Poklonit ću ti zvijezdu
Mirela, gdje su mi čarape? Zašto se u ovoj kući ništa ne može pronaći? Zašto trošimo vrijeme na gluposti?
Mirela je prošla pokraj muža, koji je stojeći pred ogledalom vježbao diplomaciju, i otvorila ladicu ormarića. Čarape, uredno posložene po parovima, ležale su kao vojska. Kao uvijek.
Čarape.
I kravatu mi pomozi zavezati. Taj čvor meni nikad ne ispadne ovako ravno. Krešimir joj je predao kravatu i nezadovoljno je pogledao. Što ti je to na tebi?
Mirela pogledala svoje odijelo. Topla trenirka koju je nedavno kupila, bila je ugodna kao jutarnji burek. Za vrt idealna.
Pa udobno je. Htjela sam malo raditi oko vrta.
Možeš li se doma presvući kad sam tu? Mislim da ti dajem dovoljno novca da i doma možeš izgledati pristojno.
Mirela je prešutjela. Što je smisao rasprave, kad ionako uvijek ispadne da je ona u krivu? Pomogla je krešimiru oko kravate i izašla iz sobe. Sloboda! Sad će Krešo otići i ona do navečer šefuje. Može u vrt, odraditi par instrukcija koje je dogovorila popodne i možda se čak domogne i knjige.
Mirela! Sutra dolazi moja mama.
Mirela se smrzla na stepenici.
Pa zašto mi to nisi prije rekao?
Zaboravio sam. Sto poslova.
Mirela je sišla i otišla u kuhinju. Otvarajući frižider, sumnjičavo je proučila sadržaj. Ne, neće proći. Treba do tržnice.
Svoju svekrvu, Ružicu Jurković, Mirela je iskreno voljela i poštovala. Još je pamtila kao ravnateljicu svoje osnovne škole. Visoka, uspravna, Ružica bi samo klizila hodnicima. Djeca je nisu nikad strahovala, ali svi su je izuzetno cijenili. Mogla je doći u inspekciju na tjelesni i usred sata, skinuti sako, i zaigrati odbojku sa svima. Navijala je za svoju momčad i burno raspravljala, a nakon toga, odjenula bi bluzu i smjesta opet postala gđa. ravnateljica.
Kad je otišla u mirovinu kupila je mali vrt kraj Samobora i sad je tamo dizala nagrade na izložbama ruža.
S Mirelinom mamom, Milicom, bila je prijateljica iz vrtića. Onda osnovna, pa srednja, pa su se životni putovi razdvojili, ali su se i dalje družile. Pisale su si pisma i čule telefonom. Kad su Mirelini roditelji preselili u Zagreb, dobile su novi razlog za susret: kulturni život glavnog grada ipak nije šala. Dolazila je Ružica sa sinom, koji na malu Mirelu nikad nije bacao pogled razlika u godinama bila je devet, što u ono vrijeme nije bilo malo. No, primijetio ju je kad je završila srednju. Prijatelji su došli baš za njezinu maturalnu zabavu; kad je Krešimir vidio Mirelu u onoj haljini, jednostavno je nestao.
Poklonit ću ti sve zvijezde, čitav svemir! Volim te tako kako nitko nikad nije volio na ovome svijetu! Samo mi reci! Mirelice, obećajem, za tebe ću napraviti sve!
Mireli se Krešimir oduvijek sviđao. Zgodan, pametan San snova! A onda još takve riječi! Jedino što ju je smetalo žurba sa svadbom.
Krešo, a fakultet? Tek sam upisala.
Kakav faks? Bitno je da smo zajedno, mila! I ne zovi me Krešo, molim te. Mrzim te skraćenice! Imam odlično ime i nema potrebe rovariti po njemu.
Mirelica je, jasno, sanjala i bijelu haljinu i veo, ali tu je pokazala nevjerojatnu odlučnost. Učiti mora. Ili svadba mora pričekati ili Krešimir neće praviti problem da uči i nakon medenog mjeseca. Njemu se to naravno nije svidjelo.
Mirela, nije baš dobro početi brak s ultimatumima. To nije znak mudrosti.
Ma, do mudrosti mi je još kao do Velebita. Malo pameti bi mi bilo dosta.
A tko ti smeta?
Ti! Dragi, pristala sam doći u Zagreb, ostaviti mamu, stan, prijateljice.
To ti je toliko važno? Jesam li ja manje vrijedan od toga?
Pa, ti si mi sad najvažniji, zato se udajem. Ali ne razumijem zašto bi sve ostalo moralo nestati. Ne tražim puno želim naučiti još i ne zapustiti jezik.
Zvuči kao da te želim zatvoriti u kavez!
Ma pusti. Mirela ga je zagrlila. Ajde, nađimo bolje razloge za svađe. Valjda ih nikad nećemo imati. Učiti želim, i točka.
Krešimir je bio ljutit tjedan dana, ali svakodnevne obaveze su ih ipak spojile.
Kćeri, zvoni alarm Milica je listala katalog cvjećarne. Možda bi trebala razmisliti malo bolje? Povezati se s nekim tko te ne čuje nije dobar plan.
Mama, volim ga Odavno. Znaš sama. Kako se to rješava?
Ne znam, Mirela. Promisli. Muškarci se ne mijenjaju. Žena se prilagodi kad voli, muškarac gotovo nikad. Ako misliš da ćeš ga popraviti, zaboravi priču. Može na kratko, ali čim popustiš, sve će biti po starom. Sad pričaš o fakultetu, a kad bude veće i važnije pitanje? Razmisli, dok još možeš. Voliš ga, ali voli li on tebe istom jačinom? Nemam ništa protiv Krešimira, on je sjajan mladić iz dobre obitelji, ali ti si moje dijete i jedino mi je važno da budeš sretna.
Mirela je zagrlila mamu i udahnula miris poznatih parfema.
I ja volim tebe, mama! Šutjele su neko vrijeme. Što misliš, bi li ljiljani prošli u buketu ili nešto klasičnije?
Milica je uzdahnula. Nije očekivala da će joj kći odmah promijeniti mišljenje. Ali morala joj je reći ono što joj srce nije pustilo mirno spavati.
Svejedno, biraj što želiš, dušo. To je tvoj dan.
Svadba raskošna, ali ukočena. Pola gostiju Mirela je vidjela prvi i posljednji put. Nekakvi važni koje je Krešimir pozvao.
Prava odluka! šapnuo je Krešimir novu ženu na uho. Sad će biti drugačije. Ovo je pomak!
Mirela tada nije znala što to točno znači, ali Krešimiru je posao odjednom krenuo i firma koju je tek otvorio počela je donositi pravo kune.
Još malo pa ću ispuniti obećanje.
Koje?
Poklonit ću ti zvijezdu!
Mirela se nasmiješila i spriječila ga da natoči još vina.
Ne treba zvijezda, dragi. Pokloni mi dijete.
Molim? osmijeh mu je nestao s lica. Jesi li trudna?
Nisi još. Zašto si se stresao? namrštila se Mirela.
Dobro da nisi Mirelice, nije još vrijeme.
Kako misliš?
Posao je tek krenuo, svježe smo u braku. Čemu žurba? Ionako želiš studirati, pa studiraj! Zašto djeca?
Pa djeca to je obitelj Mirela je vrtjela čašu.
Ja sam tvoja obitelj, ti si moja. Zatvorimo tu besmislenu temu.
Večer je bila upropaštena. Brzo su večerali i zaputili se doma. Prvi put nakon svadbe, nisu legli zajedno u krevet. On u dnevnu, ona je plakala cijelu noć u spavaćoj sobi.
Nakon par dana zove svekrva na ručak.
Bez muških, trebam s tobom pričati.
Miran kafić blizu faksa činilo se idealno. Ogromna igraonica puna djece, smijeha, animatori koji su rasplesali klince, sve ograđeno staklenim zidom da se mame mogu opustiti za stolom.
Zašto ste me tu dovele? Mirela je skoro zaplakala gledajući djecu koja skakuću za animatoricom.
Krešimir mi je jučer bio panika.
Što se dogodilo? Mirela ju je pogledala.
Totalna histerija, boji se da bi uskoro mogao postati otac.
Neka ga ne bude strah. Opet je pogledala djecu. Slatki su
Mirelice, pogledaj me!
Mirela je uzdahnula i okrenula se Ružici.
Rekla sam, nema razloga za paniku. Razgovarali smo. Dijete bez želje oba roditelja najgora je glupost. Želim jaku obitelj u kojoj će se dijete osjećati voljeno i od oca.
Ružica je stisnula njene prste.
Ti si mudra cura! Uvijek sam znala da imaš snagu. I reći ću nešto što majka ne bi smjela. Krešimir je slabić koji voli samo sebe. Bit će tako još dugo. Nije uspio moj odgoj, falio je otac.
Niste u pravu. Vodi uspješno posao, svi ga poštuju.
To je vani. Inače je druga priča. Kad ste se vjenčali, nadala sam se da će se mijenjati. Krivo sam mislila.
“Kakav mali, takav stari” izokrenula je šalicu.
Molim?
Ništa, pričam sama sa sobom. Ružice, što mi je činiti? Vi ste ipak njegova majka ima li nade? Hoće li ikada poželjeti dijete?
Tko zna? Možda i hoće. Kad to ne mogu reći. Ali, kao žena ti kažem rastani se. Ne gubi vrijeme. Ti si mlada, lijepa, čeka te i obitelj i djeca. I, najvažnije, netko tko te vidi kakva jesi.
Volim ga
Ružica je šutjela.
Ne znam što reći. Nikad nisam voljela toliko da sam žrtvovala sebe. S ocem Krešimira sam sjajno kliknula, ali nije to bila instant ljubav. Tek kasnije sam shvatila, a onda ga više nije bilo. Ostatak života čekam čudo.
Čekaš što?
Kad je odlazio moj Mišo, smireno je rekao: “Vidjet ćemo se opet.” Zato čekam.
Mirela je stisnula svekrvine prste.
Vrijeme je najgori neprijatelj. Može uzeti ili dati. Ti sama odlučuješ. Ne daj mu da ti otme ono što ti je važno. Razmisli!
I razmislila je.
Gledajući kako Krešimir spava, noćima je vrtjela isto pitanje što zapravo želi? Što je više premišljala, shvatila je da Krešimir da, tu je, voljen i poznat ali dijete? Njega nema, ne postoji ni u mašti. Možda je i bolje tako. Krešimir je uvijek brižan: “Daj daj otkaz! Stres, nervoza! Mogu se ja brinuti o tebi. Bavi se kućom, sobom.”
Shvatila je to kao pažnju. Na poslu je i bilo teško stotine učenika i izvještaja.
Kako da nešto naučim djecu u tom kaosu! kukala je Krešimiru.
Onda prestani! ljutio se on. Ne trebaš ti to.
Ali što s mojom diplomom? Znanjima? Sve uzalud?
Ne mora biti uzalud. Možeš mi pomagati na sastancima.
Nisam ja prevoditelj.
Ne brini, imam ih dovoljno. Možeš ih voditi.
Ne mogu ja naredbe dijeliti. Meni je stalo do podučavanja.
Nikad nisi zadovoljna! Kad bi barem znala što želiš, možda bi i meni bilo lakše s tobom! završavao bi Krešimir, a Mirela bi se opet pitala što želi u životu.
Ostavila je školu. Bavila se neko vrijeme prevođenjem, pa naišla na online edukativnu platformu. Tu je našla što je tražila zainteresirani učenici, mir. Oduševljena novim iskustvom, o tome Krešimiru nije ni spomenula. Ni sama ne zna zašto.
Odnos s Krešimirom nije išao ni gore ni dolje. Pretvorili su se u sustanarstvo dijele stol, krevet, ali se ne čuju. U početku je to nije smetalo, ali onda je poželjela više.
Napunila je trideset pet kad je opet pokrenula temu djece.
Ne! Mirela, jesi li ti normalna? Kakva djeca u tvojim godinama? Ako se rodi bolesno?
Zašto bi bilo bolesno?
Rizik raste s godinama. Slušaj Krešimir ju je zagrlio i stisnuo ruku. Zar nam je loše?
Je, loše!
Molim? iznenađeno.
Loše je, Krešo. Navikli smo, ali to je sve? Nema napretka; ne idemo ni naprijed ni natrag.
Samo djeca donose napredak? odmaknuo se prema prozoru.
Čega se bojiš?
Šutio je. Pauza je trajala i, Mirela je znala da, ne dobije li odgovor sad, tu je početak kraja.
Bojim se da neću biti dobar otac.
Što? Zašto?
Jer! Ništa ti ne razumiješ! Krešimir je hodao po sobi, stiskao šake. Ne želim da moje dijete odrasta kao ja.
Što nije štimalo s tvojima?
Nisu se gledali. Živjeli su kao dva zida, ja sam bio zidić između njih. Nikad nisam bio voljen; radio sam samo što je trebalo. Kad bih trčao mami poljubiti je u obraz, ona bi me sredila košulju, obrisala nos, ali nikad zagrlila. Tata bi na sve odgovorio, detaljno, ali uvijek kao neki posao. Osjećao sam se kao obaveza posao bez godišnjeg. Razmišljao sam zašto je to tako i zaključio jer se nisu voljeli. A ako nisu voljeli jedno drugo, kako da vole mene? Bio sam još jedna ispravno odrađena stvar. I, kad sam mislio da sam zaljubljen u tebe
Mislio si? gle Mira, taj čovjek joj je nepoznat, a toliko godina su zajedno.
Mislio spustio je pogled, pa ponovo pogledao. Vjerovao sam da si ti ono što moj svijet može pokrenuti. Da zbog tebe neće biti sve puka egzistencija.
Mislio si
Tada da.
Zato si žurio s vjenčanjem?
Da.
A kasnije?
Onda sam shvatio da kopiram roditelje. Radim kako treba. Nemamo najvažnije.
Mireli je trebao zrak. Izjurila je na terasu i udisala svježi jesenski miris. Vrt je tonuo u sumrak, samo su ruže blistale. Njezin vrt, njezin dom koliko je ljubavi uložila u to mjesto! Koliko je pazila na svaki detalj, htjela je da im dom bude pravi. A sad se činilo nikome potrebnim. Koliko ljubavi je dala Krešimiru i još bi mogla Ali ni to nije dovoljno.
Napokon je shvatila što je Krešimir osjetio kao dijete. Knedla u grlu popušta. Ako bi njihovo dijete moglo proći isto, možda je bolje što ga ni nema. Zamislila je malog dječaka kako sjedi sam na stepenicama nepotreban ikome. Prestrašilo ju je.
Prepipala je džep ključevi auta, dobro. Bez razmišljanja je otišla do auta, u papučama, i krenula cestom prema Rijeci.
Vozila je noću i plakala. Najprije tiho, onda glasno, katkad pričala sama sa sobom. Svaka suza bila olakšanje ljutnja, bol, sve se izlivalo. Na pola puta stala je na benzinskoj, i parkirana iza prodavaonice, naslonila glavu i zaspala.
Milica je otvorila vrata i uskliknula kad je vidjela kćer. Mirela ju je zagrlila i samo slabašna pala u njen krilo.
Mirelice, dušo moja!
Hitna je stigla brzo.
Problemi sa zdravljem prije? liječnik mjeri tlak.
Ne.
Jeste li trudni?
Molim? Mirela se podignula s jastuka.
Samo rutinski pitam. Da isključim vezu između nesvjestice i trudnoće.
Ne, nisam trudna okreće se, suze same teku.
Onda nećemo inzistirati na bolnici. Pripazite takve oscilacije tlaka nisu šala. Radije provjerite kod doktora.
Milica je ispratila liječnike i vratila se k Mireli.
Hoćeš pričati?
Mama, ne pitaj… U svemu si bila u pravu… sakrila je lice u maminom krilu kao dijete. Jako mi je žao što sam toliko vremena izgubila. Zovi Krešu, reci mu da sam kod tebe i da sam dobro.
Kako kažeš.
Mirela se pokrila dekicom preko glave, kao kad je bila mala. Hoće li moći sve ispočetka?
Spavala je skoro cijeli dan. Kad je otvorila oči, najprije nije shvatila gdje je. Njezin stari zeko zurio u nju jedna plava, jedna zelena dugmad za oči. Još iz osnovne, mama nikad nije našla obje identične. Obećala je promijeniti kasnije, ali Zeko je ostao šarenooki.
Osvrnula se i prenerazila. U naslonjaču, u smiješnom položaju, spava Krešimir. Kao da je osjetio pogled, trznuo se i otvorio oči.
Bok!
Bok. podigla dekicu do brade. Što ti radiš ovdje?
Nismo završili razgovor.
A mislim da jesi Sve si rekao.
Ne, nisi sve čula. Nisam ti priznao da sam ispao idiot uvjeren da je sve navika. I da sam mislio da i ti isto. Do mog bjega. Mirela, trebaš mi. Ne, čekaj volim te.
Tek si to sad shvatio?
Ne, odavno. Bojao sam se priznati. Dopustiti da mi uđeš preblizu.
I znaš što sam ja shvatila?
Što?
Da nisam sigurna želim li i dalje biti uz tebe. Praktična sam ti žena, je li? Ne tražim ništa, radim što želiš, sve kako tebi paše. Ali više ne želim tako.
Prestala si me voljeti? uspravio se Krešimir.
Ne znam. Ne znam ništa, osim da više ovako neću.
Ni ja.
Onda su nam želje slične.
A što ti želiš?
Novi život. Drugačiji od prije. Dijete, možda i više. I hoću da nam uspije: zdrava, blesava, pametna djeca jer ja tako hoću. Želim živjeti, a ne preživljavati.
Ima li za mene mjesta u tom tvom životu? Ako kažem da želim isto?
Ne znam. Više ti ne vjerujem.
A ako se potrudim dokazati da mi opet možeš vjerovati?
Mirela je pogledala tog raščupanog, pospanog muža i odjednom opet vidjela dječaka iz kojeg se potajno zaljubila. Mogla je zamisliti i scenu kod matičara, kad su joj noge klecale i ruke se tresle. Gledala ga je i shvatila: on je isti. Promijenila se ona.
“Kakav mali, takav stari”
Što pričaš?
Kažem, dajmo pokušati ponovno ovoga puta zajedno.
Milica nije rekla ni riječi ni kćeri ni zetu. Nahranila ih doručkom, izvadila stare tenisice i ispratila ih, križajući ih potiho s leđa. S prozora je gledala kako odlaze i nasmiješila se. Ona je dobro znala što se dogodilo. Mirela će za trudnoću doznati tek za tjedan dana. Dok bude gledala Krešimira, koji kao lud frca po stanu, istovremeno prepadnut i presretan, smijat će se na sav glas i uvjeravati ga da je jedna kolijevka dosta. I kad na prvom ultrazvuku Krešimir slavodobitno pljesne rukama:
Govorio sam ti da će biti malo!
Kasnije, gledajući sinove kako igraju nogomet s tatom, Mirela će se sjetiti njihovih razgovora. Kad zadnji gol padne, kad razdragana djeca proslave i skaču jedno drugom po leđima, Mirela će ih zagrliti oboje, izljubiti bez obzira na proteste ajde, mama, ostavi to za doma. Susrest će pogled Krešimira, kimnuti i njega obgrliti. I konačno, nakon dugo vremena, osjećati se cijelo.
