Više od deset godina nisam razgovarala ni s roditeljima ni sa svojom starijom sestrom. Još davno sam shvatila da sam bila kći koja je ostajala bez ljubavi. Njima kao da je pristup uvijek bio: “sve za jednu, ništa za drugu”.
Martina, junakinja ovog neobičnog sna, imala je sedamnaest kad joj je sestra Ivana ostala trudna i udala se. Ali kad je Martina napunila osamnaest, njihovi su roditelji odlučili Ivani dati trosobni stan u srcu Rijeke. Bili su mladi, bogati, i bez razmišljanja su toj svojoj kćeri darovali takav raskoš: postolarija je odjekivala po novim parketima, a miris novoga namještaja osjećao se i izvana.
Martina je, osjećajući prazninu, skupila hrabrost i pitala: “Mogu li i ja dobiti stan?”. Roditelji su je odbili s odlučnošću. “Još studiraš na fakultetu. O tome ćemo razmisliti tek kad i ti poželiš imati obitelj.” Prošlo je nekoliko godina. Martina je imala dvadeset i dvije, završila je Pravni u Zagrebu. Nije planirala brak, ali htjela je život izvan roditeljskog gnijezda.
Kada je ponovno spomenula razgovor, sve se nekako izmijenilo: obiteljska trgovina naočalama jedva je preživljavala, kune su u sanduku šaptale umjesto da zvone. Roditelji su joj rekli: “Kad nas više ne bude, dobit ćeš ovaj stan. Ima tri sobe i vrijedi više nego Ivanin. Za sada ćemo svi skupa pod ovim krovom, a možeš nam pomagati kad ostarimo.”
Martina je sanjala kako bi mogla potvrditi takav dogovor svuda oko nje prebirale su sjene potencijalnih pravnih problema. Pomislila je: “Da li i Ivana ima pravo na taj stan kao nasljednica?”. Upitala ih je: “Želite li da ja prepišem stan na sebe? Misliš li da će Ivana zahtijevati dio? Njoj ste već dali stan, zašto bi dolazila po moj?”. U srcu je osjećala da čovjek nikad nema previše prostora za život, posebno kad gleda na ljubav iz perspektive tuđe pažnje.
Ponekad bi, u tom snu, vrata nasmijanog podruma postala portal za sjećanja: sjećala se vremena kad je suprug njene sestre propadao u poslu pa su roditelji išli do svojih granica da im financijski pomognu, dok ona od njih nikad nije dobila istu ruku.
Deset godina kasnije, daleko od njihovih stolova i uskrisa, rasla je u samoći poput vinove loze koja se penje po zidu starog zagrebačkog potkrovlja. Njeni roditelji su se uvrijedili kad ih je tražila sve “crno na bijelo” i rekli su da to nikada neće službeno napraviti. Sve se razdjelilo poput šibenskih valova: Martina je unajmila vlastiti stan, nove ključeve držala uz postelju, čula vlastite korake kao jedinu pratnju. Roditelji se više nikada nisu javljali pa sada izokrenuta logika sna kaže da se mora osloniti samo na sebe, u svijetu gdje se često probudi ne znajući tko je tu za koga.
