Oprostite, započeo je jedan od policajaca, ali ova gospođa tvrdi da je vaš mačak skočio na njezin balkon, napao je i zatim ukrao njezino mače…
Znate one zgrade što ih nazivaju kutnima? To su one gdje su dva ulaza spojena, ali stoje pod pravim kutom točno devedeset stupnjeva.
Ako su s unutarnje strane balkoni, onda su u samom kutu gotovo spojeni dijeli ih jedva metar i pol.
U jednoj takvoj zgradi, na petom katu, živjeli su Zlatko i Jasmina. Radili su u istoj tvrtki i svakodnevno dolazili i odlazili zajedno, svojim automobilom.
Jednog dana, vraćajući se kući nakon posla, kroz dvorište su ugledali kako čopor uličnih pasa napada mršavog mačka kojeg su stanari uključujući i njih povremeno hranili.
Zlatko je rastjerao pse, a jadni mačak jedva je ostao živ. Srećom, nije bilo smrtonosnih rana, no trebalo ga je odmah zbrinuti. Odnijeli su ga do automobila i odjurili u najbližu veterinarsku ambulantu.
Tamo su mu očistili rane, zašili ih, stavili drip s fiziološkom i vitaminima, dali injekciju antibiotika i naredili da ga dovode svaki dan na kontrolu tijekom tjedan dana.
Tako je mačak, kojeg su nazvali Kresimir, stigao kod njih doma.
Zašto Krešimir? Jer je izgledao kao pravi razbijač. Iako, kako se vrlo brzo pokazalo…
Grozni Krešo iznenađujuće se brzo priviknuo na brigu i toplinu. Nakon samo nekoliko dana ležao je na dekici na kauču, spokojno preo i zatvarao oči kad bi ga Jasmina mazila.
Pogledaj ti njega, smijala se, češkajući ga po trbuhu.
Krešimir bi se lagano trzao rane su ga još boljelo ali nije prestajao presti. Svidjelo mu se.
Kako je ozdravljao, bivao je sve sjajniji, čistio se, jeo do mile volje i uskoro je najviše uživao kada bi spavao na njihovim krilima.
Njegov stari život hladnoća, glad, batine i strah polako se rastapao kao ružan san.
Sada bi izlazio na balkon, sjedio na ogradi i promatrao što se događa u dvorištu. Više ga nije privlačila cesta. Previše je dobro znao koliko ta sloboda košta.
Balkoni suga susjednog ulaza nisu ga zanimali, sve dok…
Jednoga dana, na balkonu gotovo spojenom s njihovim, pojavio se mali, pahuljasti i njegovan mačić.
Razmaženi mezimac… Što on zna o životu? promrmljao je Krešimir, prezrivo mahnuo repom i okrenuo se.
Ali već sutradan privukao ga je čudan zvuk. Pažljivo je osluškivao dolazilo je s balkona na kojem je stajao mezimac.
Krešimir je prišao bliže.
Mačić je bio sklupčan uz zid i tiho plakao.
Hej! dozvao ga je Krešimir. Što je, što cviliš? Nije ti pasala hrana?
Mali je zadrhtao i još se jače stisnuo uz zid, nurajući pogled prema velikom mačku.
Zašto plačeš? ponovio je Krešimir.
Tada je mačić iz svog zaklona šapnuo:
Gađala me papučom… Znaš li ti koliko to boli?
Krešimir nije znao što znači biti pogođen papučom. Njega su sada voljeli, mazili mu i opraštali sve, ali dobro je poznavao bol.
Papučom? upitao je. Zbog čega?
Zamiukao sam rano ujutro. Bio sam gladan…
I što onda? začudio se Krešimir.
Zbog toga me udarila. I vikala…
Krešimir je zašutio. Mali sivi klupko treslo se u kutu, prestrašeno da promrmlja išta više.
Prisjetio se svoje životne borbe hladnoće, gladi i straha; bio je gotovo zaboravio koliko je to užasno.
Često te tuče? tiho je pitao.
Gotovo svaki put kad nešto napravim. Samo ne voli buku ili kad sam nemiran. Ona me ne voli…
Ali se prijateljicama preko telefona hvali da sam skup. Da vrijedim puno novca. A ja ne znam što znači skup…
Krešimir je znao. Njegova Jasmina često je govorila:
Ti si meni najdraži.
No ovdje je to zvučalo drugačije.
Namrštio se. Cijela situacija bila je neugodna. Bilo mu je žao maloga. Da su na ulici, znao bi što bi učinio. Ali sada?
Sad je bio kućni mačak. Pa što se onda smije napraviti?
Mačića su pozvali iz stana. Prikrio je uši, rep i od straha ispod šapica ostala je mokra flekica. Brzo je nestao kroz otvorena vrata.
Krešimir je gledao taj trag i sjetio se kad je jednom i sam, kao mačić, pobjegao iz straha pred velikim psom…
Nakon toga, provodio je sate na balkonu. Novog poznanika zvali su posve neobično Kun.
Po Krešinoj procjeni, bolje bi mu pristajalo ime Mrvica.
Mrvica se privikao na njega i dolazio na balkon žaliti se na svoju gazdaricu:
Danas mi je rekla, šmrcao je, da će me baciti s balkona ako još jednom budem pravio nered. Dosta joj je čišćenja…
Krešimiru bi svaki put nakostriješila dlaka, a zubi se automatski pokazali.
Često je, kroz zid, čuo njezine krikove i psovke, a povremeno i bolno zvuk udarca papučom o maleno tijelo.
Već odavno je Krešo donio odluku, ali uvijek ga je bio strah.
Izbacit će me, mislio je. To bi sigurno značilo povratak na ulicu.
Nije želio nazad u hladnoću, glad i samoću. Nije želio izgubiti ljude koji su mu spasili život.
Ali misao da ona može ubiti maloga, nije mu dala mira.
Sve se dogodilo za nekoliko dana.
Krešimir je sjedio na svom balkonu i osluškivao. Iz susjednog je stana dopirala buka, žena je ležala u krevetu i opet urlala na Mrvicu.
Kreši nije promaklo što se događa vidio je sve u odrazu balkonskih stakala.
Nagnula se, podigla papuču i zamahnula prema mačiću stisnutom uz pod, uz glasan urlik:
Smlavit ću te, bitango mala!
Nije ni shvatio kako se našao na susjednom balkonu. Samo je preskočio onih metar i pol.
Žena nije stigla baciti papuču. Pravo ispred nje, na krevetu, stajao je…
Ne… Stajalo je.
Stvorenje iz najgorih noćnih mora.
Ogroman mačak banditskog lica, raskoljenih očnjaka, reži i siktajući. U njezinim očima izlazila je vatra iz ralja, a ispod šapa prštale su iskre.
Tako joj se to učinilo.
Gospođa je vrisnula, ispustila papuču, i niz noge joj je u pidžami poteklo toplo…
Mislila je da gleda samog vraga.
Vrag je podigao šapu s izvučenim pandžama. Prestravljena gazdarica sklopila je ruke na licu i onesvijestila se.
Nakon deset minuta zazvonilo je kod Zlatka i Jasmine. Pred vratima je stajala razbarušena susjeda, divljeg pogleda.
Vaš mačak me napao! vikala je. I ukrao moje skupljeno mače! Zvat ću policiju!
Gospođo, mirno je odgovorila Jasmina. Naš mačak uvijek je u stanu. Nigdje ne izlazi. A vašeg mačića ovdje nema.
Žena je izobličila lice, htjela nešto reći, ali je umjesto riječi prosiktala. Okrenula se i zalupila vratima.
Nakon još deset minuta stigla je policija. Iza njih, susjeda zbunjeno im je objašnjavala što se dogodilo.
Oprostite, započeo je jedan policajac, ali ova gospođa tvrdi da je vaš mačak skočio na njezin balkon, napao je i zatim ukrao njezino mače…
Molim?! povikali su istovremeno Zlatko i Jasmina.
Po izrazu njihova lica vidjelo se pravo iznenađenje.
Gospodo, uđite, molim vas, smireno će Zlatko. Sami provjerite. Naš mačak je kući, mirno spava na kauču. Mačića kod nas nema.
Cijelo društvo uđe unutra. Krešimir je doista mirno ležao na kauču, presavijen u snu.
To je taj! Točno taj! povikala je susjeda. On je mene napao i ukrao mog Kuna!
Oprostite, što je mačak ukrao? začuđeno upita policajac.
Zar ste ludi?! Mojeg mačića zovu Kun!
Policajci se pogledaše i iziđu na balkon.
Dva metra, zamijeti jedan.
Vi stvarno tvrdite da je mačak preskočio toliko s mačićem u zubima? nasmije se drugi.
Meni ne vjerujete?! bijesno vikne susjeda. Trčala je po stanu vičući: Kun! Kun! Kun!
Otvarala je ormare, prevrtala ladice, strgala plahte s kreveta, otresala ručnike po podu.
Policajci su je morali smiriti i posjesti.
Gospođo, strogo će jedan od njih, upravo kršite zakon. Za ovu štetu vlasnici vas mogu tužiti.
Što? Mene?! Nakon svega što je njihov mačak učinio meni i mome mačiću?!
Usput, dodao je drugi, možete li pokazati gdje vas je točno ogrebao ili ugrizao?
Susjeda je zastala, zbunjeno pogledala, pa zavikala:
Ja ću vas sve prijaviti! Sve do jednog!
Oprostite, ljubazno će Jasmina, pomalo se osjeti urin… Možete li ustati s moje stolice?
Ženi su se oči raširile, najprije pocrvenila, potom poblijedila, pa postala zelena u licu.
Izletjela je iz stana i zalupila vratima.
Hoćete podnijeti prijavu? pitao je policajac.
Ne, uglas rekoše supružnici.
Čini se da nije pri sebi, nježno je dodala Jasmina.
Ispričavamo se na smetnji, rekli su policajci i otišli.
Zlatko i Jasmina pogledali su Krešimira, koji se već probudio i sjedio na kauču.
Ajde… reče Zlatko.
Ajde… ponovi Jasmina.
Krešimir ih je pogledao pomalo krivo, zatim skočio s kauča i otišao do ormara.
Vješto je šapom otvorio vrata, skočio na policu i izvuče ispod ručnika… mačića.
Bože… uzdahnuli su oboje.
Sjenuše se na kauč.
Krešimir je pažljivo položio drhtavo sivo klupko pored njih.
A što ćemo sad? upita Jasmina, smještajući Mrvicu sebi na krilo.
Mrvica se stisnula još jače.
Ne boj se, mali, nježno će Zlatko.
Ne povređujemo mi mačke, nastavi Jasmina milujući ga. A ti, Krešo, dobio si kaznu. Ovo što si učinio nije u redu, treba prvo pokušati drugačije…
Kako drugačije? čudio se Zlatko. Izvukao je malog iz ruku vještice. Zašto bi ga kaznili?
I na kraju, pa kod nas nema mačića, sama si čula što su rekli policajci.
Evo ti muške solidarnosti, uzdahne Jasmina, obraćajući se Mrvici. Možda bi ga trebalo nagraditi?
Naravno! Nagrada! potvrdio je Zlatko sa smiješkom. Idemo, Krešo, dat ću ti malo piletine.
Pogledaj ga samo! uzvratila je Jasmina tražeći pogledom podršku u Mrvici.
No, mačić se iznenada rastegnuo, nježno obujmio njezinu ruku šapicama i privio uz nju.
Jasmina se nasmiješila i pomirljivo rekla:
Dobro… Prvi put opraštam.
Zlatko i Krešo otišli su u kuhinju, a Mrvica je ostala ležati na njezinom krilu i tiho presti. Sada je i on shvatio kako je to kad te maze i kako riječ najdraži ovdje ima sasvim drugo značenje.
Ponekad, istinski smisao vrijednosti leži ne u tome koliko netko košta, nego koliko ga netko voli. I mačke to dobro znaju.
