Tajna direktora
Naš dragi šef sigurno nekoga ima prošaptala je Marijana kolegici, pogledavajući oko sebe. I očito se s tim nekim posvađao! Kako drukčije objasniti što stalno kipti na nas? Zadaje nam nemoguće zadatke, svi hodamo kao po jajima
Kolegice je samo ošinula pogledom, jasno pokazujući da ne želi sudjelovati u tračevima. Okrenula se natrag bilješkama na ekranu, ali Marijana nije odustajala.
Ma stvarno, nije ti zanimljivo? nastavila je, ovoga puta glasnije. Možda zbog problema kod kuće stalno viče na nas! Možda mu se nešto događa, a mi pojma nemamo
Taj hihotajući trač nije prošao neprimijećeno. Direktor, gospodin Vedran Radić, upravo je vodio sastanak. Odjednom je zastao, pogledao Marijanu prodorno i hladno izgovorio:
Marijana, vama je dosadno? svaka riječ odjekivala je u dvorani. Ili vam ono što govorim nije dovoljno važno? Možda biste vi htjeli izlagati pred grupom?
Marijana je zadrhtala iznutra; koljena su joj na tren klecnula, ali je pokušala sabrati misli. U glavi joj je lebdjelo: Kako uvijek sve skuži?
Oprostite, gospodine Radiću, samo sam komentirala neke ideje mucala je, iako je pokušavala zvučati sigurno. Ništa ozbiljno, samo razmišljanja
Vedran je podignuo obrvu, u očima mu je titrala ironija. Jako dobro je znao da njene riječi nemaju veze s poslom, ali prepustio je njoj da rasplete čvor.
Podijelite onda s nama, u čemu je problem? pitao je, blago podrugljiv.
Marijani je hladan znoj skliznuo niz leđa. Nevoljko se nasmijala, tragajući za dobrim odgovorom.
Mislim da ću ipak pričekati, promrmljala je, pokušavajući zvučati staloženo. Moje ideje zahtijevaju dodatnu doradu. Ne bih trošila vaše vrijeme.
Radić se blago nasmijao.
Očekujem vaše prijedloge do kraja tjedna, rekao je, naglašavajući zadnju riječ. Nadam se da će koristiti tvrtki. Sada možemo nastaviti.
Nakon toga, Marijana je šutjela kao zalivena, obrazi su joj gorili od srama, pogled joj je bježao prema šefu. U njoj je kipjelo nezadovoljstvo ulovljena na traču, još joj je i zadatak natovaren.
Vedrana, koja je sjedila nedaleko, jedva je skrivala osmijeh. Iz prikrajka je motrila prijateljicu, kojoj su obijesni, uvrijeđeni pogledi prema šefu izgledali gotovo smiješno. Potajno se nadala da će Marijana skupiti hrabrosti i nastaviti s poslom, no nije mogla ne zadržati pokoji pogled prema kolegici koja je pokušavala zadržati dostojanstvo.
Čim je sastanak završio, Marijana je iskočila sa stolca, jedva dočekavši kraj, i gotovo istrčala iz konferencijske dvorane. Vedrana je išla za njom, pokušavajući zadržati ozbiljnost, ali smiješak joj se nije dao sakriti.
U uredu je Marijana sjela na stolac, zalupila poklopcem laptopa.
Umjesto da pomogneš mrmljala je prekriženih ruku. Što se smiješ? Sad moram nešto smisliti do kraja tjedna! A to su samo tri dana!
Sto puta sam ti rekla ne pričaj gluposti na sastancima, našalila se Vedrana, točeći čaj i vadeći čokoladu iz ladice. Smiri se i uhvati posla.
Marijana je pogledala čaj i čokoladu; lice joj je omekšalo, no odmah se trudila ponovno izgledati ljutito.
Ma, neka posao pričeka! odmahnula je. Imamo puno zanimljiviju temu naš novi šef!
Vedrana je samo odmahnula glavom, nastavljajući tipkati. Već je navikla da Marijana voli raspravljati o čelnicima, pa je obično ostajala neutralna.
Mislim da ga više ni ne možemo zvati novim; tu je već dva mjeseca, podbočila se ona.
Ma to je ništa! Otkad je došao, uveo je hrpu novih pravila, otpustio nekoliko ljudi
Otpustio je lenštine, mirno je odvratila Vedrana. A mi smo, dapače, dobili povišicu.
Pogledala je Marijanu i nastavila:
Sastanci su sada kraći. Prije smo po dva sata raspravljali o glupostima, a sad idemo ravno na stvar.
Marijana je na trenutak zastala, ali odmah našla novi prigovor:
Da, ali stalno traži nove izvještaje! I rokovi su stroži
Vedrana se osmjehnula.
Zato se posao brže završava. I rezultati su bolji; sama si vidjela kako sada završavamo projekte prije vremena.
Marijana je uzdahnula, uzela komadić čokolade, ali se i dalje opirala.
Ma, možda si u pravu procijedila je. Znaš, stalno sam mislila da nije oženjen i da nema curu A sad sam sigurna mora nekoga imati! Možda da svratim do kadrovske pa pitam?
Vedrana je teško uzdahnula, odložila olovku.
Što će ti to? pitala je tiho. Kakve veze osobni život šefa ima s tvojim poslom?
Ali Marijana je već u glavi smišljala kako što suptilnije ispitivati cure iz kadrovske.
On stalno prigovara, na sve se žali, nastavila je. Možda ima problema doma pa ih izbacuje na nas! Bilo bi dobro znati o čemu se radi
Vedrana je zakolutala očima; bilo joj je jasno da guranje nosa u tuđe stvari neće dovesti do dobra, ali Marijana nije marila.
Idemo raditi, Marijana, odrezala je. Inače će i tebe otpustiti, zbog ljenčarenja.
No Marijana je već otišla svojim mislima, zagrijana idejom da dokuči istinu.
Ne, moram to doznati! odlučno je najavila. Popričat ću s curama, možda ipak nešto saznam.
Vedrana je samo skeptično podignula pogled na prijateljicu, zamišljajući kako bi to moglo završiti šef može saznati za njezino ispitivanje, a Marijani to nikako ne bi išlo u prilog. No, znala je da je nema smisla odgovarati, kad se jednom upali.
I tako, Marijana je istinski krenula u istragu. Pričala je kolegama pod raznim izlikama, suptilno ubacivala pitanja o direktoru. Jednu će pitati je li ga ikad vidjela s nekim izvan posla, drugu je li čula kakve tračeve o njegovom privatnom životu. Obišla je gotovo cijeli ured, razgovarala s tko zna koliko ljudi.
Ipak, rezultati su bili porazni. Nitko nije znao ništa, ili, bolje rečeno, nitko nije htio pričati. Jedni su se šalili, drugi pravili da ne razumiju pitanje, treći odmahnuli rukom uz Nemam pojma.
U kadrovskoj su ju dočekali posebno hladno. Prvo su je pristojno saslušali, razmijenili poglede, a jedna je ravnodušno podignula obrvu i promrsila:
Marijana, bilo bi bolje da se fokusirate na svoj posao, a ne na ogovaranja.
Kad je pokušala navaljivati, već ozbiljnije su joj dali do znanja da se vrati obavezama i zaprijetili da će o njenoj znatiželji obavijestiti njenog direktora.
Kad se vratila u ured, izgledala je poklopljeno. Samo je sjela i zagledala se u ekran, ali misli su joj bile daleko. Vedrana ju je promatrala, nadajući se da će je ovo iskustvo naučiti ne zadirati više u tuđu privatnost.
No, Marijana nije odustajala! Ljudi su joj se počeli smijuljiti, neki su izravno pitali: Zašto to pitaš, zaljubila si se možda? ali ni sama sebi nije znala iskreno odgovoriti. Kao da se u njoj upalila mala iskrica znatiželje, kojoj nije mogla odoljeti.
Jednog je dana odlučila iskušati sreću kod Mirjane iz računovodstva ona je uvijek imala informaciju više o svima. Prišla je stolu što je nonšalantnije mogla.
Mirjana, ti uvijek sve znaš! naglasila je s osmijehom. Reci, ima li naš direktor koga? Ženu, djevojku?
Mirjana je podigla pogled sa zaslona, na licu blagi smiješak, ali u očima oprez.
Znaš da ne volim tračati, odvratila je smireno. A i čemu to?
Marijana je slegnula ramenima, ne želeći otkrivati istinu.
Ma, samo pitam. Možda je slobodan takav muškarac
Mirjana se nasmiješila i blago odmahnula glavom.
Čak i da jest nije pristojno zadirati u njegovu privatnost, nježno je rekla. Posao čeka, a ti si već u zaostatku.
Tjedni su prolazili, a Marijana je neprestano analizirala svaku sitnicu. Češljala je misli, promatrajući svaki pogled, svaku slučajnu rečenicu dok napokon nije donijela vlastiti zaključak. Toga dana skoro je upala u ured, van sebe.
Sviđa mi se! ispalila je još s vrata.
Vedrana, koja je baš pila kavu, zamalo se zagrcnula. Spustila je šalicu na stol i blijedo pogledala prijateljicu. Takav epilog nije očekivala.
Tko? promucala je.
Naš novi direktor! prevrnula je očima Marijana kao da je to očito. Zato me zanima njegova privatna! Ako je slobodan, idem u napad!
Vedrana je na trenutak zastala, odmjeravajući riječi.
A ako ipak nije slobodan? upitala je.
Ma, onda ću ga pokušati osvojiti! Dosta mi je svega. Ionako je nesretan s njom. Ti ćeš mi pomoći!
Osvojiti?! Vedrana je jedva prikrila smijeh. Kako, molim?
Samo doznaj informacije, odmahnula je Marijana, u žaru stvari. Petak je korporativna zabava, ti pristupi i izvidi diskretno zašto je sam
Vedrana je zašutjela. U glavi joj se rojile rečenice koje nije smjela reći istina je bila da Vedran nije novi direktor nego njen muž. Nisu ništa rekli kolegama, odlučivši zadržati to za sebe. Samo je kratko klimnula.
**********
Marijana je cijeli tjedan bila kao na iglama. Oči su joj gorjele od uzbuđenja, stalno je upisivala nešto u notes, ponavljala u sebi moguće scenarije, ponekad čak i zastajala usred hodnika zamišljajući ključne rečenice za razgovor s direktorom.
Navečer je pred ogledalom uvježbavala čas ozbiljna, čas nasmiješena, pokušavala je djelovati tajanstveno i profesionalno. U mašti je zamišljala kako je Vedran gleda, kako prepoznaje njenu ljepotu i pamet, kako joj se divi Vidjela je savršeni završetak: on raskida sa ženom (koja možda ni ne postoji), zaprosi je, vode zajedno tvrtku, žive u vili na Pantovčaku, putuju Europom, svaku večer piju vino uz svijeće, planiraju budućnost
Vedrana je s tugom gledala prijateljicu kako pada u zamku vlastitih iluzija. Vedran za nju nije bio trofej, već čovjek s manama i umorom, nježan prema njoj doma, strog, ali pošten na poslu. Ali za Marijanu je ostao samo simbol, slika kojoj se klanjala.
U četvrtak je u ured ušla s ogromnom torbom, taljigajući je pod stol. U pauzi je izvadila novu haljinu stroga, ali izazovna: uski kroj kako bi naglasila liniju, gola ramena, tanka traka oko struka. Žurno je otišla u WC presvući se.
Pred ogledalom se okretala, popravljala svaki nabor, gledala na svjetlu kako joj haljina pristaje. Kad je bila zadovoljna, otišla je pokazati se Vedrani.
I? zarotirala se pred prijateljicom, blistavih očiju.
Vedrana je objektivno procijenila: lijepa haljina, ali nešto joj se u toj slici nije sviđalo.
Izgledaš lijepo, rekla je diskretno. Ali jesi li sigurna da je to primjereno za našu zabavu?
Naravno! veselo je odvratila Marijana. Moram izgledati najbolje moguće. Neće moći odoljeti!
Popravila je kosu, nasmiješila se refleksiji, ponosno čekajući sudbinu. Vedrana ju je promatrala s laganom tjeskobom, znala je da stvarnost neće biti ni blizu onoga što Marijana zamišlja
**********
Napokon, u petak je došao dugo očekivani dan. Ured je bio uređen sa svjetlucavim lampicama, baloni su visjeli s vrata, stolovi su bili puni kanapea, peciva, domaćeg sira, krafni, voća, butelja graševine i sokova. Sve je mirisalo na feštu; osjećala se svečana nervoza.
Marijana je ušla među prvima. Njezina haljina savršeno je pristajala, frizura besprijekorna, šminka decentna i moderna. Svako malo je nervozno pogledavala prema vratima, popravljala rub haljine, glumeći nonšalanciju dok je zapravo brojala sekunde do dolaska Vedrana Radića. U oku joj je titrala odlučnost: svaki potez je pripremala unaprijed.
Vedrana je došla nešto kasnije, u jednostavnoj crnoj haljini, staroj prijateljici iz ormara koja joj je uvijek davala sigurnost. Nije planirala isticati se, niti zadavati poglede šefu njezin cilj je bio samo uživati i biti uz prijatelje.
Vedran Radić stigao je elegantan, u tamnom odijelu, pristupačan i blag, ali s autoritetom. Pozdravljao je svakoga, zadržao se s nekoliko suradnika, a potom izašao na improviziranu binu i održao kratki govor bez velike pompe, ali s iskrenim zahvalama i pohvalama odjelima, najavljujući buduće izazove.
Marijana nije skidala pogled s njega. Svaka riječ joj je zvučala kao skrivena poruka upućena baš njoj, svaki pogled, svaki osmijeh bio joj kao signal. Ispravljala je kosu, pregledavala dekolte, ponavljala unaprijed osmišljene uvode.
Čim je završio službeni dio, kolege su se razdvojili: jedni su otišli do hrane, drugi pričali u kutovima, a oni najhrabriji već su birali glazbu i otplesali prve plesove.
Marijana je odlučno prišla Vedrani, koja je stajala uz prozor s čašom vina.
Vrijeme je! prošaptala je, nagnuvši se i gledajući preko ramena nitko oko njih nije slušao. Priđi mu, pitaj ga zašto je večeras sam. Možeš to elegantno.
Vedrana se naježila. Nije željela uopće ulaziti u tu temu, ali Marijana je uporno zurila u nju čekajući odgovor.
Marijana počela je tiho, tražeći riječi. Ne mogu to napraviti.
Zašto ne? već je zvučala povrijeđeno. Tvoja sam prijateljica, molim samo jedno pitanje Zar je to velik teret?
Vedrana je duboko udahnula. Znala je da više nema smisla lagati.
Zato što okrenula se prema Marijani. Zato što je Vedran moj suprug.
Marijana je zastala, blijeda, pa zatim užarenog lica. Otvorila je usta, ali riječ nije izlazila.
Molim?! uspjela je procijediti. Ti odkad?
Vedrana kratko skrene pogled.
Pola godine, tiho je priznala. Nismo htjeli da itko sazna. Da izbjegnemo tračeve i ljubomoru na poslu Željeli smo samo mir.
Marijana se odmaknula korak unatrag, preplavljena nevjericom, razočarenjem i zbunjenošću. Sve što je zamišljala u trenu se srušilo.
A meni nisi rekla? Toliko sam ti toga povjerila, a ti…
Nisam mogla nježno je prozborila Vedrana. Nije bila samo moja odluka. Trudili smo se razdvojiti posao i privatno. Nemoj me krivo shvatiti…
Marijana je šutjela, vraćajući se u mislima na sve što je primijetila: kako Vedran katkada pogleda Vedranu, nježnije joj govori, kako ona njemu diskretno dotakne ruku Sad je sve imalo smisao.
Kako je to počelo? pitala je, glasom bez tona.
Dogodilo se spontano izvan posla. Jednostavno smo osjećali da pripadamo jedno drugome.
Marijana je nervozno, skoro pa nesvjesno, pokupila zamagljene mrvice s haljine, svijet joj se rušio. Sve ove tjedne, cijelu maštu, sve nade sad je znala istinu.
A kad sam te pitala za njega na poslu Znala si cijelo vrijeme!
Jesam, nije se više pravdala Vedrana. Ali dogovorili smo se: na poslu smo samo kolege.
U tom trenutku pridružio im se Vedran Radić. Odmjereno, ali s oprezom gledao je njih dvije.
Je li sve u redu? blago je dotaknuo Vedranu po laktu. U glasu mu je bila toplina, koju nije mogao sakriti.
Vedrana kimne, ali Marijana se naglo ispravi, u njoj vrije mješavina srama i ogorčenosti.
Nije u redu! izbaci iz sebe. Vi ste sve ovo krili!
Direktor lagano zakima.
Vrijeme je da sve razjasnimo, podigne glas. Kolege! zazvao je dvoranom.
Svi su ušutjeli, okrećući se prema njemu.
Vjerujem da je mnoge zanimalo tko je moja supruga, rekao je bez imalo nelagode. Dosad to nismo objavili jer nismo htjeli da posao i privatno prepletu odnose. Ali sad kad je tema aktualna…
Uzeo je Vedranu za ruku.
Ovo je moja supruga, Vedrana. Vjenčali smo se prije pola godine.
Dvoranom je prošao tihi šapat, iznenađenje, a onda par pljesaka i komentara.
Čestitam! zagrmila je Mirjana iz računovodstva, veselo.
Ovo nismo očekivali! poviknuo je netko iz IT-a.
Vedran je pričao nadolazećoj tišini.
Nadam se da neće promijeniti naš radni odnos, rekao je s uvjerenjem. Od svih se očekuje profesionalnost, uključujući i nas dvoje. Sada nastavimo slaviti!
Ponovno je zasvirala glazba, smijeh i žamor vratili su se među kolege, ali mnogi su krišom gledali prema Vedrani i Vedranu, tražeći nove detalje.
Eto ti sad, uzdahnula je Marijana, lagano se smješkajući kroz suze. Sad mi preostaje samo dati otkaz…
Zašto?! začudila se Vedrana.
Jer sam pola firme podigla na noge s pitanjima, uhvatila me sramota A on vjerojatno sve zna. Kako da mu sad uopće pogledam u oči?
Ma, nemoj pretjerivati, rekla je blago Vedrana držeći ju za ruku. Nitko nije zamjerio, samo malo nezgodna situacija, ali proći će.
Nije baš mala… prošaptala je Marijana, pogledom prateći Vedrana kako komunicira s kolegama. Sad mi je jasno zašto si ga uvijek branila…
Konačno se nasmijala, glave nagnute, olakšana.
Pa ti si stvarno smijala se. Mislila sam, obožavateljica direktora, a zapravo
Samo sam znala istinu, Vedrana joj je nježno uzvratila osmijeh.
Nakratko su šutjele, gledajući šefa, kolege, slušajući glazbu, osjećajući kako napetost nestaje.
A reci Je li sretan s tobom? šaptom je upitala Marijana.
Vedrana je na tren zamislila, ali sigurno klimenula.
Jest. To svakodnevno osjećam.
Onda dobro, odahnula je Marijana iskreno. Onda sam sretna zbog vas.
Ispružila je ruku.
Pomirba?
Pomirba, s olakšanjem je prihvatila Vedrana.
Glazba je pjevušila, ljudi su se smijali, a dvije žene nastavile su naprijed bez tajni i s novim razumijevanjem, dok je večer tek ispisivala svoje zadnje note.
