Pod starim brijestom
Sjedio je na niskoj, grubo sklepanom stoličiću od raznih ostataka dasaka. Svakog jutra sam bi ga dovukao, smjestio kraj blagajne pokraj željezničke stanice, malo sa strane da ne smeta ljudima, sjeo uz stenje i držeći se za bijeljeni zid kućice. Podignuo bi glavu, zaškiljio na sunce i utihnuo.
Kad bi sunce došetalo do njegova mjesta, kad bi vrućina postala nepodnošljiva, starac bi se povukao podalje. Kao da se igraju dječje igre goniča i bježanja. Sunce je danas ono što lovi, hvata starca, a on ga, koliko može, izbjegava vukući svoj stoličić u sjenku ispod starog brijesta, skriven tu. No ne za duže sunce je uvijek brže.
Visokom, širokom brijestu bilo je, možda, godina kao i starcu ili još više. Svakog proljeća drvo bi pustilo svoje sjemenke malene novčiće one su padale ljudima po glavama, zaplitale se pod nogama, vjetar bi ih raznio po dvorištu, kao kiša prolivene dječje perlice. Šuškale su, zavlačile se pod prozore, ispod vrata. Cijelo bi dvorište bilo puno tih poluprozirnih, ponekad srcolikih sjemenki. Stotine, tisuće njih, kao što je onih godina otišlo djece, te proklete, strašne, crne godine
Kamo ih vodite?! Pa djeca su, mala! Osvijestite se! Bog će vas kazniti! vrištale su žene, gurale svojim grudima crne debla karabinjera koji su im prepriječili put, ali vojnici su odgurivali te uporne žene, na neke vikali svoje grube, nerazumljive psovke, druge među njima bi i tukli. Majke bi padale nazad, držale se za lice, a djeca, skupljena u čopor, plakali i vikali. Neki vezani maminom maramom, neki u zakrpanoj jakni, a neki i golišavi, mališani su, spotičući se, išli naprijed, okretali se i stiskali oči
Starac se još uvijek sjeća tog krika očajnog, tužnog, tankog kao mijauk mačića kojeg nose na utapanje, kao zadnji poziv za pomoć srne koja zna da je sve završilo.
Starac nije mogao spavati. Noću je ležao u krevetu i slušao kako diše njegova žena. Njezina leđa bi ga gurnula malo naprijed, pa bi opet pala. Mara takođe budna većinom, gledala bi u drvene daščice zida i slušala. Što? Ni sama nije znala možda koliko otkucava sat, možda kako srce muža kuca
Sin Ivica i nevjesta Ljubica otišli su na front još u lipnju četrdeset prve, ostavili djedu i baki dječaka, predivnog, plavokosog Kostu, da ojača, jer je uskoro trebao krenuti u prvi razred, na jesen. Dotad je bio na selu kod rodbine, pio svježe mlijeko, jeo bakine pogačice s krumpirom, a navečer bi se stisnuo uz nju, rumenio bi mu lice od topline.
Nitko nije mislio da će selo zauzeti oni čudni, mrki ljudi.
Jesu li oni ljudi? znao bi se trgnuti Stjepan. Životinje su milosrdnije! Ovo su pljunuo bi pod noge Ovi su od zla!
Mara bi ga utišala.
Pola sela odveli su do jarka, Stjepana i Maru zasad nisu dirali, samo bi na njih sumnjičavo gledali.
Stjepan je imao samo jedno oko, umjesto drugog preveliki crveni ožiljak. Čemu on može pobjeći? Ali znao je popravljati strojeve, radio kao mehaničar u garaži. Zbog toga su ga valjda poštedjeli.
Mara je bila uz njega, pa na nju nisu ni obraćali pažnju. Ma, neka stara žena ide ulicom, nosi mužu maramu, pa neka. Ponekad, napiti vojnici bi joj grubo uzeli hranu i potjerali je doma.
Mara je šutjela. Kosta je bio doma, mora paziti na njega kuda bi bez nas Sedam mu je godina
Poslije su počeli skupljati svu djecu na trgu, svu do jednog, otimali ih od majki, vodili na zbijenu, blatnu ledinu. Da su samo znali unaprijed, sakrili bi svu djecu u šumu ali
Zašto, zašto?! Ne dam, prokletnici! Bog vas kaznio! vikala je Mara, bacajući se na vojnike koji su ušli u kuću. Kosta se kako mu je naredila sakrio u podrum. Marš iz moje kuće! Zadavit ću vas golim rukama!
I možda bi to i učinila, zaista! Toliko se u njoj snage probudilo, one nepromišljene, divlje, baš ko zvjer brani svoje mladunče. Dokle diše majka, djete nitko ne uzima!
Ali, žena je iznenada pala, nešto oštro, hladno zasjeklo ju je u bok, zatim je postalo vruće, krv je potekla po podu.
Kosta se uplašio, podignuo poklopac, izvirio
Mara nije otpratila unuka na taj dugi, okrutni put. Nije uspjela.
Stjepan je ostao sam, s nepokrivenom glavom, gledajući u blijedog Kostu i nije ništa mogao napraviti. Tad ga je zapeklo do bola, htio je skočiti, gristi, kidati, ali nije imao snage.
I njemu su naplatili što je skrivao dijete, ali još je mogao hodati
Stjepan je križao djecu kad su ih vodili, plakao i opet križao, dok nije rafal automata došao do njega.
Kući! Brže, kući! vikali su vojnici.
Tada je Stjepan poludio. Tiho, da ne primijete. Da, popravljao je strojeve dok mu je žena ležala nepokretna doma. Kad je mogla hodati, otišao je u šumu. Puno ih je tada otišlo, priključili su se partizanima, ljudi su bježali.
Prije nego je pobjegao, Stjepan je nešto pokvario u motorima u garaži. Sat vremena kasnije, garaža je odletjela u zrak
Koliko je od tada prošlo? Vječnost. To se ne može izmjeriti, ona se razlijeva kao stara nafta po životu, lijepi se za sve što sretneš.
Sin Ivica i Ljubica nisu se vratili. Četrdesetšeste stigla je smrtnovnica. Dugo je putovala Već ih nije bilo kad su Kostu odvukli s drugom djecom.
Ivica mi je sina ostavio, povjerio, vjerovao! jecao je jednooki Stjepan nad strašnim papirima. A ja nisam mogao, nisam uspio. Bezočnik! Mara, imaš muža mekušca! Unuka nisam sačuvao, krv svog srca!
Stjepan Marković je kidao košulju, zavijao i kašljao, a Mara je stajala blijeda ko vosak. Upravo joj je, zapravo, tad umro sin. Ne onda, nego sada. Bok joj je zapeo, disala je teško. Spustila se na klupu, htjela zaplakati, ali suze nisu išle
Dvoje staraca ustajali su rano, jeli bezokusnu, sivu kašu, kopali u vrtu, zatim bi Stjepan strugao daske dan za danom. Ispod šupe već toliko strugotina, da ih nisu mogli ni dati.
Stjepane, dosta! Ruke ti drhte! Dođi doma, popij mlijeka. Vidi kako su obnovili dom kulture? Lijepo je! Idemo zajedno! Mara mu je već gurala sako i kapu u ruke, gurala ga prema dvorišnim vratima.
I išli bi polako, svaki u svojim mislima, selom, do mjesta gdje je svirala glazba i mladi se veselili na novoj drvenoj podijumu.
Bože pomozi! odjednom je Mara stala i prekrstila se.
Što je sada? pitao je Stjepan, ne shvaćajući što ju je uplašilo.
Mjesto, Stjepane! Tamo igraju, gdje su onda skupljali djecu… šaptala je, lice joj zagrčeno, usne drhte, a oči pune boli, kao kod psa. Hajmo mi odavde, Stjepane! Hajmo, ne mogu više Sve me tu boli.
I sam bi Stjepan odavno otišao, srušio bi kuću, ne bi popravljao ogradu, uzeo što imaju i otišao kod rodbine na Kupu. Prvo su čekali sina, sada
Mara! Stjepane! Radost, radost! dojurila je susjeda, gospođa Ljerka. Mala Janja se vratila! Vratila se iz Njemačke! Bože sveti, past ću od sreće!
Svi su odmah potrčali k njoj kući, gledali mršavu, preplašenu Janju, milovali je, Mara ju je poljubila u sred razdjeljak, mirisao je na mentu jer je upravo došla iz kupke.
Janjice, a znaš li za druge? skupio je starac hrabrosti da pita, gledao djevojčicu svojim jedinim okom, već posve izblijedjelim, sivim.
Janja je odmahivala glavom. Odvratila je pogled.
Onda ćemo i mi čekati, čuješ, Mara? Ne idem ja nikuda, dok Kosta ne dođe. Pa makar! Doći će on, a nas nema, kuća zaključana, pomislit će da smo ga ostavili. A ja
Stjepane, on se neće vratiti, bio je dijete, ne sjeća se tiho je rekla žena, odmahnula glavom.
Sjetit će se! Imao je glavu kao zvonik, sve će naći. Evo Janja je stigla, i on će. I gotovo! Ajmo doma, gladan sam!
Stjepan Marković ustao je, prekrižio Janju, zatim plačljivu Ljerku, zakoračio prema vratima, ali se na pragu okrenuo.
Janjice, ako ti nešto zatreba, dođi k nama, dijete! Moja Mara će te obuti, nahraniti. Tugu ne nosiš sama, lakše je zajedno! izgovorio je glasno, prpošno.
Hvala, deda Stjepane, doći ću kimnula je Janja, slabašno se nasmiješila.
I počeli su s još više nade čekati Kostu. Svaki dan Mara bi gledala kroz prozor, bojala se i okretala glavu da ne prestraši nadu, pa bi ipak opet gledala po selu. A Stjepan je odlučio i otišao pravo na stanicu.
Kamo ideš, ludiče! A ako ne dođe vlakom? potrčala je Mara za njim.
A kako bi drugačije?! Vlakom, naravno! Nije ti on konj pa da poljem dođe. Ma ti si luda ženo! Hajde ti doma čekaj, ja ću na peron!
Otišao je, vratio se, napravio novi stoličić, opet otišao. Mara ga je skupila samo kasno navečer.
Što tu sjediš ko kakav prosjak?! Policija će te pokupit! grmila je Mara, ali Starac je samo odmahnio.
Ma što ti! Kad me pitaju, kažem da čekam unuka, mora doći. Vlak ne znam, ni dan ni sat, ali da dolazi to vam svima ponavljam! I dolazit ću, dok ne dođe! Nećeš me odvraćati! bio je uporan. Posljednji vlak da dočekam pa idemo. Evo ti ga, gledaj!
Stjepan Marković kao da je oživio, dobio je zadatak ići na stanicu i čekati. Da neće prepoznati odraslog Kostu, da možda ni nema više Koste, nije mislio. Dok ima Janju, dok je on i Mara živa, dok stoji brijest sa svojim sjemenkama-novčićima, ima negdje i Koste!
Nagledao je Stjepan ljudi, klimao vojnicima, pomagao staricama nositi torbe niz stepenice, davao djeci, što su tumarala stanicom, jabuke, gledao kako ljudi grle jedni druge, budu sretni i opet se svađaju, pa opet primire u zagrljaju.
Eto, tako treba, tako valja! kimnuo bi starac zadovoljno
Jedne zime, kad je već padao mrak, dok je Stjepan Marković čekao zadnji vlak, napali su ga mladi divljaci, gurnuli, izbacili stoličicu ispod njega, smijali se hrapavim glasovima, bacali opuške u snijeg.
Stjepan je pao, pokrio lice, skupio se, misleći da mu je tu kraj. Ali mladi policajci su dotrčali i rastjerali huligane.
Deda Stjepane, noću ne možete tu biti! Idite doma! Ako tko dođe, pitat će sigurno reći ćemo gdje ste. Hajde doma! naredio mu je policajac, još mladić.
Da? sumnjičavo je pitao starac. Hoćete li sigurno reći? Zapišite mi adresu, evo, na ovaj list!
Onda su im u kuću počeli dolaziti mladi, tapkali pred vratima, nećkali se pa ipak ušli.
Oprostite, na stanici su mi rekli Nisam htio smetati Otići ću! Oprostite!
Ali Mara nije dala, uzela ga za ruku, nije ni pomislila da bi mogao biti lopov; ne, posjela ga na najbolje mjesto, ponudila svime što su imali, ništa nije pitala, samo uzdahnula.
Tako je, Mara kimnuo bi Stjepan. Mi ćemo tuđe dijete pogostiti, pa će i naše unuke negdje netko! Dobro dobrim! Jed, sinko, spavaj pripremio bi gostu deku, htio ga pomilovati, ali nije se usudio
Doživio je Stjepan i ovo proljeće, doživio i brijest, iako je skoro izgorio kad su vagoni s benzinom planuli. Stjepan je posve ostario, lice mu poput kore istog onog brijesta, puno nabora. Oko mu slabo vidi, ruke drhte, i stoličić je već izlizao, noge mu se troše.
Stjepane! Pa što sjediš na suncu? Hajdemo doma, ajde! došla Mara po njega, vukla ga za rukav. Dosta! odjednom je graknula. Priča se po selu da si sišao s uma, sjediš tu i piljiš u ljude. Digni se i kreni! Inače
Inače što? Što ćeš mi? podigao je pogled i nije se pomaknuo.
Na sebi ću te odvući, zaključat doma da ne lutaš i ne plašiš nikoga! Stjepane, ajde, molim te!
Sačekaj. Brijest pušta sjemenke, gledaj Sjećaš li se kad je Kosta bio mali pa smo ga čekali tu “Kod brijesta, je l’ da?” Ja išao po lizalicu, on ode gledat koze dok čekamo Ivicu s vlaka A sjećaš se kad su htjeli srušiti brijest radi obnove stanice? Ja ga obranio. Moj brijest, moj život, Kosta će ga vidjeti, pa će sve prepoznati. Ti, Mara, idi sama. Ja ću poslije.
Stjepan je namrštio obrve, odvrtio se.
Mara je još malo stajala uz njega, slušala šuštanje vjetra, uzdahnula. Same sjemenke od drva su minijaturne, teško mogu dalje od oca brijesta narasti. Ali dao im je Stvoritelj krila, prozračna kao veo, i ona ih štite, nose svijetom. Eh, da je i malom Kosti anđeo dao krila
Mara je progutala knedlu. Bože, kako bi htjela plakati, ali ne ide. Kamen leži na grudima, suze ne prolaze.
Odgegala se doma, kao da vuče vreću krumpira na leđima. Stjepan je turobno gledao za njom. Svima je loše i njemu i njoj, a treba živjeti za nešto, Bog ih još nije pozvao k sebi.
Noću je bila oluja prva, svibanjska, jaka kao topovski udar. Munje su sjekle zapad, vjetar je trgao zadnje latice tulipana, igrao brezovim granama, šibao kišom po prozorima kuće.
Stari su ležali, svaki u svojim mislima. Sat je kucao, s krova je kapalo.
Odjednom je netko pokucao, pa opet grebao, pa nešto viknuo.
Stjepan je skočio, preplavila ga bol, leđa ga pekla, požurio k prozoru, ništa ne vidi.
A Mara je već stajala u hodniku, bosa, u bijeloj spavaćici, mršava, pogurena, raspuštene kose, samo je šal prebacila. Otvorila je vrata.
Bako Mara? nesigurno je zazvao dječji glas, pa prešao u jecaj: Bako
Djed je htio izaći, ali nije mogao nogom mrdnuti, samo je jecao, tresao glavom.
Kosta! Moje dijete, Kosto! Mara ga je privukla i grlila, ljubila po kosi, ramenima.
Iz doma sam. Teta Ana me pustila, sjetio sam se! brbljao je Kosta. A gdje je djed?! Gdje je?!
Na klimavim nogama držao se za zid, iz kuće je izišao i Stjepan, nasmijao se. Kao da je iskamčena radost.
Kod brijesta sam te čekao promucao je Kosta, bacio torbu, zagrlio dedu Stjepana Markovića. Brijest stoji, djedice! Sve sam se sjetio
Kad su ga presvukli, zamotali u poplun, Mara je stavljala čaj, Kosta ispriča da su dugo bili zajedno on i susjedova djevojčica Zora, starija, dvanest godina, tjerala ga da svaki dan ponavlja svoje ime, prezime, selo, sve, kao mantru.
A onda su Zoru Oni zastao je, obrisao oči. I ja sam zaboravljao. Samo u snu mama je dolazila, i tata. Gdje su, bako Mara?
Stari su šutjeli.
Kosta je sve shvatio, snuždio se.
Kad su nas oslobodili, prebacili su me u dječji dom, pa u drugi Bilo nas je posvuda, ali nedavno su nas doveli ovdje, dvije stanice dalje. Čitao sam nazive sela na karti i sjetio se. Zamolio sam da me puste, na riječ. Hoćete me uzeti k sebi? Zauvijek, hoćete?
Tada je Mara zaplakala. Kamen je skliznuo, gorčina je potekla, slana i vruća, lila i lila, dok nije presušila.
I lakše se disalo.
Oluja je odmicala, kiša je sada zalijevala obližnje Križe, Dubrave, Vrbovo. Možda je i ondje nekome donijela iznenadnu sreću
A brijest stoji pod stanicom, šumi i njiše granama, pjeni se na vjetru. Samo starca više ispod njega nema.
Umro je? pitaju.
Ma daj, ne rogobori! Nema on vremena za umiranje. Našli su unuka, Kostu. Dugo su čekali, za njih je tek sada rat završio i život počeo. Tako ti je! odgovara kolodvorski čuvar, stric Ignac.
Uskoro će pod brijest postaviti klupu, onu kakvu je vidio u gradu, sam će na njoj sjediti i čekati. Koga? Tko zna, možda njega također netko dođe potražiti. Daj BožeA sve drugo selo nastavilo je svojim putemdjeca su opet igrala pod brijestom, starice pratile vlakove, Mara svako jutro prostirala stolnjak i pripremala Kosti doručak, a njezin smijeh, neugodno zapetljan s povremenom suzom, širio se sobom kao svjetlo. Stjepan je svakog dana gledao iz prikrajka, kao da ne želi vjerovati, kao da je i dalje na stanici, a ovo samo tren dok ne zazvoni zvono za ukrcaj.
Proljeće je postalo toplije, baš kao onih godina kad su prvi put sadeći brijest sanjarili o sjenama za njihova unučad. Kosta je rastao, grlio starce kao one umorne, pohabane grane koje i kad su ranjene još uvijek stoje i daju hlad. Jednog jutra, pod brijestom, Kosta je našao drevni stoličić, drvo izlizano, ali čvrsto kao srce što je čekaloi odlučio ga popraviti, da se nikad više ne raspadne.
A kad je sve opet bilo spremno, seljani su se okupljali uvečer pod istim drvetom. Klinci su skakali po sjemenkama, stare žene prepričavale pjesme svojih majki, a Mara i Stjepan, ruku pod ruku, gledali su Kostu kako među prijateljima sjedi, smije se, priča i ulijeva nadu onima koji su još čekali.
Netko je jednom zapisao na klupu pjesmu: “Tko voli, taj čeka, a tko čeka, taj ponovno voli.” I svi su znalinije važno kad se pronađeš. Važno je da te netko čeka pod nečijim brijestom, dok god ima ljubavi na svijetu i sjene starih stabala.
Na kraju, brijest je ostao mjesto susreta, nade i uspomena, a pod njim nije bilo ni tuge ni zaboravasamo život što se, kao sjemenka na vjetru, vraća svom izvoru, spreman da svake godine nikne iznova.
