Zrinka je poletjela dan ranije od ostalih na rođendan svoje svekrve. Tek što je pala na sjedalo u avionu, trgnula se – netko ju je neočekivano prozvao imenom.
Prsti su joj se grčili oko remena torbice dok je čekala u redu za prijavu na let. Do rođendana njezine bivše svekrve ostao je još jedan dan, ali Zrinka je namjerno odabrala rani let. Znala je da će Hrvoje, kao i uvijek, sve odgađati – vjerojatno će letjeti tek sljedećeg jutra. Tri su godine prošle od razvoda, a za svo to vrijeme uspjeli su živjeti u istom gradu, a da se nijednom nisu sreli. Sada je Zrinka manje nego ikad željela poremetiti tu krhku ravnotežu.
Sjedalo 12A, preletjela je pogledom kartu. Do prozora, kako je voljela. U avionu je, kao i obično, posegnula za knjigom – novim romanom koji je jučer započela i nije ga mogla ispustiti iz ruku. Priča o ljubavi, izdaji i oprostu. Nekad je izbjegavala takve priče, ali vrijeme je liječilo.
„Zrinka?” Poznati glas natjerao ju je da zadrhti. „Kakva slučajnost!”
Polako je podigla pogled. Hrvoje je stajao u prolazu, s ručkom svog kofera u ruci. Njegovan kao i uvijek, u svom omiljenom sivom saku. Samo se na sljepoočnicama uvuklo malo sijedih vlasi koje nikada prije nije primijetila.
„Inače uvijek zakasniš”, izletjelo joj je umjesto pozdrava.
„A ti uvijek sve isplaniraš unaprijed”, odgovorio je sa smiješkom i izvukao svoju kartu. „Hm, 12B.”
Zrinka je osjetila kako joj obrazi gore. Sat vremena leta pored čovjeka kojeg je sve te godine brižljivo izbjegavala. Činilo se da se sudbina s njima poigrava.
„Mogao bih zamijeniti mjesto s nekim”, započeo je Hrvoje.
„Pusti”, prekinula ga je Zrinka. „Odrasli smo.”
Hrvoje je kimnuo i sjeo pokraj nje. Njegov poznati aftershave dopirao je do nje, a miris ju je pogodio poput uboda ravno u srce. Koliko je puta budila s tim mirisom u nosu?
„Kako ide posao?” upitao je nakon polijetanja, kad je tišina postala nepodnošljiva.
„Dobro. Otvorila sam svoj studio za jogu”, odgovorila je mirnim glasom. „A ti? Još uvijek tamo?”
„Ne, prešao sam u konzalting. Sjećaš li se da sam oduvijek sanjao o tome?”
Naravno da se sjećala. A sjećala se i beskrajnih rasprava oko toga. Ona se bojala promjene, on je za njom žudio. Sada su, godine kasnije, oboje dobili ono što su htjeli. Zašto ju je onda srce tako boljelo?
„Mama će se jako obradovati što te vidi”, rekao je Hrvoje nakon stanke. „Još uvijek čuva keramičku vazu koju si joj poklonila za zadnji rođendan.”
„Dubravka je uvijek bila”, Zrinka je zastala tražeći prave riječi, „tako dobra prema meni.”
„Čak je i nakon razvoda govorila da si bila najbolja snaha koja se mogla poželjeti.”
Zrinka je osjetila kako joj se oči pune suzama. Posegnula je za knjigom da prikrije uzbuđenje.
„Što čitaš?” Hrvoje je bacio pogled na naslovnicu.
„Vrijeme oprosta”, odgovorila je, i oboje su zašutjeli kad su shvatili ironiju naslova.
Ostatak leta proveli su u tišini, ali to je bila drugačija tišina – ne napeta poput zategnute žice, nego gotovo ugodna, kao nekada. Kad je avion sletio u Split, Hrvoje joj je pomogao izvaditi torbu iz pretinca.
„Hoćemo li podijeliti taksi?” predložio je. „Ionako idemo u istom smjeru.”
Zrinka je oklijevala. Prije tri godine rastali su se uvjereni da više nikada neće stajati jedan pored drugoga. A ipak su bili ovdje, i svijet se nije srušio.
„Dobro”, kimnula je. „Ali ja ne ispuštam navigaciju iz oka – inače se uvijek svađaš s tehnologijom.”
Hrvoje se nasmijao, a taj poznati smijeh potresao je nešto u njoj. Možda je ponekad potrebno pustiti prošlost da bi sadašnjost mogla zasjati?
Kad su izašli iz aviona, shvatila je da se prvi put nakon dugo vremena ne kaje zbog slučajnog susreta. Pred njima je bio rođendan, svečano postavljen stol i nesigurni pogledi rodbine. Ali sada je znala – uspjet će. Naposljetku, oduvijek su to umjeli.
Taksi se vijugao večernjim ulicama Splita. Zrinka je, kako je obećala, pazila na put, dok je Hrvoje sjedio pokraj nje, odvojen samo torbom na srednjem sjedalu.
„Ovdje desno”, rekla je Zrinka, a Hrvoje se morao nasmiješiti: ona je bolje poznavala put do njegovih roditelja nego on sam.
„Sjećaš li se kad smo prvi put išli mami?” upitao je iznenada. „Cijelo si vrijeme bila tako nervozna!”
„Ma da!” frknula je Zrinka. „Tri puta sam se presvukla od uzbuđenja. Htjela sam ostaviti dobar dojam.”
„A onda si se polila juhom!”
Oboje su se nasmijali, i na trenutak kao da je vrijeme stalo. Ali onda je taksi stao ispred poznate kuće, i trenutak je nestao u sumraku.
Dubravka ih je dočekala na vratima i začuđeno podigla ruke:
„Vi ste došli zajedno? Kakvo iznenađenje!”
„Slučajno smo se sreli u avionu”, objasnila je Zrinka žurno, dok je u očima svoje bivše svekrve prepoznala tračak nade.
„Uđite, uđite! Zrinka, pripremila sam ti sobu, onu istu kao i uvijek!”
Zrinka se ukočila. Njezina soba – spavaća soba na katu, u kojoj su ona i Hrvoje uvijek odsjedali kad su dolazili u goste. Gdje je jutarnje sunce iscrtavalo razigrane šare po tapetama i odakle se s prozora vidjela stara jabuka.
„Mama, možda ipak bolje da uzmem gostinjsku sobu?” pokušao je Hrvoje.
„Nema rasprave!” prekinula ga je Dubravka. „Tamo sutra spavaju gosti. Zrinka ostaje u spavaćoj sobi, ti u svojoj staroj dječjoj sobi. Sve kao nekada.”
Kao nekada – te su riječi odjekivale u Zrinkinim mislima. Istina je bila da ništa više nije bilo kao nekada, ali s Dubravkom se nitko od njih dvoje nije usuđivao raspravljati.
Večer je prošla u pripremama za proslavu. Zrinka je pomagala u kuhinji, dok je Hrvoje na tavanu razvrstavao stare kutije – zadatak koji mu je majka odavno namijenila. Namjerno su izbjegavali biti sami, ali pod istim krovom to nije bilo lako.
Noću Zrinka dugo nije mogla zaspati. Krevet joj se činio prevelik i previše prazan. Iza zida, u dječjoj sobi, škripio je pod – očito ni Hrvoje nije mogao spavati. Prepoznala je zvukove: tri koraka do prozora, četiri natrag. Tako je uvijek hodao kad je o nečemu razmišljao.
Odjednom je postalo tiho. Zrinka se okrenula na bok i pogledala kroz prozor. Jabuka je šuštala na vjetru, i na trenutak joj se učinilo kao da su posljednje tri godine…
