Tata? Maša je brzim korakom preskakala stepenice od bijelog bračkog kamena i drvenim rukohvatima, penjući se uvis prema velikoj kući u zagrebačkom predgrađu, koju je jednom projektirao neki posebno bitan arhitekt. Što radiš tu?
Ispred vrata, na malom koferu, sjedio je muškarac u mornarskoj majici, jakni i širokim, očito prevelikim hlačama.
Postale su prevelike, osušio sam se… nasmijao se mornar trgnući hlaču. Eh, Mašice…
Uvijek čiste cipele sada su bile prašnjave, a Maša je odmah primijetila pohabane pete, kao i to da tata šepa, što shvati tek kad je ustao i pokušao uljudno pozdraviti.
Tata je očito ozbiljno vukao desnu nogu, nekako posve sitan, mršav. Od starog kapetana nije ostalo ništa pred njom je stajao samo stari čovjek, bezopasan unatoč uniformi. Odijelo mu više nije stajalo, i Maša je to, s trunkom zadovoljstva, primijetila.
Pa zašto si tu? S koferom… razvukla je Maša rečenicu, pokazujući na kofer. Mogao si barem nazvat’!
Nisam htio doći odmah, Mašice. Znaš, nisam htio smetati… Imaš svoju obitelj… smeteno je odgovorio Andrija Viktorović Smoljan, Majin tata, nekadašnji kapetan na rijeci Savici. Ali tako je ispalo…
Da, tata, imam obitelj. Svoju. potvrdila je, mjerkajući Smoljana ne baš susretljivo. Ajde, uđi, kad si već došao, ispričaj što se dogodilo.
Andrija Viktorović je polako, šepajući, ušao, ostavio mali kofer, pogledao oko sebe, htio po staroj navici raskriliti ruke i duboko udahnuti miris doma, ali u hodniku je bilo tjesno, a Maša se već brže-bolje izuvala. Remen na sandali nije nikako popuštao, ruke su joj drhtale. U stanu nered, muž Ivan i sin Roko jutros su zakasnili, sve razbacali, Maša se ponadala da će srediti kasnije, nakon dućana i frizera… A sad ju je bilo sram, opet pred ocem, baš kao nekad.
… Maša! Što je ovo, takav nered? Soba ti je ogledalo! Kakve su to knjige, papiri? Kakvi crteži? galamio je tada Andrija Viktorović na malu Mašu, još mlad, s gustim smeđim kovrčama, nadvijen nad mršavu djevojčicu s dvije male pletenice. Sad u pet minuta sve spremi! I krevet! Je l ovako složiš posteljinu? razbacao bi plahte po podu. Ti si kći kapetana, Maša, zapamti to. KA-PE-TA-NA! Ne nekog bravara iz sedmice! Budi dostojna…
Često je tada poželjela biti baš kćer nekog bravara Pere, živjeti slatko, čitati knjige, slušati Azru, plesati u dnevnoj sobi kako ona želi, dovoditi u goste svoje prijatelje, a ne one koji priliče kapetanovoj kući. Ali Maša je rođena Smoljanovima pa je cijelo djetinjstvo patila zbog toga.
Krevet je trebalo ravnati kao u vojsci, doručak u odijelu, a bolest ili ležanje na kauču zabranjeno, baš kao i ljenčarenje.
Na Andrijinom brodiću nitko nije ljenčario, pa nije smjela ni Maša.
Andrija, pusti malo dijete, nije mali mornar! znala je reći Irena, Majina mama, ali većinu vremena je šutjela, samo bi pomazila Mašu po ramenu ne bi li izbjegla svađu.
Irena kapetanova žena. Ne bravareva. I treba to biti. I nju su grilli. I ona je ostavljala donje rublje na stolici, pa kad se muževi navalili…
Bravar Pero je svojevremeno hodao s Irenom, darivao joj karanfile, vodio je na ples na Zrinjevac. Onda je ona otišla na splavarenje Savicom, vratila se s Andrijinom slikom i bravaresu dala košaricu.
Tako, Irena, samo ćeš me tako ostaviti? pitao je jednom kasnojesenske večeri Pero.
Da. Srce bira, što ću… rekla je.
Andrija joj je bio simpatičan. Uniforma! Cure su zavidjele, kakvog je komada uhvatila!
Svadba se slavila u malom restoranu na Jarunu. Svi Andrijini kolege, rodbina, par Ireninih frendica, pjevali su, plesali, ali onda je Andrija ustao i rekao da je veselje gotovo, vrijeme je doma.
Daj, još malo pa naša je svadba! objesila mu se oko vrata uz smijeh polupijana Irena, vruća, usnica tražeći njegove. Naš dan!
Nema protivljenja! odmahnuo je on glavom. Sutra se radi.
Andrijin tata, Viktor Andrijić, i sam crven od vina, navijao je među uzvanicima kako je sin pravi zapovjednik pametan, strog, čvrst!
Složili su se susjedi, a cure su šaputale što su one uopće tražile ovde…
Poslije, za tri godine, rodila se Maša. Andrija je bio u plovidbi, čak ni na otpust nije mogao stići.
Sama ćeš, Irena. Ti si kapetanova žena! podvikivao je u telefon. A Irena, grizući usnicu, žvakala je njegovu mornarsku majicu… On je uvijek nosio samo tu.
Bojala se Irena rađanja, djece, svega! Bila je još sama dijete.
Mašo, ajmo, pomognem ti… ponudio je Pero, bivši udvarač, pokucao, pronašao uplakanu Irenu na podu hodnika. Htjela ga je otjerat’, ali nije imala snage. Cijelu noć su trajale kontrakcije, mislila je da će proći, jer muž joj nije dao rađati bez njega. Sad je, više od svega, željela samo disati i izgledati sretno, kako joj je Andrija govorio. Bila mu je dosadila! Naravno, prstohvat suđa u sudoperu od jučer, podovi neoprani, ručak zaboravljen? E pa neka! Andrija je čistio, kuhao, prao, sve radio sam i mrmljao. A Irena? Samo je vrtjela glavom. Loš tip, težak, bolje da nije kapetanova žena!
Irena je rodila iduće noći. Andriji su javili, on nazvao nazad, izvukao da ju spoje s njim na telefon. Sestri je prekipjelo:
Kakva priča, pa ona ne može ni ustati, samo cvili od bolova!
Ali Andrija: žena mora čim prije na noge!
I Irena je došla do telefona što će! Kapetanova žena! A susjede su šaptale:
Kakav muž: gradi je kao mornare na palubi!
I Mašu je gradio, što drugo reći! Zato je i pobjegla u brak s devetnaest, da se makne od njih. Andrija Viktorović naravno protivio se on bi stanovao s njima. Ali zahvaljujući Ireninim vezama, isposlovali su onu malu dvosobnu u Novom Zagrebu, blizu posla, a onu staru stančugu naslijedila je Maša.
Ne dolazi u obzir! Kakve im je to gluposti u glavi? Disko, vino i tko zna što! ljutio se Andrija kad je čuo za selidbu. To je NAŠ stan, tu živimo dok ne umrem, je l jasno? Maša ostaje sa mnom, pa makar…
Ali Irena ga je tada prekinula, okrenula se i tiho prasnula u smijeh.
Ajme, Andrija! Kakav tvoj stan? Došao si sa starim koferom i tek izdanom jaknom! Stan je moj, kapetane, sad je dosta. Ovo nije brod. Ako ti ne paše, idi svojim roditeljima.
Zbunjeni Andrija skinuo je naočale i bacio ih od sebe, ali Irena mu je stavila ruku na rame.
Sjedni, kapetane. Vidi, Maša sad ima svoj život. Ne možeš joj više naređivati. I previše si je stegnuo.
I kad je to Irena narasla, pitao se. Ali nije ona narasla, već je njemu nestala važnost. Plovidbe, pa kući, pa opet. I kod kuće sve ko vojska. Dosta je bilo.
Kad se Maša udala, Irena je shvatila da muža više ne voli, malo je čekala, pa otišla kod prijateljice, onda kod druge, pa na kraju tražila razvod.
Mama! Kako možeš?! šaptala je trudna Maša. Pa tko će sad s njim biti? Sigurno će k nama doći!
Nemoj ga primati, Mašo. To je tvoj život. A meni je dosta… Znaš i sama odmahnula je Irena. Nemoj biti tužna, snađi se… Oprosti ako sam te povrijedila.
Otpratila je majku do vrata i sjela teško na stolac, spustivši ruke u krilo. Znala je, tata ih neće pustiti na miru…
No, čudo: nije ih zvao. Ništa. Tek kasnije je doznala da je napustio riječnu službu i otišao u drugi posao.
S unukom se vidio dvaput dok je Roko još bio u kolicima. A oba ta posjeta Maša pamti: naredbe, kako dijete treba odgajati, savjeti oko prehrane, o tome što Ivan treba raditi. I kamo Roko može ići u vrtić, gdje NIKAKO ne smije.
I da u sobama bude red! dreknuo je zadnji put Ovako, ovdje je krmeću kuća, a ne dom! Mašo, ovo je obiteljsko gnijezdo, ne smije biti svinjac!
Tada Ivana nije bilo doma, Maša se stisla i željela pobjeći, ali onda je skupila hrabrost.
Odlazi. Čuješ? Sada! Hebiga, i ne znam kako sam normalna ispala, a Roka nećeš maltretirati. Dosta mamu si izmaltretirao do kraja, sad bi nas? Nećeš! Odlazi tata, ne mogu te gledati!
Oči su mu se izgubile, htio je nešto reći, ali samo je dignuo ruku i tiho otišao.
Nije ga vidjela nakon toga. Nekad bi nazvao, poslao čestitku, novce. Maša ih nije ni dizala, nije htjela ništa od njega…
I tako, sad se pojavio pred njenim vratima, osušeni stari čovjek, sjena onoga što je bio.
Hoćeš jest? Ugrijat ću nešto… promrmljala je, već krenula prema kuhinji, kad je otac uhvatio za ruku. Lagano.
Izmakla ju je.
Poslali su me u mirovinu, Mašo. Zauvijek. Više ne plovim, nemam ni onoga ureda s crvenim sagom i lusterom. Mislio sam doći k vama nemam puno stvari, mogu na pomoćni ležaj… Pa…
Maša je nasula čašu vode, zakašljala, odmahnula glavom:
Ne, ne i ne. Imaš svoj stan, mama ti ga isposlovala! A mi imamo SVOJ život… Nema mjesta, vidiš i sam. Ma, pa što ti pada na pamet!
Pečala je ručak za oca, a znala je da će ga čim prije ispratiti i zaboraviti.
Zahvalna je bila što nije s njim. Ivan je bio prvi koji ju je zaprosio, a ona se primila njega kao slamke. Jel ga voljela pitanje. Ali skupa su, kao stablo srašteni.
A tata sad stvarno nema mjesta.
Mogu u špajzu prošaptao je Andrija Viktorović.
Ne možeš ni tamo, tata. Banke su unutra! Stvarno… Evo, pojedi i zvat ću ti taksi.
Nije ga ni pitala za nogu, ni za doktora. On nju nikad nije pitao o njoj pa… tako.
Jadno je jeo, ma nekako životinjski, čak i zdjelu poližio. Nikad prije! Stolno držanje, vilica, nož, salvetica sve je to bio njegov ritual. Sad više ne…
Gledala ga je ispod oka, namrgođena.
Sorry, zaboravila sam da voliš meso na poseban tanjur. Kod nas je sve skupa ironično dodala.
Ma ništa, jako je ukusno, stvarno… pokušao se nasmiješiti, ali Maša mu nije ni dala da dotakne ruku, natočila mu je čaj.
Ništa nije bilo za čaj, ali sjetila se njegovog omiljenog pekmeza od ogrozda iskopala je staklenku, podsjetila sebe na dane kad je on sve radio jednom rukom, sad više ne može.
Rastrgala prste pokušavajući otvoriti staklenku, zarezala se.
Dovraga! Zato si i došao, a? drmnula je otvarač u sudoper. Zašto, tata?!
Daj dezinficiraj i zamotaj… Krvariš… skočio je, htio pomoći, ali nije dala.
Svejedno joj je zamotao prst, lagano puhnuo.
Boli? pitao je zabrinuto.
Ma, proći će. Hoćeš još čaja? kroz zube je promrmljala.
Kad je jednom mama porezala ruku, sjeckala kupus, on se nije ni pojavio. Maša se sjetila majčinog jecaja, ali kapetanova žena se ne plače…
Nemam više gdje. djed odjednom baci pogled u stolnjak.
Kako ne? Pa imaš stan, mama ti ga je ostavila! uspravila se Maša.
Ne. Ostala me u njemu i sad me izbacuje… Kad je čula da sam bolestan. Javi li ti? pitao je tiho.
Ne. Što? Živi, živi… Kako bolestan, kako izbacuje?
Stario sam, Maša… Vene, noga, kažu treba rezat’. Zvao sam Irinu, valjda će njezin novi pomoći. Ali nije, stavili su me na čekanje za operaciju. Tri dana već živim na kolodvoru, sramota… Sakrivam se kad nekoga sretnem. Mogu li barem okupat se u vas?
Pogriješila je ramenima naravno, što ćeš, okupaj se.
Dok je on škripio i mumljao u kupaoni, Maša je nazvala mamu.
Dugo nije dizala, napokon se javila.
A, Maša… Što je bilo?
Mama, zašto si izbacila tatu? Evo ga kod mene! Želi sad ovdje živjeti. Što da radim? A što mu je, kako bolestan? I zašto mu tvoj, ovaj… Slavko, ne pomogne?
Ma, ko da Slavko nema pametnijega… I što, valjda stan od tate? Sam ga je prodao, kupio neku vikendicu, sad neka se sam snalazi! A Slavko ima sina kojeg mora useliti. Djevojka mu je trudna. Gdje da ih stavim? Eto, kod mene.
Stan je zapisan na njoj tada darovan kapetanovoj ženi, a što je to bio Andrijin velikodušni čin, da bude na Irinu, sad je bio bumerang…
Mama, pa jel to fer? A što ću ja sad? Slavko nek sam rješava sina. Ja ne želim da tata živi s nama! On… On…
Nije htjela reći star je i žao mi ga, jer je to bilo gadno. On nju nikad nije žalio!
Joj, Mašo, riješeno je. Pozdravi Ivana i Roka. Čujemo se vikend! prekinula je.
Zazvonilo je iz kupaonice. Maša je pojurila do vrata.
Tata, što je bilo?!
Ništa… Poskliznuo sam se… Dobro je… Samo što…
Začulo se stenjanje, možda i suze.
Biti star i nemoćan… Andrija je prije volio šetati uz Jarun, ruke na leđima, držanje! Sad sve teže hoda, klupe popunjene, a njega sram.
Maša je potražila pomoć.
Pomoć je potražila kod Pere starog bravara iz prizemlja. Našla ga na stubištu i izustila:
Tata je pao…
Bez riječi je krenuo za njom, ramenom izbacio tanka vrata, rekao Maši da se makne. Gotovo je iznio Andriju iz kupaonice u dnevnu sobu.
Noga mi je kliznula, nisam se stigao uhvatiti, porezao sam neki ručnik… mrmljao je tata, a Maša ga je gledala širom otvorenih očiju.
Jadan… Kapetan, a ovako jadan…
Treba hladno na modricu. Mašo, što stojiš?! Nazi medicinu! preuzeo je Perica.
Punila je čašu vodom, kapala mu kapi iz ormarića, nosila hladan oblog.
Hvala, Pero…
Ma, sitnica! Sad odmori, zvat ćemo doktora. Kad dođu Ivan i Roko, odlučit ćemo što dalje.
Ostala je kraj tate, grizući usnicu.
Ljutiš se što sam bio strog, je l? napokon je pitao.
Nisam znala drugačije… S mamom nije išlo. Prvo sam pokušao popustiti, ali nije išlo kućanstvo, hrana, gosti… Gubio sam živce. Htio sam stegnuti. Pa ako slušaju mornari, zašto ne bi Irena?
A gdje sam tu ja? Ja sam bila dijete, nisi me morao stezati, tata! obrisala je suze.
Odrastala si… Pjevao sam ti uspavanke, brinuo, kad sam mogao. Onda bih nazvao doma, pitao kako ste…
Nisi me trebao odgajati, nego voljeti. Znaš zašto sam se udala? Da pobjegnem. I sad me gušiš! Neću više biti tvoj vojnik!
Okrenula se, a Andrija je ustao, teško se oslonio, ali prenuo.
Razumijem, Mašo. Odlazim. Glupo je bilo doći… Oprosti.
Kreće se prema hodniku, obuva se, vuče kofer.
Tata, kud ćeš s tom nogom? Sad ću JA biti ta što ga izbacuje?
Da, Mašo. Zasluženo. Zbogom…
Izvukao se s koferom na stubište. Udahnuo, progutao knedlu.
U dvorištu ga je presreo Ivan.
O, gospodine Andrija, pa gdje ćete? Kupio sam lubenicu, hajdete, cijela je, ne možemo sami pojesti! prihvatio ga pod ruku i povukao u stan. A Roko će se obradovati kad vas vidi!
Maša je stajala u hodniku, vrata otvorena. Kad je lift zaškripao, ravnala je ramena, uspravila se.
Netom prije nazvala je mamu, ali ona je predložila da ga jednostavno strpa u dom za starije.
Mama, zar ga ne voliš? Pa, voljela si ga? šaptala je Maša.
Ma daj, Mašo, kako voliš takve! Samo naređuje, viče… prekinula je Irena.
Maša je šaptala:
Hajde, tata, pokušajmo drugačije živjeti, ajde?
Žao joj ga je bilo. Nitko ga ne voli, stvarno. A zaslužio je.
Nakon što je operiran, polako se oporavljao, sve češće zaboravljao štap u parku ili dućanu.
Roko je trčao za njim, uživao slušajući morskog vuka, još i hromog, pričao je bajke o rijekama, brodovima…
Možda je, zapravo, Roko bio prvi koji Andriju nije poznavao kao kapetana. To mu je bio novi početak.
Irena se nakon godine vratila, zimi. Iznijela snijeg iz čizama, prešla prag.
Mama? izvirila Maša iz kuhinje.
Da, došla sam. Slavko i ja više nismo skupa. Svi su muškarci isti… popravila je ruž. Pripremi mi sobu, neću u hodniku spavati…
Zaustavila se kad je ugledala Andrija pod vratima dnevne.
Aha, i ti si tu? Nema veze, moj je dio stana. stisnula je usne.
A Maša je već skidala pregaču, prilazila majci.
Mama, mogla si reći da dolaziš! Dobro da sam stigla… Selimo se, a tebe nije bilo za naći! Tvoj… Slavko kaže da si u Rijeci.
On svašta priča. Selite? Gdje? mrko upita Irena.
Ivana su premjestili u Osijek, dali su nam stan. Naravno, Roka vodimo, a tata… Tata ide s nama. Tamo su dobri doktori, pomoći će mu. Mamica, izuj se, popij čaj, pa ćemo sjesti… Odlazimo već ujutro!
Tek tada je Irena primijetila kofere, kutije, prazne police.
Znači, odlazite. Dobro… Servis nisi uzela? Ona slika…hm… Sve provjerila, kao da je Mašina stanarka, a ne kćer. I bolje da idete!
Maša nije znala što reći. Očito, promijenila se, ili je konačno sve pokazala što je bila.
Andrija je bio težak otac, ali kao djed sjajan. Ispočetka nije išlo, ali onda je prodisao. Dopuštao je svima biti nesavršenima i sebi.
Dugo se to mijenjalo, možda ga je promijenila operacija, možda Roko i njegova neposredna životna radost.
I nije Maša požalila što je tada pustila tatu u kuću. Svi žele ljubav. Svi.
Irena ih nije oprostila. Nije ih ispratila, sjedila je u fotelji, gledala kroz prozor, ogrnuta dekicom.
Sad će s užitkom pateći pričati prijateljicama kako su je svi ostavili: muž-tiranin, drugi muž, kći, unuk… Svi!
A one će je žaliti, klimati glavom, čestitati što barem ima stan.
Da, tu starost može provesti… A oni, neka žive. Nezahvalni, kak su svi danas! odgovorit će Irena, laktom odgurnuti hrpu neispeglanog rublja, posegnuti kao da pere posuđe, ali odustati. Prije su joj sve rješavali muškarci. Zna ona treba naći novoga. Samo, Bože sačuvaj, ne kapetana. Prezahtjevni su!
