Unajmio je planinu da uzgaja 30 svinja, a zatim ju napustio na 5 godina – Nakon povratka ostao je šokiran prizorom koji ga je dočekao…

Godine 2018., Hrvoje Petrović, tada 34-godišnjak iz okolice Požege, sanjao je o izlasku iz siromaštva uzgajajući svinje. Unajmio je zapušteni dio brda nedaleko sela u Papuku, odlučan pretvoriti ga u malu svinjogojsku farmu.

Potrošio je sve što je godinama štedio, čak digao i kredit u Hrvatskoj poštanskoj banci, sagradio svinjce, iskopao bunar i kupio trideset prasaca.

Kad je prvog dana dovezao prva prasad na brdo, ponosno je rekao svojoj ženi Miljenki, tada 31 godinu:

Samo ti čekaj, za godinu dana bit ćemo na svome.

Ali život nije bio jednostavan kao što su to kazivale priče na televiziji o brzom bogaćenju.

Za manje od tri mjeseca, svinjska kuga proširila se Slavonijom. Farma za farmom propadala je. Ljudi iz okolnih sela stvari su spašavali tako što su morali spaliti svoja dvorišta i svinjce kako bi spriječili širenje bolesti. Tjednima se gust dim vukao brdima Papuka.

Miljenka je postala prestrašena.

Prodajmo ih dok još možemo, preklinjala je.

Ali Hrvoje nije popuštao.

Proći će i ovo. Samo izdržimo još malo.

Od brige i neprospavanih noći postao je slab, završio je čak na mjesec dana u bolnici u Požegi zbog iscrpljenosti i stresa. Oporavljao se kod ženine rodbine u jednom slavonskom selu.

Kada se vratio na brdo, pronašao je svinjac poluprazan. Pola svinja više nije bilo. Cijene stočne hrane narasle su gotovo duplo. Iz banke su ga već počeli zvati radi otplate kredita.

Svake noći, dok je kiša lupala po valovitom krovu svinjca, Hrvoju se činilo kao da mu se život lagano ruši sve ono za što se trudio nestajalo je pred njim.

Jedne teške noći, nakon još jednog poziva iz banke, sjeo je na pod i šapnuo:

Gotovo je.

Ujutro je zaključao svinjac. Ključ je vratio vlasniku zemlje, stričeku Tinu, i spustio se niz brdo. Nije imao snage gledati kako odlazi posljednji trag njegovog sna za njega, sve je bilo izgubljeno.

Pet godina nije kročio na to brdo.

Selio se s Miljenkom u Zagreb i radio u tvornici. Život je bio jednostavan ne bogat, ali miran.

Kad bi netko spomenuo svinjogojstvo, Hrvoje bi se samo gorko nasmiješio.

Samo sam hranu i trud dao brdu Ništa više.

Ali početkom ove godine, iznenada ga je nazvao stric Tino. Glas mu je drhtao.

Hrvoje dođi brzo. Moraš vidjeti svoj stari svinjac nešto se dogodilo.

Sljedećeg dana Hrvoje je prevalio više od 40 kilometara prema Papuku. Stara zemljana staza bila je zarasla u travu i grmlje, kao da ju nitko desetljeće nije dotaknuo.

Što se približavao, stezalo ga je u prsima strah i tjeskoba.

Je li sve srušeno?
Ili možda od njegove mladosti više ni traga?

Na posljednjem zavoju brda zastao je kao ukopan.

Mjesto na kojem je ostavio sve živjelo je.

Svinjac više nije bio onaj isti koji je napustio. Na krov su se uvile loze, sve je zaraslo u gusto zelenilo. Blatnjavi ograđeni pašnjaci stopili su se s okolnom šumom. Drveće je izraslo, a stara staza gotovo da se nije ni razaznavala.

Ali to nije bilo ono zbog čega je zastao.

Čuo je zvuke.

Grok grok

Hrvoje se sledio.

Polako je prišao ogradi koja se već gubila pod korovom i visokom travom. Pogledao je kroz granje i šokirao se.

Bile su tamo svinje.

Ne jedna, ne dvije cijelo krdo.

Velike, snažne. Oko njih se igralo desetak praščića.

Tridesetak prasaca koje je tu ostavio prije pet godina sad je naraslo u čitavo jato.

Ne nije moguće prošaptao je.

Stric Tino, koji je išao za njim, prišao je bliže.

To sam ti pokušao ispričati. Nisu nestale, rekao je tiho.

Ali kako su preživjele? pitao je Hrvoje, još uvijek u nevjerici.

Tino je sjeo na stari kamen uz ogradu.

Kad si otišao, nekoliko ih je još ostalo u svinjcu. Provalile su ogradu i pobjegle. Mislio sam da će u šumi uginuti. Ali nisu.

Hrvoje je razgledao područje.

Iza svinjca sada je tekao potok, kojeg ranije nije bio ni primijetio. Banane, batati i divlje kupine rasli su posvuda. Po šumi su se kočili kokosovi orasi, šumske šljive i kestenovi.

Naučile su preživjeti same na brdu, rekao je Tino. I množile su se.

Hrvoje je gledao krdo. Nekoliko svinja podiglo je glavu, kao da ga prepoznaju nakon svih tih godina.

Jedna velika svinja prišla je ogradi. Koža joj je bila crvenkasta, a na uhu je imao vidljivi ožiljak isti onaj trag koji je ostavio na prvom prascu kojeg je kupio.

Ona Hrvoje je prošaptao.
To je prva koje sam odhranio.

Osjetio je stezanje oko srca.

Sve što je mislio da je izgubio i dalje je bilo tu.

Ne samo živo, već i naraslo.

Što misliš dalje? upita ga stric Tino.

Hrvoje je šutio.

Gledao je svoj svinjac, brdo i svinje kako spokojno šetaju kroz travu, kao da pet godina nije prošlo.

Polako se osmjehnuo prvi put nakon dugo vremena.

Možda, tiho reče,
moj san nije do kraja nestao.

U tom trenutku shvatio je nešto što je mislio da je zauvijek izgubljeno.

Ponekad, i kada napustiš san
postoje trenuci kada te on strpljivo čeka da mu se vratiš.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

5 × 4 =

Unajmio je planinu da uzgaja 30 svinja, a zatim ju napustio na 5 godina – Nakon povratka ostao je šokiran prizorom koji ga je dočekao…
FĂRĂ SUFLET… Klavdia Vasilevna s-a întors acasă. Chiar dacă are o vârstă respectabilă – tocmai a împlinit 68 de ani, merge cu regularitate la coafor și se răsfață mereu cu mici plăceri. Klavdia Vasilevna își aranjează părul, unghiile, iar aceste ritualuri simple îi dau putere și îi ridică moralul. — Klavocica, a venit o rudă să te caute. I-am spus că ajungi mai târziu. A promis că mai vine, — i-a povestit soțul ei, Iurie. — Ce rudă? Eu nu mai am rude. Cine știe ce verişoară de gradul șapte… o să ceară ceva. Trebuia să-i spui că am plecat departe, la capătul lumii, — a răspuns Klavdia, nemulțumită. — Cum să-i mint? Parcă semăna cu cineva din neamul vostru, la fel de înaltă, frumoasă, semăna cu soacra ta, Dumnezeu s’o ierte. Nu cred că a venit să ceară ceva. Femeie cultă, bine îmbrăcată, — a încercat Iurie să-și liniștească soția. După vreo 40 de minute, ruda a bătut la ușă. Klavdia a deschis personal. Semăna, într-adevăr, cu mama ei trecută la cele veșnice și era îmbrăcată elegant: palton scump, cizme, mănuși, cercei cu diamante mici — Klavdia se pricepea la astfel de lucruri. Klavdia a invitat-o la masa deja pusă. — Hai să facem cunoștință dacă tot suntem rude. Eu sunt Klavdia, fără patronimic, văd că suntem apropiate ca vârstă. El e soțul meu, Iurie. Tu de pe ce ramură ești rudă cu mine? — a întrebat gazda. Femeia s-a jenat puțin, chiar s-a înroșit: — Eu sunt Galina… Galina Vladimirovna. E adevărat că nu avem o mare diferență de vârstă. Pe 12 iunie am împlinit 50 de ani. Data asta nu-ți spune nimic? — Klavdia a palit. — Văd că ți-ai amintit. Da, sunt fiica ta. Nu te speria, nu am venit să-ți cer nimic. Am vrut doar să-mi văd mama biologică. Am trăit toată viața neștiind cine-i mama. Nu înțelegeam niciodată de ce nu mă iubește mama. Apropo, de 8 ani nu mai este. De ce mă iubea doar tata? Tata a plecat de curând, doar de două luni. Înainte de a pleca, el mi-a spus despre tine. M-a rugat să-l ierți, dacă poți, — a povestit Galina emoționată. — Nu înțeleg nimic. Tu ai fată? — a întrebat uluit Iurie. — Se pare că da. Îți explic mai târziu, — a răspuns Klavdia. — Deci tu ești fiica mea? Bine! Ai văzut ce-ai vrut? Dacă crezi că o să mă căiesc sau o să cer iertare, să știi că nu o să o fac. Eu nu am nicio vină, — i-a răspuns ea Galinei, — sper că tata ți-a spus tot? Dacă crezi că o să trezești sentimente materne în mine, nu, nici măcar un pic! Îmi pare rău. — — Pot să vin încă o dată la dumneavoastră? Locuiesc lîngă oraș, avem casă mare, cu două nivele – veniți cu soțul la noi. Poate vă obișnuiți cu gândul că exist. V-am adus fotografii cu nepotul și strănepoata, vreți să le vedeți? — a întrebat Galina timid. — Nu. Nu vreau. Nu mai veni. Uită de mine. Adio! — a răspuns Klavdia abrupt. Iurie i-a chemat un taxi Galinei și a condus-o la poartă. Când s-a întors, Klavdia strânsese masa și se uita liniștită la televizor. — Ce tărie de caracter ai! Parcă ai fi general de armată. Chiar nu ai deloc suflet? Mereu am bănuit că ești lipsită de compasiune, dar să ajungi așa… nu credeam, — i-a zis Iurie. — Ne-am cunoscut când aveam 28 de ani, nu? Dragă soțule, sufletul mi l-au scos mult înainte. Eu fată de la țară, am visat toată viața să fug la oraș. De aia am învățat cel mai bine, am fost singura din clasă care a intrat la facultate… Aveam 17 ani când l-am cunoscut pe Vladimir. L-am iubit nebunește. Era cu aproape 12 ani mai mare, dar nu conta. După copilăria săracă, la oraș totul era ca în poveste. Bursa era insuficientă. Mereu flămândă, acceptam cu entuziasm invitațiile lui Vladimir la cofetărie sau la înghețată. Nu mi-a promis nimic, dar eram sigură că o să mă ia de soție. Când m-a invitat la vilă, am acceptat fără ezitare. Am crezut că, după ce s-a întîmplat, l-am legat de mine. Întâlnirile la vilă au devenit tot mai dese. Curând am aflat că voi fi mamă. I-am spus lui Vladimir, s-a bucurat nespus. Înțelegând că sarcina va fi vizibilă, l-am întrebat când ne căsătorim? Aveam 18 ani, puteam depune cererea la Starea Civilă. — Ţi-am zis eu vreodată că mă însor cu tine? — a întrebat el. — Nu am promis, și nu mă însor. Oricum sunt deja căsătorit… — calm, a continuat. — Dar copilul? Dar eu? — — Şi tu? Eşti tânără, sănătoasă. Din tine pot face statuie. În facultate îți iei concediu academic. Cât nu se vede, înveți, apoi noi te luăm la noi acasă. Nu reușim să avem copil, poate pentru că soția e mult mai în vârstă. După ce naști, luăm copilul noi. Cum aranjăm lucrurile nu e treaba ta. Sunt tânăr, dar am funcție nici de neglijat la primărie. Soția e șefă la spital municipal. Deci nu-ți face probleme, după ce naşti, revii la facultate. Îți dăm și bani. Atunci nimeni nu auzise de maternitate surogat. Poate am fost singura mamă surogat pe vremea aia… Ce era să fac? Să mă întorc în sat, să pătez familia? Până la naștere am stat la ei acasă. Soția lui Vladimir nu m-a vizitat, poate că mă gelozia. Fata am născut-o acasă, cu moașa adusă special. Fetița au luat-o imediat. Nu am mai văzut-o niciodată. Peste o săptămână m-au condus respectuos. Vladimir mi-a dat bani. Am revenit la facultate. După facultate, la uzină. Am primit cameră la cămin familial. Am lucrat ca maistru, apoi șef de OTK. Aveam mulți prieteni, dar nu mă ceream nimeni de soție până ai apărut tu. Aveam deja 28 de ani, nici nu prea vroiam să mă mărit, dar era vremea. Restul știi. Am dus viață bună cu tine, am schimbat trei mașini, casă plină, vilă îngrijită. Am mers în vacanță în fiecare an. Uzina a rezistat anilor ’90 pentru că piesele importante pentru tractoare doar la noi se fabricau. Uzina încă e împrejmuită cu sârmă ghimpată și turnuri de pază. Am ieșit la pensie anticipat. Avem de toate, n-avem copii și nici nu ne trebuie. Ce copii… – și-a terminat confesiunea Klavdia. — Nu am trăit bine. Eu te-am iubit. Toată viața am încercat să-ți încălzesc inima, şi n-am reușit. Bine, n-avem copii, dar tu nici pisică, nici cățel nu ai îngrijit. Sora te-a rugat să o ajuți cu nepoata, nu ai primit-o nici măcar o săptămână. Azi a venit fiica ta, cum ai primit-o? Fiică! Sângele tău, și tu… Pe cuvânt, dacă eram mai tânăr ceream divorț. Acum e târziu. E rece lângă tine, rece, — i-a spus Iurie supărat. Klavdia s-a speriat puțin, niciodată nu mai vorbise Iurie atât de aspru cu ea. Toată liniștea vieții ei a fost tulburată de această fiică. Iurie s-a mutat la vilă. Ultimii ani stă acolo. La vilă are trei câini, a luat pui abandonați, și cine știe câți pisici. Acasă vine rar. Klavdia știe că merge la fiica ei, Galina, cunoaște pe toți, o adoră pe strănepoată. — Mereu ai fost un sentiment, așa ai rămas. Să facă ce vrea, — gândește Klavdia. Ei nu i-a venit niciodată să-și cunoască mai de-aproape fiica, nepotul, strănepoata. Merge singură la mare. Se relaxează, prinde puteri, și spune că e bine.