Slomljena lutkica
Marina, to je bilo divno! Ivana je čudo! A glas! Nikad nisam čula ništa ljepše! Iako znaš, često sam u HNK-u i mogu reći da sam gotovo stručnjak. Ona mora pjevati tamo! Tamo, bez ikakve sumnje!
Mirjana, hvala ti što toliko cijeniš talent moje kćeri! Ivana je toliko vremena radila da dođe dovde. Koliko truda, koliko znoja, a evo, napokon Carmen!
Čudesno! Marina, sad kad je Ivana sve ostvarila, vrijeme je da se razmisli i o budućnosti, zar ne? Ona je ptičica slavuja, ali ne može cijeli život s grane na granu! A gnijezdo? A ptići?
Ne znam. Mirjana, čini mi se da je još rano. Ona je mlada, a današnji uspjeh je tek prvi korak u karijeri.
Ma daj, Marina! Ivan je već dugo spreman za brak, koliko još treba čekati, ne znam! Toliko voli Ivanu! Ne može dana bez nje! A mi, ispada, samo im stojimo na putu do sreće! Mirjana izvadi iz torbice čipkastu maramicu i obriše oči. Tko smo mi da im smetamo?!
Marina šuti.
Jasno joj je da se od Mirjane ne može tako lako riješiti, ali nije imala ni volje nastavljati razgovor. Nije joj to bio prvi takav razgovor.
Mirjana je od djetinjstva bila uporna. Što bi naumila, uvijek je ostvarila, ne primjećujući prepreke. I treba joj priznati njezine želje su se uvijek ostvarile.
Čak su se i upoznale jer je to Mirjana tako htjela. Marina još pamti onaj osjećaj nemoći i nepravde iz tog doba.
Lutku, prelijepu Luciju, baš kako ju je nazvala Marina, donio joj je otac s puta. Kosica kao lan, plave oči, haljinica kakvu još nije vidjela. Marina je obožavala novu igračku. Sjedila bi je za mali stolić, radila čajanke i učila je pravilima ponašanja koju je mama ulijevala.
Luciju je Mirjana prvi put vidjela tjedan dana kasnije. Ugledala ju je i nestala. Nije uspjela izmamiti tu ljepoticu kao što je dosad uzimala sve ostale igračke. Marina ju nije željela dati. I Mirjana se razboljela. Pravo, a ne naizgled. Temperatura, suze, prava tuga toliko je toga glumila da je Marina sama donijela lutku. Kako ne bi, kad je Mirjani toliko loše?
No, odmah joj je bilo žao. Vidjela je kako su Mirjanine suze presušile istog trena, kako je staru Katju kojoj su se oči zatvarale samo tu i tamo bacila u kutiju s igračkama.
Sad ćeš živjeti tamo!
Zašto je to toliko pogodilo Malu Marinu? Htjela je objasniti, ali nije znala. Stare Katje joj je bilo toliko žao da ju je izmolila od Mirjane, koja je skroz ignorirala i nju i lutku, zaokupljena novom igračkom, i odnijela je doma.
Tamo ju je dala mami i zamolila da je sredi. Marininu Luciju nije više bilo, a osjećaj tuge bio je golem. Znala je da će i Luciju zadesiti ista sudbina. Kad Mirjana nađe novu, bolju igračku, Lucija će odletjeti u kut, zaboravljena.
Uzeti poklon natrag nije ni pomišljala. To ne bi bilo u redu.
A pravo je bilo što je Katja ostala u njezinoj dječjoj sobi godinama. Čak i kad je Marina odrasla i rodila svoju kćer, lutka je sjedila na polici, raširenih ruku i buljavih očiju treptavih trepavica odavno više nije bilo.
Za Marinu ta je lutka bila podsjetnik koliko ljudi lako napuštaju nekadašnje ljubavi zbog novih želja. Takvi ljudi naprave isto, ne samo s igračkom.
No, Mirjana joj je ipak bila najbliža susjeda i jedina prijateljica, jer u zgradi nije bilo cura njezine dobi. Marina je odlučila da se zbog Mirjaninih čudnih postupaka ne isplati svađati. Tko zna, možda se još promijeni. Za sad, treba živjeti u slozi
U taj su se novi stan Marina i njezini roditelji preselili nakon što je preminuo njezin djed. Nije ga puno pamtila, ali u obitelji se ime Jakov Sertić spominjalo uvijek sa šaptom i poštovanjem. Tko je bio i čime se bavio, Marina je saznala tek kasnije djeci o tome nije trebalo znati.
Da je djed bio obavještajac, saznala je tek godine poslije, kad im je i otac nenadano umro; jedan od vodećih kirurga u Zagrebu.
Sad smo same, Marina. Morat ćemo same, kako? Još ne znam
Zašto?
Uvijek sam živjela uz oca, a dok je djed bio živ, svi smo bili pod njegovom rukom.
Kako to misliš?
Sve je on odlučivao. Gdje ćemo, što ćemo, što ćemo obući. Samo on.
Mama! Ali to nije u redu! Zašto si to trpjela?
Moje dijete, što sam mogla? Što je loše u tome kad muškarci preuzmu odgovornost za obitelj? U kuću tvog djeda došla sam gladna i bosa, gotovo doslovno. Nisam imala ništa. Siromašna cura iz predgrađa Majka me rodila od tko zna koga. To su bile strašne sramote tada! Zvučat će čudno, ali na neki sam način i zahvalna što me ostavila.
Mama
Dom za djecu bio mi je jedini pravi dom. Dobri ljudi tamo Nisu nas mazili. Pripremali su nas za život. Voljeli su nas suzdržano, ne pokazujući, ali stvarno. I nisu nas žalili, samo su se brinuli. A to je majčina briga strah za dijete, tko ga nema, nema ni prave ljubavi.
Jesi li se bojala za mene?
Silno! Više nego što možeš zamisliti. Uvijek. Tvoj otac to nije razumio. Njega su drugačije učili.
Kako?
Da mora biti svoj, odlučivati i stajati iza svojih odluka. Nije ni čudo. I njegov otac ostao je bez majke sa sedam, a tvoj tata sa šest godina. Obojicu su bake odgajale. Obojica su bila u vojnoj školi, ali tvoj tata nije završio. Pobunio se, htio biti liječnik. Djed nije ništa prigovorio, samo je klimnuo. Ako muškarac kaže neka bude. Nije važno što je bio još dječak.
I tata je postao liječnik
Savršen liječnik, to znaš!
A gdje ste se upoznali?
Na ulici. Potpuno slučajno. Šetale smo po Ilici i slomila sam petu. Plakala sam kao luda! Jedine cipele koje sam imala, i još ni nisu moje.
Kako misliš?
Tako što nas je u studentskom domu bilo šest u sobi, tri para pristojnih cipela. Zajedno smo skupljale sa stipendije. Što se tiče broja, ni to nije bilo važno. Vate u čarapu i nosiš. Najprije su djevojke s većom nogom dobivale, jer malu ne možeš rastegnuti, a veću lako podmetneš. Samo dvije među nama su bile velikih nogu. Ostalima su brojevi skoro jednaki bili. Zamisli što znači izgubiti samo jedan par? Katastrofa!
Tvoj tata me spasio! Ne samo da je istrčao do obućara, već me i ispratio doma, nije se bojao.
A čega bi se bojao?
Oh, Marina Gdje sam tada živjela, bilo je komplicirano. Naši dečki nisu trpjeli došljake. Mogli su i premlatiti. Tvoj tata je našao način da se s njima dogovori. Ostala sam paf, za pet minuta svi su se rukovali. Oduvijek se znao snaći.
Mama, a djed? Kako te prihvatio?
Pa, nisi više mala kad to pitaš. Nije to bilo odmah. Prvo je promatrao. Kad me otac doveo prvi put, uhvatio me za ruku samo je rekao: Tvoja odluka! I pogodio, nije se svađao. Kasnije je šutio, a ni mene nije mazio. Promatrao je dugo. Sve dok se ti nisi rodila. Tata je tad radio danonoćno, mene nije imao tko mijenjati. Najgore je bilo to što nisam ništa znala o bebama. Što sam u rodilištu naučila i što pročitala po knjigama to je bilo sve. Liječnice su me u poliklinici kritizirale, ja plakala, nedovoljno sna, ništa nisam znala. Djed je kuhati, pospremati znao isto kao tvoj tata. Vrijeme im je samo falilo. Ni ja nisam bila bespomoćna, hvala dječjem domu. Ali s bebama to je već bilo teško.
Ti si bila jako zahtjevna, kasnije sam shvatila da nisam imala dovoljno mlijeka. Plakala si cijeli dan i noć, nisam znala što više napraviti. Tata mi nije mogao pomoći, i on je samo htio odspavati.
Kako si izvukla?
Djed je pomogao. Često nije bio doma, nikad nismo znali kad dolazi. Jednom je ostao dva dana, a kad mi je bilo najteže, iz ruke ti me uzeo i rekao: Sada ti spavaj, djevojko! Ja ću! Nevjerojatno, ali zaspala sam na fotelji kao klada i probudila se tek ujutro. Kad sam te našla, on je s tobom rukovao kao da si krpena lutka, ništa ga nije bilo strah. Onda sam, priznajem, pomislila ako može muškarac, mogu i ja. Od tada me počeo zvati Olinka.
Kako te prije zvao?
Olja, na Vi, uvijek službeno.
Kasnije Olinka?
Da. Tek tada je to značilo da me prihvatio kao svoju. I ja sam tada bila presretna, jer nisam znala tko mi je otac, a sad sam ga dobila. On te volio bez kraja. Ja sam mislila, trebala sam roditi sina, a on je bio presretan što si cura. Sjećaš li se slike gdje ti veže mašnu?
To sam ja slikala. Smijali smo se kao nikad, a tko zna kakve je stvari proživio kao pravi oficir. On mi je dao osjećaj prave obitelji Naučio te je što znači imati nekog svoga i toplinu doma. Šteta što ga toliko rano nije bilo I možda je tako moralo biti, jer svijet se promijenio, a on nije. Jakov Sertić je bio časna riječ, domovina iznad svega. Došla su vremena drugih, on tu ne bi pripadao. Pustio je bolest da pobijedi
Misliš?
Da. Zadnje dane, kad je bilo teško, stalno mi se ispričavao. Govorio je da nas napušta, žalio što te neće gledati kako odrastaš. A napravio je sve da možemo živjeti bez njega. Natjerao me i na fakultet. Nisam htjela, sanjala sam još jedno dijete i da budem doma. Djed je rekao da tako ne može. Sad mu na tome zahvaljujem. Da, sad me strah jer sve je na meni, za tebe. Ali, snaći ćemo se zbog svega što me naučio.
Tako je i bilo. Imala sam posao, stan, tvoja je ostala djedova nekretnina. Dok nisi odrasla. A u nju ćeš ti kad se udaš. To je bila djedova želja.
Thankful sam joj bio zbog toga. U djedov stan sam zalazio puno puta, pazeći na njegovu biblioteku i razmišljajući što bi on rekao kroz knjige koje mi je ostavio.
A mama, Olja Sertić, nije dugo čekala. Promijenila je posao preko djedovog prijatelja i ubrzo smo živjeli mirnije. Moja penzija bi bila dovoljna, ali znala je ona da njena Ivana neće zauvijek biti dijete.
Kad je Olja umrla, Ivana je imala deset godina. Nisam dopustio da nas tuga slomi. Sad Ivana nije imala nikoga osim mene, nisam smio klonuti, ni sekund.
S Mirjanom sam držao kontakt cijeli život. Nismo bili baš bliski, ali smo se čuli, gledali sa strane život svoje djece. Nije to ni čudo, Mirjana se udala za kipara iz Samobora i živjela u njegovoj kući.
Njezin Ivan postao je slikar kao otac. Mirjana nije ni skrivala za Ivanu treba tražiti nekoga iz istog svijeta.
Talentirani ljudi trebaju biti zajedno! Treba gledati iz čega geni dolaze, Majo, zar se ne slažeš?
Marina je šutjela. O svojoj obitelji Mirjani nije nikad puno pričala. To je naučila od djeda: Što manje ljudi znaju o tebi, to bolje!
Ivana nije bila za Ivana bila sam sigurna. Ne bih Mirjani to rekla, zašto da se svađamo? Ionako ne bi razumjela.
Znala sam da Ivan nije za Ivanu. On je bio naviknut da mu se sve donese, a Ivana, kojoj je najdraža bajka bila ona o dvije žabe, borila se za svaki korak.
Njezin otac poginuo je dok je bila beba. Na velikoj slici na zidu Ivane se smiješio plavokosi muškarac znala je da je to tata samo iz priča bake i mame. Cijelo djetinjstvo ponavljala bi se rečenica:
Tata bi bio ponosan na tebe!
To je Ivana nosila kao najveću čast.
Znala je da je mama uvijek uz nju, pa je i birala put pažljivo nije išla sama, nego s onom koja je uz nju od početka do kraja.
Jedino što nije uspjela predvidjeti bilo je da će se baš zaljubiti u Ivana kojeg je uvijek gledala kao prijatelja.
Kako se to dogodilo? Sama nije znala. Samo odjednom poželjela ga je češće viđati.
Ivan je bio lagan, neopterećen. Imao je neopisivu radost koju ozbiljnoj Ivani toliko nedostaje. Uhvatit će je za ruku i ne pustiti dok ne obeća da će s njim na Sljeme za vikend. Skijanje Ivana to nije znala, ali Ivanu je to bilo svejedno. Kupio joj je skije, uniformu, šalio se: Pa možeš! Sve ti možeš!
Zašto joj je to bilo toliko važno? Zašto joj nikad nije bilo dovoljno tuđeg odobravanja? I baka, i mama svi su je uvijek hvalili, a ipak nije bilo dovoljno.
Prvo putovanje u planine s Ivanom Ivani se svidjelo.
Društvo veselo, Ivan je bio dobar prema njoj, iako je šarmirao i ostale. Ipak je svima dao do znanja da je tu s Ivanom.
Jedino što nije voljela skije. Odmah je shvatila da nema dovoljno koordinacije i da je nervozna na stazi.
Ivan to nije razumio. Šalio se, zadirkivao, zatim se mrštio kad je odbila voziti.
Zašto si onda došla?
Zbog tebe. Ivana je gotovo kroz suze gledala voljenog Ivana.
A, pa dobro onda.
Na kraju putovanja Ivan ju je zaprosio, cijela je ekipa vikala Živjeli! i pila pjenušac. Ivana je pristala, a poslije plakala gledajući prsten. Predivan, skup, Mirjana se potrudila.
Isto je napravila i za svadbu sve savršeno, a Marini i Ivani ostalo je samo urediti djedov stan gdje su trebali živjeti.
Tek godinu dana nakon svadbe došli su prvi problemi. Ivana je pjevala, Ivan slikao, ali Mirjani to nije bilo dovoljno.
Vrijeme je da Ivana rodi! Zašto čekati kad još možemo pomagati? Mi ćemo čuvati unuke, oni neka stvaraju i žive. Umjetnost je lijepa, ali život nije za kasnije.
Marina nije znala što reći. Znala je da Ivana želi dijete. Problem nije bio u njoj. Problem je bio što Ivan djecu nije želio.
Nemoj reći mami! Njoj ne trebaju brige! Kad pomislim na te male što će mi raznijeti atelje ili ako budem morao raditi dan i noć ne! Nisam zato odrastao! Želim živjeti, a ne trošiti vrijeme na takve gluposti!
Ivani je to slomilo srce. Pokušala je razgovarati, ali shvatila je da nije samo prolazni hir.
Htjela bih nešto postići u životu, Ivana! Ne da me spustiš s Olimpa na koji još nisam ni došao! Draga, nemoj me pokušavati mijenjati! Ti me najbolje razumiješ! Umjetnost je život! Mama je bila u pravu kad te izabrala, jel’ da je pametna?
O pameti Mirjane Ivana nije htjela ništa reći. Odavno je ograničila kontakte sa svekrvom jer je znala da joj ništa dobro ne nosi.
Ivana! Ne razumijem te! O čemu misliš? Ivan toliko želi dijete, a tebe zanimaju samo arije! Nemaš li ništa žensko u sebi? Kako se tako može živjeti?
Ivana je šutjela natjerati muža da prizna mami svoje stavove nije mogla, a objašnjavati svekrvi da nije ona problem smatrala je ispod časti.
Marina! Reci kćeri neka se konačno posveti zdravlju! Koliko ćemo čekati?! Mirjana je bila sve napornija.
I tad je došlo do pravog kraja ne samo braka, nego i odnosa između dvije obitelji. Ivana je zadnja put išla s Ivanom u planine. Bio je nervozan, ništa mu nije odgovaralo, a kad je rekla da ipak ne želi skijati, povikao je na nju.
Da ga ne naljuti, Ivana je popustila i odmah požalila.
Što će ti instruktor?! Ja ću ti pokazati! Sve se bojiš! Nije ti prvi put!
Zašto ga nije odbila? Zašto je mislila da je mir bolji od svađe?
Osvijestila se u bolnici. Pokraj nje je sjedila uplakana Marina, tko zna kako je uopće uspjela doći do nje.
Mama
Šuti, Ivančice, šuti! Ne smiješ govoriti. Bit će dobro! Tu sam.
A Ivan?
Mama se okrenula. Nije mogla reći da je Ivan otišao za Zagreb, nehajno sliježući ramenima kad su mu objasnili što je s Ivanom: Što hoćete od mene? Nisam liječnik! Imam izložbu, sve je ovo nezgodno
O tome je Ivana doznala kasnije, kad ju je mama uspjela prebaciti u svoju bolnicu sa željom da je digne na noge.
Liječnici nisu davali dobre prognoze, ali mama nije niti htjela slušati. Svako jutro, pri izlasku na posao, gledala je djedove fotografije i šaptala:
Neću odustati! Ne dam je slomiti! Vi me niste tome učili! Nema nikog osim mene! Ne dam je slomiti!
Sa zetom je tada razgovarala više puta.
Molim te! Nije ti strana! Voliš je!
Volio sam. Sad? Što mogu? Sjedit kraj nje? Kakav to smisao ima? Nećemo više biti zajedno. Ona mi neće oprostiti, a ja ne želim osjećati grižnju savjesti zauvijek. Jedan je život.
Kako možeš, Ivane?
Kako? Sasvim normalno. I vi znate da sam u pravu, samo ne želite priznati.
Omršavši, i kad je mislila da više ne može, Marina je usmjerila sve snage da vrati zdravlje kćeri.
Nije bilo odmah, trebalo je puno rada, ali uspjela je. Ivana je, na iznenađenje liječnika, najprije prohodala, pa onda hodala sve bolje, gledajući mamu u oči.
Tako! Tako, pametnice! Sve ćeš ti! Tata bi bio ponosan!
Pjevati više nije mogla. Glas je nestao. Je li to od operacija ili od dva strašna sata dok je ležala sa strane, dozivajući pomoć tko zna. Sama se ne sjeća, ali su je tako pronašli. To što je muž nije ni potražio, saznala je u bolnici. Kad joj je mama pokušala objasniti zašto Ivan ne dolazi, Ivana je samo tiho stavila ruku preko maminih i odmahivala glavom:
Mama! Ne treba! Sve sam shvatila odavno Bacili su me. Ne treba im lutka sa slomljenim nogama. Ne treba im Katja
Nećeš biti Katja! Ne dam! Mama je viknula, a sestra je provirila na vrata. Oprostite
Nema veze, trebate li što?
Hvala, sve je u redu. Sve će biti dobro Je l’ da, mama?
Naravno!
A par godina kasnije, na Jarunu, mlada lijepa žena, lagano šepajući, prići će stazi, posjesti malog dječaka iz kolica i reći:
Naprijed, prijatelju! Čeka te toliko zanimljivog! Samo nemoj prebrzo, dobro? Da mama može stići. Daj ruku!
I mali će šetati pokraj mame, pa potrčati u zagrljaj baki.
Moji dragi! Kako sam vas poželjela!
Ivana zagrli mamu:
Kako je bilo? Jesi odmorila?
Da! Ne bi vjerovala koga sam srela!
Koga?
Mirjanu.
I?
Muči se. Sve joj je naopako. Ivan je sam, ona stari, unuke se više ni ne nada.
A ti?
Ništa, Ivančice! Neka mirno spava. Nisam je obavijestila ni da si udana, ni da ću imati drugo unuče.
I meni ju je žao Ljudi su stvarno čudni, zar ne, mama?
Svi smo različiti, kćeri. No, nećemo o tuzi. Ajde, tko je ovaj ljepotan? Pokazat ćeš baki zubiće? Pa koliko ima? Nije previše?
Oj, mama! Ti ćeš mene umorit! Baš je kako treba!
Ivana uzme maminu ruku, prisloni je na svoj trbuh i nasmije se:
Hoćeš li čuti vijest?
Dobru?
Najbolju! Postat ćeš baka ovaj put dvaput! Kako ti se čini?
O!
Nisi sretna?
Kćeri, oprosti! Samo sam se malo zbunila Sretna sam I pitam se može li čovjek biti previše sretan?
Ne znam. Znam samo da smo to zaslužile. Pogotovo ti. Mama
Mmm?
Nisam Katja
Naravno da nisi. Pa obećala sam tiMarina spusti pogled i na trenutak začuje kako joj srce nježno lupa, baš kao nekad dok je u naručju držala malu Ivanu. Zagrli kćer još jače, osjeća toplinu, snagu, nešto što niti vrijeme, niti bol, niti tuđi sudovi ne mogu nikada pokidati.
Dječak trči oko njih, smije se glasno, a prolaznici zastaju, neki klimnu, neki se osmjehnu, ali njih dvije znaju u toj šetnji kriju se sve pobjede koje treba slaviti.
Ivana poljubi sina, pa mamu u obraz:
Sjećaš li se, mama, Katje na polici?
Kako ne bih…
Sad više ne želim biti ničija igračka. Lutkica se popravila. I ne dam više nikome da je slomi.
Marina joj rukom dotakne kosu, nježno, kao što majke znaju, pogleda je u oči i šapne:
I nisi više sama, nikad i nećeš biti. Tvoje je srce dom.
Ivana se nasmije, pogleda svoga sina i trbuh, pogleda mamu, nebo iznad Jaruna, i onaj poznati tračak svjetlosti u vodi.
A onda krene naprijed ovaj put sigurno, svaki korak nosi novu snagu.
I ostaju tako, zajedno, dok dan postaje zlato, sjajeći jedna drugoj budućnost, znajući da, i kad proljeće prođe, lutkica ostaje cijela.
