Svoja, a tuđa
A nisi mogao barem jučer reći?
Iva, to ti je moja mater.
Znam da je tvoja mater. Pitam zašto nisi jučer javio.
Ante stoji kraj prozora i bulji u dvorište, kao da se dolje odvija nešto od životnog značaja. A dolje ništa. Subota, osam ujutro. Susjedova mačka sjedi na klupi i pere se. Iva stoji na vratima kuhinje s ručnikom u ruci, tek što je izvadila pitu od jabuka iz pećnice i sad pita stoji na stolu, isparava bespotrebno.
Nazvala me sinoć, kaže Ante, u jedan iza ponoći. Nisam htio te buditi.
Znači, znao si od jedan u noći.
Pa, jesam.
I odlučio reći u osam, kad je već na putu?
Ante se okrene. Lice mu je onakvo kakvo imaju ljudi koji su unaprijed krivi, i svjesni su toga, ali još ne kuže točno u čemu.
Iva, ima kod nje rupa, renovacija. Nema gdje.
Ante. Ovo je naš stan. Nije hotel. Imamo spavaću, kuhinju i tu jednu sobu koju pola godine uređujemo za bebu.
Mater će biti u toj sobi.
Ali nema normalnog kreveta.
Kupit ćemo sklopivi ležaj.
Iva položi ručnik kraj pite, onako polako, precizno, kao da obavlja važan kirurgški zahvat.
Ante, jesi svjestan što govoriš? Kupiš kamp ležaj? U sobi za djecu? Da tamo preseli tvoja mater?
Mjesec dana, možda mjesec i pol.
Možda.
Ma, Iva…
Zazvoni portafon. Oboje na trenutak gledaju u uređaj na zidu. Ante pogleda Ivu. Iva gleda u pitu. Pita šuti.
Otvorit ću, veli Ante.
Naravno da ćeš otvorit, kaže Iva. Ti uvijek otvoriš.
To zvuči grublje nego što je željela. Ili baš kako je željela. Ni sama više nije sigurna.
***
Marija Šimić uđe s dvije velike torbe i malim kovčegom na kotačiće. Ima šezdeset i dvije, kršna, drži se uspravno, kratka sijedokosa frizura s ponekim crnim pramenom. Ulazi u tuđi hodnik kao osoba navikla prva stupiti svugdje.
Ante moj, reče bubnuvši torbe na pod i obgrlivši Antu tako čvrsto da se malo sagnuo. Pogleda Ivu. Iva, draga.
Dobar dan, gospođo Marija.
Ajme, što si to tako službena, ko da nismo svoji. Marija napravi korak i cmokne Ivu u obraz, ostavivši trag parfema iz lokalne drogerije i vlagu, kao da je poljubila ribu. Svoji smo.
Iva se nasmiješi. Takav osmijeh uvježbala je još kao dijete, kad bi joj otac doma vodio poslovne partnere i kad je trebalo biti ljubazna za stolom.
Uđite, radila sam pitu.
Pita! Marija uđe u kuhinju, zaboravljajući skinuti kaput, pogleda okolo, pogledi joj prelaze po policama, stolu, pa lusteru iznad stola. Taj luster je Iva birala prije tri godine u maloj trgovini kod Britanca, bio joj je najdraži od pletenog ratana, topao, žućkast. Mmm. Ugodno. Pauza je bila kratka, ali Iva ju je precizno osjetila. Takve pauze govore više od riječi. Mislila sam da ste što još uredili otkako sam posljednji put bila. Al, dobro, dobro.
Nama je super, reče Iva.
Naravno da je, potvrdi Marija i krene skidati kaput.
***
To njezino naravno da je Iva je poslije danima čula u glavi. U dvije najobičnije riječi bila je cijela tehnologija. Marija nikad nije rekla direktno da nešto ne valja. Znala je reći naravno, dobro, dobro, ja razumijem, svoje je svoje a intonacija napravi ostalo. Kao mali skalpel; samo piči na bolno mjesto.
Prva dva dana Iva je sama sebi mantrala da je sve okej. To je majka od muža, nema gdje, renovacija, što ćeš. Mjesec dana, i gotovo.
Treći dan, Iva primijeti da njezina omiljena šalica ona velika s natpisom Daj mi kavu i spašena sam, koju je kupila na malom sajmu u Tkalčićevoj kod cure koja ih oslikava ručno stoji sakrivena iza čaša, a naprijed je šarena šalica s tratinčicama, Marijina. S doma.
Sitnica. Iva si kaže: sitnica. Vratila šalicu na svoje mjesto. Poslije navečer opet tratinčice naprijed.
Priča Anti.
Ej, to ti je obična šalica, veli Ante.
Znam. Ali moja šalica. Moje mjesto. Moja kuhinja.
Ante je pogleda izrazom malo si prenapuhala, ali mudar dovoljno da to ne kaže. Umjesto toga promrmlja:
Razgovarat ću s materom.
Iva ga nije pitala je li razgovarao. I sama zna.
***
Do kraja prvog tjedna Marija uspije: premjestiti lampu u dnevnom (bolje je uz prozor, ovdje je svjetlije), skloni Ivine knjige s prozorske daske (skuplja prašinu, neuredno), baci dva lončića sa suhim cvijećem (suh cvijet u kući, nema smisla, pobogu), kupi novu stolnjaku za kuhinju (ta vaša je za vikendicu, ne za stan!), i preuredi frižider po svom sistemu fuš ključ.
Iva sve to pomno registrira. Svaku stvar, svaki pomak. Osjećaj kao da igra igru u kojoj netko stalno mijenja pravila čim se ne gleda, pa stalno gubiš, a ne kužiš ni kad.
Večerima Marija kuha večeru. To bi bilo toplo da ne radi sve uz lagani podsmijeh ovako se to radi. Skuhala bi gulaš, pa Anteu govori: Tvoj najdraži, kako si volio kao mali! Prži polpete, pa pohane na bakin recept, sjećaš se? Palačinke, pa: Ante bi kao dijete smazao deset komada!
Iva za stolom, figurira kao dekoracija.
Pomognem vam?, ponudi peti dan.
Sjedni, ajde, odvrati svekrva. Ti radiš cijeli dan. Umorna si.
Pa i vi ste radili.
Ja sam navikla, cijeli život.
Ante jede polpetu, zuri u mobitel.
U takvim trenucima Iva se sjeća prvih godina kad su iznajmljivali garsonjeru kod okretišta Črnomerec, prozor gledao na tračnice, svaku noć vlakovi. Tada su kuhala zajedno, trapavo, spaljivali jaja, smijali se. Ante se nekad znao smijati onako, bez razloga. Sada odmjerenije. Mjeri.
Ovaj stan, njihovo sadašnje gnijezdo, kupljen je prije pet godina. Ivin tata, Ivan Horvat, dao im novce. Ne na zajam. Samo dao. Vama živjeti, ne meni. Bez uvjeta, bez suvlasnika. Stan pisan na Ivu, prije braka tata oprezan čovjek, zna što je život. Nije da ne vjerujem Anti, nego tako je bolje, rekao je. Ante tada nije ništa rekao. Možda nije shvatio. Možda je shvatio pa odlučio ne razmišljati.
***
Ma dosta, mama, stvarno, rekao je Ante jedne večeri, kad je Marija po petstoti put napomenula da su zavjese u dnevnoj nakrivo.
Što dosta? Ništa ne govorim.
Svaki dan nešto.
Pa komentiram, neću valjda šutjeti, živa sam.
Sa zavesama ćemo se Iva i ja dogovoriti.
Marija na trenutak šuti. Pogleda Ivu kao da je Iva rekla nešto nezgodno.
Razumijem, kaže napokon. Višak sam vam. Jasno mi je.
Mama, nitko…
Nema veze. Bit ću tiha. Bit ću u svojoj sobi i šutjeti.
Ode. Ante pogleda Ivu. Iva gleda kroz prozor.
Jesi vidjela?
Što točno?
Pa, naljutila se.
Vidim.
Možda si mogla lakše.
Ti si rekao dosta. To je grubo?
Ma, pred njom…
Ante, prvi put nakon dva tjedna si stao na moju stranu. Mislila sam, evo, napokon. I to je krivo?
Ništa ne odgovori. Ode mami. Iva kroz zid čuje šaptave glasove: njegov, povišen, i njezin, tih, lagana huhuhu. Prava ili prenesena suza, nije znala. Davno je prestala razlikovat.
***
Onda tema renovacije. Zapravo, tema nije ni postojala. Iva lagano napomene: A kad će materina renovacija završiti? Ante kaže: Skoro. Što točno znači skoro? Fale još pločice. A kad se one postavljaju? Ne znam točno. Ante, ti si bio tamo?
Tri sekunde tišine. To je puno kad čekaš konkretan odgovor.
Je, renovacija, veli.
Ti si vidio sam?
Mama govori.
Ti si osobno vidio?
Pogled makne u stranu. To je odgovor.
Iva nije vikala. Uopće rijetko viče. No ona zna drukčije povuče se u sebe, sklopi sve uredne hrpe unutra svaku riječ, tišinu, izmak pogleda. Te hrpe postanu visoke i teške.
Dobro, veli Iva.
Iva
Sve ok.
Ali ništa nije bilo ok. I to su oboje znali.
***
Osamnaestog dana Marija objavljuje za doručkom mirno, između tosta i kave, kao da govori o već odlučenoj stvari:
Razmišljam prodati stan.
Ante digne glavu iz novina. Iva prestane miješati kavu.
Kako, majko?
Prodala bi stan. Šta će mi veliki stan, sama sam, režije skupe. Pare ću vama dati, za život.
Mama, ozbiljna si?
Ozbiljna. I tu bi ostala. Ima tu mjesta. Ova soba, kimne prema dječjoj meni taman.
Iva gleda u žličicu. Sasvim običnu, kupljenu u prvom supermarketu. Nekad ih je bilo osam, sad šest jer su dvije nestale u ovih godina. Razmišlja o toj žličici, vrlo konkretno, jer da misli o onome što je Marija upravo rekla, morala bi biti jako, jako pažljiva, da ne izgovori nešto što se ne oprašta.
Gospođo Marija, uspe se Iva Ta je soba planirana za dijete.
A vi još niste trudni, kaže Marija sasvim prizemno. Kad budete, razmislit ćemo.
Planiramo dijete uskoro.
Planirate. Ali ne za sutra.
Iva pogleda Antu. Ante bulji u novine. Očito ne čita. Samo ih drži kao štit.
Ante.
Majko, moramo to raspraviti, prozbori on, ne dižući pogled.
Raspravite, potvrdi Marija, zagrize tost.
***
Te noći Iva ne spava. Leži na svom dijelu kreveta i sluša Antino disanje; mirno, duboko, kao da ništa ne događa. Možda mu je stvarno tako. Možda zna izabrati ne vidjeti što ne želi. I on ima svoje vještine, stečene u djetinjstvu, druge vrste.
Razmišlja o sobi za dijete. Već su odabrali boju žutu, radosnu, sunčanu. Pronašla je mali obrt za drvene igračke ima već nekoliko u košarici. Ante se smijao: Ti ni trudna nisi! Pripremam se, odgovarala bi. To je bilo njihovo. Sad bi trebala u toj sobi živjet Marija. Zauvijek.
Zauvijek. Ta riječ kotrlja se plafonom i ne staje.
U tri u noći, Iva ustane, dođe do kuhinje, natoči vode. Iz dječje tišina. Marija spava spokojno, kao ljudi koji znaju da su dobili što su htjeli.
***
Nakon tri dana Iva zove oca.
Ivan Horvat nije čovjek od puno riječi. Sasluša sve, povremeno kratko doda: I…? ili Dalje? Kad završi, šuti deset sekundi.
Dokumenti kod tebe? pita on.
Koji?
Papiri od stana. Ugovor, zemljišne, sve.
Jesu. Kod javnog bilježnika, kopije doma.
Dobro. Sve čisto, onda.
Tata, ne radi se o tome. Majka mu se planira useliti zauvijek.
Čuo sam. Pauza. Iva, što očekuješ od mene?
Ne znam. Nešto.
Ne može ti nitko uzeti ono što je tvoje. A tvoje je što piše na tvoje ime. To prvo. Drugo: Ante ti je muž. On treba to riješiti. Može li?
Pojma nemam.
Okej, kaže Ivan. Ti odluči.
To je maksimum pomoći kakvu njen otac zna dati. Ne zato što ne voli. Takav je kad zatreba, da, ali preko tuđe intime neće. Poštuje granice. Znao je to.
Iva sad misli o papirima. Leže uredno sklopljeni u plavoj fascikli u ladici. Sve, od kupoprodajnog do potvrda iz zemljišne.
Sve je točno onako kako pamti.
***
Dvadeset i peti dan Marija Šimić dođe na doručak u posebno dobrom raspoloženju.
Sve dogovoreno, izjavi.
Što? pita Iva.
U petak dolaze selidbari. Mijenjamo raspored u sobi, rekla sam im kako treba. Ormar na jedan zid, pa krevet fino stane, još i noćni ormarić.
Iva spusti šalicu.
Gospođo Marija. Angažirali ste selidbare da preuređuju sobu u našem stanu.
Pa da. Zarad komotnosti. Ormar sad smeta.
Bez da pitate mene?
Ma, što tu pitat, sitnica je.
Ante?
Ante sjedi s vilicom nad tanjurom, zureći u jaja.
Mama, morala si reći.
Pa jesam sad.
Prije.
Ante? ponovi Iva.
Pogleda ju onim istim prestrašenim pogledom: strah da će povrijediti mater ako nešto kaže, da će nju povrijediti ako ne kaže, strah od izbora, neizbora, uopće od svega. Znala ga je već do boli.
Moram nešto, kaže Iva. Ode u spavaću, otvori ladicu, uzme plavu fasciklu.
Vrati se. Marija baš objašnjava Anti kako su selidbari jeftiniji petkom nego vikendom.
Gospođo Marija, Iva spusti fasciklu na stol. Želim vam nešto pokazati.
Što je to?
Dokumenti od stana. Ovo je ugovor o kupnji. Tu piše ime vlasnika. To sam ja. Ovo je izvod iz zemljišne. Ante nije suvlasnik. On nije dao ni lipe za stan. Nije zato što je loš čovjek. Tako se dogodilo. Stan smo kupili prije braka, s novcima moje obitelji.
Marija gleda fasciklu, pa Ivu, pa Antu.
Ante… reče tiho.
Istina je, mama, tiho potvrdi Ante.
Nisi mi rekao.
Mislio sam, nije važno.
Nije važno? Marija uspravi kralježnicu. Dakle, ja sam u tuđem stanu.
U stanu naše obitelji, mirno kaže Iva. Ali bez dogovora sa mnom se neće više ništa seliti. I u sobi u kojoj ste, trebala bi biti dječja. O tome smo odlučili još prošle godine.
Tišina se može rezati nožem.
Razumjela sam, reče Marija. Ustane. Za sat vremena naruči taksi i ode s jednom torbom. Torbe ostale stoje.
Ante sjedi sat vremena u dnevnom i bulji u ugašeni televizor.
***
Navečer razgovaraju. Zapravo, govori Iva, Ante sluša. Govori bez ljutnje to joj je važno, jer ljutnja zamuti rečenice, a treba joj preciznost.
Nisam vas htjela otjerati, kaže Iva. Ali ja ne mogu živjet u svom stanu kao gost.
Razumijem.
Ni jednom u tri i pol tjedna nisi stao uz mene. Brojala sam.
Nisam htio svađu.
Znam. Ali dok si ti izbjegavao skandal, skandal je rastao u meni. Samo tiho.
Ante promatra svoje ruke.
Ona je moja mater, Iva.
Znam. I uvijek ćeš bit njezin sin. Ali ti si i moj muž, a to si sam izabrao.
Ne znam birati između vas.
Ne trebaš birati nas kao osobe. Trebaš samo izabrati kako ćeš se ponašati. To su dvije različite stvari.
Dugo šuti. Onda reče:
Nisam znao da je stan samo tvoj.
Znao si, mirno ga ispravi Iva. Potpisao si papire prije pet godina. Samo si odlučio ne razmišljati o tome.
Opet šutnja. I to je odgovor.
***
Tri dana tiho. Onda zove teta Ljiljana. Tetka je sestra Marije, živi na Ravnicama, pet godina starija, bujne kovrče, uvijek bez dlake na jeziku.
Joj, Iva, kako si mogla Mariji to, pa to ti je ženica, došla svome djetetu!
Došla je bez najave i namjeravala ostati zauvijek, mirno odgovara Iva.
Mislim, nije baš zauvijek-zauvijek… Htjela ti je samo dobro.
Razumijem sve njezine namjere. Ali ovo je naš dom.
Naravno, naravno. Ali razumiješ, ona je majka. Važno joj je biti blizu sinu. I ti ćeš jednom biti majka, pa će ti biti jasno.
Iva u toj rečenici čuje: Ti nisi još ništa, shvatit ćeš kad jednom budeš nešto.
Teta Ljiljana, možemo popričati kad god želite, ali ovu odluku donijet ćemo Ante i ja sami.
Naravno, naravno. Ja samo pričam.
Sljedeći dan zove tetka Antu. Iva ne čuje razgovor, ali vidi njegovo lice poslije lice čovjeka kojem su upravo objasnili da nije dovoljno dobar sin.
Što je rekla?
Ništa posebno.
Ante.
Ma, zabrinuta je za Mariju. Kaže, povisila joj se tlak.
Znam da ima tlak. Žao mi je. Ali to i ovo nisu ista stvar.
Sama je tamo.
Sama je otišla. Sat i pol joj je trebalo da se spakira.
Jer joj je ovdje bilo neugodno.
Ante, meni je tri i pol tjedna bilo neugodno. Broji li to?
Ante pogleda. I opet, onaj poznati strah. Ali sad i nešto više možda krivnja. Možda razumijevanje. Ne može razabrati.
Broji, tiho reče.
Nije mnogo. Ali ipak nešto.
***
Tetka Ljiljana ipak navrati. Nedjelja, u podne, s pitu od zelja i željom da razgovara ljudski. Sjedi za njihovim stolom, jede tu istu pitu, pije čaj i govori. O tome kako je Ante bez oca odrastao (to je točno, Iva to zna), kako je Marija sve sama gurala (i to je istina), kako je sanjala biti blizu sina (i to je nekako dirljivo). O tome kako snahe imaju razumjeti.
Ovo zadnje, kaže Iva kad Ljiljana zastane, moram. Zašto moram?
Pa, po ljudskosti.
Čini mi se da sam već bila više nego ljudska. Tri i pol tjedna šutjela, nisam ružno rekla, nisam vikala, kuhala, držala kuću. Kada su mi bacali stvari, bila sam tiha. Kad mi je netko htio mijenjati raspored, pokazala sam papire. Je l to nepošteno?
Ljiljana uvlači usne.
Papiri, kaže, kao neki sud.
Ne, doma sam.
Ante, obrati se, zašto šutiš?
Iva je u pravu, kaže Ante.
Ljiljana ga pogleda kao da je upravo izjavio da je zemlja ravna ploča.
Molim?
Iva je u pravu. Trebalo je reći na vrijeme, dogovarati. Mama je pretjerala.
Ante…
Teta Ljiljana, mi ćemo to sami. Dobro? Javit ćemo mami, razgovarat ćemo. Naše je.
Ljiljana odlazi s izrazom čovjeka koji je samo želio pomoći, a ostao povrijeđen jer mu pomoć nije zatrebala. Teško to je. Iva to zna. To su oni ljudi koji s gotovim rješenjem upadaju u tuđi život, a kad im ne treba, osjećaju se odbačeno.
***
Ali lakše nije bilo. To Iva shvati još za tjedan dana.
Ante je zove Mariju. Ona se javi na treći zvuk (Iva broji, jer sjedi blizu). Razgovor je kratak: Ante kaže da ju voli, da će naći rješenje. Ni riječi o tome što se dogodilo, ni spominjanja selidbara, ni tri i pol tjedna. Samo: Bit će sve dobro, mama. Dolazim.
Nakon poziva Iva kaže:
Ideš k njoj sam?
Trebam…
Ante, kužiš li što tim gestom poručuješ?
Posjećujem mater.
Ali ideš sam, ništa ne objašnjavaš, kao da ja skrivam nešto i od mene se kriješ.
Ne krijem.
A kako to izgleda?
Ništa ne odgovara. Pa:
Moram je vidjeti, sama je.
Okej, idi.
Ali u njoj se nešto tiho zatvorilo. Hrpe su još više narasle. Po stanu se kreće i vidi: to mjesto gdje je bio njen luster, polica za njene knjige, kut gdje je bila zapisana njena šalica. Sve je na mjestu, tehnički. Ali nešto u zraku je ostalo.
Pomislila je: možda nije poanta u svekrvi. Sa svekrvom je sve jasno Marija želi biti blizu sina, želi biti važna, svijet po svom. Nije zloba. Samo nema software za tuđe granice.
Ovo je o Anti. To je stvar.
Jer Marija, koliko god, ipak je iskrena u ambicijama: hoće ostati, hoće preurediti, traži prostor i kaže to. Oskar bez maske.
A Ante je znao. Sve. I šutio. To je drugo.
***
Vrati se Ante u 11 navečer. Iva budna s knjigom koju ne čita.
Kakva je?
Dobro. Malo tlak.
Pričali?
Jesmo, o… svemu i svačemu.
Ante, jesi li joj objasnio zašto se to dogodilo?
Rekao sam da smo mlada obitelj i trebamo prostor.
A da je angažirala selidbare bez pitanja, da je izbacivala moje stvari, zauzela dječju? I to si rekao?
Pauza.
Zašto kopati?
Nije kopanje, to je pošteni razgovor.
Rekao sam. Blago.
To znači…?
Da se stvari trebaju dogovarati.
Da se trebaju dogovarati. To je sve?
Što želiš da joj kažem?
Istinu.
Iva, mater mi je žena u godinama.
Ja sam ti žena.
Znam.
Ne znaš. Ili znaš, ali ne znaš što to podrazumijeva.
Sjedne kraj nje. Gleda pred sebe.
Umoran sam, kaže on.
I ja, promrmlja ona. Umorna sam od skladištenja svega unutra.
Kakvog skladištenja?
Zatrese glavom. Nema smisla objašnjavati; neke stvari ne možeš reći onom tko nikako ne osjeti isto. Nije stvar riječi, nego tišina i krivih šalica.
***
I krenu razdoblje koje Iva zove vrijeme hladnoće. Ne posvađaju se, nisu ni ljuti. Pričaju, kuhaju, jedu, čak gledaju ponekad film. Ali nešto je postalo poput stakla prozirno, sve vidiš, ali ne možeš proći.
Ante i sam to osjeća. Iva vidi po pogledu kad misli da ga ne gleda malo krivo, zbunjeno, kao netko tko stalno promašuje, a ne zna točno što, pa opet sve isto.
Marija nekoliko puta zove. Ante uvijek odlazi s mobitelom u kuhinju. Iva ne prisluškuje, samo uhvati slike tonova. Katkad čuje njegov smijeh, kraći, nježan, sinovski. Zvoni drukčije nego kad se smije s njom. Ne zna je li topliji, zreliji ili dječačkiji.
Jedne noći probudi se oko četiri, dugo leži kraj uspavanog Ante i misli: ovo je čovjek s kojim želim dijete. Kojeg sam izabrala. Zapravo, dobar čovjek. Nije zao, nije grub. Samo kukavica kad je najvažnije. Je li to moguće ispravit? Ili nije?
Na to nema odgovor. I to je ono što najviše plaši.
***
Marija opet zove krajem druge tjedna nakon odlaska. Ovaj put Ante priča s njom normalno, pred Ivom, bez skrivenog mobitela. Iva je u kuhinji, čuje samo Antu:
Da, mama. Ne može sad. Vidjet ćemo.
Uđe u kuhinju, stane kraj štednjaka dok Iva lagano miješa juhu.
Kaže mama da renovacija neće prije prosinca, kaže on.
A sad je kolovoz.
Da.
Znači četiri mjeseca.
Htjela bi tjedan dana kod nas. Samo u goste. Bez stvari.
Iva promiješa juhu.
Ante, ja nemam ništa protiv gostiju. Imam protiv osjećaja kad ne mogu biti doma u svom stanu. Kužiš li razliku?
Kužim.
Pa što nudimo?
Ne znam.
I sada je prvi put odgovor bio ne znam. Dosad bi uvijek nešto nudio, planove, kompromise.
Hoćeš li mi reći…?
Što?
Što sada osjećaš.
Priđe on, sjedne na stolac. Dugo šuti.
Osjećam da sam između dvoje ljudi koji su oboje u pravu, napokon veli. I oboje od mene očekuju da izaberem njih.
Ja ne tražim da izabereš.
Ali ti očekuješ da kažem mami nešto što ju povrijedi. A ona očekuje da kažem tebi nešto što će tebe povrijediti. I tri tjedna nikom ništa ne govorim; ne znam što je ispravno.
Ante, kaže Iva. Juha tiho krčka. Ispravno nije ono što nikog ne uvrijedi. Ispravno je ono što nas ne uništi.
Nas uništava ovo što sad radimo, tiho.
Prvi put to kaže naglas. Iva spusti žlicu. Okrene se.
Da, potvrdi ona. Uništava.
***
Nije znala hoće li što odlučiti. Tri dana ništa. On blizu, pričaju, gotovo kao prije, ali to gotovo je dražilo kao trun oko.
Četvrti dan ujutro, Ante kaže:
Iva, hoću da nazovem mamu dok si ti ovdje.
Pogleda iznad kave.
Preda mnom?
Da. Da sve čuješ.
Sekunda šutnje.
Dobro.
Uzme mobitel. Zove. Marija javi prvi zvuk.
Ante, jesi?
Bok, mama. Zovem na zvučnik, Iva je tu.
Mala pauza.
U redu, glas joj odmah postane malo oštriji.
Mama, sad ću ozbiljno. Iva mi je žena. Zauvijek. Izabrao sam ju i ne žalim. Želim da to shvatiš ne samo kao riječi, nego kao činjenicu.
Ante, zašto…
Pusti me da završim, mama. Pauza. Kad si došla, ponašala si se kao da je ovo tvoja kuća. Nije. Naša je. Iva je šefica u ovoj kući. Ne gošća. Šefica. Ako želiš kod nas, trebaš prihvatiti nju takvu. Bez komentara. Bez preuređivanja. Bez pokušaja da zauzmeš dječju.
Htjela sam pomoći, čuje se prava, sirova uvreda u Marijinom glasu.
Znam, uvijek hoćeš pomoći. Ali pomoć koju nitko nije tražio nije pomoć, i to znaš.
Tišina.
I još nešto, mama. Ante zastane. Mi planiramo dijete. Uskoro. Želim da budeš baka, prava baka. Ali to možeš samo ako poštuješ moju ženu. Ako ne nema viđanja s djecom. Nije prijetnja. To je moj uvjet.
U Ivinoj prsima nešto se pomakne, ali nije ni sretno ni lako. Kao da je nešto dugo nosila, pa postalo sitno lakše.
Duga tišina.
Promijenio si se, napokon kaže Marija.
Odrastao sam, kaže on. Nije isto.
Pauza.
Iva je tu?
Tu sam, javi se Iva.
Ivče, nisam htjela povrijediti. Zaista.
Znam, gospođo Marija.
Znaš mene… sve ja sama cijeli život, možda često pretjeram.
Možda, smireno veli Iva.
Dobro. Razmislit ću. Pauza. Ante, zovi me sutra.
Zvat ću. Navečer.
U redu. Bok.
Bok, mama.
Spusti mobitel, gleda u Ivu.
Ona gleda njega. Hrpe unutra ne nestaju od razgovora nije to tako lako. Ali nešto se ipak mrvicu maknulo. Kao da je mrvicu skinut teret.
Hvala, kaže tiho.
Trebao sam prije, kaže on.
Da.
Mogla si reći.
Rekla sam.
Jesi, kimne. Čuo sam, ali nisam slušao. To je ipak razlika.
Kimne. Ustane, uzme ga za ruku. Stisne. Nisu tako sjedili cijele tjedne. Nije bilo posve ugodno, ali bilo je dobro.
***
U sobu za dijete odu zajedno navečer. Sklone kamp ležaj kupljen ranije i gurnu ga u spremište. Gledaju goli zid.
Sjećaš se, pričali smo o žutoj? pita Ante.
Sjećam.
Skroz žuta, sunce žuta.
Govorio si da je too much.
Znam. Prođe po sobi, dodiruje zid. Žuta je vesela.
Prije si tvrdio da je dernjava.
Puno toga sam tvrdio. Okrene se. Hoćeš žutu?
Hoću.
Bit će žuta.
Iva gleda u zid i zamišlja: boja ne blijedunjava, nego prava, kao suncokret u kolovozu, kao žumanjak, fenjer nasred dvorišta. Već sve vidi. Drveni krevetić kraj prozora. Šarena drvena igračka što joj je već zapela za oko. Mali fotelj na što možeš sjesti s knjigom, ili ništa ne raditi, samo sjediti.
Kad ćemo startati?
Sljedeći vikend, ako hoćeš.
Hoću.
Ante je primi za ruku kao dan prije. Stanu u praznu sobu, još miriši po parfemu Marije, lagano prašnjavo, gledaju zidove.
Zidovi čekaju.
***
Tri tjedna prođu i Marija zove u petak navečer. Ante je u kuhinji, Iva čuje miran glas. Jednom se smije, kratko. Razgovor traje 15 minuta.
Mama bi došla u nedjelju na ručak. Samo na ručak, okej?
Iva obriše ruke o ručnik.
Samo na ručak. Bez kofera?
Bez. Lagano se nasmiješi. Kaže, želi tvoju pitu.
Ozbiljno?
Rekla: Ivina pita valja više nego moj gulaš. Nemoj joj reć’ da sam to rekla.
Iva šuti, pa se i ona blago nasmije.
Prenesi joj da nije čula, veli.
Što?
Da sam čula, ali svejedno pečem.
S jabukama?
S jabukama.
Ante kimne, uzme ručnik, pažljivo ga složi na dvaput. Vrati ga na mjesto. Nije ništa važno. Ali Iva gleda i misli: eto, tu počinje. Ne velikim gestama, nego malim ispravnim potezima. Složio ručnik, nazvao pred ženom, izgovorio što je trebalo.
Nije to dovoljno. Nije jedan telefonski razgovor, tjedan mira ni jedan žuti zid dovoljno da zakrpaš sve što se otvorilo. Ljudi se ne krpaju na brzinu. Povjerenje se ne vraća po narudžbi. Hrpe unutra polako sjedaju, ponekad nikad do kraja.
Ali pitu će ispeći. To sigurno.
***
Nedjelja je siva, kraj kolovoza, ljeto predaje prijestolje gunđajući. Iva ustaje u osam, mijesi tijesto dok Ante još spava. Tiho je. Na radiju instrumentali. Razvalja tijesto i misli ni o čemu. Samo prati kako tijesto pod ruku vozi, ravnomjerno, poslušno.
Ante ustane u deset, dođe u kuhinju neispavan, pogleda pitu u pećnici.
Već si krenula?
Skoro gotovo.
Rano si ustala.
Nisam mogla spavat.
Natoči si kavu. Sjedne. Sjedili su u tišini koja nije bila ona hladna od zadnjih tjedana, nego samo mirno jutro dvoje ljudi u kući.
Jesi nervozna? pita on.
Malo.
I ja isto.
Ti? Pa dolazi ti mater.
Baš zato.
Iva ga pogleda. Oboje drže šalicu u rukama. Ona svoju s Daj mi kavu, on svoju tamnoplavu, običnu. Nije šarenasta s tržnice, ali njegova.
Bojiš se da će opet nešto reći.
Bojim.
I opet ćeš birati.
Opet ću morat napravit ono što je ispravno, ispravi on. Nije isto.
Iva kimne. Možda nije.
Zvoni portafon točno u jedan.
***
Marija Šimić uđe s jednom torbom. Malom. U torbi staklenka pekmeza i paket keksa.
Ivče, s vrata. Osjeti se pita!
Osjeti se, potvrdi Iva.
S jabukama?
S jabukama.
Marija se izuje, objesi kaput. Prolazi hodnikom. Pogleda okolo. Lampa stoji na svom mjestu, knjige su na prozoru, šalica s Daj mi kavu prva na polici.
Marija ne spominje ništa. I to se broji.
Za ručkom pričaju o svemu: o susjedima, o Antinom projektu na poslu, o tome da za rujan najavljuju zahlađenje. Pričaju kao ljudi koji nisu neprijatelji, ali nisu ni do kraja svoji, i svi znaju koliko teško to ide.
Jednom Marija pogleda u ratan luster, onaj što ga je Iva sama birala. Pogleda, pa ništa ne kaže. Iva procijeni i to je napredak.
Nakon ručka Ante ponudi:
Mama, hoćeš vidjet sobu? Odabrali smo boju.
Dječju?
Dječju.
Marija sekundu šuti.
Hajde pokaži.
Uđu svi troje. Soba prazna, na podu nekoliko kantica sa žutim tonovima od blijedog do skoro narančastog. Ante otvori najjaču nijansu.
Ova. Tu smo pali.
Marija pogleda.
Jarka je, prokomentira.
Je, složi se Ante.
Sunčana.
Tako smo i htjeli.
Marija se sagne nad kanticu. Lice joj mekše. Ili dalje. Tako ljudi izgledaju kad prvi put vide nešto stvarno, buduće, i to puno veće nego što su očekivali.
Dobra boja, veli. Djeca vole zivahno.
Iva šuti.
Kad idete farbat? pita Marija.
Sljedeći vikend, vjerojatno, kaže Ante.
Ako treba pomoć… ja znam farbat. S Igorom smo sami sve radili, stane. Igor je bio njen muž, davno preminuo, Ante ga jedva pamti. Znam, uglavnom.
Iva pogleda Antu. Ante Ivu.
Javit ćemo, reče Iva.
Nije da. Nije ne. Marija to skupi i ne inzistira.
***
Kad je Marija odlazila, oblačeći kaput u hodniku, dobaci u prazno:
Pita odlična, Iva. Tijesto nije suho. To je bitno.
Hvala.
Kod mene se uvijek truni. Ne znam u čemu je fora.
Maslac, veli Iva. Uvijek stavite više maslaca nego što piše.
Marija kimne, natakne kaput, uzima torbu.
Ante, isprati mamu do lifta.
Naravno.
Izađu. Iva ostane sama. Sluša kako vrata tresnu, onda glasove na hodniku, pa tišina.
Prođe do kuhinje. Skupi tanjure, napuni čajnik. Van je sivo, ali posebno svjetlo ono kasnokolovoško bez sjene. Mačka s klupe je nestala, klupa prazna.
Ante uđe za minutu.
Sve ok, kaže.
Vidim.
Iva?
Ha?
Hoćemo li mi uspjeti?
Položi šalicu na svoje mjesto. Razmisli. Ne o odgovoru, nego koliko je iskreno.
Ne znam, veli. Valjda. Ako oboje pokušamo.
Obećajem, kaže on.
Ne obećaji. Radi.
On kimne. Stane kraj prozora. Gledaju dvorište. Klupa je prazna. Negdje dolje vrata zalupila, žena s kolicima lagano prolazi šetnicom, polako, nigdje joj se ne žuri.
Žuta će biti lijepa, kaže Ante.
Hoće, potvrdi Iva.
Čajnik zavri.
