Godine 2018., Hrvoje Petrović, tada 34-godišnjak iz okolice Požege, sanjao je o izlasku iz siromaštva uzgajajući svinje. Unajmio je zapušteni dio brda nedaleko sela u Papuku, odlučan pretvoriti ga u malu svinjogojsku farmu.
Potrošio je sve što je godinama štedio, čak digao i kredit u Hrvatskoj poštanskoj banci, sagradio svinjce, iskopao bunar i kupio trideset prasaca.
Kad je prvog dana dovezao prva prasad na brdo, ponosno je rekao svojoj ženi Miljenki, tada 31 godinu:
Samo ti čekaj, za godinu dana bit ćemo na svome.
Ali život nije bio jednostavan kao što su to kazivale priče na televiziji o brzom bogaćenju.
Za manje od tri mjeseca, svinjska kuga proširila se Slavonijom. Farma za farmom propadala je. Ljudi iz okolnih sela stvari su spašavali tako što su morali spaliti svoja dvorišta i svinjce kako bi spriječili širenje bolesti. Tjednima se gust dim vukao brdima Papuka.
Miljenka je postala prestrašena.
Prodajmo ih dok još možemo, preklinjala je.
Ali Hrvoje nije popuštao.
Proći će i ovo. Samo izdržimo još malo.
Od brige i neprospavanih noći postao je slab, završio je čak na mjesec dana u bolnici u Požegi zbog iscrpljenosti i stresa. Oporavljao se kod ženine rodbine u jednom slavonskom selu.
Kada se vratio na brdo, pronašao je svinjac poluprazan. Pola svinja više nije bilo. Cijene stočne hrane narasle su gotovo duplo. Iz banke su ga već počeli zvati radi otplate kredita.
Svake noći, dok je kiša lupala po valovitom krovu svinjca, Hrvoju se činilo kao da mu se život lagano ruši sve ono za što se trudio nestajalo je pred njim.
Jedne teške noći, nakon još jednog poziva iz banke, sjeo je na pod i šapnuo:
Gotovo je.
Ujutro je zaključao svinjac. Ključ je vratio vlasniku zemlje, stričeku Tinu, i spustio se niz brdo. Nije imao snage gledati kako odlazi posljednji trag njegovog sna za njega, sve je bilo izgubljeno.
Pet godina nije kročio na to brdo.
Selio se s Miljenkom u Zagreb i radio u tvornici. Život je bio jednostavan ne bogat, ali miran.
Kad bi netko spomenuo svinjogojstvo, Hrvoje bi se samo gorko nasmiješio.
Samo sam hranu i trud dao brdu Ništa više.
Ali početkom ove godine, iznenada ga je nazvao stric Tino. Glas mu je drhtao.
Hrvoje dođi brzo. Moraš vidjeti svoj stari svinjac nešto se dogodilo.
Sljedećeg dana Hrvoje je prevalio više od 40 kilometara prema Papuku. Stara zemljana staza bila je zarasla u travu i grmlje, kao da ju nitko desetljeće nije dotaknuo.
Što se približavao, stezalo ga je u prsima strah i tjeskoba.
Je li sve srušeno?
Ili možda od njegove mladosti više ni traga?
Na posljednjem zavoju brda zastao je kao ukopan.
Mjesto na kojem je ostavio sve živjelo je.
Svinjac više nije bio onaj isti koji je napustio. Na krov su se uvile loze, sve je zaraslo u gusto zelenilo. Blatnjavi ograđeni pašnjaci stopili su se s okolnom šumom. Drveće je izraslo, a stara staza gotovo da se nije ni razaznavala.
Ali to nije bilo ono zbog čega je zastao.
Čuo je zvuke.
Grok grok
Hrvoje se sledio.
Polako je prišao ogradi koja se već gubila pod korovom i visokom travom. Pogledao je kroz granje i šokirao se.
Bile su tamo svinje.
Ne jedna, ne dvije cijelo krdo.
Velike, snažne. Oko njih se igralo desetak praščića.
Tridesetak prasaca koje je tu ostavio prije pet godina sad je naraslo u čitavo jato.
Ne nije moguće prošaptao je.
Stric Tino, koji je išao za njim, prišao je bliže.
To sam ti pokušao ispričati. Nisu nestale, rekao je tiho.
Ali kako su preživjele? pitao je Hrvoje, još uvijek u nevjerici.
Tino je sjeo na stari kamen uz ogradu.
Kad si otišao, nekoliko ih je još ostalo u svinjcu. Provalile su ogradu i pobjegle. Mislio sam da će u šumi uginuti. Ali nisu.
Hrvoje je razgledao područje.
Iza svinjca sada je tekao potok, kojeg ranije nije bio ni primijetio. Banane, batati i divlje kupine rasli su posvuda. Po šumi su se kočili kokosovi orasi, šumske šljive i kestenovi.
Naučile su preživjeti same na brdu, rekao je Tino. I množile su se.
Hrvoje je gledao krdo. Nekoliko svinja podiglo je glavu, kao da ga prepoznaju nakon svih tih godina.
Jedna velika svinja prišla je ogradi. Koža joj je bila crvenkasta, a na uhu je imao vidljivi ožiljak isti onaj trag koji je ostavio na prvom prascu kojeg je kupio.
Ona Hrvoje je prošaptao.
To je prva koje sam odhranio.
Osjetio je stezanje oko srca.
Sve što je mislio da je izgubio i dalje je bilo tu.
Ne samo živo, već i naraslo.
Što misliš dalje? upita ga stric Tino.
Hrvoje je šutio.
Gledao je svoj svinjac, brdo i svinje kako spokojno šetaju kroz travu, kao da pet godina nije prošlo.
Polako se osmjehnuo prvi put nakon dugo vremena.
Možda, tiho reče,
moj san nije do kraja nestao.
U tom trenutku shvatio je nešto što je mislio da je zauvijek izgubljeno.
Ponekad, i kada napustiš san
postoje trenuci kada te on strpljivo čeka da mu se vratiš.
