– Ma idi, idi! I ne moraš se ni vraćati doma! Neću te pustiti!
Vikala je žena tako jako da bi, da si kojim slučajem bio običan susjed, pomislio kako je u Donjem Miholjcu nastupio kraj svijeta. Ali glas joj je, srećom, prigušio ugao kuće dok je Mihael nestajao iz dvorišta.
Malo tiše, ali dovoljno. Jer slušati Veselku na punim decibelima – to je za posebne živce.
Žena mu je bila…
Ma što reći, prava žena! Po svim domaćim i svjetskim mjerilima. I držanje joj je bilo za poželjeti, i srce veće od slavonske ravnice. Uglavnom, prava ženska glava.
Samo, u posljednje vrijeme, Veselka nije baš vjerovala da je žena.
Nisu je moderna sranja dotakla! Hvala Bogu.
Ali kad je kod punice na imendanu Mihael dignuo čašu i izustio:
– Pa, ženice naše! Da uvijek budete ovako mlade, lijepe, da nam oko pružaju i dušu griju!
… reakcija je bila posve suprotna očekivanom.
– Ma daj! Lijepo nešto da kažeš ne znaš! zarosile Veselkine plave oči. Ja sam tebi samo ženska, je l?! A za reći gospođo, ili mi lijepu riječ reć, to da čekam do kraja života! I mamu si mi uvrijedio! Što si ti, Mihael Petrović, za čovjeka?
Pokušala je punica smiriti Veselku – nije puno pomoglo.
– Dite, što ti je? Di je tu uvreda? Jesmo mi s tobom muški?! Ženske smo, šta falilo! I što loše u toj riječi? I nije vas Mihael nazvao ovako, onako, nego ženicama. S poštovanjem, vidi se, a ti…
– Kaj s poštovanjem, mama?! On to meni stalno!
– Kako stalno? Ništa ja ne razumijem!
– Nikad lijepu riječ, a čim sebi dopušta, uvijek prvi!
– Izmišljaš! Nikad ga nisam čula da nešto loše kaže! Kad to bilo?
– Ma sad! Ja njemu ženska još uvijek?! Dvadeset godina života u Osijeku, djeca odrasla, sin otišao u Zagreb na faks, kći sprema isto tamo – a on opet po starom! Pola života sam mu dala, a on…
Veselka bi plakala, punica je tješila, Mihael sve manje išta skopčavao.
Jes, u zadnje vrijeme je Veselka malo bila čudna. Udomila je neku minijaturnu čivavu, zvanu, ne pitaj Bože, Žaklina, koju nit itko normalan takvim imenom ne bi blagoslovio. Ta nesretna zvjerka nije podnosila ni Mihaela ni djecu. Sitna, drhtava čudovišna stvar s pokvarenim zubima i zvukom poput istjerane papige. Lajala je bez prestanka, pa je Mihael kupio čepiće za uši, jer više nije mogao podnijeti buku u kući.
– Žaklica, ljubavi moja, šta se ti trzaš tako? Gladan si? umiljavala se Veselka psu.
A sin, kad bi došao za vikend, valjao bi se od smijeha ljuljajući vlastitog prastarog, siktavog mačka.
– Prošao si ti, Tomice! Ovo ti je još dobro! Volkodav ti je mala beba naspram ovoga. Mama, pazi na moga mačka, nemoj ga Žaklici blizu! Ja kad se oženim, vodim ga!
O mačku Veselka zaboravi čim čuje nešto zbog čega bi joj nervni tik presjekao obrve.
– Što znači – ženit ćeš se?! Ante! Ja zadnja sve saznam! Imaš djevojku?
– Ne još, al’ biti će. Bar se nadam. Neću u samostan.
– Šta to baljezgaš? Kakav ti samostan? Uči, dijete!
– Pa i učim, mama…
Nije prošlo dugo, a djeca u šali kolutala očima i sažaljevala nesretnog mačka.
Tomica je došao obitelji točno kad je Ante bio prva godina srednje. Ljubitelj čistih košulja i sjajnih cipela, vratio se tada iz škole izgledajući kao da je prošao poligonsku vježbu. Veselka je otvorila vrata i skoro pala unatrag:
– Što ti se dogodilo?!
Nova jakna, kupljena prije dva dana, bila je poderana na sto mjesta. Lice prljavo, prsti izubijani, pod okom velika ljubičasta šljiva. Veselka je odlučila pitanja ostaviti za kasnije i otrčala u kuhinju po vrećicu zaleđenih višanja.
– Ne žuri, mama! Pa šta, imam šljivu! Pogledaj… Misliš da će izdržati?
Mačić je bio toliko malen da je polumrtav glavom gurao Veselkin dlan, pun očaja i vjerničke tuge. Kako da ga odbije!?
– Gdje si ga naš’o? pokrila ga kuhinjskom krpom, suznih očiju.
– Otkino klincima. Htjeli ga naučiti plivati.
– Šta?! Veselka ostala bez riječi i dostojanstva.
– Eto, ni ja ne shvaćam. Idem iz škole, dečki naviše blatnjaka po našoj Dravi. Pogle, skupili dva mačka… Ovaj je preživio, za drugoga sam zakasnio…
Nije dalje slušala. Izletjela je iz kuće poput furije. Nije razmišljala ni hoće li što zateći na obali, ni jesu li se huligani doma sakrili na čaj. Jurila je, raščupana, dok su se susjede sklanjale s puta, a neka i pošla za njom da vidi što se događa.
Krivci su dočekali sudbinu nad Dravom i od Veselke dobili svoju porciju. Prigovori uvrijeđenih majki nisu joj smetali.
– Ako djecu ne pripazite bolje cijeli Našice će sutra znati čime se bave. Grad nam je mali, ali ljudi pošteni i ne praštaju takva sr… ponašanja.
Ledeni joj je glas pročistio travu. One najglasnije su zašutile.
– Nećeš ti ništa! pokušala jedna od majki, djetetu crvena uha pregledavajući.
– Jesmo, baš ćemo vidit. Veselka se nasmiješila onim smiješkom s kojim u Slavoniji sijeku svinje. Idem prvo do škole, pa do načelnika. Za mučenje životinja nema mjesta kod nas.
Krivci su završili kod školskog psihologa, a Veselkinog sina su zaobilazili. U njihovoj kući pojavio se još jedan stanar. Tomica.
Svi su smišljali ime mačku, uz galamu i smijeh, dok nije Veselka podigla dlan s usnulim mačićem.
– Gledajte kako tiho hrče. Nije k’o mi, stalno nešto… Ajmo svi na spavanje! Sam si je izabrao ime – Tomica!
I bi Tomica, a Ante napokon dobi prijatelja. Već je godinama molio psa ili mačka. Roditelji su odgađali, dok ne završe kuću.
– Misliš mogu li ga povesti na faks?
– Nećeš, ljubavi. U studentskom domu ne daju mačke, a za najam stana nemamo. Baka je bolesna, Lucija ide na prijemni, a mi još na gradilištu. Kužiš, sine. Ja ću paziti na tvog Tomu. Kad se skućiš, vodi ga!
Tako su se dogovorili.
Kad je Ante otišao studirati, a roditelji još preselili u novo selo, Tomica je postao gospodar dvorišta. Dok nije stigla Žaklica.
Kada je Veselka uvela Žaklicu kroz vrata, Tomica se zaledio. Nije mu jasno što je to; najmanje pas, više… nedoumica na tankim krivim nogama. Ubrzo joj je prepustio i vlastitu košaru, samo da se ne zamjera.
– Veselka, što će ti ta beštija? oprezno pitao Mihael.
– Pa, ne kužiš! Normalan čovjek pomaže životinjama!
– Je, kužim. A Tomica ti nije dosta?
– Kako uspoređuješ! Tomo je velik k’o tele, pojest će ti penziju. A Žaklica je mala, jadna, trebala sam je ostaviti u azilu?
– Nisam to ni rekao! Mihael je vješto šmugnuo iz kuhinje s pogačicama u ruci.
– Kamo si ti? već se Veselka mršti.
– Na pecanje! Ante će doći sutra. Tražio prženu ribu.
– Umjesto da mi pomogneš, ti na Dravu s udicom? Bravo, Mihael! Imaš li ti duše? Mora li žena sve sama?
– Neće sama, mama! ubacila se Lucija u svađu. Evo mene.
– Ne pokrivaj oca, mala! On već nestao! Idi, idi! I ne vraćaj se!
Tomica je izmigoljio ispod Žakličine čeljusti i zbrisao za gazdom. Pametno, daleko od bijesa.
Utabačena staza dovela ga je na obalu. Smjestio se uz Mihaela i gledao što radi.
– Šta, druže moj? Jesmo sad prognanici? Ma, ništa! Ona ti je dobra! Žene su ti kao Velebit, šute pa eruptiraju. S tobom je lako, Toma, ona te voli. Mene valjda više ne baš…
Mačak se privio uz nogu.
– Je, s njima treba nježno… Znaš, kad sam Veselku prvi put vidio, odmah mi je bilo jasno da nije obična cura. Vatra! Ne trpi nepravdu. Prva skoči, prva viče. Zato je volim! Srce joj ogromno! Pogledaj, čak i moju mater je podigla kad je ležala bolesna. Nisu bile dobre, ali čim je stara legla, Veselka je sve zaboravila. Tri godine za njom hodala kao s djetetom. I napokon je povela na more! Ja nisam mogao, ali one su same otišle i više nikad nisu zasjele. To može samo moja Veselka!
Tomica je gledao plovak.
– Koliko je samo s djecom pretrpjela! Pa, naša Lucija kad je imala vodene kozice, nitko je nije puštao, a Veselka, urlajući, izborila da može biti uz nju. Čudo! To ti je ljubav, Tomo. Ljubav majke…
Tomica šapom povuče Mihaela za hlaču plovak je plesao.
– Opa, grize!
Veliki zlatni šaran, ulovljen na Mihaelovoj pontonskoj konstrukciji, bio je san svakog slavonskog pecaroša.
– Bravoooo! Sin će se odmaknuti na ovoj juhi! Svaka čast, Tomo! pohvali ga Mihael i zadrži pogled na zalasku.
Sunce se topilo niz ravnicu, boje rijeke bile bi sjaj za svakog slikara, a Mihael, iako ni stablo nacrtati ne bi znao, zaboravi svu tugu.
– Vidi, Tomo! Takve boje je imala haljina moje Veselke kad sam je prvi put sreo. Ružičasta, nježna Ma, kao rosa ujutro. Prođe ona kraj mene, ja ostao k’o stablo. Ona se nasmije, pogleda me i pita: “Nećeš ni ime pitati?” Tako smo se upoznali. I nikad zaboravit’…
Mačak je osjetio promjenu u glasu.
– Šta gledaš? Volim ja nju! I sad, kao tada, možda i više… Ona nešto stalno bagolji, a ja ne shvaćam ništa…
– Pu, tata! Toliko si pametan, a ništa ne kužiš! začuje se Lucijin glas iz mraka, pa i Toma i Mihael poskoče.
– Dijete!
– Šta, što si prepadnut? Ne hodaš ti bolje od Tomice po stazi!
– Mama šalje da dođeš doma! Večera je gotova.
– Prvo me tjera, sad me zove! grintao Mihael, skupljajući opremu.
– Ništa tu nema za razmišljati. Internet je zlo! Mama se nagledala blogerica pa sad luduje!
– To je to?
– Je! Tamo je pročitala da više nije mlada i sad sve valja mijenjati! Kak’ zna i može.
– Onda možda namjerava i mene zamijeniti?
– Ma nije, tata! Samo budi pažljiviji! Nervoza je, je?
– Je.
– Plače, smije se, ne zna što bi?
– Sve istina!
– Ujutro ne može ustati, ni jest’ joj se ne da?
– Davno nismo zajedno doručkovali, većinom nas dvoje…
– Tata! Ti si tri puta postao otac, a ništa ne kužiš. Ona se ljuti jer želi da ti prvi shvatiš!
Lucija je već uzela Tomu u naručje i krenula kući. No Mihael više nije slušao jurio je stazom, tamo gdje ga čekaju.
Mirilo je iz kuhinje toplo i miris kvasca, Veselkine modre oči navruše suzama, i Mihael je privukao ženu k sebi:
– Ma šta si, ljubavi, tak nemirna?
– Joj, Mihael, ništa ne kužiš! veselo uzdahnu Veselka i privi mu se uz vrat. – Strah me…
– Čega se bojiš?
– Pa zar ne treba? Nismo više mladi, djeca odrasla… Šta nas čeka, ljudi da ne pričaju…
– Što te briga što će tko reći! Sjeti se šta si mi rekla kad smo tek bili mladenci…
– Što?
– Da loše ne puštamo u kuću. Samo dobro. Ljude, vrijeme, snove. A loše ostalo iza vrata. Tako je!
– Možda… Ne sjećam se.
– Ja pamtim! U našem je domu uvijek bilo toplo, pa i sad sa Žaklicom.
– Mihael…
– Ma, ako ti voliš, ima razlog. Šalim se! Kažem ti kod nas je uvijek bilo svijetlo. I što je loše ako još neko dođe u naš svijet?
– Ništa…
– I ja tako mislim! Hajde, briši suze i zovni Luciju, da je komarci ne ponesu!
Kuhačica zviždala, Žaklica zugnjava ispod stola, Tomica prede uz Luciju.
Sreća se šuljala kroz kuću, sjela i grije se, neugodljivo, nečujno. Samo je Tomica trgnuo uhom kad je sreća nježno maznula ga po leđima i Žaklica, prvi puta od dolaska, prestala mrmljati.
– Mihael, nekako pretiho… Veselka pogleda zabrinuto oko sebe.
– I neka, biti će glasno! nasmijao se Mihael.
Vrata su lupila, Veselka zadrhti:
– Sine…
– Mama, što je? Samo sam to ja! Karpovi su išli za Zagreb, ja zamolio da me dovezu. Da nije njih, ne bih stigao do sutra. Što ste vi tako čudni?
– Kakvi, sine?
– Nekako… smiješni.
Lucija ga natjerala da se nasmije, pa Ante očima nasmijan zablista:
– Zbilja? O, stari, pa vi ste genijalni!
– Sine…
– Ma, mama, pusti! Djeca su radost!
– Stvarno? Veselka bi se rasplakala, samo je Tomica skočio Žaklici na nogu, pa na prozor, promatrajući metež. Pas je jurcao po kuhinji, Veselka ga pokušavala uloviti, Ante i Lucija smijali se tako da ni Mihael nije izdržao bez smijeha. Nitko nije shvatio da je to bila diverzija.
Samo Mihael, gledajući mačka, prebaci ga po uhu:
– Hvala, prijatelju!
A na jutru, još prije sunca, na ponton su stali njih dvojica. Sjedili šutke, drhtali od hladnoće i slušali tišinu.
– Ej, Tomice… šapnu Mihael, gledajući kako plovak igra. Što misliš, hoćemo li izdržati?
Odgovora nije bilo. Tomica je mahnuo repom i zažmirio, kad je prvi zlatni trak poljubio Dravu, pozlaćujući novi dan.
Ti su ljudi čudni. Oh, kako čudni!
Pa čemu pitati, kad odgovor znaš odavno?
