Stavila sam posljednji tanjur i odmakla se korak unatrag. Dvanaest postavljenih pribora. Dvanaest čaša. Dvanaest ubrusa, složenih na trokut baš kako me mama učila. Do osam sati stići će Perići, malo kasnije dolaze Marina i njezin suprug. Kuća puna kao što je mama voljela. Bijeli stolnjak izvezen pahuljama po rubovima i on je mamina uspomena, još iz njezina miraza. Gladila sam nabore i razmišljala o tome kako već treću Novu godinu sama postavljam ovaj stol. Bez nje.
Baka Ivana, a gdje je trinaesta stolica?
Trznula sam se. Una je stajala na vratima kuhinje, grleći još jednu hrpu tanjura. Obrazi crveni od zime vjerojatno je netom bila vani.
Koja trinaesta? pokušala sam ostati ravnodušna.
Pra-baka je uvijek stavljala jednu više. Za slučajnog gosta.
Odmaknula sam se prema prozoru. S vanjske strane sipao je snijeg krupan, lagan, kao komadići vate. Mama je voljela takav snijeg. Znala je reći da s njim dolaze gosti. Nikad nisam pitala kakve to goste čeka. Mislila sam stara izreka, stara navika.
Pra-bake nema već tri godine, Una.
Baš zato.
Unina mi je pogleda bila poznata onaj njezin pogled, direktan, ali blag. U svojih deset godina, bila je jedina u obitelji koja je zaista slušala mamine priče. Uvijek je upijala svaku riječ, dok su drugi samo pristojno kimali. Ja odavno nisam slušala. Uvijek posao, uvijek nešto drugo, izvještaji… A sada, kada mame nema, nema se više koga ni pitati.
Dobro, popustila sam. Donesi iz špajze. Onu drvenu kod zida.
Una se nasmijala i nestala. Ja sam otvorila gornju ladicu na kredencu. U baršunastoj kutijici stajale su mamine naušnice jadranski jantar u srebrnim obrubima. Jedini njezin nakit koji nosim. Ante govori da mi dobro stoje ali nije zbog toga. Nosim ih jer, dok taknem hladno srebro, osjećam kao da me mama još uvijek grli.
Stavila sam naušnice i pogledala se u ogledalo. Pedeset i dvije godine. Bore oko očiju, po koja sijeda pramen na sljepoočnici. Mama je u mojim godinama izgledala mlađe. Ili mi se samo tako činilo?
Trinaesta stolica pojavila se na kraju stola. Una ju je namjestila da gleda ravno prema ulaznim vratima. Htjela sam reći kako nije baš praktično, gost sjedi leđima prema prozoru ali sam prešutjela. Mama ju je uvijek tako namještala. Uvijek.
Pra-baka je pričala, rekla je Una, namještajući ubrus, da je imala brata. Strica Marka. Otišao je kad joj je bilo dvadeset sedam. I više nikad nije došao.
Zastala sam s posudom salate u ruci.
Otkud ti to?
Pričala mi je. Kad sam bila mala, kad sam spavala kod nje. Ležale bismo u mraku, ona mi je pričala o starim vremenima, o kući, o djetinjstvu, o bratu. Govorila je da će jednog dana doći. Zato je i postavljala tu trinaestu stolicu.
Četrdeset godina. Četrdeset godina mama je stavljala trinaestu stolicu, a ja mislila običaj, gostoprimstvo, još jedna bakina navika. A zapravo je čekala. Svaku Novu godinu čekala je baš nekoga određenog.
Zašto meni nikad nije rekla?
Una je slegnula ramenima.
Možda je čekala da pitaš.
Ja nisam pitala. Nikad, za pedeset dvije godine. Ni o njezinom djetinjstvu, ni o obitelji, ni što je bilo prije mene. Uzimala sam je zdravo za gotovo. Sada kad je nema znam zapravo tako malo.
Zvono na vratima zazvonilo je dok su gosti stizali. Ante je ušao s kapom bijelom od snijega, odmah za njim i Toma sa suprugom Lenom. Kuća se ispunila glasovima, smijehom, zveckanjem tanjura. Lena je donijela svoju pitu, Toma bocu pjenušca. Ante me zagrlio i poljubio u sljepoočnicu.
Lijepo si sve pripremila.
Smiješila sam se, uzimalo se kapute, kuhao se čaj, pričalo se o prometu i vremenu. A ipak, oči su mi uvijek bježale na onu trinaestu stolicu. Prazno mjesto. Mjesto koje čeka.
Mama je čekala nekoga. Četrdeset godina. A ja nisam doznala koga.
Zazvonilo je u šest popodne.
Upravo smo završili s predjelima. Toma je pričao o poslu, Lena se smijala njegovim šalama, Ante je otvarao još jednu bocu. Una je šutjela, zamotana u svoje misli. I tada zvono. Oštro, neočekivano.
Ja ću otvorit! povikala je Una i skočila sa stolca.
Brisala sam ruke kad sam čula:
Bako, ima neki čovjek.
Nešto u njezinom glasu natjeralo me da izađem u hodnik.
Na pragu je stajao starac. Sijeda brada, neuredna. Kaput nekada dobar, sada iznošen, gumbi se klimaju. Šubara iz koje viri vata. Cipele izlizane, jedan vezan špagom. Beskućnik. U Hrvatskoj ih danas nije teško vidjeti, pogotovo blizu kolodvora.
Ali nije gledao nas. Gledao je kuću. Prozore s rezbarenim okvirima, stepenice oguljene od kiše, bor ispred kuće sa lampicama. Gledao je kao da nešto prepoznaje. Ili traži uspomene.
Dobra večer, rekao je tiho. Glas slab, promukao ali ne neugodan. Oprostite, smrzavam se. Bi li mogao malo ugrijati se?
Ante je stao iza mene. Osjetila sam njegovu napetost.
Ne dijelimo milostinju, reče mirno, ali čvrsto. Mogu vam donijeti čaj. Sačekajte vani.
Neka uđe, Una se postavila ispred nas, između vrata i mene. Oči su joj sjajile. Baka Ivana, sama si stavila stolicu. Trinaestu. Za gosta.
Pogledala sam starca. Nije molio. Nije jadikovao o teškom životu samo je stajao i gledao kuću. Moju kuću. Maminu kuću.
Tada sam zamijetila ruke.
Skinuo je rukavice, vunene, s rupom na kažiprstu, da zagrije dlanove. Nokti čisti, uredno podrezani. Koža ispucala od zime, ali ruke uredne. Prsti dugi, sa žuljevima na jastučićima. Ne ruke beskućnika, već ruke onoga tko je navikao na fina majstorska posla.
Uđite, rekla sam i prije nego sam promislila. Noć je hladna, a večeras dočekujemo Novu godinu. Neće čovjek smrznuti pred vratima.
Ante je htio prigovoriti vidjela sam trzaj njegove brade, ali stavila sam mu ruku na ruku. Onaj isti pokret kojim je mama umirivala tatu. Uvijek je djelovao.
Dobro, rekao je. Samo nemoj dugo.
Starac je ušao u hodnik. Osvrnuo se. Polako okrenuo desno prema hodniku koji vodi u kuhinju. Lijevo dnevna soba sa borom. U očima mu je preletjelo nešto nalik prepoznavanju. Ili sam to samo ja pomislila?
Kuhinja je desno, je li? upitao je, kao usput.
Da, potvrdila je Una. Kako znate?
U ovakvim kućama to je uvijek tako, reče. Oprostite. Davno nisam bio u pravoj kući.
Uveli smo ga u dnevnu. Toma je nezadovoljan, nije volio iznenađenja. Lena se prislonila bliže njemu. Samo je Una bila vesela, šuškala oko gosta.
Posjeli smo ga na trinaestu stolicu. Sjeo je pažljivo, kao da se boji da će je slomiti. Ruke na koljenima, sjedi uspravno, prkosno starosti.
Donijet ću vam jesti, rekla je Una.
Hvala vam. Dobri ste ljudi.
Glas mu je bio… neobičan. Riječi jasne, izgovorene pravilno. Ne kao netko koga je ulica obradila.
Una je donijela tanjur sa francuskom salatom, složencem, komadom pečenke. Uzeo je vilicu i opet sam gledala njegove ruke; kako drži pribor. Pravilno, kao netko koga su učenjem i navikom obitelji tome doveli. Jeo je lagano, bez pohlepe.
Kako se zovete? upitala je Una.
Podigao je glavu.
Marko.
Za dlaku nisam srušila čašu. Prsti su mi zadrhtali, prolila sam malo vina po stolnjaku. Marko. Stric Marko iz Unine priče. Mutno sam se sjećala: neki rođak koji je otišao kad sam bila mala. Imala sam devet godina, ali ga i tad nisam često vidjela živio daleko, radio po cijeli dan. Lica se ne sjećam. Samo mamine suze nakon njegova odlaska. Sigurno slučajnost. Marko je u Hrvatskoj često ime.
Prezime? gura dalje Una.
Andrić.
Ruke mi same dotaknule mamino uho i hladan jantar. Moj djed bio je Andrija. Mama Ivančica Andrić. On je umro davno prije mog rođenja, poznajem ga samo sa slika.
Fino kuhate, reče starac pomičući tanjur. Davno nisam jeo domaće.
Još malo? predloži Una.
Ne, hvala. Dovoljno.
Sjedio je, ruke na koljenima, gledao bor. Kuglice, lampice, zvijezda na vrhu. Oči blijedoplave, već pomalo srebrenkaste. Nešto poznato titralo mi je u dubini tih očiju. Pogled isti onaj kojeg sam pedeset dvije godine gledala u mamim očima.
Ivančice, reče starac, gledajući me ravno, dodaj mi, molim te, soli.
Ivančice.
Samo me mama tako zvala. I to dok sam bila dijete. «Ivančice, dođi jesti», «Ivančice, vrijeme je za spavanje». Nitko više nikad. Ante me zove Iva, Toma kaže mama, Una baka Ivana. Na poslu sam Ivana Andrić.
Otkud vi znate kako se zovem?
Zastao je s vilicom u ruci. U izrazu mu proleti nešto nalik strahu.
Čuo sam prije kako vas zovu.
Nitko me nije zvao Ivančicom. Cijelu večer ni jednom.
Nisam ništa rekla. Dodala sam mu sol. Okrenula se prema prozoru, gdje je snijeg i dalje polako sipio.
Ali cijelu večer nisam skidala pogled s njegovih ruku.
Petnaest do ponoći podigli smo čaše. Ante je nazdravio nešto o zdravlju i sreći u novoj godini. Svi su kliknuli. Starac Marko samo je tiho pio, sitnim gutljajima. Od pjenušca je tek malo zamočio usne.
Ponoć. Unin vrisak: «Sretna Nova godina!», Lena je grlila Tomu, Ante me poljubio. A ja sam gledala starca. Sjedio je mirno, gledajući u bor. Usne se lagano miču kao da šaptom moli. Molitvu? Ili broji udarce sata?
Nakon ponoći, Una je pustila glazbu. Toma i Lena otišli su plesati; iz susjedne sobe dolazio je smijeh, starogradske pjesme. Ante je zadrijemao u naslonjaču, umoran od silne graje. Una je odjurila telefonirati.
Ostala sam pospremati stol.
Gost je sjedio baš isto kao prije uspravno, ruke u krilu, gledao bor.
I tada sam čula tiho škripanje.
Marko je ustao. Polako, pazeći na zglobove. Prišao je boru. Ispružio ruku i dotaknuo zvijezdu na vrhu. Staru, još od mamine majke, s oljuštenom pozlatom.
Lagano ju je okrenuo. Malo ulijevo. Par centimetara.
Nešto se u meni slomilo.
Taj pokret. To pomicanje. Mama je svake godine dotaknula zvijezdu, okrenula je točno dva centimetra u lijevo, kad bi sve bilo okićeno. Pitala sam je zašto? Samo bi se nasmiješila i rekla: «Tako treba, Ivančice. Tako je ispravno».
Prišla sam mu. Srce mi je tuklo kao ludo.
Zašto ste to učinili?
Trgnuo je ruku. Pogledao me. U očima strah.
Navika.
Čija navika?
Šutio je. Pogledao me onim svojim svijetloplavim očima. Bore, brada, umor ali oči… Oči iste kao moje. Kao mamine.
Poznavali ste moju majku, šaptala sam.
Spustio je pogled.
Ivančicu Andrić? klimne glavom. Da. Poznavao sam je.
Otkud?
Duga tišina. Okrenuo se ponovno prema boru, kao da traži odgovor tik prekoputa.
Odrasli smo u istoj kući.
Srce mi je zakucalo brže. To može značiti svašta. Bili su susjedi? Prijatelji obitelji? Daleki rođaci?
Ovdje, u ovoj kući? upitala sam, iako sam znala odgovor.
Da.
Teško sam disala. Korak bliže.
Tko ste vi?
Tišina.
Tu je bila dječja soba, reče tiho, gledajući prema hodniku. Mala soba na kraju hodnika, s prozorom prema dvorištu. Zimi su se crtali čudni uzorci leda na staklu mi smo ih voljeli gledati i izmišljati što predstavljaju.
Sad je tamo špajza.
Znam. Prešutio je kratko. Mi s Ivančicom… i zastane.
Što?
Ništa. Oprostite. Moram malo na zrak.
Izišao je na trijem, bez kaputa.
Našla sam ga pola sata kasnije.
Sjedi na staroj klupi uz ogradu, gleda prozore kuće. Snijeg mu prekriva ramena, kapu, bradu. Ne miče se. Samo sjedi i gleda.
Navukla sam mamim stari zimski kaput još iz Jugoslavije, ali solidan i krenula van.
Smrznut ćete se.
Nije mi prvi put.
Sjela sam pokraj. Klupa ledena, snijeg pada po obrazima vlažan, hladan.
Ispričajte mi.
Što?
Sve. Tko ste. Kako ste poznavali majku. Zašto ste došli.
Dugo šutio. Pogledao je ruke iste ruke s majstorskim žuljevima.
Ivančica mi je bila sestra, izgovori napokon. Drhtavim glasom. Mlađa. Otišao sam kad joj je bilo dvadeset sedam, meni trideset.
Tlo mi se izmaklo pod nogama. Stisla sam klupu da se ne srušim.
Vi ste stric Marko?
Stresao se, pogleda me.
Pričala vam je o meni?
Uni. Ona mi je danas sve prenijela. Govorila je kako je prabaka vas čekala. Zato je i stavljala stalno onu stolicu. Svake Nove godine. Četrdeset godina.
Zatvorio je lice dlanovima. Ramena su mu drhtala.
Četrdeset tri godine. Četrdeset tri godine nisam se usudio vratiti.
Zašto?
Spustio je ruke, oči mokre i crvene. Starac plače tiho, suze mu zalede u bradi.
Otac. Svađali smo se. Rekao sam puno toga što nije trebalo. Da mi je uništio život. Da ga mrzim. Da me više neće biti ovdje. Zastao. I otišao na sjever, u Rijeku; radio sam po brodogradilištima. Mislio sam vratit ću se za godinu. Prođe godina, ostane još pet. Pet, pa deset. Poslije je bilo previše godina, a sram je stalno rastao. Bolje da vjeruju da sam umro. Tako mi se činilo lakše.
A mama?
Činio se kao da ga zaboli.
Mislio sam, i ona me više ne voli. I ona je na očevoj strani. Nikad joj nisam napisao ni jednu riječ. Bojao sam se odgovora. Da napiše nemoj se vraćati.
Mama vas je čekala, prošaptala sam. Svake godine postavljala dodatan stolac. Do kraja. Čekala.
Pogledao me.
Da sam čuo za njezinu smrt, slučajno… Vidio sam osmrtnicu u novinama na autobusnom kolodvoru. Stara novina za podmetanje. Prepoznao sliku, ime Ivančica Andrić. Moja sestra, sijede kose, stara. Piše: «preminula nakon duge bolesti». Tada sam znao kasno je. Kasnio sam četrdeset tri godine.
Pa zašto ste ipak sad došli?
Jer je čekala. Četrdeset godina imala nadu. Ostavila stolicu. Ja sam joj dugovao barem pogledati kuću. Naš dom. Gdje smo bili djeca. Gdje sam… glas mu presiječe tuga. Gdje sam sve pokvario.
Uz nas tišina, snijeg pada, nije mi bilo hladno. Mamin kaput mirisao je na staru «Plavu lagunu», njezin omiljeni parfem.
Ne vjerujem vam, napokon prozborim. Oprostite. Ali ne mogu. Svatko može reći da je brat, ispričati priču.
Razumijem.
Imate li dokaz?
Dugo je gledao u prozore.
U špajzi, tamo gdje je bila dječja. Mi smo, ja i Ivančica, izgrebali natpis na zidu ispod tapeta. Početak 1962. Namjerno. Imala je osam, ja jedanaest. Čavlom smo pisali.
Tapete smo mijenjali pet puta.
Znam. Ali mora biti na žbuci, metar od poda, desno uz prozor. Stajali smo na stolcu.
Ustala sam. Noge su mi podrhtavale.
Hajdemo.
Špajza miriši na stare šale, knjige, vrijeme i prah. Upalila sam malenu sijalicu i prišla prozoru.
Desni kut. Visina djeteta. Oko metra.
Ovdje?
Više, stajali smo na stolcu.
Pogledom sam tražila alat, našla stare škare, dosadne i hrđave. Dovoljno.
Ponovno sam gulila sloj po sloj tapete: prvi, bež, stavljali prije pet godina. Zeleni iz devedesetih. Plavi iz osamdesetih, žuti iz sedamdesetih. I crveni, iz šezdesetih.
Ispod, siva žbuka, napukla.
Viknula sam Unu da mi osvijetli mobitelom. Ruke su mi drhtale.
Ono što sam tad ugledala: slova, djetinje, izgrebana čavlom «Ovdje su živjeli Marko i Ivančica, 1962».
Ruka mi je zadrhtala, mobitel mi ispao iz ruke. Kleknula sam, dotaknula prstima te riječi. Šezdeset i dvije zime bile su skrivene ispod pet slojeva tapeta. Njihova tajna.
Ja sam to napisao, šapnuo je Marko iza mojih leđa. Ivančica se bojala mamine ljutnje. Ja sam se zakleo sakriti ćemo ispod tapeta. Naš mali zavjet.
Okrenula sam se. Stoji u vratima star, umoran, ali moj. Mamin brat. Moj stric. Čovjek kojeg je čekala četrdeset godina.
Vi ste zaista stric Marko.
Da, Ivančice. Ja sam tvoj stric Marko. Zastao je. Bila si mala kad sam otišao. Devet godina. Ali pamtim, nosio sam te po kući. Ivančica bi zvala: «Ivančice, kod strica Marka!» Čini se da mi je večeras izletjelo.
Ostatak noći proveli smo u kuhinji.
Skuhala sam čaj jak, s majčinom dušicom, kao što je mama voljela. Izvadila sam staklenku mamine zimnice, malinovog pekmeza kojeg je skuhala prošlog ljeta, tik prije nego je oboljela.
Marko je pričao: o Rijeci, o radionicama, o noćima na klupi ili prenoćištima. O zatvoru tri godine zbog krađe iz mladosti i gluposti. O strahu da se vrati koji je s godinama samo rastao.
Bio sam urar, rekao je jednoga jutra, gledajući ruke. Radio sam u maloj radionici u centru Rijeke. Popravljao satove, budilike, mehanizme. Ruke su mi navikle raditi s pincetama, odvijačima. Vidiš žuljeve? Još se vide godinama bez pravog posla.
Pokazao mi je prste. Isti onaj pogled majstora kojeg sam primijetila već na vratima.
Znaš što me najviše kočilo povratku? pitao je pred svitanje, kad se nebo zarumenilo. Ne sram, iako i toga dosta. Već strah. Da će Ivančica reći: idi. Da sam mrtav za nju. Bolje živjeti u neznanju nego čuti te riječi.
Ne bi ti to rekla.
Kako znaš?
Godinama je stavljala stolicu, položila sam ruku na stol baš tu. Svake godine. Četrdeset puta. Do zadnje godine. Čak ni kad je ležala, nije zaboravila tražila bi mene da stavim. Nisam znala zašto. Sad znam.
Dugo nismo govorili. Vani je svitalo.
Naušnice, reče Marko. Jantarne, u srebru. Kupio sam joj kad je navršila osamnaest. Prva plaća od zanata mjesecima sam štedio. Nosila ih je. Rekla mi čuvat će ih zauvijek.
Dotaknula sam nakit. Kap jantara u hladnom srebru. Poklon mamin, sada znam od koga.
Nikad ih nije skidala, rekoh. Ni u bolnici. Medicinske sestre su je molile, ali ih nije dala.
Marku su suze tiho tekle niz obraze u bradu.
Ustala sam. Otvorila ormar. Na gornjoj polici bio je mamin šal siv, vunen, ručno pleten. Još miriše na njezin parfem, «Plavu lagunu» i još nešto djetinje i poznato.
Omotala sam šal stricu oko ramena.
Sretna Nova godina, stric Marko.
Primio mi je ruku i privio uz lice. Vlažno od njegovih suza.
Nije me dočekala, prošaptao je. Tri godine je nisam stigao. Tri godine… Da sam samo ranije…
Ipak ste došli. Možda kasno. Ali došli ste. Mama je čekala upravo to.
Podigao je uplakane oči.
Bi li voljela da ostanem ovdje?
Ostanite. U ovoj kući. S nama.
Šutio je. Vani se uzdizalo bledo zimsko sunce, prvo u novoj godini.
Ujutro, kad je svjetlo probilo kroz zaleđene cvjetove na prozoru, ušla sam u dnevnu.
Stric Marko sjedio je na trinaestoj stolici, pred njim šalica čaja iz koje se još dimilo. Do njega Una, pričala mu nešto veselo, mašući rukama, a on ju je slušao i smiješio se; prvi put te noći pravi osmijeh.
Zvijezda na boru bila je okrenuta ulijevo baš onako kakva ju je mama svaki put okretala. Sada znam zašto. To je bio njihov znak, brat i sestra, tajna što ju je čuvala toliko godina. Nadala se da će je on sam jednog dana okrenuti.
Toma je sjedio po strani, pomalo zbunjen. Lena se bavila kuhinjom, brundala posuđem kao da je sve po starom. Možda je za nju tako i bilo.
Ante mi je došao iza leđa i zagrlio me.
Dakle, ostaje?
Ostaje.
Iva… Jesi sigurna? Ne znamo ga. Što ako…?
Zna za natpis, Ante. Ispod pet slojeva tapeta. «Ovdje su živjeli Marko i Ivančica, 1962». Ne može to nitko izmisliti.
Ante je uzdahnuo. Bio je oprezan, razuman, ali dobar čovjek. I dovoljno me volio da prihvati odluku.
Dobro. Ali, znaš…
Pogledala sam strica. Prstima je držao šalicu čaja pažljivo i nježno ruke urara, ruke što su urezale riječi u zid, darovale naušnice sestri.
Mama je stavljala ovu stolicu četrdeset godina, rekla sam. Tri godine prazna. Dosta je.
Una me spazila i veselo mahala.
Baka Ivana! Stric Marko kaže da zna popraviti satove! Zamisli! Imam bakine stare zidne, nikad ne rade. Kaže da bi možda mogao popraviti!
Prišla sam stolu. Stisnula Marku rame onim istim pokretom kojim je mama uvijek susretala goste, kojim je tješila tatu, kojim bi mene umirila kad sam bila mala i bojala se noći. Sada je taj pokret i moj.
Sretna nova godina, rekla sam. Sretan novi život.
On je tu ruku pokrio svojom. Bila je topla.
Hvala ti, Ivančice. Glas mu je zadrhtao. Hvala što si me pustila.
Vani je padao krupan, lagan snijeg. Mama je govorila takav snijeg donosi goste.
Bila je u pravu. Kao i uvijek.
Četrdeset godina čekala je. Tri godine nakon nje on je ipak stigao.
I trinaesta stolica više nije bila prazna.
