U četrdeset i drugoj godini udati se za imućnog muškarca — to je, naravno, skok u posljednji vlak, Ružice.
Stariji brat moga muža vedro je to izjavio na sav glas, dok si je nabacivao ogromnu porciju salate.
— Zato ti već udovolji Tomislavu, trudi se iz petnih žila. Inače, on je kod nas zgodan muškarac, brzo će te zamijeniti mladom.
Njegovo je lice u tom trenutku zračilo samodopadnošću kao da je nasilnik koji je upravo pobjednički osvojio pješčanik.
Za stolom je nastala kratka stanka.
Onda su njegova žena Lana i sestra braće Dora poslušno, nekako drvenasto, hihotnule.
Moj novopečeni muž Tomislav krivo se nasmiješio. Kao, što ćeš, takav nam je šaljivdžija.
Ja sam pažljivo odložila vilicu na rub tanjura.
Bio je to naš prvi veliki obiteljski ručak nakon vjenčanja, a raspored snaga postao je jasan kao dan.
— U četrdeset i drugoj sam se barem udala iz ljubavi — moj je glas zvučao mirno i smireno. — A vi, Krešimire, u pedesetoj se još uvijek morate potvrđivati na račun žena. Pazite da Lana jednog dana ne shvati koliko joj je mirno i dobro bez vašeg humora.
Osmijeh je nestao s lica glavnog obiteljskog šaljivdžije brzo kao da ga je vjetar odnio.
On je pocrvenio i uvrijeđeno se zagledao u majku.
Svekrva me pogledala kao da sam na stolnjaku počela rasijecati sirovog vepra.
Tomislav je brzo promijenio temu, ali zrak u sobi postao je gust od napetosti.
U autu na putu kući muž je teško uzdahnuo:
— Ružice, zašto si tako oštra? Krešimir se samo šali, kod nas u obitelji je takav način ophođenja. Ne uzimaj k srcu.
— Tomislave — okrenula sam se prema njemu ne povisujući glas. — Obitelj u kojoj se žene moraju smješkati kad ih pljuju ne zove se složna, nego dresirana.
Zastala sam, gledajući ga ravno u oči.
— Ja se nisam unajmila u vašu dresiranu menažeriju. Ako tvoj brat ne zna držati jezik za zubima, svaki put će dobiti odgovor. Pred svima. I ti ćeš morati izabrati na čijoj si strani.
Tomislav je promrmljao nešto pomirljivo, obećavši da će porazgovarati s bratom.
Doista je porazgovarao. No, kako se pokazalo mjesec dana kasnije na roštilju na vikendici, razgovor se sveo na jadno: „Krešo, ne diraj moju ženu, uvredljiva je.”
Problem, pokazalo se, uopće nije bio u mojoj osobi.
Krešimir, lišen mogućnosti da kljuca novu snahu, istresao se na svoje. Prvo je prošetao po sestri Dori:
— Što, Doro, opet si sama mijenjala branik na autu? Ma da, s tvojim karakterom samo s ključem i spavati, kad nisi uspjela zadržati muškarca.
Onda je dobila njegova vlastita žena Lana, koja nije dobro marinirala meso:
— Moja je uopće bez ruku, da nije mene, hranili bi se instant rezancima.
Žene su opet navukle svoje glinene osmijehe.
Krešimirova duhovitost podsjećala je na kosilicu koja se otela kočnici — bučno, glupo i uvijek na živu ranu.
Već sam se spremila da ga ušutkam, ali Tomislav je čvrsto stisnuo moju ruku ispod stola, molećivo šapnuvši:
— Molim te, ne raspiruj.
Mirno sam oslobodila ruku.
— Ja ništa ne raspirujem. Ja samo odlazim odande gdje se grubost naziva humorom.
Uzela sam torbu i krenula prema vratima.
Moj odlazak nije izgledao kao bijeg, nego kao smiren korak u stranu — jednostavno sam ih ostavila da se kuhaju u vlastitom otrovnom kotlu.
Navečer kod kuće uslijedio je kratak razgovor.
— Neću više ići ni na jedno obiteljsko okupljanje dok sam ti ne zaustaviš taj izvor grubosti svoga brata — rekla sam odrješito. — Ne nagovaraj. Moje „ne” je čelično.
Sljedećeg dana nazvala me muževa sestra Dora.
— Ružice, hvala ti — glas joj je drhtao. — Godinama trpimo njegove uvrede radi mame, da ne bude svađa. A jučer, kad si ti otišla, Lana se prvi put posvađala s njim u autu.
Ispostavilo se da je nezadovoljstvo tinjalo dugo, samo im je nedostajao povod.
Nisam se namjeravala postaviti spasiocicom sa zastavom, ali nisam planirala plaćati tuđu udobnost svojim živcima.
Tomislav je shvatio da ne blefiram. Prijetnja nije visitila nad obiteljskim druženjima, nego nad našim brakom. Muškarac koji ne može zaštititi ženu u čoporu svojih rođaka prestaje biti oslonac.
Pred svekrvina obljetnicu prišao mi je, pogledao me ravno u oči i priznao:
— Shvatio sam da sam samo pogoršao stvar. Nisi ti uvredljiva — Krešimir je grub, a ja sam te molio da trpiš da bi meni bilo lakše. Na obljetnici ću ga sam zaustaviti. Od prve rečenice.
— Dobro — kimnula sam. — Jednom. Ali imaj na umu: uvrijeđenost na istinu porez je na loš odgoj. Ako opet zašutiš, otići ću sama. I tada ćemo raspravljati ne o Krešimiru, nego o našem braku.
Proslava je počela otmjeno. Krešimir se držao do glavnog jela, a onda je njegova narav uzela svoje.
Vidjevši da sestra Dora odbija drugi komad torte, radosno se zahihotao:
— Točno, Doro, ne žderi! Jer ti je guzica već kao kauč, nijedan normalan muškarac neće nasjesti na takvu samostalnu baržu!
I tada Tomislav, ne gledajući u mene, oštro je spustio čašu na stol.
— Začepi, Krešo. To nije smiješno. Dosta je ponižavanja sestre.
Za stolom je nastala takva tišina kao da je netko izvukao viljušku iz utičnice.
Krešimir je izbuljio oči kao da ga je netko udario mokrom krpom po licu.
— Što je, brate? — procesio je. — Ta nova nakaza te potpuno pod papuču stavila? Došla kraljica, sve buni protiv mene! Lana, Doro, recite mu! Uvijek smo se tako šalili!
Okrenuo se prema ženama u potrazi za uobičajenom podrškom. No dogodila se katastrofa: uobičajena skupina za podršku srušila se.
— To nikad nije bila šala, Krešo — tiho, ali čvrsto rekla je sestra. — To je uvijek bilo samo svinjarija.
Njegova žena Lana spustila je oči i dodala:
— Smijala sam se da ne bi doma derao kako smo glupi i ne razumijemo humor.
Lišen svoje pratnje, Krešimir je pobjesnio. Preveo je krvave oči na mene, spreman izbljuvati svu žuč:
— A tko si ti?! Stara razvedenica, uvalila se u tuđu obitelj i nameće svoja pravila!
Nisam se pomaknula ni milimetar.
Gledala sam ga s onim iskrenim istraživačkim zanimanjem s kojim se gleda napukli balon — jučer još velik i bučan, a danas samo jadan komad gume.
— Grubost, Krešo, je kao jeftini dezodorans: onaj tko ga koristi sveto vjeruje da miriše, a okolini se jednostavno gadi — nasmiješila sam se samo usnama.
Nagnula sam se malo naprijed.
— Godinama si birao one koji ne uzvraćaju. Čim su žene prestale se smijati, pokazalo se da nisi šaljivdžija. Samo kukavica.
Netko od muškaraca za stolom glasno i razgovijetno se nakašljao. Taj smijeh na njegov račun, nad glavnim obiteljskim duhovitim, bio je posljednji čavao.
Krešimir je skočio, prevrnuvši stolicu.
— Tomislave! Natjeraj svoju ženu da se ispriča ili me više nikad nećete vidjeti! — vikao je.
Tomislav je pogledao brata potpuno smirenim, hladnim pogledom.
— Ruža je rekla istinu. Ovdje se samo ti trebaš ispričati. Pred njom, pred Lanom i pred Dorom.
Svekrva, koja je cijeli život bila apostol fraze „pa vi ste obitelj, budite mudriji”, prvo je uobičajeno zamolila:
— Krešo, dosta.
No on je nastavio teško disati, tražeći isprike i podršku.
I tada je majka napokon popravila salvetu i izgovorila:
— Idi se ohladi. Upravo si mi pokvario proslavu.
Glavni junak večeri stajao je nasred sobe. Čekao je da netko požuri utješiti ga, zaustaviti, reći da su svi krivo shvatili.
No žene su šutjele.
Lana je odmaknula tanjur i tiho rekla:
— Ja ću kući taksijem. Ne čekaj me.
Krešimir se okrenuo i izletio iz stana, glasno zalupivši vratima.
Nitko nije potrčao za njim. Napetost u sobi nestala je u minuti. Dora je s olakšanjem izdahnula, Tomislav je natočio majci mineralne vode, a Lana se prvi put te večeri iskreno i opušteno nasmiješila.
Sljedeći obiteljski ručak prošao je bez Krešimira. Nitko nije nazvao da ga nagovori da se vrati, a Lana je došla zajedno s Dorom. Bez glavnog veseljaka za stolom, prvi put su razgovarali ne očekujući novo poniženje.
Čim su žene prestale se smijati, glavni obiteljski šaljivdžija pokazao se običnim grubijanom kojeg nitko nije htio vratiti za stol.
