Muškarac u kući
Tatjana je polako koračala seoskim putem. Nije joj bilo briga što joj je vjetar odnio rubac s vrata; sad taj tanani, svijetloružičasti komad tkanine, nalik jutarnjoj izmaglici obasjanoj suncem, leprša visoko iznad kuća, igra se s vjetrom i nestaje negdje daleko. Nije marila ni za to što su joj se kamenčići nagurali u sandale i zabadali u tabane, a dosadne obadi navaljuju da ugrizu njezino preplanulo, snažno tijelo.
Tatjana nije gledala prema susjedama koje su je pozdravljale s vrata, nudile svježe kozje mlijeko, mahale rukom. Za nju svijeta više nije bilo, zgasnuo je s odlaskom Petra. Nema ga više. I ispred nje je ostala samo siva, ljepljiva praznina. Kako sad živjeti? Što raditi?
Raspadala se ona već dugo, ali sebi priznati da je kraj uvijek je bilo najteže…
Tiho je skinula lanac s kapije i prošla dvorištem. Vrata su zaškripala, kao da znaju za ženinu tugu, obično, žensko, svakodnevno. I zavrištale su opruge Petar je bio obećao podmazati… Žuljnu usnu ugrizla je pri toj misli: Nema veze! Sve ću sama! Kad poraste, Marko će mi pomoći!
Prilazila joj je tromim korakom kujica, Vihra, njuškala joj bose noge, promrmljala nezadovoljno, kao da ne voli miris tuge, ona je više voljela kad se dvorištem širio smijeh Tatjaninog sina, Marka, mirisi tople peći, juhe i suhe metvice.
Gdje je on? Nije ti došao? kao da pita pas, podigla glavu, upiljila se u Tatjanu vlažnim, mutnim očima. No Tatjana samo odmahuje glavom. Pas uzdahne i legne pokraj njenih nogu, što drugo može napraviti?..
Pa što ste, cure, pričale? – iz plastenika je iskočila žena s vedrom punom krastavaca, u crvenoj cvjetnoj haljini, koja bi svaki pravi slavonski vol razbjesnila, podbočila se. Ostaje li Petar kod nas? Gdje su njegove stvari? Ide li za tobom? E, Tatjana, hajdemo onda postaviti stol, dočekati gosta kako treba! Očistila sam vašu sobu, presvukla posteljinu. Ima mjesta i za njegove sakoe i košulje. Kad već imamo muškarca u kući pravo bogatstvo! Tata ti je uvijek želio da poslije njega kuća ostane čvrsta, u muškoj ruci. Ajde još, Tatjana, skoči kod Barišića, uzmi koju litru vina, mi kod kuće ništa nemamo. Hajde, nemoj stajati, posla je puna kapa! Pogledaj samo krastavce, ljepote Božje! Zasolit ćemo danas, već sam staklenke na prozoru spremila. A napol’ treba i malo svježih, iznesi bačvicu iz podruma, noge me bole, sama više ne mogu. No, sad je Petar tu, on će pomoći, muška ruka… Tako je ona brbljala, poskakivala oko plastenika i gurala natrag grane ribiza prepune tamno-modrih bobica, a Tatjana nije slušala.
Ne treba joj ni vino, ni bačva, ni stol… Ona i Marko pojest će i bez stolnjaka.
Same ćemo, mama! Čuješ li, same! Kuća će biti uredna i ovako, i dosta više o njemu! Razumiješ? Dosta! Tatjana je stisnula usne, uspravila glavu obrubljenu krunom guste tamnosmeđe pletenice. U tom zamršenom spletu zaglavio se klasić, a po ramenu joj je promarširala bubamara. No Tatjanu ni najmanje nije dirala ta nježnost, sve joj je to prazno, besmisleno. Proći će i bez nje.
Tatjana, kako ćete same? Muškarcu treba dati vlast u kući! Inače će pobjeći. Malo obuzdaj taj tvoj prkos.
A gdje je Marko? strogo je pitala kćer Avdotu, kao da ni ne čuje majčine savjete.
Spava, onaj moj soko. Od jutra svoj model aviona crtao, ostalo mu boje nije pa smo morale kod gospodina Egora po još, a model, kakav je! Pomogao mu i Andrija, stolar. Kad je završio sve, zagrabio je boje, sitnije kistove i krenuo…
Bako Dušo!, povikao je Marko, Boje su sasvim suhe! Nema kako premazati avion! A tata će doći, moram mu pokazati! Mali je već bio na rubu suza, no Avdota je samo odmahnula rukom: Nemoj plakati, idemo do slikara! On boje ima da njima sve štaglje nabaca, nije škrt!
Neću kod njega, on nas tjera iz vrta!
Dobro, onda sjedi tu bez boja, rekla je Duša. Kad treba jabuke krasti, vi ste prvi!
Nisu naše jabuke kisele, znaš!, branio se Marko, a onda popustio: Ajmo k njemu ako baš moraš. Dok su hodali, Avdota je razmišljala tužno; da barem Petar njih uzme nazad, ili neka bar ostanu kod nje čovjek u kući, zar to nije zlato?
Tatjana svoju ljubav upoznala je na izložbi u Zagrebu. Došla je s prijateljicama poslije ispita, cijela ekipa ženski smijala se, jela sladoled, šetkala s aleje na aleju. Petar je bio tada zamišljen, gleda pod noge, dubok u mislima dali su mu raditi projekt! Sad je šef pravom smislu riječi, a drugi ga moraju slušati… Tada je Tatjana zabunom naslonila poleđinom na njega, čvrsto odjevena, po mjeri skrojen, odijelo i kravata, s aktovkom pod miškom, djelovao joj je kao pravi ministar! Strašno se prepala: Oprostite! Nisam vas povrijedila? On ni ne skuži, samo mahne rukom.
Tatjana je mislila da će je prijaviti na fakultet, izbaciti zbog toga! Ali on joj samo doda maramicu, nasmije se, obriše joj nos i lice. Tako su se zaljubili. Ona, sigurno, a on? Tko zna! A ako ga danas pitate za taj dan, slegnuo bi ramenima: To je kemija, ljubavi uvijek imaju rok trajanja, objasnio bi. Majka mu ne bi mogla shvatiti to.
Tatjana se za godinu dana udala za perspektivnog kemičara, još je učila, on završio studij. Doma su se hvalili, gosti ostali zaprepašteni njegovim poznanstvima, a Tatjanina majka pričala u selu mjesecima kako su svi fini, kulturni, obrazovani.
Tako su prošli sretni dani, a onda je Tatjana zatrudnjela. Trudnoća teška, Marko rođen slab. Petar je okrivljavao sve da li je nasljeđe, trudnoća kriva, svejedno, jasno Tatjana je kriva! On ima posla preko glave, laboratorij očekuje rezultate, asistentica mu koketira, žena i dijete njemu samo smetaju… Otići ću mami, Marku je bolje kod nas na zraku, a i tebi ćemo tako bolje., rekla je jednom, i sve je sjelo kao od šale.
Otišla je, a Petar je laknuo. Sad ga nitko ne može optužiti da je potjerao dijete i ženu! Može čak i s Antonijom malo ozbiljnije… Išao je par puta u posjet s novcem, ali je bježao natrag “zbog majke”. Majci je pričao kako mora biti s njom, bolesna srca… ali zapravo je bio kod Antonije, koja ga je uvijek dočekivala spremna, zaigrana. Seljačka žena će uvijek biti seljanka, mislio je.
S vremenom, Marko je ojačao svjež zrak, tatu su viđali rijetko, ali dijete je napredovalo. Kad bi čitao pjesmice, susjede su se smijale i tepale Tatjani da joj sin neće biti bilo tko. Vidjet ćeš, Marko će daleko dogurati, Tatjana!
I Petar ga je tada primijetio. Ipak je to njegov sin, zgodna igračka za pokazivati pred društvom. No, vraćati obitelj u Zagreb nije žurio. Ne još, prerano je, neka još bude kod vas, pogotovo kad se Petru dodijelila službena stančina, pa je mogao u miru biti s Antonijom. Mati je odselila teti u Karlovac, a s ocem će se lako dogovoriti. Tim više što ni stara, ni nova žena nisu puno pitale.
Kad je Petrov otac, gospodin Andrija, došao prvi put u posjet unuku, donio je igračaka, hrane, a razgovor je bio kratak. Marko, plašljiv već po prirodi, sramežljivo je primio poklone, a baka se pretvarala da je sve u najboljem redu.
Dani su prolazili, a kad je stigla obavijest s fakulteta o rokovima, Tatjana je, bez puno riječi, otišla u Zagreb, jasno doznala od muža da više nema ključeva njegova stana: Nemaš ti tu što tražiti, sve je pod nova brava, ja sam to sredio. Pogodilo ju je to, ali nije pustila suzu pred majkom. Dugo je sjedila kraj Marka, gledala kako spava, pa mu tiho rekla: Ti si moj jedini pravi muškarac.
Još dok je ispunjavala ispitne obaveze, u gradu je slučajno susrela Petra ruku pod ruku s mladom, bučnom ženom. On nije ni pogledao prema njoj, ona je odjurila dalje, bol joj je gorjela iznutra, ali nije pustila suzu. Djed Janko, stari čuvar, često joj je govorio: Kroz bol se sve nauči. Bol je najbolja učiteljica. Tek sada je shvatila što znači ta rečenica.
Kasnije je doznala da je Petar s Antonijom dobio dijete, a razvod s Tatjanom riješio službenim putem. Otac mu nije zapitkivao, majka je šutjela, a Antonijina majka, šefica u svakoj kući, znala je samo jedno: Glavno je da imamo muža s plaćom u kući, ostalo ćemo same odlučiti.
Nikad više Tatjana nije molila majku da razgovara s Petrom, shvatila je: što se slomilo, baca se. Nema smisla krpati.
Kad je Marko godinama kasnije postao visok, ozbiljan mladić, ustao je jedno jutro, sav neispavan, pa se zaderao s vrata: Mama, opet si izvukla radio iz utičnice, opet ne radi! Ništa ne znaš s tehnikom. Popravio je kabl, upalio muziku, a ona je šaptom pjevušila: “…Pod Sljemenom šuma, pod Sljemenom dom…”
Zavrtjela mu se osmijeh: Mama, danas ću ti napraviti onu policu, samo napiši sve što treba kupiti, neću se opet sjetiti. Gurnuo je lice u njezino, poljubio, provukao ruku kroz kosu.
I još nešto Denisa si danas tražio. Je li on tvoj, mama? Onaj tvoj?, zadirkivao ju je. Nije to tako, nasmijala se: Ma sviđa mi se, ali ti si moj muškarac iz snova.
Nemaš ti više vremena za mene, kad ti Denis policu pričvrsti, a ja trčim za Svetom!, uskliknuo je Marko, uzeo banicu pa nestao u kupaonici.
Tatjana je ispratila sina pogledom, kuća joj je bila puna njegove snage. Policu će, ako treba, Denis postaviti, kad Marko ne stigne. I nije žalila zbog toga. Jer tako odgajani muškarci lagano prelaze u druge kuće, postaju glava novih obitelji, nose smisao i postaju oslonac nekim budućim generacijama.
A Petar? On je nastavio živjeti s Antonijom, dobili su kćer, ona i njezina majka uzele stvar u svoje ruke i uređivale dom, shoppingirale krznene kapute i čizme, dok je Petar samo šutio i gledao prema prozoru.
A Tatjana… Ona je konačno, nakon svega, znala da jedan pravi muškarac uvijek ostaje onaj koji voli svoju mamu, doma, u njihovoj kući.
