Zašto bih ja bio čuvar djedu? Što mi nudiš? Stan? Automobil? izgovorila je, ne pokušavajući omekšati riječ, gledajući me kao da nisam čovjek u punoj snazi, već istrošeni artikal na polici supermarketa koji je zaboravljen da se smanji cijena. U tom trenutku, prvi put nakon duljeg razdoblja, zapitao sam se je li se svijet uopće preokrenuo da li me u 43. godini već svrstavaju u kategoriju djedova, a da pritom bez ikakve stidljivosti iznose cijenu odnosa pravo u lice, bez podvala, bez flerta, bez igre.
Imam 43 godine. Nisam bio u braku; imao sam veze, dva suživota po dva godine, uredna, živa iskustva, bez tragedija, samo se nisu složila, razišli smo se kao odrasli ljudi. Mislio sam da je to plus, a ne minus: bez alimentacije, bez bivših, bez tereta, bez stalnih usporedbi i svađa. No, kako se pokazalo, u današnjoj stvarnosti to ne vidimo kao prednost, već kao sumnjivu anomaliju, kao da netko tko nije bio u braku mora imati neki skriveni nedostatak, neprolaznu certifikaciju.
Iskreno sam odlučio: došlo je vrijeme. Želio sam obitelj, ženu uz sebe, lijepu, njegovanu, mladu da budem iskren, želio sam ženu do 28 godina, da me i vizualno oduševljava i da prijatelji, ne skrivajući zavist, pitaju: Gdje si našao takvu?. Nista mi nije bilo sramotno u tome, jer sam muškarac, zarađujem, imam stan u Zagrebu, auto, stabilan prihod, ne pijem, ne pušim, brinem o izgledu i, kako sam mislio, bio sam solidna ponuda na tržištu.
Ali tržište, kako se pokazalo, već dugo živi prema drugim pravilima, a ja sam u tim pravilima bio više proizvod nego kupac i to nije bio najtraženiji proizvod.
**Prvi susret**. Djevojka od 26, upoznali smo se putem aplikacije, razmjenjivali smo poruke tjedan dana, smijala se mojim šalama, pisala tako si zanimljiv, s tobom je lako, i mislio sam da je to normalno upoznavanje, bez skrivenih motiva, jednostavan ljudski kontakt. No čim smo se sreli, razgovor je ubrzo prešao u drugačiju dimenziju.
Pogledala me ocjenjujući, ne skrivajući to, i već za 15 minuta upitala:
Koji ti je auto?
Odgovorio sam.
Imaš li stan?
Odgovorio sam.
Koliko zarađuješ?
Tada sam shvatio da ovo nije dejt, već intervju, pri čemu nisam ni kandidat, već aktivum koji se testira na likvidnost. Najzanimljivije, nije joj bilo neugodno postavljala je pitanja tako smireno kao da netko pita čaj ili kavu?.
Kad sam ja pitao:
Što ti tražiš u vezi?
Nasmejala se i rekla:
Udobnost. Da muškarac može zadovoliti moje potrebe.
I to je bilo. Bez stidljivosti, bez naznaka, poput cjenika.
**Drugi susret** bio je još intrigantniji. Djevojka od 24, prekrasna, njegovana, prava slika za koju, kako sam mislio, vrijedi truditi se. Sastali smo se u restoranu, ja sam platio večeru, sve po protokolu, i u nekom trenutku razgovor je skrenuo na budućnost.
Rekao sam:
Želim obitelj, djecu, stabilnu vezu.
Pogledala me i smireno odgovorila:
A što ti možeš ponuditi?
Isprva nisam shvatio pitanje.
Što misliš time?
Želiš li mladu partnericu, zar ne? Znači moraš shvatiti da ona ima izbor. Zašto bi te izabrala?
Tada je započeo razgovor koji me je potpuno preokrenuo.
Stariji si moraš to nadoknaditi resursima. Stan, auto, novac, životni standard. Inače, što je smisao?
Pokušao sam argumentirati da nije sve u novcu, da su tu osjećaji, kompatibilnost, poštovanje, ali ona samo slegnula ramenima:
To sve je sekundarno. Prvo temelj.
U tom trenutku čuo sam prvi put: Zašto bih ja bio čuvar djedu?
Rekla je to mirno, bez ljutnje, kao konstatu, i dodala:
Ako želiš mladu, moraj se uklopiti.
S tog dejta izašao sam s osjećajem da su me raščlanili na dijelove i procijenili po tržišnoj vrijednosti.
Ali najgore nije bilo pojedinačnih slučajeva, već cijeli sustav.
**Treća priča** potpuno me razbio. Komunicirali smo s djevojkom od 27, ona je prvi put započela razgovor, aktivno se zanimala, postavljala pitanja, flertala, pa sam mislio da možda nije sve tako loše. Odjednom pošalje glasovnu poruku:
Čuj, budimo iskreni. Treba mi muškarac koji će me izdržavati. Ne želim raditi do kraja. Ako nisi spreman ne gubi ni svoje ni moje vrijeme.
Pitao sam:
Što ti daješ zauzvrat?
Nasmijala se.
Ja? Sebe.
Tada mi je unutra nešto kliknulo. Sebe kao proizvod, kao usluga, kao paket sve uključeno, ali s plaćanjem unaprijed. Najapsurdnije je što to doista ne vide kao problem.
Ne sramote se, ne skrivaju, ne igraju igru odmah iznose uvjete, a ako ne odgovaraš, jednostavno te odbacuju, bez emocija, bez kajanja, kao neodgovarajući artikl.
I znate što je najironičnije?
Iskreno sam mislio da je problem u ženama.
Da su pokvarene, da imaju pretjerane zahtjeve, da su materijalističke, da im trebaju samo novac.
Ali što više išao na te dejtove, što više slušao, gledao, analizirao, to je jasnije postajalo: nije sve u njima.
Došao sam na tržište s očekivanjem da biram, a završio sam u položaju gdje biraju mene.
Želio sam mladu, lijepu, praktičnu.
A one su htjele osiguranog, stabilnog, profitabilnog.
Ja sam tražio izgled. One su tražile resurse. Ja sam htio da mi ugleda oči, one da zadovolje potrebe. I u toj logici sve je pošteno, samo neugodno.
Jer odjednom shvatiš da nisi jedinstven, ne poseban, ne ogogo, nego jedan od mnogih koji se uspoređuju, ocjenjuju, odbacuju.
Najbolje je što to nije samo odbijanje.
To je trenutak kad shvatiš da te drugi ne vide onakvim kakav si sebe smatrao. Ne kao čovjeka, nego kao ponudu s uvjetima, ograničenjima, rokom isteka. I možda, baš zato, zakasnio sam.
Možda je trebalo graditi obitelj ranije, kad se sve to još nije smatralo poslovom.
Možda sam predugo živio u iluziji da mi vrijeme stoji na strani.
Sada je stvarnost takva kakva jest.
U njoj, da bi dobio ono što želiš, moraš se ili uklopiti ili promijeniti svoje zahtjeve.
A ja još nisam spreman ni za jedno ni za drugo.
I to je najgore otkriće posljednjih godina shvatiti da je najvažnije, ne koliko vrijediš na tržištu, već koliko poštuješ sebe i druge, jer prava vrijednost leži u autentičnosti, a ne u cijenama koje netko želi staviti na tvoju glavu.
