Ulica Žir je te jesenske popodnevi bila tihazlatna svjetlost prelijevala se preko starih kamenih kaldrma, zagasle ciglene kuće grijale su se na blagom suncu, a suho lišće šuškalo pod lahorom.
Niko Vuković prošao je ulicom kao sjena vlastitog života. Visok, sav u crnom, a osmijeh mu davno nestao; osam godina tuge koračalo je s njim. Novčaniku je bilo gore nego ikadni kune, ni kartice. Samo jedna, izlizana fotografija.
Mlada žena nasmiješena u vjetar.
Karložena koju je pokopao prije puno godina.
Tad mu novčanik ispadne iz kaputa, klizne tiho po kamenu.
Mala djevojčica, s tamnim kovrčama i koljenima punim ogrebotina, prva ga je spazila. Podiže ga znatiželjno… pa zastane ko ukopana.
U novčanikuslika njezine mame.
Zaigra joj srce kao nogometna lopta. Pogleda prema neznancu što odlazi i vikne, glas joj zvoni tišinom ulice:
“Gospodine… zašto vi imate sliku moje mame?”
Niko zastane usred koraka.
Okrene se.
I svijet pukne.
Na drugom kraju ulice, žena s vrećicama iz dućana naglo zastane. Vrećice tresnu o podjabuke se rasu posvuda. Lice joj pobijeli kao zid.
Karlo.
Žena za kojom je godinama nosio crni flor. Supruga za koju je mislio da je s onu stranu svijeta.
Ona ga pogleda s čistim užasom u očima, glas joj promukao: “Ne… Bože, ne…”
Mala pogleda Nikolu, pa mamu, pa opet njega, i postavi pitanje zbog kojeg im oboma srce prestane na trenutak kucati:
“Tko si ti? I zašto u novčaniku imaš sliku moje mame?”
Niko se spusti na jedno koljeno, kamen mu je hladan pod rukom, glas mu puca:
“Zato što sam je volio.”
Karlo grčevito zagrli curicu, suze joj niz lice.
I šapne riječi koje promijene sve:
“Ona je… tvoja kći.”
Osam godina je mislio da su mrtve.
Osam godina praznog groba.
Sve ukradeno jednom podlom laži.
A počelo je s jednom fotografijom što je tiho pala na Ulici Žir.
Hoćeš li saznati pravu istinu? Tko je smislio lažnu smrt? Zašto je Karla morala nestati na osam godina? I kako ova slomljena obitelj pokušava ponovno sastaviti svoje živote?
