s romantičnim dodatkom.
Matematika ljubavi Kod kuće navečer uzela sam papirić i počela računati. Samo da se uvjerim da nisam poludjela i da ne izmišljam problem ni iz čega.
Moj stan u najmu — onih trideset i pet tisuća koje je Tomislav već uračunao kao “naš” prihod.
Moja plaća u knjižnici — dvadeset i osam tisuća. Mala, da, ali to su bile MOJE novce. Mogla sam si kupiti nove cipele bez objašnjenja, odvojiti za put k kćeri, potrošiti na knjižni klub.
Njega Antonije — to je, usput budi rečeno, četrdeset i pet tisuća grivni koje su plaćali Ljubici. Znači, moj rad kao njegovateljice automatski je štedio Tomislavu gotovo pola mirovine.
Kuhanje, pranje, čišćenje u njegovoj kući — još jedno “zanimanje” koje su mi nudili besplatno.
Sjedila sam i računala koliko bih novaca trebala generirati za zajednički budžet, a da ne dobijem ni lipe osobno. Brojke su bile zanimljive. Vrlo zanimljive.
Ja sam u tu vezu unosila stan (35 tisuća), rad njegovateljice (45 tisuća), rad domaćice (najmanje 20 tisuća, ako se procijeni prema tržištu), a svoju plaću sam gubila u potpunosti (minus 28 tisuća). A što je donosio Tomislav? Svoju plaću i krov nad glavom koji je ionako bio njegovo vlasništvo.
Ispalo je da ulažem u tu zajednicu višestruko više, a zauzvrat dobivam status “uzdržavanice” koji je u stvarnosti značio rad bez slobodnih dana i plaće.
Poziv prijateljici Nazvala sam Svjetlanu, svoju staru fakultetsku prijateljicu s kojom se poznajemo trideset godina.
— Svjetlana, zamisli što mi je Tomislav predložio?
Kad sam joj izložila cijeli plan, ona je zašutjela, a onda rekla onako kako samo ona zna — izravno i bez sentimentalnosti:
— Anice, a ti mu reci: hajde ti preseli se k meni, prodaj svoj auto, daj otkaz na poslu, i bit ćeš s mojom mamom dok ja u mirovini čitam knjige.
— Ja nemam mamu s kojom bi trebalo sjediti, — rekla sam zbunjeno.
— Mislim figurativno. Samo okreni situaciju. Predloži mu potpuno isto, ali obrnuto.
I tu me je sinulo. Svjetlana je u pravu. Apsolutno u pravu.
Ogledalo Tjedan dana kasnije pozvala sam Tomislava na večeru k sebi. Skuhala sam njegovu omiljenu patku, otvorila bocu dobrog vina — htjela sam da razgovor prođe što mirnije.
— Tomislave, razmislila sam o tvojoj ponudi, — počela sam, točeći mu vino.
Lice mu je zasjalo od zadovoljstva. Očito je zaključio da sam pristala.
— Odlično! Znao sam da si razumna žena.
— Da, razumna sam. Zato imam protuponudu, — odložila sam vilicu i pogledala ga ravno u oči. — Preseli se ti k meni.
— Što? — začudio se, ali još bez napetosti u glasu.
— Preseli se k meni, kažem. Tvoj stan iznajmimo — bit će to dobar dodatni prihod za nas. S posla se otpusti, ionako već razmišljaš o mirovini. A tvoja mama neka ostane s Ljubicom, profesionalna njegovateljica će se snaći jednako dobro kao i mi, a ti ćeš biti kod kuće i baviti se kućanstvom — kuhati, čistiti, prati.
Tomislavljevo se lice mijenjalo u stvarnom vremenu, kao travanjsko vrijeme. Prvo zbunjenost, zatim nešto poput uvrede, a potom očito negodovanje.
— Anice, šališ se? Kakvo kućanstvo, kakvo čišćenje? Ja sam muškarac, imam ozbiljan posao!
— A ja sam žena s poslom koji je meni osobno jednako ozbiljan, — mirno sam odgovorila. — Po čemu je moja opcija lošija od tvoje?
— To je sasvim drugo! — počeo se uzrujavati, glas mu je postao viši za ton. — Ti si žena, tebi je prirodno da se baviš domom! A ja zarađujem!
— I ja zarađujem, Tomislave. Dvadeset i osam tisuća mjesečno, i taj posao mi se, usput, sviđa. A tvojoj mami treba profesionalna njega, a ne moji amaterski pokušaji da je služim dok gubim vlastitu karijeru.
— Ali ja sam ti nudio BOLJI život! — gotovo je vikao sada. — Što će ti uopće ta knjižnica za tako smiješne novce kad sam te spreman uzdržavati?!
— A što će tebi tvoj posao ako sam te ja spremna UZDRŽAVATI? — trudila sam se govoriti nježno, ali jasno. — Vidiš li razliku, Tomislave? Kad se ja odričem svoje karijere zbog tebe — to je normalno, čak romantično. A kad ti predložim da se odrekneš svoje zbog mene — to je odjednom ludost i uvreda.
Zašutio je. Dugo je šutio, miješajući vilicom patku u tanjuru koju nije ni okusio.
— To su dvije različite stvari, — napokon je rekao, ali već manje uvjereno.
— Objasni mi po čemu su različite. Ozbiljno, objasni.
— Pa… — zamucao je, očito birajući riječi koje bi zvučale logično. — Ja sam muškarac, moram imati karijeru, status. A žena može i sjediti kod kuće, nitko je neće osuditi.
— A mene, znači, mogu osuditi ako se ne budem bavila domom? Tko? Ti?
Nije našao odgovor. Samo je sjedio i gledao u svoj tanjur, kao da su tamo napisane prave riječi.
Nakon te večere Razišli smo se tiho, bez skandala i razbijanja posuđa. Samo sam rekla:
— Tomislave, shvatila sam jednu važnu stvar u ovoj godini. Nisi tražio partnera. Tražio si rješenje svojih financijskih i svakodnevnih problema u jednoj osobi — ekonomku, njegovateljicu i životnu suputnicu, i to besplatno. To nije ljubav. To je upravljanje resursima.
— Sve si krivo shvatila, — pokušao je prigovoriti, ali bez prijašnje uvjerenosti.
— Možda, — slegnula sam ramenima. — Ali tvoja reakcija na moju ponudu objasnila mi je sve što sam trebala shvatiti.
Otišao je, uzeo jaknu i više se nije javio. Ni ja nisam.
Što je bilo dalje Prošlo je šest mjeseci od one večere s patkom. Moj je stan i dalje moj, u njemu živim, nikome ga ne iznajmljujem i ni od koga nisam financijski ovisna. Posao u knjižnici i dalje mi pruža zadovoljstvo — da, novaca je malo, ali zato dolazim kući bez osjećaja da su me iskoristili.
Antonija je, usput, i dalje s Ljubicom. Čula sam preko zajedničkih poznanika da je Tomislav ipak našao novu ženu — mlađu od mene desetak godina, i da se ona odmah preselila k njemu. Ne znam kakav su dogovor sklopili, i iskreno, to me više ne zanima.
Ponekad razmišljam o toj godini veze i ne žalim za njom. Saznala sam nešto važno o sebi — da sam spremna dati u vezi mnogo, ali nisam spremna dati sebe u potpunosti, bez ostatka, bez uzvratnosti.
Svjetlana me jednom pitala:
— Nije li ti žao godine života na tog Tomislava?
— Bilo bi mi žao da sam proživjela još deset godina služeći njegovu mamu i njegov dom, pri tom izgubivši i posao, i stan, i samu sebe, — odgovorila sam. — A godina je normalna cijena za takvu lekciju.
Ponekad mi se sanja onaj razgovor u kavani kad mi je prvi put predložio da se preselim. U snu odmah shvatim zamku i odmah odbijem. Probudim se i pomislim: možda je i dobro što u stvarnosti nisam odmah sve shvatila? Možda mi je trebala baš ta godina da konačno spoznam razliku između ljubavi i prikladne eksploatacije pod lijepim natpisom “obitelj”.
Znate što je najsmješnije? Mjesec dana nakon rastanka nazvala me Ljubica, ona njegovateljica Antonije.
— Anice, oprostite na smetnji, mogu li vas nešto pitati?
— Naravno, Ljubice, što se dogodilo?
— Tomislav me zamolio da smanjim cijenu svog rada. Kaže da mu se “djevojka planira useliti, pa treba optimizirati troškove”.
Nisam mogla suspregnuti smijeh.
— I što ste mu odgovorili?
— Rekla sam da moje usluge koštaju koliko koštaju. Ako mu ne odgovara — mogu otići, ima dosta ponuda.
— Bravo, Ljubice. Držite se svoje cijene.
Spustivši slušalicu, pomislila sam: evo osobe koja poznaje svoju vrijednost bolje nego što sam je ja poznavala cijelu tu godinu. Možda je u tome i cijela lekcija — ne dopustiti nikome, pa ni najšarmantnijem muškarcu s lukavim borama oko očiju, da umjesto vas određuje vašu cijenu.
