— Otkazala sam majstora i dostavu cijevi. Sjedio ćeš vikend bez vode – shvatit ćeš tko je u ovoj kući muškarac.
To mi je Leon dobacio u leđa tonom strogog gospodara koji robovima uskraćuje pravo na svježu vodu.
— Ovaj vikend idem mami. Odmorit ću se od tvojih vječnih molbi. Pokušaj bar jednom riješiti muške probleme sama. Neka te život nauči cijeniti onoga koji vuče ovu kuću.
Stajao je u hodniku sa spakiranom putnom torbom, isprsivši se kao da ispod majice krije orden za spašavanje galaksije.
Leon je godinama svaku uvrnutu žarulju predstavljao kao podvig federalne važnosti, a račun iz građevinske trgovine kao ordenje.
Sada je čekao da dignem ruke i objesim mu se o nogu, moleći ga da me ne ostavi na milost i nemilost pokvarene vikendičke vodoinstalacije.
Šutke sam prebacila pogled s njegovih ispoliranih cipela na kavez u kutu sobe.
Tamo je na prečki čistio perje Jure – krupni žako, moj osobni pernati tužitelj s fenomenalnim pamćenjem za tuđe gluposti.
Jure je pogledao Leona okruglim žutim okom i značajno kvocnuo.
— Zbogom, Leone, — odgovorila sam mirno. — Promjena zanimanja najbolji je odmor.
Muška nezamjenjivost robe je iznimno kvarljiva: vrijedi jednom bez nje, i na očigled se pretvori u običnu profesionalnu nesposobnost.
Ali Leon to još nije znao. Glasno je frknuo, zalupio ulaznim vratima tako da se s plafona prosulo vapno, i otputovao u suton k svojoj mamici, Valeriji.
Čim su koraci utihnuli na stubištu, upalila sam računalo.
Narudžba za popravak bila je na njegov broj, ali plaćanje je išlo s naše zajedničke kartice.
U povijesti pretraživanja na računalu, koje je muž u naletu dramatičnog odlaska zaboravio ugasiti, visila je otkazana faktura za novu pumpu, cijevi i fitinge.
A pokraj nje – otvorena stranica s prepiskom.
Upila sam pogled u ekran, i moj lagani podsmijeh brzo se pretvorio u hladan bijes.
U prepisci s prijateljem-dobavljačem stajala je kratka poruka mog muža: „Neka Iva par dana sjedi bez vode, onda će pristati na bilo koju cijenu.”
Leon nije samo htio ostaviti me bez vode za vikend da bi se potom trijumfalno vratio kao spasitelj na bijelom konju.
Naručio je građevinski materijal u firmi svog školskog prijatelja po tri puta većoj cijeni od tržišne.
Dakle, taj „glava obitelji” planirao je ne samo prirediti mi demonstracijsko kažnjavanje bespomoćnošću, nego i izvući iz obiteljskog budžeta četrdeset i pet tisuća eura za ono što je na najbližem građevinskom tržištu koštalo najviše petnaest.
Sažaljenje prema mužu isparilo je zauvijek. Počela je jednostavna aritmetika.
Za dva sata našla sam izravnog dobavljača po veleprodajnoj bazi. Za tri minute dogovorila dostavu za subotu ujutro.
Još petnaest minuta otišlo je na traženje na lokalnom forumu pametnog majstora strica Vite, koji je pristao sve montirati za pristojan novac, a ne za one astronomske iznose koje je muž obično otpisivao na „složenost muškog rada”.
Vikend na vikendici prošao je ne samo produktivno, nego s posebnim ciničnim uživanjem.
U subotu je stric Vito dovezao sve po popisu, postavio novu pumpu, prespojio plastične spojeve, zamijenio fitinge i pokrenuo sustav.
Stari, navodno nepopravljivi agregat, odmah je preda mnom rastavio, pronašao sitan uzrok kvara (jednostavno je otpao kontakt) i uzeo ga za rezervne dijelove, odbrojavši mi pet tisuća eura.
U nedjelju u pet sati popodne vikendica je mirisala na svježe pokošenu travu.
Nova pumpa vukla je vodu s entuzijazmom mladog udarnika, a ja sam sjedila na verandi, slažući pred sobom račune, jamstvene listove i fakture.
Slika je bila savršena. Čekala sam goste.
Kapija je škripnula točno u šest. Na stazi su se pojavila dvoje.
Sprijeda je, kao stroga komisija u zoni prirodne katastrofe, koračala svekrva. Za njom se, s izmučenim izrazom umornog atlanta, vukao Leon.
Očito su očekivali razaranje, osušene gredice i mene kako se histerično borim s ključem u rukama.
— Pa što, Ivice? — započela je Valerija, još ne stigavši do trijema. Glas joj je curio slatkim, ljepljivim otrovom. — Shvatila si sad da je muškarac u kući glava? Žena bez muža, kako se kaže, izgubi se već kod prvog čavla! Leonić se toliko brinuo, toliko brinuo, cijeli vikend nije mogao naći mjesta…
U tom trenutku iz otvorenog prozora dnevne sobe, gdje je stajao kavez prevezen za ljeto, začuo se snažan, hrapav Jureov kvoc:
— Glava otišla! Voda došla! Glava otišla!
Svekrva je zastala kao pjevačica koja je zaboravila glazbu.
Leon je ispružio vrat i zagledao se u potpuno novu slavinu na zidu kuće iz koje je, prelijevajući se na suncu, veselo kapala voda.
Obitelj je kao čamac gdje jedan tiho vesla, a drugi glasno kritizira struju vode, iskreno smatrajući sebe kapetanom.
— Ma što vi, Valerija, — nisam se ni podigla iz fotelje. — Nikakve izgubljenosti. Uđite, sjednite. Voda ima, cijevi zamijenjene, pritisak odličan.
— Kako… zamijenjene? — muž je zatreptao. — Tko je radio? Ti se u to ne razumiješ! Prevarili su te sto posto!
Jure je, osjetivši zahvalnu publiku, priljubio se bliže rešetkama, zatresao glavom i izbacio sljedeću tiradu, kopirajući muževljevu intonaciju do najsitnijih nota hvalisavosti:
— Sama će dopuzati! Bez mene će propasti! Neka osjeti! Neka osjeti! Junak kauča!
Leon je problijedio. Svekrva se začuđeno okrenula prema prozoru:
— Leone, to tvoja ptica melje?
— To je napamet naučio iz televizora, — pokušao se jadno opravdati Leon, povlačeći se prema kapiji.
Njegova napuhana važnost na očigled je nestajala, ustupajući mjesto otvorenoj panici.
Ali pernati tužitelj nije se zaustavljao.
— Reci mami! Reci mami! Iva neće moći! — dotukao je Jure, ispuštajući potom gadan, klokotav smijeh u kojem se nepogrešivo prepoznavao Leonov smijeh nakon bočice piva.
Na verandi je postalo tako tiho da se čuo bumbar nad cvjetnjakom.
Valerijino lice prelilo se gustim grimizom. Konačno je shvatila dubinu sinovljeva scenarija: on se nije „brinuo”, on je namjerno izveo diverziju da bi se potom afirmirao na moj račun u njezinoj prisutnosti.
— A sada o tome tko je koga prevario, — uzela sam sa stola papire i ravnomjernim potezom gurnula ih na rub stola, bliže smežuranom mužu.
— Evo tvoje otkazane procjene. Četrdeset pet tisuća za materijal od tvog prijatelja. A evo mojih računa. Petnaest tisuća za sve s dostavom. Plus pet tisuća od strica Vite za tvoju „mrtvu” pumpu.
Izdržala sam stanku, gledajući kako muž skriva pogled.
— Ukupno, Leone: tvoja neprocjenjiva pomoć stajala bi naš budžet trideset tisuća čistog gubitka.
Leon je gledao u brojke staklenim očima. Bespomoćno je mljackao usnama, ali riječi nisu izlazile.
— Leone… pa ti si htio od Ive preko svog prijatelja uzeti triput više? — tiho je upitala Valerija.
Toliko je voljela riječ „muškarac” da je prvi put večeras nije našla gdje da je stavi.
Lišena svog glavnog aduta u liku genijalnog sina, svekrva je stisnula usne tako da su se pretvorile u kokošji guz, i skrenula pogled. Braniti muškarca koji se tako glupo uhvatio u hvalisanju i rasipanju, u njezinoj slici svijeta nije prolazilo.
Ustala sam, oslonivši se rukama na stol, i pogledala muža ravno u oči.
Zatim sam sakupila papire sa stola i svoje račune stavila u prozirnu plastičnu mapu zajedno s otkazanom procjenom.
— Ovo će se sada čuvati u mapi „muške odluke”. Za povijest. Da sljedeći put, kad me budeš htio učiti životu, odmah imamo udžbenik.
Muž je otvorio usta, ali sam ga gestom zaustavila.
— Obiteljski budžet više ne hrani tvoje prijatelje. Ni jedna procjena, ni jedan majstor, ni jedna muška odluka bez mog pristanka. Hoćeš biti glavni u kući – za početak postani koristan, a ne štetan. A dok proizvodiš samo glasne riječi i manjak novca, radit ćeš ono što ti kažem.
Okrenula sam se i ušla u kuću. Iza mene nije se čuo ni protest ni uobičajena predavanja o ženskoj sudbini. Samo teško, poniženo dahtanje.
Kad sam već uhvatila kvaku na vratima, iz prozora se ponovno začuo radostan Jureov krik koji je u ovoj priči stavio debelu, konačnu točku:
— Junak kauča! Pokaži račun! Pokaži račun!
