Zrinka zastala je s malim, izrezanim šamponom u rukama, a prsti su se sami odvojili od iznenađenja. Drveni alat s tihim udarcem pao je na suhu, napuklu zemlju. Prije nego što je uspjela i uzdahnuti, za njom se razlegao glas oštar kao cvrkut starog jarbola, a u njemu je bila čvrsta odlučnost koja joj je po leđima zasvijetlila ledeni šav.
Na tvom vrtu ništa ne raste, draga, jer te posjećuje jedan gost iz drugog svijeta. Ne vidiš ga? Pogledaj bolje, dušo izgovorila je nepoznata starica, grozno, a opet s kapljicom sažaljenja, namrštena pogledom koji je izgledao kao da je izblijedio od vremena, ali je i dalje oštro prozirao.
Zrinka se sporo, gotovo mehanički okrenula i po prvi put stvarno pogledala parcelu ispred svog novog, poželjnog kućnog praga. Srce joj je zgrčalo od neobjašnjive tuge. Vidjela je to svaki dan, ali sada je shvatila strašnu istinu. Neposredno ispred uredno izrezanog drvenog ograda, na koji je bila ponosna, ležao je mrtavi, izgorjeli komad zemlje.
Ni travice, ni cvijetovi, ni ikakav znak života. Iza kuće, na njenim marljivo obrađenim ležajevima i cvjetnim gredicama, ruže su bujale, suncobrančići su se pružali prema suncu, a grmlje ribiza zelenjelo se. Kontrast je bio zastrašujući i neprirodan. Pokušavala je oživjeti taj prostor gnojivala, lušila, zalijevala suzama gotovo očajne, ali sve je bilo uzalud.
U tom trenutku, dok je bila potpuno uronjena u vrtlarske muke, ni primijetila nije kako se pri otvarenom vratima pojavila ta mršava, krivudavo savijena starica.
Pa, još da obiješeš večernju haljinu, da tako lijepo i otmeno kopate u crnoj zemlji, primijetila je starica s jedvom naizmjeničnom namigom, ali bez zle namjere, gledajući Zrinkinu odjeću: skupi, savršeno sjajni ružičasti top i iste teške hlače od tehnološkog materijala.
Instinktivno je Zrinka pogledala sebe, odmakla crvenu kosu s čela i na licu joj se pojavio lagani crvenac.
Ovo ovo je posebna radna uniforme, bako, za vrtlarstvo. Tehnološka, prozračna pokušala je opravdati, ali glas joj je slabo drhtao. I susjedi ovdje je novi, lijepi naselje, svi uvijek šetaju tako čisto, uredno Nitko nije ovdje živio prije, sve je iz početka
Ali starica više nije slušala. Okrenula se, naslonila se na ručno napravljenu štapu nalik palici i polako se otisnula, nestajući u ljetnoj prašini iza zavoja puta. Zrinka ostade sama, a u ušima joj je odjekivala glasna, tutnjava tišina, prekidana samo uzbuđenim otkucajima vlastitog srca.
Kako je moguće? pomislila je, skidajući vrtlarice rukavice i automatski provjeravajući besprijekorni nokti. Kako se dogodilo da mi u novi, svijetli dom dolazi tajanstveni posjetitelj? Tko je on? Što želi?
Srećom, prije preseljenja, gotovo kao bijeg od bučnog Zagreba u mirno predgrađe, usavršila je tečaj manikira. Sada će ruke uvijek biti u savršenom redu, pomislila je s gorkom ironijom, a da vrt bude isto. Da sve raste, cvjeta i raduje oči, bez duhova.
Moguću priču ne je spomenula svom dragom, vječno zaposlenom Dario, jer se bojala njegove praktične, racionalne podsmijeha. No misli su se stalno vraćale na taj razgovor, postajući uporna zamka. Ni najskuplje i najmodernije gnojivo, ni savjeti s interneta niti iskustva susjednih baštovana nisu pomogli. Dvorište ispred kuće ostajalo je pustinjasto, suho i mrtvo, kao kamen na grobu.
Zrinka je istinski, cijelim srcem željela raditi u vrtu. Pohađala je online tečajeve, kupila gomilu šarenih časopisa, crpila inspiraciju. Voljela je sam proces osjećati zemlju, udisati njezin miris, brinuti se o krhkim izbojcima. I uspjeh je dolazio! Prvi su se pojavili solidni rezultati. Ali taj prokleti, proklet komad zemlje ispred glavnog ulaza nije popuštao, kao da ga je nevidljivi zid odvajao od svakog života.
Vjerojatno ću morati angažirati skupe stručnjake za pejzaž i pedologiju, zamišljala je, gledajući kroz prozor crno mrlju svog srama. Ipak, ako zaista postoji neki eterični gost, teško da će i oni pomoći.
Prošlo je nekoliko dana. Zrinka, nakon još jedne detaljne video lekcije iskusnog vrtnara, odložila je telefon. Noć izvan prozora bila je tiha i bez zvijezda. Dario je duboko spavao, hrčući u ritmu svojih poslovnih misli, a i Zrinki je bilo vrijeme za spavanje, ali san je bježao.
Uf, kakav je vrućak Ne možeš disati, šaptala je, svlačeći svilenkasti pokrivač i krećući se prema staklenim vratima koja vode na prostrani balkon.
Tiho ih je otvorila i izašla pod hladno noćno nebo. Zrak je bio svjež i sladak. S druge strane, s visine drugog kata, zlosrećni komad zemlje jedva se vidio, zaklonjen sjenom velike hrastove krošnje. Tako je Zrinka, podražena neobjašnjivim naletom, zakoračila preko hladnih rukohvata kako bi zagledala tamu gdje leži neplodna zemlja.
I vidjela ga je.
Pod svjetlom izobličenog, krivog mjeseca, koji probijao rascijepljene oblake, po iskopanoj, ali mrtvoj površini hoda nepoznata figura. Muškarac. Stajao je leđima prema njoj. Koračao je sporo, kao da se probija kroz nevidljivu gustoću. Nije samo hodao utrčavao se, klečao, pa ponovno ustajao, grebao prstom starog, nesavremenog čizma po tlu, dotjerivao ga dugim, blijedim prstima, tražeći nešto.
Zrinkino srce se zaustavilo, a zatim zakucalo toliko snažno da se cijelo tijelo prodrmalo. Gledala je u mrak, pokušavajući razaznati detalje. Što duže je gledala, to jasnije je shvaćala nešto nije u redu. Bio je poluproziran. Mjesečina je lagano prodirala kroz njegovo slaboglasno tijelo, odjeveno u staromodan sako. Pokreti su bili ne samo spori, već i nenaturani, bez zemaljske gravitacije i fiziologije. To nije mogao biti živi čovjek.
Noge su joj se slomile, a u tjemenu joj je zaplesala crna, ljepljiva valna panika koja je najavljujala gubitak svijesti. Gotovo je pala s balkona na oštre kamene rubove alpskog brda, ali u tom trenutku čovjek se okrenuo.
Gledao je pravo u nju. Lice mu je bilo potpuno beživotno, bez ikakve mimike, kao da je izrezano iz bjelog mramora. Opširne, starinsko zamišljene brkove i uredno podijeljene kosu. Oči prazne, tamne, bez dna.
Odjednom je podignuo ruke. Ne, izbačio ih naprijed, kao da pokušava doći do nje kroz sve te visine, uhvatiti je za vrat ledenim prstima. Zrinka je pomislila da se njegovo sumorno lice sve više približava, sve više, sve do ivice prostora Iz zadnjeg daha izbacila je tih, ugušeni vapaj i, posrćući, otkopala se natrag na pod, na hladni pod svoje spavaće sobe.
Pronaći tu staricu bilo je iznenađujuće lako. Zrinka je bila uvjerena da takva žena ne može živjeti u njihovom sterilnom, novom naselju. Stoga je morala tražiti kuću iza mosta, u staroj, uspavanoj selu. Doznati gdje točno živi bila je jednostavna zadaća dovoljno je bilo pitati lokalne bake koje sjede na klupi pored bunara.
Zrinka je parkirala svoj uredni gradski hatchback ispred oronulog, odavno nefarbanog kućića s izrezbarenim, ali otpadnutim prozorskim okvirom. Vrata su se držala, čini se, na čestoj riječi i jednoj hrđavoj šarki, pa je odlučila ne rizikovati i ne kucati.
Bako! zakucala je tiho, gledajući kroz pukotinu između dasaka. Bako Jelka? Zovem se Zrinka! Govorili ste mi prošlog tjedna o mom zemljištu o gostu
Vrata su škripnula, i na pragu se pojavila ista starica. Namrštila je oči, promatrajući posjetiteljicu.
Gospodo opet se oblačiš kao za paradu, šapnula je tiho, ali jasno, gledajući na šifonsku haljinutuniku i elegantne visoke sandale Zrinke. Zatim je pomislila i klimnula rukom. Dobro, uđi, već si došla! Samo pazi da ne slomiš sandale na moje stara podova! Što ti treba?
Zrinka, prešavši prag, osjetila je kako se čep u grlu podiže.
On on stvarno dolazi. Šeta tamo gdje ste rekli. Vidjela sam ga prošle noći glas joj je drhtao. Pomislila sam ako vi vidite takve i ne bojite se vjerojatno ste se već susreli s tim prije. Možda znate kako ga protjerati? Besvjesno je stegnula ruke, a njezin besprijekorni nokti blistali su u polusvjetlu.
Pomislila je Pa, točno tako, draga, kimnula je starica, a u njenim očima se zasvijetlilo nešto neobjašnjivo. Želiš da ga otjeram?
Zrinka je samo nemožno kimnula, a zatim, u panici, otvorila svoju elegantnu kožnu torbicu i izvadila nekoliko velikih, škripavih kuna.
Ne znam koliko to obično košta. Nisam štedljiva, iskreno! Ako treba više ići ću do bankomata, donijeti! Koliko kažete!
Jelka Petra V, pažljivo je pogledala novac, a zatim pravo u Zrinkine oči. Njen pogled se ukočio.
Dosta, šaptala je tiho, gotovo meko. Pomoći ću. Sedi, smotaj se, ja ću zastala je i sramežljivo spustila pogled. Žao mi je, čaj ne mogu ponuditi. Danas je ponestalo. A trgovina je tri milje udaljena moje kosti više ne podnose.
Zrinka je tiho sjela na rub obojene stolice i promatrala kuću. Čist, ali star i više puta zakrpan tkaninom na jedinom prozoru. Na stolu nije bila podloga, a ništa nije moglo sakriti duboke pukotine na nekada lakiranoj površini. Stari drveni šank imao je odsječenu vrata, a unutra je vidjela prazninu. Šećerna posuda bila je prazna, baš kao i pleteni koš za kruh. Bilo je skromno, prazno i zastrašujuće usamljujuće.
Donesi mi iz hladnjaka bocu, prozirnu, viknula je Jelka iz druge sobe. Imam svoj biljni čaj. Ukusan, ljekovit. Probaj. I meni ulij, molim. Malo gorko, ali daje snagu.
Zrinka je prišla do starog, škripavog hladnjaka i otvorila ga. Srce joj se ponovno stegnulo. Osim male polalitarske boce mutne tekućine, unutra su ležala tri jajeta, otvorena, trolitarska tegla kiselo kiselog kupusa i prazna, izlizana maslinica.
Bože moj pomislila je s iznenadnom, oštrim bolom. Ona živi u takvoj skromnosti. A ja sam došla sa skupim autom i svilenim haljinama.
Našla? dopuknuo je glas starice.
Da, baka Jelka, odmah!
Jelka je izašla i pružila mali, čvrsto omotani paket od običnog lista papira, zavezan uz traku.
Evo. Zakopaš ovo na parceli. Ne duboko, na šiljak lopate. Za tri dana tvoj gost će otići i više se neće vraćati. Ne boj se. To su samo bilje, suho grančice, šumsko voće sve za dobro. Pa, kako ti se sviđa čaj?
Zrinka je uzela gutljaj gorkog, ali mirisnog napitka.
Vrlo ukusan, iskreno se nasmijala, uzimajući paket. Hvala vam puno. MZrinka, držeći čaj u jednoj ruci i svježe zapakirane bilje u drugoj, zakopala taj mali paket na svoj vrt, a nekoliko dana kasnije prve zelenkaste izbočine probile su se kroz zemlju, dok je hladni, nepoznati gost tiho nestao u sumornom sumraku, ostavljajući za sobom miris novog početka.
