Ot onog dana kad su Tonku oduzeli ono najvrijednije, više nije ulazio u svoju kućicu. Spavao je direktno na hladnoj zemlji, jedva jeo, nije reagirao ni na jedinu prijateljsku ruku onu dobrog starog Serđa.
Stigao je još jedan studeni. Svakim danom bilo je sve hladnije, nebo su stalno prekrivali olovni oblaci, ljudi su navlačili debele vunene kapute i šalove. U zraku se osjećao miris zime i Tonko je slutio uskoro će snijeg prekriti dvorište.
Pitam se, kad će mi napuniti kućicu toplom slamom? Dlačurina imam koliko hoćeš, ali noćima me zima drži na kostima, razmišljao je pas, ispružen na mokroj zemlji.
Lijeno je motrio radnike skladišta kako nose pakete i slažu ih u blatnjave kamione. Nitko nije obraćao pažnju na starog čuvara.
Što se razvukao, lijeno pseto! oglasio se zaštitar dok je izlazio iz barake zapaliti cigaretu. Nisu te za ukras ovdje stavili, daj čuvaj skladište! Fuj!
Rogobatno je pljunuo tik do njega i vratio se unutra. Ime mu je bilo Vedran. Još dok je Tonko bio štene, Vedran ga nije podnosio, bez ikakvog razloga.
Nedugo zatim do skladišta je stigao tamnozeleni auto. Tonko je iste sekunde poskočio na noge.
Ej, prijatelju, pozdravio ga je čovjek sa smeđom bradom ispod šilterice. Došao sam ti malo ugrijati krevet.
Bio je to Serđo najdraži i najpravedniji od svih zaštitara. Uvijek bi Tonku prišapnuo koju toplu riječ i podmetnuo komadić mesa. Ni sada ga nije zaboravio dovezao mu je smotuljak mirisne slame da ne ozebe.
Serđo je pažljivo punio kućicu, donio zdjelicu tople kaše s govedinom i pričekao dok Tonko sve ne poliže. Onda je pokupio praznu zdjelu da je opere, klimnuo mu i krenuo kući.
Ostao je opet sam. Dobra stvar je što je noć pred vratima u snu je lakše zaboraviti samoću, koja ga ne pušta.
Kad je mrak potpuno prekrio dvorište, Tonko je krenuo prema kućici. Pri samom ulazu zastao je naglo.
U dubini slame bljesnule su dvije smaragdne oči. Zasiktao je prijeteći, ukočen pogled.
Bez imalo ljutnje pas je sklonio pogled i promatrao neočekivanu gošću. Sjedila je mršava crna mačka većih očiju nego što je navikao na životinjama. Iz pogleda je zračilo upozorenje:
Pazi se. S mnom nema šale!
Umjesto nelagode, Tonko se obradovao.
Kućica je mala, ali možemo zajedno, tko će nam što, zaključio je dobronamjerno.
Prišao je korak bliže, kad ono macina šapa zasječe zrak, kandže opasno blistaju.
Šššššš! siknula je mačka, jasno pokazavši granicu.
U redu, mogu i pred vratima spavati, mirno si je promrmljao Tonko i sklupčao se pred svojom kućicom.
Ujutro se probudio ranije, iščekujući doručak na koji je već navikao. Okrenuo je glavu prema kućici mačka je čvrsto spavala u toploj slami.
Kako je slatka!
Vedran je izašao iz barake, umoran i namrgođen. Bez riječi je Tonku bacio neke ostatke i odšetao.
Po pravilima pas je trebao dobiti normalan obrok, ali Vedran se nikad nije trudio samo bi šutnuo što stigne. Od takve hrane Tonko bi često dobio bolove. No, nije imao kome reći.
Dok je šnjofao današnji ručak, uhvatio je poznat ali tuđ miris.
Mačka! Bez trunke straha od velikog psa, sjela je pokraj njega i grickala koricu kobasice, kao da je to najnormalnija stvar.
Tonko je bio radostan što može podijeliti zalogaj, pogotovo što je maca bila toliko neuhranjena.
Kad ga je pogledala, ukočila se spremna na obranu. Pas je samo tiho žvakao komadić kruha, promatrajući je.
Zašto je ljuta? Možda bi i ona parče kruha… pomisli on postiđen i ostavi svoje.
Cijeli dan su se oprezno promatrali ona suzdržana i oprezna, on znatiželjno blaga.
Navečer, smjena je završavala, Vedran opet baci ostatke. Mačka odmah skoči na večeru.
Ajme, što je sad ovo! zgrožen se trgne Vedran. Kakva je to vještica?! Gubi se!
Mačka se zavuče pod Tonka! On prvo zbunjen, ali brzo skuži. Zareži i nakostriješi se.
Vedran frkne i ode svojim putem, ostavivši ih. Novi zaštitar kasnije ih niti nije pogledao.
Mačka mu je šapnula pogled zahvale. Tonko je pomislio:
Vještica? Je li to ime? Bit će da jest…
Odlučio je zvat će mačku Vještica.
Zahlađenje je stiglo. Vještica opet noćila u slami. Tonko je ne bi htio smetati, ali odluči ipak zaviriti unutra.
Mačka pogleda njegove tužne oči, jako joj je bilo čudno kako pas može biti toliko dobar. I ipak se pomaknula pustila ga da legne uz nju.
Tako su i prespavali, najsmirenije i ikad iskusno.
Od tada Tonko i Vještica bili su nerazdvojni. Zajedno su jeli, spavali, razgovarali na svom životinjskom jeziku.
Kad je Serđo prvi put vidio mačku uz Tonka, nije mogao vjerovati: tako sitna i slabašna nije se bojala čak ni skladišnog psa.
Ali ubrzo je shvatio između njih je bila prava ljubav. A ljubav ne poznaje veličinu.
Brigu za Vješticu Serđo je preuzeo: odvezao je veterinaru, iščetkao joj zamršenu dlaku, osigurao joj pravu hranu. U par tjedana Vještica je živnula.
Jedini nemir izazivao je samo Vedran. Uvjeren da crna mačka nosi nesreću, odlučio ju je otjerati.
Jednom ju je pokušao i otrovati, ali Tonko je odmah nanjušio sumnjivi miris i spasio je uvijek je bio na oprezu.
Te noći led je stezao dvorište. Tonko i Vještica sklupčali su se u kućici. Tonko je lizao novu Vješticinu ogrebotinu uvijek se negdje našla u nevolji.
Iznenada su zacrvenili nosovi nešto smrdi
Tonko je izjurio van i zalajao svom snagom. Požar! Skladište je gorjelo!
Vedran je istrčao iz barake, proklinjao i pretraživao džepove mobitela nigdje.
Vještica je mjaukala, pokazala šapom mjesto gdje je mobitel iskliznuo.
Prokleta vještica! odgurnuo ju je Vedran, dohvatio mobitel i pozvao vatrogasce.
Tonko je odjurio do prijateljice. Otpuzale su dalje od dima i sklonile se u grmlje.
Nakon gašenja, Vedran je, bijesan, bacio mački otrovan pogled.
Sutradan Tonko načuje razgovor kraj barake:
Samo probleme pravi, crna mačka, prava vještica! gunđao je Vedran.
Pa što predlažeš? pitao je netko.
Odvest ćemo je u šumu neka tamo snalazi.
Tonku je srce snažno zaigralo. Privio se uz Vješticu.
Nisi normalan, poginut će! protestirao je Serđo.
Neka, dosta mi je, jel’ i požar nije dovoljan?
Ma pusti, praznovjerje… dobacio je netko.
Nitko nigdje ne vozi nikoga, kakva glupost! odlučno zaključi Serđo i otiđe.
Svanuo je novi dan. Tonko se protegne, zijevnu. Po navici pomiriše gdje je Vještica spavala.
Ali nje nema.
Prekopao je slamu prazno. Istrčao je van, očajnički lajkao i tražio ju.
Kraj barake je zabljesnulo crnilo poletio je tamo.
To je bio samo crni najlonski vrećica koju je vjetar nosio.
Vrata su se otvorila.
Što tražiš? Prijateljicu? procijedio je Vedran. Nema je više, otišla je van iz tvog života.
Tonko je samo gledao i pokušavao pronaći neku drugu poruku.
Ionako neće više nikome praviti štetu. Dan, dva i uginut će negdje u šumi. Ako nije već sada
Tonko nije ispustio ni glasa. Ni urlik pun bola nije uspio izbaciti.
Prvi snijeg je pao. Velike krupne pahulje spuštale su se na mirnog psa.
Otad, kad su mu oduzeli najvažnije, Tonko više nije ulazio u kućicu. Spavao je na samoj zemlji, jedva je jeo, nije reagirao ni na Serđove pokušaje utjehe.
Tonko, sada je ona na boljem mjestu, vjeruj mi. Tamo joj je toplo i mirno. Vjeruješ li mi? tihim glasom govorio je Serđo, mazeći ga po leđima.
I ja želim tamo. Samo da mogu k svojoj Vještici. Molim te
Prije jutra, Tonko je čuo razgovor nekih nepoznatih ljudi. Stajali su nedaleko i pričali o njemu kao da je stvar, a ne živo biće. Govorili da je star, da više nije od koristi. Da skladištu treba novi, mladi pas, a ovog da je vrijeme maknuti
Kako je završio njihov razgovor nije zapamtio. Ionako mu je postalo svejedno osim jedne stvari.
Snijeg je padao bez prestanka. Hladne pahulje prekrile su mu leđa, njušku, šape. Postao je bijeli humak. Polako je zaklopio oči.
Možda ih sad više nikad ne otvorim? Ne bih. Ne bih više želio prošaputala je zadnja misao umornog, promrzlog psa.
Svijet je tonuo u šutnju. Tonko je jedva osjećao tijelo, mirise, hladni vjetar. U mraku je iznenada odjeknuo poznat glas:
Probudit ćeš se, prijatelju. Ajde, diži se, ideš sa mnom.
Dalje je sjeća samo u magli: topla unutrašnjost Serđove Škode, meko sjedalo, duga vožnja po seoskim cestama, nepoznati mirisi kroz odškrinut prozor.
Tuga mu je potrošila snagu i tonuo je u san još u autu, dok je svirala lagana pjesma s radija
Za nekoliko sati zaustavili su se. Serđo mu je pomogao da izađe i pridrži na putu do kuće.
Ovdje ćeš živjeti sa mnom, prijatelju.
Psu je bilo gotovo svejedno. Ali nije htio ražalostiti dobrog čovjeka, pa je pokušao mahnuti repom. Nespretno, slabo. Ali Serđo je razumio i bez toga.
Ma bit će ti odmah bolje, kad uđeš unutra, ohrabrio ga je i otvorio vrata.
Čim su stupili preko praga, Tonko je zadrhtao. Miris Taj miris poznavao je bolje od svega.
To je potvrdila i iduća sekunda.
S prozorske daske skočilo je crno klupko i pohitalo prema njemu. I prije nego što je stigla do njega, Tonko je znao to je ona. Njegova Vještica!
Vidio si, rekao sam ti da je na boljem mjestu, nasmiješio se Serđo. Zar si, stari dobriče, doista mislio da ću pustiti onima da ti odvedu prijateljicu u šumu?
Ali Tonku i Vještici sada nije bilo stalo ni do koga drugo. Imali su jedno drugome toliko toga za ispričati!
Kad su se izgovorili na svom jeziku, sklupčali su se na kauču. Tonko je razmišljao: što li znači vještica?
Htio je pitati Vješticu, ali je odustao. Nije ni bilo važno. Vještica je moja prijateljica. To je sve što mi treba.
Na kraju, Tonko je shvatio u životu, istinska vrijednost je dobro srce i oni koje zavolimo. Sve ostalo dođe i prođe.
