Zašto si me uopće rodila?! zavrištala je, posve slomljena, mala Anđelka. Samo da imaš koga tlačiti?! Ivana i Marina su otišle, sad si se meni okomila?! Eto! Zato ste me napravili! Sad znam! Djevojčica se borila s patentom na jakni, ali iz inata ju je zaglavilo. Anđelka je jecnula. Djeca ionako služe samo za to da ih možete maltretirati! I učitelji su u školi isto tu zbog toga!
Anđa stajala je Snježana oslonjena na dovratak, tupo gledajući u svoju najmlađu kćer. Eh, dobila je tu narav Ista njezina majka, baka Marica. Ta je isto, čim bi došlo do nečega, planula ko oluja, pa što bude. Kako je djed to podnosio, Snježana ni danas ne zna. Najsmješnije, u djetinjstvu je uvijek bila na mamin strani, nije ni ulazila u suštinu svađe samo je držala fige. Marica je bila baš otmjena, lijepa žena, vitka, uvijek s urednom frizurom Snježana ju je obožavala, cure su joj u razredu zavidjele. Koga briga kakva je narav! Pa, neka, baka Ana, Snježanina baka, često je vrtjela glavom i govorila da je Marica samo njezina kazna. Snježana joj nije vjerovala. Baka Ana svoju Maricu nije shvaćala, ali Snježana jest. Marica joj je bila idealna mama, najljepša na svijetu, a to što je teška običan detalj.
Izgleda da je zbog tih misli, Bog Snježani poslao Anđu. Ista baka Marica, čak se i mršti slično. Prenijela se i ljepota, svakako. Snježana je naslijedila jednostavnost i široka ramena po ocu, Pavi, često je zbog toga bila nezadovoljna, ali Marica ju je uvijek uvjeravala da je to drugačija ljepota dalmatinska, ponosna, snažna. Otac im je bio iz Sinja, kraj surov, zime oštre, ljeto proleti pa opet kiša… Marici se uvijek činila ta krajolika tako osebujnom, ali joj muž nikad nije htio pokazati rodni kraj, više ga nije bilo razloga. Kad se rodila Snježana, totalno su prestali putovati…
I tako živi Snježana, pomalo gruba, osobite konture lica, izraženih tamnih obrva, tužna pogleda i guste tamne kose. Pokraj nje princeza Anđelka, vatrena, stalno kao napeta žica, samo se dotakni vibrira do pucanja
Što se, mama, cerikaš? Što se opet smiješ? Anđelkin glasić je odzvanjao puni prkosa. Šaljivo ti je? Meni nije! Jasno!? I otići ću! I više me nema! Odem kod Emilije pa ću tamo i ostat! Ne tražite me!
Namotala je debeli vuneni šal s motivom breza oko vrata, izvukla kapu s jelenima, navukla ju preko glave. Jeleni su istegnuli njuške, nosevi su sad bili crni ovali, noge kao žirafine.
Sad! zgrabila je ruksak, uporno prekopavala ladicu. Gdje su mi ključevi? Uvijek mi sakrijete sve!
To je i baka Marica imala mislila je Snježana. Uvijek su svi protiv nje. Sad je baka mirnija, uglavnom vezla goblene ili čitala romane, ugašen vulkan, ali tko zna na koliko…
Ključevi su ti u džepu jakne, kao i uvijek. Anđa, dolaziš na večeru? Cure će stići Snježana je pokušala poljubiti, ali Anđelka se izmakla.
Večerajte s kim hoćete! Ne treba mi ništa! I kaži Ivani da mi ne treba nikakve slušalice! I nemojte da Marina ulazi u moju sobu! vrištala je Anđa s vrata pa nogom tresnula po podu, skinula šal. Bilo joj je pretoplo za svađu.
Dakle te večeras nema? upitala je Snježana.
Dakle, ne. Bok.
Anđelka se okrenula i poletjela niz stepenice. Ruksak je plesao po leđima, vezica na tenisici se odmrsila, ali nije ju namjeravala vezati i ona joj danas prkosi!
Snježana je ugasila svjetlo u hodniku. Možda nije trebala Anđi držati prodike? Nije joj bila draga ideja s lažnom tetovažom, ali to su njen problem. Možda stvarno treba pustiti dijete? No Anđelka je nagla, sve proživljava, ne misli mnogo, a što ako? Tko zna kako će sve ispasti…
Snježana je uzdahnula i krenula pospremati stol.
Tri je kćeri imala, tri svoje dugmence Ivana, Marina i Anđelka neprocjenjive, najmilije na svijetu! Što god napravile, Snježana ih je razumjela. Nekad odmah, nekad tek kasnije, ali uvijek. I znala je s njima razgovarati. Ivana je bila promišljena, pažljiva, precizna. S njom nikad nije bilo problema. Škola, faks, posao prošlo kao dlanom o dlan. Rijetko je imala društva, nekad bi plakala zbog toga, mnogima se činila dosadna, ali oni koji su znali čitati njezine pjesme, tajne u bilježnici, shvatili bi da Ivana i nije dosadna. Da, spora, puno šuti, stalno nešto misli pa odjednom postavi pitanje ali i sluša svakoga, i podrži, i utješi, zrele riječi u glavi, premda mlada. Da, Ivana je zlato. Nedavno se udala. Muž Luka se svima sviđa; pažljiv, jednostavan, popravlja po kući sve. Ljubi Ivanu, to je najvažnije.
Ivana se ne javlja često, svako drugi dan, sva zauzeta poslom na nekom institutu, kaže da joj je zanimljivo. Dobro je.
Marina, druga kći. Vječna sanjarica. Uvijek zaljubljena, oduševljena, nježna do boli. Svi njezini crteži, otkad je uzela prvu bojicu, svodili su se na princeze i prinčeve, kule i pogrbljene konje. Da, konji pod prinčevima bili su smiješno šepavi, ali nju to nije smetalo. Svuda vidi ljepotu. Nekad ju je to koštalo, nije primjećivala zlobe, pa je kasnije gorko plakala kad joj otvore oči. Ali onda opet, sanjari, diše u oblacima. Raste, sad studira kroatistiku, voli i poeziju kao Ivana, kaže da stihove ne čita nego vidi. Još ne planira udaju, čeka svoga princa i kaže: Još su svi konji zauzeti, neće k meni zajahati.
S Marinom je bilo teže previše je dobrodušna i još vjeruje da su svi ljudi oko nje isti. Snježana ju je pokušavala malo spustiti na zemlju, pričala joj da svijet nije crno-bijel, ali Marina bi uvijek samo slegla ramenima i nastavila svoje. Sve suze razočaranja lijevala bi kod kuće, u maminom naručju. I Snježani bi je bilo žao. Nije našla izlaz.
Nebrini. Život nauči. Što ćemo, kad je na mene duša kao leptir! govorio Snježanin muž, Tomislav. Takva nam je genetika, Snješko. Mi smo anđeli. Što se smiješ? Pogledaj! Imam krila! Evo, pipni!
Gurao bi joj leđa pod ruku, ona bi tapšala njegova ramena i glavu što već ćelavi.
Anđeo. Naravno! šaptala bi ona. Tomislav…
Tomislav bi zadovoljno zažmirkao. Divna mu je obitelj. Tri žene, i on, kao u rascvjetanoj bašči.
Anđelka se rodila puno kasnije, prava iznenadna sreća.
Kad je Snježana shvatila da je trudna, nije bio baš idealan trenutak mali stan, ni kune viška.
Što ćemo sad, Tomo? upitala ga uplašeno.
Što ćemo? Devet mjeseci još ništa… A ti na mene gledaš kao mačka kojoj žele oteti mačića!
Mačić je ispao glasan i svojeglav. Nazvali su je Anđelka. Ima tri dadilje, i baku i djeda. Nažalost, Tomini roditelji nisu dočekali djevojčicu…
Šetajući s kolicima, Snježana je blistala od sreće. Kome treba nova kolica, dobili su ih, koga briga za markiranu robicu, ima Anđelku.
S dvije godine Anđa je pokupila neki virus, gorući, usnula, ravnodušna prema svemu završile su u bolnici. Snježana je danima sjedila uz dječji krevetić, strahujući zaspati. Što ako joj nešto zatreba, što ako traži vodu, a Snježana ne čuje?
Temperaturu su teško skidali, danima su ubrizgavali antibiotike, Snježana je toliko smršavila da su joj sve stvari visjele. Tomislav je zvao svakih sat vremena, pitao kako su cure, što treba donijeti.
Ništa mi ne treba! Smaraš sa svojim ‘što da donesem’! izderala bi se Snježana. Anđelka je baš loše, a ti o sitnicama! Ti
Prekinula je vezu pa nazvala opet, tiho: Oprosti, samo strah me, Tomo Oprosti…
Snješki, prošaptao je muž, ali svaku riječ čula je. Sve će biti dobro! Svi te čekamo, cure su ti donijele igračaka, susjeda donijela ružičasti bicikl s naljepnicama. Baka Marica pripremila kolut za plivanje i narukvice, za kasnije. Ivanina učiteljica poslala cijelu vreću dječjih haljinica. Nema izbora, Snješko, ja na ružičasti bicikl neću! Morate ozdraviti, večeras donosim krafne. Hoćeš?
Aha… Volim te, Tomo…
Anđelka je ozdravila.
Ili su bolni injekcije, ili sama bolest, a možda sve to zajedno ali Anđelka je postala gotovo neprobojna na brige i zabrane, i tvrdoglava na svako odgajanje. Ništa nije djelovalo, sama je od sebe držala pod kontrolom, hvala nebesima. U vrtiću su je se svi dečki bojali, curice stidljivo promatrale i skrivale svoje lutke. Anđine igre podrazumijevale su opasne pustolovine, a kome se da prljati princezine haljinice…
Ružičasti bicikl su prebojili u grmu na ladanjskoj kući, plavom bojom iz Tomine garaže. Anđina se odbila voziti u ružičastom, Ivana i Marina su joj bile logistika…
Haljinice iz vreće uglavnom su završile kod druge djevojčice. Anđa je birala hlače. Jednom, za Božić, obukla je haljinu, recitirala pjesmicu, a potom pobjegla u normalno. Svi su bili sretni: Snježana jer je imala barem jednu fotku, Tomislav jer je prošlo bez drame, Ivana i Marina što je mala dodala malo nemira u njihovu dosadu…
Čija je mala? vikali su na igralištu kad bi Anđa istrčala s loptom. Čija je ova djevojčica?!
Snježana bi napravila korak naprijed, pa dva natrag, slušajući druge mame kako komentiraju Anđin karakter. Igrala je nogomet, nikad školica ni jedi-ne-jedi, išla je s dečkima na male. I tukla se. Ne bi prošlo bez svađe, Anđa je znala sva pravila, i ako ih netko prekrši…
Snježana je dva puta prošla školu sa starijim curama, dva puta polagala maturu, sjedila sijedeći čekajući upis na faks. Umorna, željela je konačno predah, ali gdje! Pred njom su još Anđa i Marinin diplomski Dug put kroz pelene…
Marica je uvijek Snježani govorila da previše brine i gura nos u probleme djece.
Pusti cure! Uništavaš ih, rastu nesamostalne. Što će od njih biti?! ljutito bi zagrmila baka.
Marica se nije mnogo uplitala Snježani u život, imala je svoja briga. Burna narav nije ostavljala mjesta za Snježanine sitnice. Snježana je odrasla samostalna, ali joj je uvijek nedostajala majka. Htjela je samo sjesti uz nju, čavrljati o dečkima, listati modne časopise, komentirati frizure. Majka nikad nije imala ni vremena ni volje. Nekad je bila ljuta, poslije kad je rodila jednostavno je gledala drugačije. Pa kakva god bila, što sad! Baka je barem bila predana unukama treba pričuvati? Može! Vodi i u kazalište, presvuče ih, nahrani, poprijeti tlocrtno onima iza što brbljaju u predstavi. Odvede ih k sebi, pogosti, crta, čita bajke, modelira plastelin. Navečer Marica padne kao krpa u krevet. Rijetko su koristiili bakinu pomoć, da ona skupi energije… Tvoje cure su mi kazna za tebe, Snješko, što si ti odrasla bez moje njege!, jednom je priznala Marica, ribajući kuhinju od čokolade koju su unuke napravile za fondue.
Onda je Anđa naša kazna za Ivanu i Marinu!, smijao bi se Tomislav…
Ponekad bi Snježana sama otputovala roditeljima, sjedile su na kauču, pile čaj, mama bi vezla, kći pričala ili skupa gledale film. Bilo je baš toplo. Njezine prijateljice imale su razne mame naporne, stroge, uplakane, materijalistice i šefice. Ali Snježani nikad nije bilo žao. Ima svoju mamu, najbolju, jer je njezina. Ili možda to i ne zna. Ali one ljubičaste šalice sa zlatnim rubom iz djetinjstva, taj čajnik s ružama u kojem se cijedi mamin obruč od kose, zidni sat i usnula kukavica, mamine ruke što broje ubode koncem (jedan, dva, tri), to ni za što ne bi mijenjala. To je djetinjstvo, to je dom, miris sreće. Zima miriši na mandarine, ljeto na pelin i flokse, proljeće na mokru zemlju, a mama ima poseban miris. Miris Mame.
Marica nikad nije propustila ni jedan nastup male Snježane. Druge mame bi plakale, trljale oči, a Marica bi ponosno gledala kćer, klimala svaku riječ, šaptala usnama tekst pjesme, poslije pošteno pljeskala i nježno šaputala Snježani na obraz. Mamin miris laganih cvjetnih nota To je miris Mame. Kad god ga nanjuši, Snježana se nasmije. Mama…
Sjetila se Snježana kako je Anđelka u osnovnoj školi zavoljela sviranje na žlicama. Bilo je užas za cijeli stan, a glasno za susjede. Molili su je da se predomisli ima klavir, ima gitara, ali Anđa je lupala i čak pobijedila na nekom natjecanju. Te žlice, sada oštećenog laka, još su u vitrini, uspomena. Kad Anđelka prijeti da će povratiti svoju vještinu, svi odmah poslušaju. I Anđa zadovoljna…
Kad je pospremila stol, Snježana se spremila u dućan. Skoro sve je za večeru već nabavljeno, fale sitnice…
Poslije ručka javila se Ivana, rekla da će uskoro doći s Lukom: A što radi naš žličar? upitala je Ivana.
Opet je nervozna. Danas smo se svađale zbog tetovaže. Rečeno mi je da uništavam njezinu osobnost, da Luka smije, ali ona, Anđa, eto, ne može, izvijestila je Snježana. Ma, sve je to glupost. Danas skače po instrukcijama. Nego, čekamo vas.
Dobro. Mama, ne sekiraj se zbog nje, molim te? Jesi rekla da neće više doći kući? Luka! Čekaj, skreni desno! Opet mu učim parkiranje. Mama! Znači, Anđa?
Da, rekla je da je nema.
Onda u sedam dolazi, sto posto! Ajde, mama, ljubim te, do večeri!
“Ajde, mama…”. Prijatno…
… Marina se dugo nije javljala. Živi sama već tri mjeseca, studira, uvečer radi, iznajmila, kako kaže, “inspirativnu luku” i tamo noćima čita Šimića.
Halo… napokon Snježana čuje njezin glas, rastegnut, romantičan.
Bok. Oprosti što smetam, Marina, znaš da danas dolazite? hitro izusti Snježana.
Znam. Baka Marica dolazi?
Nije rekla… Možda.
A Anđa?
Otišla. Zauvijek.
Od kad?
Od jutros.
Onda će do sedam stići naš lutalica. Dolazim u pet da pomognem. Bok, mama, radim.
Snježana je zamislila Marinu kako stavlja mobitel u džep, opet visi poput ljenivca, recitira kroz pola snene oči. Slika joj je smiješna, žena se osmjehne i izvuče keramičke tanjure iz kredence.
E to je lijepo! Pokriti stol svečanom stolnjaku, staviti tanjure, vilice, zdjele za salatu, krpene ubruse sa čipkom, i u sredinu cvijeće. Vazu već ima pripremljenu. Tomislav je obećao donijeti buket.
Kad dođe baka Marica, sigurno će gunđati da zbog cvijeća ništa ne vidi, da su se svi urotili. Snježana će vazu staviti na prozor, sakriti iza zavjese i znati makar potajno da je tamo, a i oni sablasno ružičasti dalije također. Mali bademi od latica, savršene kugle kao od snijega ili meringe, čudo bez mane…
Takva druženja Snježana organizira svaki mjesec, osobito kad je vani magla, kad treba toplina obitelji. Bez djece je samo prazna ljuska, ali gledajući njihove nosiće zna da su one njena krv, njena duša. I dok su one tu, sve je u redu…
Prva je stigla Marina i odmah preuzela salatu. Polako, ali precizno slagala je komadiće.
Snježana je čarala s piletinom, željela joj sretan put u pećnicu.
Mama! Ne smiješ razgovarati s hranom koju ćeš pojesti! nasmiješila se Marina. Joj, mama, falila si mi… I kuhinja je tako šarmantna… Ajde…
Zagrlile su se, ali su prekinute zvonom na vratima, stigli Ivana i Luka, vrećice zazveckale, staklenke zacuclale, šuškale omoti bombona.
Ivana! Uništit ćeš si apetit! Vrati bombone odmah! promolila se Snježana iz kuhinje, zavrtila glavom, Luka skrivao čokoladu k’o balon u obrazu. Luka, ti ćeš valjda znati bolje, budući zubaru!
Ma pusti ga, mama! Neka jede! rukom odmahnula Ivana. Da pomognemo?
Kuhinja je odzvanjala: Mama, jel ovo…, Mama, gdje je…, Mama, u ključalu ili…?
Stigao je Tomislav, donio dalije, sjeo da dođe do daha.
Bok, Luka. Što ima?
Zet, žvačući, promrmlja dobro je.
Dobro. A Anđa nam je otišla, dojavi Tomislav.
Oboje se nasmiju. Anđelka je često odlazila zauvijek, vraćala se, ljuta, ali bi ubrzo popustila kad bi je Luka zafrkavao.
“Da nisi požurio i ženio Ivanu, ja bih bila tvoja žena!”, osjetljivo bi rekla.
“Na žalost, Anđelka, već sam zauzet.” vadio bi se Luka.
Anđelka bi uzdahnula, ali potajno razmišljala o dvoboju sa sestrom…
Stigli su baka Marica i djed Pavao, opet nervozno nešto komentirali, ali, kad su ugledali unuke, oboje su omekšali.
Mama! stisnula je Snježana mamino krzno. Lagani cvjetni miris i tamnocrveni ruž na usnama baš kao nekad.
Ajde, ajde! Pavao, pa sjest ćeš na tortu! Što je ovo, Snježana?! Ivana, skloni tortu! Marica se stidjela kćerine nježnosti, pa bi bila zajedljiva. Gdje je Anđelka?
Otišla od kuće, spremno javi Marina. Skidaj cipele. Deda, donio si knjige?
Pavao klimne, pokazuje paket.
Marina, ajde kod nas! Što stalno seliš po Zagrebu? Imaš cijelu sobu! nudi baka, ali Marina ne sluša. Eno je, nestala u stihu… Snježana! Nešto gori! Pećnica!
Žene su jurnule spasiti pile, a muški povukli u dnevnu sobu, prebirući važna pitanja.
Zajedničku večeru zaokružio je Tomislav zdravicom, svi su čaše podigli, vilice zazveckale.
U taj tren stigla je i ona. Anđelka. Bočno je ušla, nadurena, zadržala dah, baš kao baka Marica, nešto šaptala, pa se zaletjela u kupaonu, oprala ruke. Došla je pred sve, spremila se na galamu, ali ugledavši mamu predomislila se. Snježana je cijeli dan slala poruke, bez odgovora, ali sad je Anđelka osjećajno prišla, zgrabila je.
Moja mama! Moja! Najdraža! počela ju je ljubiti po obrazima.
Baka Marica je prevrnula očima, odavno tvrdi da je Anđelka glumica!
Mama i svi okupljeni! Predstavljam vam Marka. On mi je prijatelj i svira električnu gitaru. Marko, izvoli, sad smiješ! uzviknula je Anđelka.
U dnevnu sobu proviri glava na dugom vratu, visoka i mršava figura, s dva buketa astre i ruže.
Nekoliko trenutaka nitko nije ništa rekao. Marko je proučavao pod. Konačno je Luka skočio, pljesnuo gost po ramenu. Marko proguta knedlu, Lukin pogled nestane iza njegovog Adamove jabučice, koja je prvo zaronila dolje, pa iskočila gore.
Ajme, dobrano si izrastao momče! oduševljeno promrmlja Luka. De što stojiš, podijeli cvijeće, sjedaj. Anđa, posluži Marka.
Marko zbunjeno osmjehne, ruže da Marici, astre Snježani, pa zajedno sa Anđom vikne: Sretan Dan Majki!, Anđa povuče omot bombe. Na stolu zadrhti pile, Marina začepi uši, Ivana uzvikne, a Anđelka lovi konfete srebrne zvjezdice…
Kad su Marici nakapali valerijan, usisali šarene tragove, povadili zvjezdice iz salate, svi su se opet smjestili na mjesta.
Što da kažem… Osvježavajuće… zaključio je djed Pavao. Majke to zaslužuju. Za prave i buduće majke, živjeli!
Kucnule su se čaše, Ivana polila šampanjac po stolnjaku, zacrvenila se. Luka je tražio poljubac, Marina kiselo stisnula usne, Marko pognuo vrat i cmoknuo Anđu u obraz. Ona je prkosno gledala mamu, čekala da je opomene, ali Snježana je bila u svom filmu. Tomislav je snažno zagrlio svoju ženu, majku svojih triju djevojaka, kćer Marice, uskoro i baku Ivanina sina u jednoj osobi, i strastveno je poljubio.
Da su raspisali natječaj za najbolju mamu za ovim stolom, žiri ne bi znao odlučiti. Sve su najbolje, jer sve znaju za ljubav.
… Mama, šaptala je Anđelka, već zaspe Mama, budi uvijek tu, može? Kao baka… Onda nikad neću otići… Drago mi je što si me rodila, znaš.
Snježana kimne glavom. Stvarno, nek’ mame uvijek ostanu. Pokraj njih je ljepše ostati dijete…
