Kako si mi već dosadila! čuo sam da netko viče dok sam izlazio stepenicama prema svome stanu.
Stao sam, pogledao gore povik je dolazio iz stana na šestom katu.
Opet susjedi svađaju se, pomislio sam, slegnuo ramenima i nastavio dalje. Slične “obiteljske scene” imaš u svakoj zgradi, ništa neobično za Zagreb, pogotovo u starim kvartovima. Zato se i nisam trudio slušati riječi, iako je muški glas zvučao sve jače.
Kad mi je do vrha stuba ostalo još samo tri stepenice, vrata su se naglo otvorila i kroz njih je izletio muškarac, tridesetak godina. Po izrazu njegova lica bilo je jasno da je bijesan. Nije se ni potrudio ispričati kad me gurnuo ramenom prolazeći.
Koji maniri!, pomislio sam i pogledom ispratio čovjeka.
Zadnjih nekoliko dana sam živio u toj zgradi, najam stana, sve mi je bilo novo i prirodno, nisam znao tko su mi susjedi. Sada sam jasno zaključio da od stana broj 59 treba držati razmak zadnje što mi treba je upetljati se u tuđe svađe.
Stigavši na svoj kat, ubrzano sam tražio ključeve po torbi.
U tom trenutku, iz poluotvorenih vrata stana 59 začuo se neki lomljavi zvuk, kao da je nešto palo na pod, praćen šaptom, tiho jecanje. Pogledao sam prema vratima, istovremeno kopajući po torbi.
Onda…
…polako sam izvukao ruku, zaboravivši na ključeve.
Zašto se miješam? Kakve ja imam veze s tim što netko plače?, pitao sam se u sebi.
Noge su me same već vodile. Nije bilo ni govora da stanem.
Prišao sam vratima i oprezno provirio unutra. U hodniku je na podu sjedila starija žena, oko sedamdeset godina.
Zašto sjedi na podu i plače? I tko je vikao na nju?
Ispričavam se… Je li sve u redu? upitao sam.
Pogledala me iznenađeno, pa brzo obrisala suze rukavom ogrtača.
Nemojte se bojati… Živim u susjedstvu, čuo sam da plačete, pa sam htio provjeriti treba li vam pomoć.
Bilo bi mi drago ako mi pomognete ustanite… prošaptala je.
Odložio sam vrećicu s namirnicama, prišao gospođi i podigao je s poda.
Hvala vam puno, ponovno su joj zaiskrile suze u očima. Noge mi ne služe, slabe su… Želite li ući na čaj?
Iskreno, nisam želio, ali nisam ni odbio. Ipak, želio sam doznati što se zapravo dogodilo. I nisam mogao ostaviti ženu samu u tom stanju, jedva je hodala pridržavajući se za zid.
Morao sam je pridržavati za lakat da ne padne.
Nemam vam ništa slatko uz čaj, rekla je ispričavajući se dok je zatvarala frižider.
Nema veze, nasmiješio sam se i otišao po svoju vrećicu.
Izvadio sam kutiju princes krafni, koje sam planirao pojesti za večeru, i donio ih u kuhinju.
Mislim da će ovo biti dosta za nas dvojicu.
****
Ostao sam kod nje više od četiri sata. Sam ni nisam primijetio kako je vrijeme proletilo. Razgovor s njom bio mi je zanimljiv. Bila je to nesretna, usamljena žena.
Zvala se Ljubica Pavlović. Čitav je život radila kao učiteljica u osnovnoj školi, zavoljela je tu djecu kao svoju. Podučavala ih je pravim vrijednostima, poštovanju, nesebičnosti i dobroti, utkivala im u dušu etičke temelje, uvjerena da samo tako možeš odgojiti pravog čovjeka.
Jedino žalim što nisam uspjela odgojiti svoju kćer kako treba… suznih očiju pričala je Ljubica. Dala sam sve od sebe, bila odlična učenica, a kasnije… U osmom razredu upala u loše društvo i naglo se promijenila. Postala gruba i nemarna, nije me slušala. Samo je govorila kako je to njezin život i da će raditi što ona hoće. Kad bih barem znala što će biti…
Je li se dogodilo nešto loše? upitao sam tiše.
Je. Nagovorila sam je da upiše fakultet, ali je krenula s lošim navikama. Alkohol, tablete… Onda je ostala trudna i napustila fakultet. Nije tražila posao, govorila je da je muškarci trebaju uzdržavati. Prije dvije godine, Martina, tako se zove, završila je u zatvoru.
Zašto, ako smijem pitati?
Ubojstvo. Dovodila je razne muškarce doma, s jednim se posvađala… I tako.
Žao mi je…
Pisala sam joj puno pisama, ali ona nikad nije odgovorila. Smatra da sam ja kriva, da joj nisam posvećivala dovoljno vremena…
Ljubica je posegnula za još jednom princes krafnom i nastavila, dok je žvakala:
Stvarno, posao učiteljice uzima cijelog čovjeka, ali nastojala sam da mojoj kćeri ništa ne nedostaje. Čak sam joj i svoj stan poklonila kad je ostala trudna. Uvjeravala me da želi osnovati obitelj… Ja sam se također mlada udala i nisam previše brinula, uvijek se možeš vratiti na fakultet. Ali Martina nije imala tu namjeru. Lagala me, samo da se ja iselim…
A ova stan, onda?
Ovaj stan su mi kupili roditelji mojih učenika. Ima već deset godina. Dvadeset godina sam živjela kao podstanar u studentskom domu, iznajmljivala sobu, a onda su oni skupili novac i iznenadili me stanom za starost.
Nevjerojatno!
Da, ni sama nisam mogla vjerovati. Ali imam sreće što sam radila s dobrom djecom i roditeljima. Redovito me posjećuju i zovu.
Na trenutak sam zastao, ali odlučio sam pitati:
A onaj muškarac iz stana… Je li on možda vaš učenik?
Marko? Ne, Marko je moj unuk. Dosta mi pomaže.
Nije mi jasno, ali… neobično je da unuk tako viče na baku.
Ljubica je tužno odmahnula glavom:
Znam… Martina ga je sama podizala, a odgoja baš i nije bilo. Povukao je na nju, tvrdoglav, svadljiv i hladan…
Osjetio sam da joj je ova tema prebolna, nisam ništa pitao. Ljubica mi je sama nastavila pričati.
Otkrila mi je da joj je nakon mirovine zdravlje naglo pošlo po zlu. Bolovi u nogama, problemi s hodanjem, sve je teže izlazila sama van.
Onda je zamolila unuka Marka da joj pomogne, nije imao tko drugi. Isprva ju je ignorirao, a onda je jednog dana došao, ogrlicu radostan i pun obećanja, da će brinuti o njoj.
Pa, brine li stvarno? upitao sam.
Prvih par tjedana, jest… Dolazio je gotovo svaki dan, skuh’o juhu ili jajca za mene… Ali zadnjih pola godine je neprepoznatljiv. Imao je i rečenicu, jednoga dana mi je rekao: bilo bi bolje da što prije umreš. Jer nema vremena za mene.
Tvrdi da ima moju mirovinu na kartici, kupuje lijekove i hranu, ali mi ne donosi račune, uvijek je navodno prezaposlen.
Pita li često za novac? upitao sam.
Uvijek nešto prigovara kako su cijene otišle u nebo, pa mirovina ne dostaje…
Okrene mi se i zamoli:
Je li stvarno kruh sada u dućanu 6 eura?
Šest eura? začudio sam se. Ma nije, kruh je oko euro i pol.
Znači Marko me lagao. Zašto?
Vjerojatno troši na sebe.
Ne zbog novca smo se danas posvađali, šapnula je. Zamolila sam ga da pronađe mačku.
Kakvu mačku?
Kad sam još mogla izlaziti van, hranila sam jednu macu u dvorištu. Lijepa, boja mi pobjegla iz sjećanja, ali oči… tako zeleno-zelene, kao smaragd. Kad bih ih pogledala, učinilo mi se da mi se sve tegobe na tren smire. Nisam je mogla dovesti doma, a kad sam kasnije izašla iz bolnice, više nisam mogla ni do dvorišta. Prošle noći sam je sanjala… i stalno razmišljam o njoj.
Dirnulo me u srce kad mi to pričala.
Od tog dana, više nisam mogao ignorirati Ljubicu. Počeo sam svakodnevno svraćati, donosio sam joj lijekove i namirnice, pomagao u kući, pripremao ručak i večeru.
Pokušavao sam pronaći mačku, tražio u dvorištu opisanu zelenu oku, ali nije bilo ni traga takvoj mački.
Tjedan dana kasnije, došao sam Ljubici na čaj i donio opet princes krafne, koje je obožavala. Došao je i Marko osjetio se miris vina u zraku.
Tko vam je ovaj stranac? upitao je, ljutito gledajući sad mene, sad baku.
Ma to je susjed, brine o meni! objasnila je Ljubica.
Super! obradovao se. Morat ću hitno na put, mjesec – dva. Neka sad on bude uz tebe.
A mirovina?
Što s njom?
Ostavit ćeš karticu kod mene, pa će mi susjed kupiti što treba, i lijekove, i platiti režije.
Ma izgubio sam karticu, treba mi nova, to će trajati, a ja ću već biti izvan Zagreba.
Kako ću onda živjeti, Marko?
Eto… posudi od susjeda. Kad se vratim, vratit ću sve! Možda i pošaljem nešto poštom, sad se može i tako.
Dobro, hvala ti…
Zatim se okrenuo mene:
Ako se što dogodi s bakom, odmah me zovi. Moj broj ima. Ako je prevariš, najgore ti se piše!
I odjurio.
Nisam vjerovao da je izgubio karticu. Jasno mi je bilo da joj ne želi ostaviti njezin novac.
Ljubica je još neko vrijeme pokušavala zvati Marka, ali nikada nije odgovarao. Kada sam mu ja nazvao sa svog broja, javio se iznerviran, optužio me da mu želim oteti bakinu mirovinu i rekao da se više ne javljam.
Ali nisam mogao ostaviti Ljubicu. Iako su moja primanja bila skromna, rasporedio sam budžet tako da mogu svaki mjesec platiti nešto režija i donositi joj osnovno.
Dva mjeseca su prošla, Marko se nije pojavio ni javio, novca od mirovine nije bilo nigdje.
Jednog sam dana bio bolestan par dana. Nisam dolazio Ljubici, samo sam javio porukom. Treći dan, začulo se kucanje na vrata. Teško sam ustao, otvorio i na trenutak ostao bez riječi: predamnom Ljubica, u ruci staklenka pileće juhe.
Skuhala sam malo juhe za tebe. Znam kako je to kad ti kuća pada na glavu od bolesti…
Suza mi se uvuče u oko. Dobro sam znao koliki je to trud za ženu koja jedva hoda do vrata.
Kako bih poslije toga mogao ostaviti je samu?
Pomagao sam joj iz uvjerenja i ništa nisam tražio za uzvrat.
Kad sam dobio božićnicu na poslu, umjesto da kupim novi mobitel, kupio sam joj invalidska kolica.
Zašto trošiš na tuđu baku? pokušali su mi objasniti kolege.
Pa zato što svaki čovjek ima pravo na dostojanstvo i izlazak na zrak!, odgovorio bih u sebi.
Trebalo mi je dugo da nagovorim Ljubicu da izađemo u park. Plašila se nakon toliko vremena, ali pristala je. Šetali smo svaki dan kraj Srednjaka. Jednog poslijepodneva, pojavila se zelena mačka…
Ona! Prišla je odmah k Ljubici i skočila joj u krilo.
Ne mogu vjerovati, živa je! Ljubica je plakala od sreće. Tako mi je falila…
Odveli smo je kući i nazvali Zlata. Kupio sam sve za nju i, iskreno, nije mi žao ni lipe.
To su te male stvari zbog kojih čovjek živi…
Prošlo je još malo vremena. Jednog dana dvojica me srela na stepeništu: nisam ga prepoznavao, ali bio mi je simpatičan.
Vi ste sigurno Ivan? pitao je uz iskren osmijeh. Uđite, Ljubica vas čeka.
Bio je to bivši učenik, Tomislav. Kada je otišao, Ljubica me dočekala s osmijehom. Posljednjih dana nije više ustajala iz kreveta, samo je Zlatu držala u krilu.
Tomislav je pomagao oko papira, jer slutim da mi nije ostalo još puno priznala je tiho.
Ma nemojte više s tim… pogladio sam je po ruci. Obećajte da nećete žuriti tamo gore?
Samo se blago nasmiješila. S osmijehom onih koji su dočekali mir u sebi.
Sljedećeg jutra Ljubica nas je napustila.
Kada sam došao, Zlata me čekala na pragu. Odmah mi je bilo jasno…
Pogreb je organizirao Tomislav, okupili smo se svi, učenici, kolege, ali Marka nije bilo… Unatoč svim pozivima i porukama.
Nakon pogreba prišao mi je Tomislav i pozvao da pođem s njim.
Došli smo pred javnobilježnički ured, a on izvadi sve papire:
Ljubica je odlučila ostaviti svoj stan vama, Ivan, i Zlati. Tako je htjela.
Na moje iznenađenje, stan je stvarno pripao meni.
A Marko? upitao sam.
Prema oporuci, nema pravo ništa potraživati. Vi promijenite odmah brave, tako vam savjetujem.
Sve je išlo po zakonu.
Zahvalan sam Ljubici na tome, ali najviše mi je falila.
Barem su uz mene i Zlata, i Tomislav, koji me je podržavao.
Danas me opet nazvao Tomislav i pozvao u šetnju. Rado sam pristao.
Oduvijek sam sanjao svoju obitelj i, izgleda, ta će mi se želja ispuniti…
Zlata, idem, brzo se vraćam! poljubim macu i čvrsto zagrlim.
Mijau… odgovori Zlata.
Kad bih preveo njen mijau na ljudski jezik, glasilo bi: Samo ti idi, dragi moj. Ja ti čuvam tvoje mjesto na postelji.U hodniku zgrade zastao sam na trenutak, slušajući tišinu koju je do prije nekoliko mjeseci žarila buka i briga, a sada ju je uljepšavala sigurnost svakodnevice. Zlata je, kao i obično, nestrpljivo škripala šapama po vratima, iščekujući moj povratak.
Sjetio sam se Ljubičinih riječi, onih o vrijednosti dobrote, o životnim krugovima koji zatvaraju svoje mostove na način na koji ni sami ne slutimo. Ona je ostavila utisak i u svojoj odsutnosti. Susjedi su me sada rado pozdravljali, a na kućnom broju 59 svjetlila je nova priča ona u kojoj su sklonište, prihvaćanje i ljubaznost imali prvo i posljednje slovo.
Na klupi pod starom lipom Tomislav je čuvao još jedno iznenađenje skromno pismo svojih školskih dana, zahvalnost pisana plavim, pomalo nervoznim rukopisom djeteta kojem je Ljubica pomogla pronaći put. Gledali smo zalazak sunca i znali, bez puno riječi, da dobar krug ne poznaje kraj.
Kad smo se vraćali kući, Zlata nas je dočekala podignutog repa, spremna za večernji drijemež. U stanu je mirisalo na čaj, a na stolu je, među uspomenama, ležala stara Ljubičina učiteljska torba. Otvorio sam je i unutra, među bilježnicama i olovkama, pronašao ceduljicu: Daj dalje što ti je dano u tome leži sreća koju sam tražila.
Naslonio sam se uz prozor, gledao u večernje svjetlo Zagreba i znao: mjesto koje sam dobio i ja i Zlata neće više biti samo sklonište, već dom otvoren za one kojima je potreban komadić svjetlosti.
Jer, kako je stara učiteljica nekad s pravom govorila: Tko ima dovoljno srca za drugoga, nikad u životu neće biti sam.
