„Treba mi muškarac za vikende, a ne za život, previše sam se dobro namjestila“ – iskrena pozicija 52-godišnje žene
„Vrijeme je da živimo zajedno.“ – „Zašto?“ – „Kako zašto? Mi smo odrasli ljudi.“ – „Upravo zato i ne razumijem – zašto.“ Da mi je netko u tridesetoj rekao da ću u pedeset i drugoj bježati od muškaraca koji uporno pokušavaju useliti kod mene, pomislila bih da je život totalno poludio. U mladosti je bilo obrnuto. Tada su se muškarci bojali obaveza, zajedničkog kućanstva i razgovora o budućnosti. A sad se događa nešto nevjerojatno. Čim neki muškarac provede sa mnom mjesec-dva, odjednom mu sinu čudna ideja: spojimo hladnjake, budžete, stanove, probleme, prljave čarape i ostale radosti zajedničkog života. I najzanimljivije nije ni to. Najzanimljivije je da nijedan od njih nikad nije znao objasniti zašto bi to meni uopće trebalo.
Zovem se Zdenka, imam pedeset dvije godine. Razvedena sam već petnaest godina. Imam odraslu kćer, svoj stan, posao, prijateljice, godišnji odmor dvaput godišnje i nevjerojatno miran život. Navečer mogu jesti sladoled ravno iz kutije i gledati serije do dva u noći. Vikendom mogu spavati do ručka. Mogu ostaviti šalicu na stolu i ne slušati predavanje o neredu. Mogu ne kuhati gulaš ako mi se ne kuha. I najvažnije – nitko mi ne visi nad glavom s pitanjem: „A što imamo večeras za večeru?“
Problem je što muškarci moju samostalnost nekako doživljavaju kao privremeni nesporazum koji treba hitno ispraviti svojom prisutnošću. Prvo se oduševe. Kažu kako sam neovisna, zanimljiva, samodostatna. A onda prođe nekoliko tjedana i ispostavi se da njihovo oduševljenje ima skrivenu namjeru. Iskreno su se nadali da će ta samostalnost jednoga dana početi raditi za njih.
Prvo zvono za uzbunu zazvonilo je s Vladimirom. Vladimiru je bilo pedeset osam, izgledao je pristojno, pričao pametne stvari o putovanjima i čak se znao služiti ubrusom u restoranu, što se nakon pedesete već može smatrati ozbiljnom vrlinom. Viđali smo se otprilike mjesec dana. Sve je bilo u redu. Kino, šetnje, kafići, izleti izvan grada. A onda jedne večeri rekao je rečenicu zbog koje sam šalicu kave vratila na tanjurić.
„Slušaj, bi li mogla dolaziti k meni nakon posla?“
„Zašto?“
„Pa skuhati nešto.“
Čak sam ga pitala ponovno.
„Skuhati što?“
„Večeru.“
Kako se ispostavilo, Vladimir je umorio živjeti sam. Ne, ne psihički. Fizički. Tlačio ga je hladnjak koji se nije punio sam. Uznemiravao ga je štednjak koji nije kuhao gulaš bez tuđe pomoći. Brinula ga je perilica koja je, eto, zahtijevala ljudsko sudjelovanje. U jednom trenutku shvatila sam da muškarac iskreno doživljava vezu kao vrstu outsourcinga kućanskih usluga.
„Vladimire, a zašto ti sam ne skuhaš?“
Pogledao me kao da sam mu predložila da samostalno izvede operaciju srca.
„Pa ti si žena.“
Fenomenalan argument. Kratak. Jezgrovit. Odmah zatvara sva pitanja. Osobito ako ne misliš.
Poslije Vladimira došao je Sergej. Sergeju je bilo pedeset pet. Sergej je obožavao kukati na merkantilne žene. To mu je bio najdraži hobi. Svaka tema razgovora za sedam minuta skrenula bi na priču o tome kako su ga htjeli iskoristiti zbog novca. Osobito smiješno je to zvučalo iz usta čovjeka koji je vozio auto stariji od nekih studenata i preračunavao sitninu pred blagajnom supermarketa.
Na šestom izlasku Sergej je odlučio pozvati me doma.
„Dođi u subotu.“
„Dobro.“
„Samo usput kupi namirnice.“
„Kakve?“
„Pa za večeru.“
„Želiš da donesem namirnice?“
„Da.“
„A što ćeš ti napraviti?“
„Dočekat ću te.“
Još uvijek smatram da je taj čovjek bio podcijenjeni genijalac. Jer smisliti izlazak na kojem žena kupuje namirnice, donosi ih, skuha večeru i još se zahvaljuje na pozivu – to nije svatko sposoban.
„Sergeju, a novac za namirnice?“
„Zašto?“
„Kako zašto?“
„Pa ti imaš posao.“
Tu sam shvatila da riječ „merkantilnost“ koristi isključivo za druge ljude.
Poslije takvih priča počela sam primjećivati obrazac. Muškarcima se sviđao moj stan. Sviđao im se red u njemu. Sviđalo im se što uvijek imam hrane, čistih ručnika, svježih plahti i ispravnog vodovoda. Sviđao im se moj život. Ali nekako je većina njih bila uvjerena da bih nakon početka veze trebala proširiti tu uslugu i početi servisirati i njih.
Najsmješniji je bio Viktor. Viktor je vrlo brzo počeo pričati o zajedničkom životu. I to s entuzijazmom čovjeka koji je upravo našao način da znatno smanji troškove.
„Zamisli kako je isplativo živjeti zajedno.“
Kad muškarac započne razgovor riječju „isplativo“, žene mojih godina već požele izvaditi kalkulator.
„U kojem smislu?“
„Jedan hladnjak. Jedan internet. Jedne režije.“
„Kome je isplativo?“
„Nama.“
Nasmiješila sam se.
„Viktore, a ti gdje sad živiš?“
„U podstanarstvu.“
„A ja?“
„U svome.“
Tu je aritmetika odjednom postala vrlo zanimljiva.
„Znači, ti ćeš prestati plaćati stanarinu, useliti kod mene, smanjiti troškove i biti sretan?“
„Pa da.“
„A gdje je moja korist?“
Nakon tog pitanja muškarac je zašutio. Na dvije minute. Vidjelo se kako se unutra odvija složen misaoni proces. Toliko složen da odgovor nikad nisam dočekala.
Najsmješnije se dogodilo s Gordanom. Imao je šezdeset jednu. Vrlo pristojan čovjek. Vrlo obrazovan. Vrlo umoran od samoće.
„Teško mi je samom.“
Razumno sam kimnula.
„A meni je lako.“
Čak se zbunio.
Jer muškarci obično očekuju drugačiju reakciju. Očekuju suosjećanje. Solidarnost. Zajedničku čežnju za nedostatkom partnera. A kad žena mirno kaže da je njoj dobro samoj, sustav zakaže.
I tu dolazimo do glavnog pitanja koje toliko živcira mnoge muškarce.
Meni doista treba muškarac.
Ali ne da mu perem košulje.
Ne da mu glačam hlače.
Ne da mu kuhane juhe nedjeljom.
Ne da mu tražim čarape ispod kauča.
Ne da slušam priče zašto se sam ne može naručiti kod liječnika.
Treba mi muškarac za razgovor. Za izlete. Za šetnje. Za kazalište. Za putovanja. Za lijepu večer. Za bliskost. Za emocije. Za radost. Ali ne za prijavu prebivališta u mojoj kuhinji.
Muškarci se jako uvrijede na takav stav. Prozvali su me egoisticom. Nazvali me pokvarenom. Nazvali previše neovisnom. Govorili su da ne znam graditi veze. Ali nitko nikad nije uspio objasniti zašto veza automatski mora značiti dodatni posao za ženu. Zašto muškarac dobiva družicu, sugovornicu, ljubavnicu, domaćicu i kuharicu u jednom, a žena mora smatrati nagradom samu njegovu prisutnost.
Ponekad mi se čini da mnogi muškarci jednostavno nisu stigli primijetiti kako se svijet promijenio. Još uvijek žive po pravilima koja su vrijedila prije trideset godina. Tada je ženi doista bilo lakše pristati na neugodan brak nego živjeti samoj. Danas je sve drugačije. Mnoge žene mojih godina imaju posao, stan, prijatelje, djeca su odrasla, krediti otplaćeni, život sređen. I kad se pojavi muškarac, nameće se vrlo jednostavno pitanje: hoće li mi život biti bolji?
Ako je odgovor „ne“, čemu mi to?
Zato, da, govorim iskreno. Treba mi muškarac za vikende. Za život sam se već previše dobro namjestila. I znate što je najčudnije? Svaki put nakon te rečenice muškarci se nekako uvrijede. Iako, kad bolje razmislimo, to je najiskreniji kompliment koji se može dati vezi. Jer želim vidjeti čovjeka pored sebe ne zato što bez njega ne mogu, nego zato što mi je s njim lijepo.
A živjeti zajedno samo da bi netko dobio besplatnu kuharicu, čistačicu i administratora vlastitog života? Oprostite. To radno mjesto zatvorila sam prije petnaest godina i ne namjeravam ga ponovno otvoriti.
—
Analiza psihologa
Nakon 50. godine mnoge se žene prvi put nađu u situaciji da veze prestaju biti potreba i postaju izbor. One već imaju stan, prihode, društvene veze i iskustvo iz prošlih brakova. Stoga se glavno pitanje mijenja iz „kako ne ostati sama?“ u „hoće li mi život biti bolji pored ove osobe?“.
Konflikt nastaje jer dio muškaraca i dalje doživljava zajednički život kao prirodnu razmjenu: muškarac daje svoju prisutnost, žena – brigu i kućanske poslove. Ali suvremene žene sve češće procjenjuju stvarne koristi i troškove. Ako veza zahtijeva više resursa nego što donosi radosti, motivacija za zajednički život naglo opada.
Glavni zaključak je jednostavan: zrele veze danas se sve češće grade na uzajamnoj udobnosti, a ne na uzajamnoj potrebi. I ako jedna osoba dobiva praktičnost, a druga dodatno opterećenje, takva zajednica rijetko biva dugotrajna.
