— Mama, daj mi lovu, molim te. Dijana ima rođendan, devetnaest godina. Odlučila je proslaviti sa mnom. Samo nas dvoje idemo u grad, sjest ćemo u kafić. Kupit ću joj poklon, naručit večeru, prošetati se i vratiti se u selo — rekao je Matija majci.
Ivana se nasmiješila:
— Dobro, sinko, znači ovaj put Dijana ne zove prijateljice, ma možda je i bolje, proslavit ćete sami.
Sin od majke ništa ne skriva, često priča s kim se družio, gdje je bio. Sad je ljeto, praznici, a on ide u graditeljsku školu, za godinu dana završava. Dijana je iz njihova sela, godinu dana mlađa od Matije. Ivani se nekako sviđa, cura ne puši, doduše poslije škole nigdje ne uči, radi kao prodavačica u lokalnoj trgovini.
Ivana je iz novčanika izvadila nekoliko kuna i pružila sinu.
— Nosi. Samo pazi, ne budi previše rastrošan. I vratite se ranije, nema smisla šetati po selu u mraku.
Matija je poljubio mamu u obraz, strpao novac u džep traperica i navukao tenisice. U seoskom autobusu bilo je zagušljivo, ali on se vozio s otvorenim prozorom, vjetar mu je mrdao svijetlu kosu. Dijana je sjedila pokraj njega u laganoj haljinici na točkice, s malim ruksakom na leđima.
— Sretan rođendan, samo sijaš — rekao je kad je došla na stanicu.
— Hvala — Dijana se nasmiješila i popravila remen ruksaka. — Zamisli, prvi put u životu odlučila sam da ne želim slaviti s gomilom ljudi, nego… eto, samo s tobom. Bez buke, bez pijančenja. Samo da zapamtim.
Kad su izašli iz autobusa, uzeo ju je za ruku i krenuli su glavnom ulicom pored izloga, pored fontane gdje su kapljice padale na usijanu cestu. Matija joj je kupio buket crvenih ruža, rekla je da voli ruže i zahvalila mu se.
U kafiću je bilo ugodno, svirala je tiha glazba, mirisalo je na vaniliju i kavu. Naručili su, a za desert su im donijeli mali kolač s jednom svjećicom. Kad je konobar upalio plamičak, Dijana je zatvorila oči, zaželjela želju i ugasila svjećicu.
— Nećeš reći? — upitao je Matija.
— Ne smije — lukavo je zaškiljila. — Ali ako se ostvari, reći ću ti.
Navečer su lutali gradskom rivom, jeli sladoled, smijali se i slikali na zalasku. A oko jedanaest sati sjeli su na zadnji autobus prema selu.
Kod kuće je gorjelo svjetlo. Ivana je, kako je obećala, ostavila na stolu pod ubrusom vruće pite i skuhala svježi čaj. Čuvši korake, izašla je u hodnik, a Matija je došao s Dijanom.
— Pa što, slavljenice, ostvarila ti se želja? — upitala je grleći Dijanu.
— Još ne — nasmiješila se ona. — Ali, čini se, danas je bio najbolji dan kojeg ću se sjećati jako dugo.
Matija je stajao pored nje čupav, sretan, gledajući majku i djevojku koju je volio, osjećao je da u tom trenutku ima sve. Ne previše, ne premalo. Nego točno onoliko koliko treba za sreću.
Večer nakon Dijanina rođendana potrajala je daleko iza ponoći. Ivana je otišla u spavaću sobu, u dnevnoj je tiho svirala glazba, a Matija i Dijana sjedili su na podu, razloživši na stoliću ostatke pita i bombona. Razgovor je tekao o svemu i svačemu: o školi, o poslu u dućanu, o tome da će Matiju možda na jesen poslati na praksu u županijsko središte.
— Pite su se ohladile — rekla je Ivana zaustavljajući se na vratima. — Zagrijati?
— Ne treba, mama, najeli smo se — odgovorio je Matija podižući glavu. — Ti idi spavati, sutra si na poslu. A ja ću otpratiti Dijanu.
Ivana je kimnula, ali nije žurila otići. Sjela je na rub fotelje i, gledajući Dijanu, odjednom rekla:
— Znaš, kad je Matiji bilo deset godina, došao je kući s čak pet ljudi. Vani je lijevalo kao iz kabla, svi mokri, prljavi, sa štapovima, kao razbojnici. Ja sam došla s posla, a ovdje… galama, buka, puna kuća djece.
Dijana ju je upitno pogledala.
— Svima sam natočila kakao s mlijekom, izvadila bakin džem. A sama sam sjela u kut s knjigom i slušala. Tako su se smiješno svađali tko će biti kralj pirata, a Matija, da si ga vidjela — majka se nasmiješila — on je onda sve posjeo na mjesta, svakome rekao gdje je njegova šalica, i nikoga nije uvrijedio. Tada sam shvatila: ako sin od djetinjstva uči biti prijatelj, onda će znati i voljeti.
Matija se zbunjeno počešao po glavi, a Dijana mu je stavila ruku na koljeno i tiho rekla:
— A moja mama je uvijek govorila da u kući mora biti tišina. Nikad nisam dovodila prijateljice. Čak sam se iz škole bojala zvati cure. Zato… kad mi je Matija rekao da se kod vas može sve, prvo nisam vjerovala.
Ivana je ustala, prišla Dijani i dotaknula je za rame:
— Tako je. Hoćeš, dođi sutra na čaj. Ujutro ću opet ispeći pite s kupusom.
Dijana nije izdržala, zagrlila ju je, zabila nos u njezino rame i šapnula:
— Hvala.
Matija ih je gledao i šutio, ali u grudima mu je bilo toplo i mirno, kao one kišne večeri iz djetinjstva kad je majka dijelila kakao piratima. Dok je Matija išao otpratiti Dijanu, Ivana je već spavala.
Kad se vratio, Matija je otišao u svoju sobu, ali dugo nije mogao zaspati. Gledao je mjesec kroz prozor i razmišljao kako je čudno uređen život: rasteš, a sve se vraća onome čemu su te učili u djetinjstvu. I ako je majka nekad puštala u kuću tuđu djecu da se ne boji ljudi, sad je on pustio u svoje srce Dijanu, da se ne boji ljubavi.
Znao je da će se danas opet vidjeti s Dijanom, sutra također, i tako svaki dan dok traju praznici. A dalje će se vidjeti. Bitno je da imaju jedno drugo, i da je mama tu, i da se nitko nikoga ne boji.
Nakon par dana Ivana je osobno pozvala Dijanu na ručak. Postavila je stol, stavila knedle s višnjama i, kad je djevojka bojažljivo prešla prag, rekla:
— Uđi, kćeri. Sjedni. Kod nas je jednostavno: što ima, to je na stolu. Znam da ti mama nije dopuštala dovoditi goste, ali sad ti nisi gošća, nego svoja. I zapamti: naša kuća je uvijek i tvoja.
Prošlo je otprilike tjedan dana od tog nezaboravnog rođendana. Ljeto je bilo vruće, prašnjavo, i selo je živjelo svojim uobičajenim ritmom: vrtovi, zalijevanje, večernja sjedenja na klupama. Ivana se vraćala iz dućana s namirnicama kad je na raskrižju naletjela na Anu, Dijaninu stariju sestru. Ana je gurala kolica u kojima je mirno drijemao njezin šestomjesečni sin.
— Dobar dan, teta Iva — doviknula joj je Ana. — Dugo se nismo vidjeli. Kako ste?
— Hvala Bogu, živimo polako — odgovorila je popravljajući vrećicu. — A ti? Gledam, mali je već porastao.
— Raste — nasmiješila se Ana. — Ma baš je naporan, ali sreća, naravno. E, usput, od Dijane sam čula kako su s Matijom proslavili rođendan. Ona je oduševljeno pričala!
Ivana se raširila u osmijeh:
— Pa kako drugačije? Cura je sinova, kako da ga ne pustim. On je ozbiljan dečko, bez gluposti. Poklon je izabrao, večeru naručio, ukratko, napravio je sve da joj ostane u sjećanju.
— Da, Matija je pravi dragulj — složila se Ana. — Dečko zgodan, odgojen. Nije kao neki naši, samo u mobitele bulje, a riječ dobru ne izvučeš.
Još su malo popričali o vremenu, o cijenama, o tome da uskoro počinje kosidba. Ana se već spremala gurnuti kolica dalje, kad je odjednom zastala, smeteno, pa kao u šali izlanula:
— Zapravo, vaš je Matija baš dobar dečko. I Dijani sam tako rekla. Ali ona mi je onda, znate, odgovorila… ma ovo ostane među nama, naravno. Rekla je da joj on nije baš po ukusu, ali da će biti dok nema nekog drugog. Bolje, kaže, s njim nego sama sjediti. Oprostite, teta Iva, možda pretjerujem, ali vi ste svoji, razumjet ćete.
Ana je slegnula ramenima, krivo se nasmiješila i odgurala kolica dalje, ostavivši Ivanu nasred ulice s otvorenim ustima. Namirnice u vrećici odjednom su djelovale teške, a sunce prejako.
— Ma nemoj — prostrujalo je ženi glavom. — Znači ona ga drži u rezervi… A Matija svom dušom, pokloni, rođendan, a ona… kao stvar na polici, dok ne nađe nešto bolje.
Kući je Ivana došla uzrujana. Šutke je stavila čajnik, prelila brašno u staklenku, ali sve joj je ispadalo iz ruku. Htjela je odmah reći sinu, ali se suzdržala. Matija je odrastao, mora se sam snaći. Ali majčino srce je boljelo.
Prošla su dva dana. Matija je hodao mrk, na pitanja odgovarao jednosložno, čak ni omiljene mamine pite nisu mu popravile raspoloženje. Ivana nije izdržala i navečer, kad je sjedio na trijemu i gledao u nebo, upitala je oprezno:
— Sine, je li sve u redu s Dijanom?
Matija je dugo šutio, pa kroz zube procijedio:
— Gotovo je, mama. Sve je gotovo. Jučer sam se našao s ekipom, rekli su mi da su čuli… pa, ukratko, Dijana hoda i priča svima da joj ja nisam baš potreban, da je sa mnom samo tako, dok ne nađe nekog “boljeg”. A meni je u oči govorila da me voli, da sam joj jedini…
Glas mu je zadrhtao. Ivana je sjela pokraj njega, stavila mu ruku na rame:
— Znači, nije trebalo, sinko, da se zaljubiš u takvu curu. Očito nije shvatila što je prava stvar. Nemoj se ljutiti, ali majka uvijek vidi tko dolazi s dobrim namjerama, a tko se samo ogledava.
— Ja sam joj sam jučer nazvao — nastavio je Matija. — Rekao sam da sve znam. Prvo je govorila da nije istina, da su prijatelji sve pobrkali. A onda, mama, pukla je i rekla: “Pa i što ako sam tako mislila? Što si očekivao? Mlada sam, moram birati. Nisi najljepši ni najbogatiji, ali sam zasad s tobom…”
Ivana je uzdahnula i privukla sina k sebi:
— Bože… Oprosti joj, sine, ne nosi ljutnju, život će sam sve posložiti na svoje mjesto.
— Da, mama, ne želim biti rezervna opcija. Neka traži svog “boljeg”.
Više Matija o Dijani nije govorio. I kad je sutradan dotrčala u njihovo dvorište i dozivala ga:
— Matija, oprosti, nisam tako mislila — on ju je saslušao i otišao u kuću.
Ivana je provirila kroz prozor, odmahnula glavom i tiho rekla:
— Kasno, djevojko. Rekla si ono što misliš. Sad živi s tim.
Dijana je stajala, stajala, pa otišla. I više nikad nije došla. A ljeto je teklo dalje. Krajem srpnja Matija je otišao u grad, u građevinskoj firmi trebao je odraditi praksu na gradilištu. Otišao je rado: trebalo mu je skrenuti misli, promijeniti okolinu. A tamo, na gradilištu, upoznao je Veroniku.
Veronika je radila u istom uredu kao dispečerica. Niska, s plavim lijepim uvojcima, pričala je tiho, ali sigurno. Smijala se kao zvončić i nikad nije pitala koliko ima para ili gdje je bio jučer. Zanimala se za njega: kako je prošao dan, je li umoran, što mu se sanjalo. Matija ju je gledao i nije vjerovao svojoj sreći.
Za pola godine zaprosio ju je. Veronika nije ni oklijevala: rekla je “da” s toliko iskrene radosti da je Matiji srce brže zakucalo.
— Ni sekunde nisam požalila što sam pristala — šaputala mu je kasnije, već u matičnom uredu, dok joj je stavljao prsten.
Ivana je na svadbi umalo plakala od sreće. Pokraj nje su sjedile stare prijateljice, susjedi, i svi su u jedan glas govorili:
— Dobar par! I mlada tako nježna, bez galame, odmah se vidi da ima dobro srce.
A za dvije godine rodio se Stipe, čvrst, plavooki mališan koji je odmah postao bakin miljenik. Matija i Veronika dolazili su u selo svaki vikend. Stipe je trčkarao po dvorištu, brao cvijeće za baku, a navečer sjedio u njezinu krilu i slušao bajke.
Jednom, već u kasnu jesen, Ivana je sjedila u kuhinji, a Matija joj je pomagao guliti krumpire. Vani je rosila kiša, za stolom je sjedila Veronika s Stipom u naručju.
— Mama — odjednom reče Matija — sjećaš se one priče s Dijanom?
— Sjećam se, sine — uzdahnula je.
— A ja sam sretan što je tako ispalo. Da me nije izdala, nikad ne bih upoznao Veroniku. I Stipe ne bi bio s nama — pogledao je ženu i sina, a oči su mu zasjale.
Ivana se nasmiješila, obrisala ruke o ubrus i pomilovala unuka po glavi:
— Znači, sve što se dogodi, na bolje. Sam si rekao: ne želim biti rezerva. A sad si ti Veroniki i sinu glavni. I to je, sine, najvažnije.
Veronika nije ništa pitala, znala je tu priču i nije ljubomorisala na prošlost. Samo je uzela muža za ruku i tiho rekla:
— Sreća voli tišinu, Matija. I mi je nećemo proliti.
Ivana je gledala svoju obitelj onakvu kakva jest: bez suvišnih tajni, bez planova u rezervi, samo ljubav koja živi ne riječima, nego djelima. I znala je, od sada će sve biti dobro. Uvijek.
