Miškin tajna
Vrata pretrpanog ZET-ovog autobusa zalupila su se za sobom s teškim škripanjem, poguravši sitnu figuru u mnoštvo.
Miris duhana, prženih srdela, mokre vune, ženskih parfema i muških kolonjskih voda umiješao se u zrak, pa je Zinka naborala nos, pokušavajući istisnuti nelagodu.
“Dosta mi je,” pomisli. “Sve mi je dosta. Opet sam potrošila vrijeme uzalud. Šteta.”
Zinka se vraćala s posjeta. U njezinoj torbici ležale su cipele koje je uvijek nosila na “gledanje”. Dakle, svoje gledanje. Majka njezine Zinke, Tadeja Perković, bila je nervozna, pomalo histerična žena, koja se svim silama trudila pronaći kćeri odgovarajućeg ženika. Ali, od toga nikako ništa, glavu da razbiješ o zid. Oko Zinke je mnogo mogućih mladoženja, ali ona nije ljepotica, pa redom jedan gori od drugoga. A majci treba sigurno: jednom, zauvijek, s pogledom u daleku budućnost…
Danas je Zinka opet bila kod majčine prijateljice, tete Klare, odnijela joj navodno jako važne knjige, a pritom se, sasvim slučajno naravno, zatekla na svečanoj večeri. Malo gostiju, sve uznosite gospođe, koje su promatrale jedna drugu kao da pod mikroskopom traže bube. Svi su držali mali prst visoko dok bi ispijali likere iz malih šalica i pričali pretenciozno o kulturi, ne razumijevajući zapravo ništa.
Naravno, bilo je i finih jela naručivanih iz restorana, i stranih vina, i torte. Teta Klara lagano je prebirela po razglašenom klaviru, dotjeranim rukama. Neki su i pjevali, iako su promašivali tonove i nisu znali cijeli tekst ni jedne pjesme, nego samo mumljali. Gosti su klimali glavom. Zinka bi obično šutjela na takvim okupljanjima, slušala, ponekad se smiješila, ali mislima bi bila negdje daleko.
Zašto je tamo išla? Mama je molila. Molila ju je, plakala, uvjeravala. I Zinka, siva mišica, stavljala je svoje dežurno haljinu, uzimala dežurne cipele i putovala gdje je mama željela. Dosadno joj je bilo, mučilo ju je, ali nije htjela rastužiti majku. A onda, kao da se oslobodila velikog tereta, bježala bi natrag u svoj mali stan, prepun topline, usnivati o nekom svom, drugačijem životu…
… Kod iduće stanice masa je navalila prema vratima; Zinki su gotovo istrgli torbu iz ruke. Pritisnula ju je na prsa, obavila rukama, dok su ljudi stalno prolazili.
Zinka je naslonila leđa na rukohvat, osjećajući kako mokri đonovi tuđih čizama kvase njezine nove, bež brušene čizmice. Kroz brušenu kožu probila je snježna bljuzga, natopila najlonke. Prošli su je trnci i poželjela je biti kod kuće, sklupčana u naslonjaču s toplom dekicom, šalicom čaja i medom, uz film, bilo koju priču, da zaboravi ovaj dan kao loš san.
“Samo da stignem doma!” pomislila je ponovno, ali onda se kolebala. Kod kuće ju je čekao mamin poziv, ispitivanja, prijekori i savjeti. Od toga se ne može pobjeći…
Zinka je sjela na prazno mjesto, torbicu položila na koljena, povukla ovratnik gore, popravila kapicu. Svojim tankim crtama lica, šiljastom bradom i uzdignutim nosićem podsjećala je na malenu, urednu mišicu na početku velikog puta. Nedostajao je samo repić, nervozno švrljajući po sjedalu.
“Skroz sam promrzla!” Zinka je zatresla glavom i uzdahnula. “Ali što možeš? Zima je. Zima uvijek pomeni teško, tamno i tjeskobno. Svi se prezebli, razboljeli, slomili ruke i noge, pate. Zimi je svugdje zagušljivo i tijesno, čak i u hodniku, jer bunde i jakne zauzimaju mjesta. Moraš nositi debele rukavice i džempere. Iz prozora stalno puše, odmah dobiješ upalu uha. Ne, zima je grozna!” zaključila je Zinka, gledajući kroz maglovito staklo. “Još je daleko do kuće, da barem ne zaspem…”
Naslonila je bradu na svoje tanke prstiće, zatvorila kapke ukrašene crnim trepavicama, na trenutak zadrijemala, ali onda ju je netko snažno potapšao po ramenu.
Karte, izvolite! začuo se jak glas tik uz njezino uho. Karte molim!
Trznula se od straha, skoro nasrnuvši u panici, počela je grozničavo tražiti kartu. U džepu kaputa gumica, ukosnica, maramica, slatkiš u šuškavom omotu… Karte nema!
Oprostite, sad ću kupiti novu zacviljela je, pogleda prema ženi koja je tražila kartu, a ona se zavalila i prasnula u grohotan smijeh. Njezin glasan, donji smijeh odzvanjao je autobusom kao svibanjska grmljavina.
Ha-ha-ha! Kaže, kupit će! Ajme meni, šala! nastavila se smijati. Pomakni se malo, sjest ću! Ma šalila sam se, čudiš se ko pura dreku. Da meni još samo kontrolorski fali!
Spustila se na sjedalo pokraj Zinke, raskopčala bundu, počela se lepezati rukom.
Ova vrućina je za poludit’! A je l’ Zinka, nisi prepoznala tko sam? Daj, bit ću bogata, taman mi treba! Gledam ja tebe: jesi li ti ili nisi… Ali jesi! opet prasne u smijeh.
“Pijana valjda,” prestrašeno pomisli Zinka. “Nadam se da me ne stisne kutom bundom!”
Sve veliko je Zinku uvijek plašilo: visoki ljudi, ogromni automobili, zgrade, stanovi. Sretna je bila u svojoj maloj podrumskoj garsonijeri na Medveščaku, spavala u skučenoj sobici, kupala se u sitnoj kupaonici. Bila je zadovoljna. Najveća joj je sreća ipak bila kad se preselila od majke više nije ni sanjala o drugačijem životu.
Veliki ljudi, krupni ili samo snažne građe, unosili su joj nemir. Pregrubo bi govorili, kretali se osorno, mislili kao da kistom slikaju cijele gradove. To je opasno! To donosi nesreće i ozljede, duši pogotovo.
Ogromni auti za Zinku su vozili nepravilno, točkovi kao da bi je zdrobili svaki čas, možda i cijelu!
Gledala je velike zgrade s podignutom glavom, držeći se za rukohvat. Kad bi dulje promatrala toranj Zagrebačke katedrale, činilo joj se da zgrada vibrira i prijeti pasti. Strah!
I sad, ta masivna žena u bundi sjela je tik do nje. Zinka se skroz sklupčala.
Što, nisi me prepoznala?! glavom je stisnula Zinku, kost ispod tkanine zaječala, Zinka, smrznula si se!
Slegnula je ramenima. Da, smrzla se, i kobasica pojedena kod Šuškovića još joj sjedi na želucu, ne pada dobro. A možda jednostavno nije izmučila glad. Mama joj je stalno govorila da ne smije previše jesti kod gostiju, inače će je proglasiti proždrljivicom. “A takvu nitko neće za ženu!” rekla bi majka, vrebajući što kći jede i odgurujući najljepša jela.
“Mama, ni ti si ne uskraćuješ…” pokušala je Zinka jednom usprotiviti.
“Ja sam ti odavno udovica, dijete moje. Meni nije važno!” odbrusila bi, dok joj je ruka bila umrljana kremom od torte.
Zato je Zinka gutala knedlu na današnjem domjenku, dok su drugi punili želuce. Tamo je danas trebao biti i sam Šušnjar!
Tamo, u zagušljivoj dnevnoj s poderanim tepihom, okupljeni oko stola, raspravljali su dugo o kulturnim novostima, onda su Šuškovići pričali kako su išli na Plitvice i “kakvih tamo ima pogleda!” Razgledavali su slike, divili se. Zinka je povremeno cvrkutala, ali iznemoglo. Umorila se, a slike nisu bile nešto. Stari Šušković sve je slikao starim aparatom, sam razvijao, zaključavao se u kupaonicu i slavodobitno iznosio slike.
Gosti bi mu pljeskali, i čak Šušnjar. Zinka bi klimnula. I ona je bila na Plitvicama, vidjela te ljepote tamo, ali to je bila njezina mala tajna ni mama nije znala! To joj je bio poriv bjeg u društvu jednog studenta. Dan bezbrižan i glupasto sretan. Ljubili su se, pili vino, jeli masne bureke sjedeći na travi i gledajući ustajalu, modro-sivu Glinu.
To su bili pogledi! To je bilo sreća. Slike Šuškovića? Tek onako…
… A što? Smrzla si se? Ne prepoznaješ me? Ja sam Farkaš, Mara. Skupa osnovnu išle! Je l’? Sjećaš se?
Zinka se nije sjećala, ali je pristojno podigla obrve, možda su stvarno išle zajedno.
Joj, ti si uvijek bila šibica, a takva si i sada! Mara je toplo ošamarila Zinku po sitnom obrazu. A ja se udebljala, sve po mami. I ona je bila punija. Zašto? pogledala je gladnim očima Zinku.
Nedostatak kretanja? Bolest? odgovori kao u školi Zinka. Zaključi da se ne isplati biti gruba prema bučnoj ženi. Ipak će ona izaći prije nje…
Ma daj, nema veze! nasmije se Mara. Sve je kod mene dobro, anđelčići pjevaju!
Zinka zamisli anđelčiće u duši takve žene mora da su i oni veseli i okrugli. Od toga se čak i nasmiješi.
A, tebi je opet veselo. Hej, tvoje cipele su mokre do kraja! upre prstom Mara u Zinkinu obuću. Hladno je, prehladit ćeš se! Čujte, koja stanica je sad? Sve zamagljeno, ništa se ne vidi!
Sada smo prešli Savski most! reče netko.
Savski most? Hvala! Tu izlazim! Zinka, ideš sa mnom doma, imam sušilo za cipele, uskoro će biti kao nove! Ajde, nemoj se pravit’, ili žuriš?
Pogleda ju je oštro, kao da ju prosuđuje.
Zinka nije žurila. Konačno nije više htjela ni doma. Jer kad zakorači u svoj stan, zazvonit će telefon, ljutit mamim glasom o svemu: zašto je tako rano otišla od Šuškovića, zašto nije pustila da je Šušnjar pozove na ples i…
Mama bi ispitivala, odgovarala bi kao na ispit. A tražila bi izvještaj, sve o jelu i piću.
Jesi jela? opet pita mama.
Malo, odgovori Zinka. O čaši vina šuti.
Tako treba. Šušnjar je to sigurno primijetio! Nisi pijana? opet padne pitanje.
Ne, nisam…
Samo jednom je Zinka osjetila što znači biti pijana od vina i muškog poljupca. Ali to mama ne treba znati…
… Pa kad ne žuriš, to je dobro. Zinka! Danas sam ti ja mladenka! povikala je Mara kroz cijeli autobus, kao da želi usrećiti sve zlovoljne ljude.
Ljudi su se okretali, gledali Maru, a ona puna sebe.
Kako mladenka? izvuče Zinka, izvučena na stepenice.
Zašto ne bih? zastane Mara.
Pa… sad, ovako… procijedi Zinka. Mladenka bi valjda trebala biti u bijelom, u Matičnom uredu…
A tako! Mislila sam da misliš na moju veličinu! Da, danas sam se udala za Fedoru, a odmah poslije na posao. On je serviser u ZET-u, ja kuham u laboratoriju. Nakon smjene ćemo proslavit. Imam u torbi sve! pokazala je na torbu.
Pa to nije prava svadba! nije shvaćala Zinka. Mladenka ide na posao odmah poslije prijave? Nema cvijeća, haljine, veselja.
Nismo više djeca! Mara ju povuče. Po drugi put se udajem. Sve jednostavno. Bit će gostiju, ali bez pompe. Toga mi je dosta. Zinka, pa znaš me još iz škole! zaključi Mara, zaletjevši se u naneseni snijeg usred steze.
Da… jasno… Zinkina ruka skliznula je iz rukavice.
A ti? Jesi udana? Kako živiš? zastane Mara, zgrabi Zinkinu ruku, stavi je u svoj džep. Tako je toplije. Nitko te ne čeka doma? Ako treba, povedi, sve ćemo ugostiti!
Zinka odmahne glavom. Nitko je ne čeka osim mame… Ali nju nije htjela voditi.
Nisam udana, iznenada reče glasno. I nikad nisam bila. Nisam pronašla muškarca koji bi bio moja sreća!
“Ili sam ga davno izgubila” pomisli.
Ajoj! Mara duboko uzdahne. Pričaj, pričaj! Evo, drži torbu, moram popravit’ hlače.
Zinka se začudi kako netko može usred ulice popravljati odjeću. Mare za to nije bilo briga, podignula je bundu, namjestila hlače i rukom se rashlađivala.
Evo, vruće mi, a ti, Zinka, još si mršava kao kad si bila dijete. Nitko tvoju sreću neće stvoriti, trebaš sama! Ako hoćeš sreću, radi na njoj!
Ne bih ja… Treba čekati pravoga, kad dođe…
Ma čekaj, bit ćeš baba! Ni ja ne znam je li Fedor pravi, ali volim ga. I Stasit što je bio prije, bio je ok. I što, tražiš bez mana?
Zinka se zamisli. “Bez mana nema nikoga. Samo, kakve mane to je pitanje. Šušnjar izgleda bez greške, ali prazan je…”
A tko je prazan? Moj Fedor je vragolan, s njim je sve veselje. Kako zagrli… Mmm! Zinka! Mara zastane i pogleda je ravno u oči. Jesi li se ti ikad grlila s kim? Oprosti, ali izgledaš kao da ti to fali. Iskreno!
Zinka se pogleda. Da, bila je grlila! Tamo, na Plitvicama! I više od toga. Bio je to grijeh, ali živjela je od te uspomene…
Nije važno, konačno progunđa.
Dođosmo! Vidi, naši prozori na trećem katu svijetle. Fedor već doma, čeka me.
Mara pokaže rukom. Zinka pogleda, ugleda zavjese na točkice, cvijet u loncu, luster. Osjeti paniku: mama ne zna gdje je, kod Mare će biti puno nepoznatih ljudi, sve novo, strano, kasno je i nema poklona.
Ipak, dok je vrtjela misli, već se penjala stubama. Milo joj je bilo dodirivati tople, oštre rukohvate, koračala je sitno za Marom, iako je i ne pamti iz škole. Ide na svadbu, sjest će za stol s nepoznatima, ali već je dio njihova veselja. Neobično. Zinki se nikad takvo što nije dogodilo.
Mama ju nikad nije puštala u nepoznato društvo. Za svaki posjet morala je znati popis uzvanika. Ako bi netko bio nepoznat, gosti su se otkazivali.
Nema ti toga, pokupit ćeš sve živo! zakretala bi oči majka. Ili će te, ne daj Bože, napast!
Toga se Zinka bojala. Sanjala je kako veliki, dlakavi medvjedi hvataju i lašte drvenim šapama. Bježala bi iz sna prestravljena.
A opet, što se desilo na Plitvicama, nije imalo veze s napadom, tamo je bilo nježno, čak lijepo. Ipak, izgubili su se
Mara pritisne zvono.
Vrata se naglo otvore, iz stana izleti krupan, ćelavkast muškarac crvenih obraza, sa smiješkom.
Marija! Mačka moja! Jedva sam dočekao! Zagrli ženu, ljubi je, a Zinka zatečena gleda. Muškarac je tek tada opazi, ali i dalje ne pušta suprugu.
Oprostite, nisam Vas primijetio… nasmiješi se.
Fedor, ovo je moja prijateljica iz škole! Zamisli, vozim se doma a ona u autobusu, drhti, naglavce mokre čizme! Povela sam je ugrijat. I nahranit. Zove se Zinka! ispriča Mara zadihano.
Fedor joj preuzme torbe, kaže da mu je drago, neka Zinka odmah izuje mokre čizme, on će ih osušiti.
Zinka zbunjeno gleda: kako to da netko nepoznatu ženu uvodi u stan i još joj suši obuću?! Majka to ne bi shvatila, proglasila bi Fedora luđakom, i uvrijeđeno otišla.
Ali Zinka je ostala.
Sjela je na nisku klupicu, skinula čizmice, sakrila bose noge pod stolić.
Skini i čarape! zapovjedi Mara. Donijet ću ti vune. Malo grizu, ali nećeš se razboljeti. Slobodno, osjećaj se kod kuće.
Mara ode u kuhinju. Čuje se škripa hladnjaka, smijeh, zveket boca, a na trenutak tišina. Zinka oprezno proviri kraj vrata; vidi dvije sjene kako se stapaju u jednu.
Sram ju obuzme. Kako može viri u tuđ dom? Međutim, tu je… Majka bi ju odmah natjerala pod sapun. Ali, mama je daleko. Ne može više upravljati Zinkinim životom. Ne može! Danas je tako odlučila.
Dok Mara sjecka povrće za francusku, Fedor strpljivo čisti i suši Zinkine čizmice nad parom. Iako je ona nikome sasvim nevažno.
Zinka pomaže, pomalo nespretno.
Ma nije važno, Zinka, nitko nije rođen savršen! Evo, reži krastavce, pa reci, gdje radiš? pita Mara, pružajući Fedoru žlicu salate. Fedor, probaj, nisam li presolila?
On raširi usta, prožvače.
Odlično! Ali malo gorko! zahihota se, poljubi ženu u obraz. Mara se nasmiješi.
Ja sam u knjižnici Starčević, u uredu, tiho reče Zinka, sklanjajući pogled. Mama sredila
Ured puno papira, jel? klimne Fedor.
Zinka sliježe ramenima. Dosadilo joj je.
Dođi ti, Zinka, kod nas u kuhinju! Mara ju, topla i široka, privuče snagom majke. Napravit ćemo pite, bože, voliš ribu? E, onda ćemo i pitu s ribom!
Zinki je bilo tako toplo, uz tu široku, radosnu grudi na kuhinji gdje svira radio, s vunenim čarapama koje grizu, da je zaplakala.
Ma što ti je, mišice! Evo, uzmi! Cijeli tanjur francuske salate! lupne Mara porculanskim tanjurom pred njom. I kruh i srdela, sve je domaće. Fedor sam soli ribu.
Pogleda muža sa smiješkom, on se zahihota, odnese čizme u sobu.
Zinka jede, sitnim ručicama, sve mljackajući taj slasni francuski. Divno je jesti, a ne brinuti tko te promatra! I ne čekati kad je red, ne jesti mrvice… Zinka zaplače.
Da, umorna je. Osjeća se izgubljeno, neupotrebljivo, slabašno, podložna staroj majci. Ne želi biti žena Šušnjara, ni ići Šuškovićima, ni podnositi izvještaje mami. Ni živjeti starim životom!
Više ne mogu… Ne mogu! prošapće. Čarape grizu noge, ali to je baš nekako živo. Majka joj nije dopuštala vunene stvari niti rukavice, nego obavezno rukavice na dugme, “to pristaje dami”, govorila bi. A Zinka je željela vunene, crvene, s pastirima!
Mara ju pogladi po glavici i ne pita ništa; valjda joj je sve jasno. Samo sjedne pokraj, nasloni kovrčavu glavu na Zinkino sitno rame i pođe pričati… kako je sahranila roditelje, otišla u studentski dom, zaljubila se u dečka koji se oženio drugom. Ni pogledao ju nije, volio je vitke.
Htjela sam se i utopiti, Zinka, šapne Mara. Ali nisam mogla roditelji me voljeli i nisu zaslužili takvu žalost. Dali su mi život, sve ljepote su i tvoje i moje. Raduj se!
Zinka je nespretno zagrli, kimne.
Meni mama ništa ne dozvoljava. I dalje, premda ne živimo skupa, stalno kao da mi visi nad vratom… jecne. Sad kad dođem kući, opet će vikati i pitati kako je bilo. Rado bi me udala što prije. A mene nitko ne zanima…
Ma ne javljaj se na telefon! savjetuje Mara. Dođi kući i ne otvaraj.
Doći će ona. Sjest će u taxi, zvonit kao luda… Moram otvoriti.
Eh… Mara zabaci glavu, pa zapeva na grlo: “Ne šij mi, mamice, crvenu suknju…!”
Zvekeće lonci, netko zvoni, netko dolazi, a Zinka i Mara sjede zagrljene i pjevaju o crvenoj suknji, pletenici, ptici što slobodno leti iznad polja…
Fedor zabavlja goste, nazdravlja se, kreveti se pomiču. Nema skupih frizura, nema čipkanih ovratnika, sve je jednostavno i prisno. Zinka ima osjećaj da je izašla iz ogledala među stvarne, tople ljude.
S vremena na vrijeme, pijucka šampanjac, a sve vrijeme gleda preko stola Gospodin na suprotnoj strani promatra nju. Gleda kao nekad, na Plitvicama, na rubu ljeta, u mirisu djeteline. Osmjehne se, ona podigne usne. Nikad nije takvu slobodu osjećala prema muškarcu, mama joj nije dopuštala! Ali večeras, u ovome krugu toplih ljudi, bez puno pompe i u sobama što su tapecirane novinama jer nije ostalo novaca za tapete, Zinka sebi dopušta biti ona prava. Kao prije, kad ju je gledao Grga, onaj student filologije.
I sada je tu, na Marijinoj svadbi. Nevjerojatno! Sreća je tako slatka, šampanjac opija ili to ipak ljubav?
Grga joj namigne, pošapće samo usnama: “Moja mišice…” Uopće se nije promijenio.
Zinka sklopi oči i iznenada, sretna, ustane, zamahne čašom i uzvikne: “Gorko!” Zatim pocrveni, osjeti lupanje srca.
Fedor poljubi Maru, a Zinka ugleda kraj sebe Grgu i ni najmanje se ne iznenadi…
Kasnije su plesali. Zinka je i dalje u vunenim čarapama, zaboravila i na cipele, Grga joj se smiješi kao nekad…
Nije ni važno što je Mara sve pomiješala, da nisu išle skupa u školu. Kakve veze ima prošlost. Zinki je bila tugaljiva kao vučji urlik, Marijina bolna i teška. Najvažnije je da su sada prijateljice. Grga je Fedorov prijatelj. Čizme su gotovo suhe i čekaju vlasnicu u hodniku. Ova večer je najvažnija u Zinkinom životu, početak svega najljepšega što se ženi može dogoditi, iako je mišica, kojoj još samo brčići fale…
… Telefon u Zinkinom stanu zvonio je uporno, parao večernju tišinu. Ali večeras mišica Zinka neće podići slušalicu. Zauzeta je. Nije kod kuće. I gdje je to je tajna. Mama je neće saznati.
