Svako jutro, prije nego što bi otišao na posao, mladić bi nakratko zastao ispred zgrade i ostavio nešto hrane za životinju koja se već neko vrijeme motala oko kvarta. Svi bi pomislili da je riječ o mački, jer tko bi drugi privlačio toliku pažnju kukavnih duša sa sendvičima u rukama? Ali, ne, bila je to diskretna siva Pit Bullica, bez ogrlice, bez adrese, bez pitanja osim: “Kaj ima za klopu?”
U početku je bila vrlo rezervirana, kao gospođa u redu za salamu u Konzumu sumnjičava i s dozom opreza. On bi joj svako jutro ostavio porciju hrane i svježe vode pokraj klupice, a kad bi navečer dolazio doma, zdjelice su, naravno, bile prazne tko zna, možda je vrebao i koji mačak iz susjedstva.
Polako, iz dana u dan, pasica mu je počela vjerovati. Evo, neki su se već kladili kad će joj prvi put namignuti. Jednog jutra sjedila je par metara dalje i promatrala ga, onako, ispod obrva kao svaka prava Dalmatinka kad odmjerava stranca na klupi. Drugi put je diskretno mahala repom, baš kao da se uvjerava da dobri ljudi nisu iščezli.
Onda, jednog jutra nema je. Prošlo je nekoliko dana bez traga. Niti šape, niti zalutale dlake pod prozorom, ništa. Mladić je već zamišljao najgori scenarij da nije, ne daj Bože, završila pod tramvajem ili, još gore, kod kakvog lovca na pse.
Kad se već pomirio s time da je više neće vidjeti, eto nje ponovno! I to, pazi sad, ne sama. On otvara vrata od stare Škode, a Pit Bullica hop! na rub, s malim štenetom, baš ko da prenosi poruku: “Evo, ti si sad tata.”
Gleda ga pravo u oči. Spusti štene u auto. Ispari niz ulicu ali vrati se za minutu s još jednim. Pa opet još jedan. Jedno po jedno, maraton dostava: pet pit bullića, uredno složenih na sjedalu, kao na akciji u Pevexu.
Kad je donijela posljednje, više nije otišla. Ležala je kraj svojih mališana, umorna ali mirna. U tom trenutku, dok je tišina vladala autom, mladić je shvatio nešto što bi Hrvoje Horvat opisao kao epifaniju ona nije dolazila po sendvič. Tražila je osobu kojoj može povjeriti cijeli svoj svijet.
I, sasvim neočekivano, izabrala je njega. Srce mu je skoro ispalo, ali nek mu bude, primio je cijelu malu veselu družinu i tog istog dana odveo ih doma gdje su dekice zamijenile hladni beton, gdje je miris gulaša zamijenio miris prazne ulice.
I dok su štenad rasla i svakim danom postajala sve veća banda, među njima su rasle i privrženost i povjerenje. Jer ono što je krenulo kao čin usputne dobrote, pretvorilo se u nešto mnogo beskrajnije.
Mladić je mislio da spašava jednog lutajućeg psa i njezine male.
A zapravo oni su spasili njega.
