Dnevnik Vladimir Bunčić
Kažu mještani: Jao, Vlatko, tvrd si kamen! Nije čudo da su ti nadjenuli nadimak Vuk samotnjak. Smiješak se od tebe mora izvlačiti kliještima, a kada pogledaš čovjeka prožme jeza. Je li te, brate, život smrznuo za sva vremena?
Jasna, prodavačica iz seoske trgovine, nije štedjela riječi dok sam slagao kruh, sardine, tetrapak mlijeka i pola kile kave u svoju iznošenu platnenu vrećicu. Nije me ni zanimalo što još govori; poznavao sam svaku njenu frazu, svakog tko tu živi i prežvače svaki moj pokret.
Navuko sam šiltericu, pograbio sitniš sa šanka, i krenuo prema vratima. Jasnin glas me sustigao na izlazu: E, Vlatko, čula sam da ti je Ivana došla k majci. Mali je s njom! Moguće da je tvoj? Svi kažu da je isti ti!
Sapleo sam se o prag, ali nisam se okrenuo. Što da kažem? Nitko ništa ne zna, a što ne znaju izmislit će, to im je sport. Neću svoju tugu pred selo iznositi; neka moja i Ivanina ostane među nama.
Sunce je danas prelilo selo toplinom nesvojstvenom za ožujak. Stojeći na trgovčkom trgu, na tren sam sklopio oči i pustio da mi toplina umiri čelo. Ali, iz misli me trgnu dječji glas:
Pazite! Skoro ste zgazili štence!
Mali, nepoznat, potrčao je prema meni i pokupio dva razigrana psića s rubova stepenica trgovine.
Treba li vam štene? Vidi mu šape ko vuka! Jak će biti.
Nasmijao sam se tek u sebi, lagano odmahnuo glavom i produžio pogrešnim putem, bližim, samo da pobjegnem od pogleda i riječi, od sebe samog.
Zašto opet dolazi? Zašto mali kojeg je dovela Bi li sve bilo drugačije da? Je li je Marko napustio? Misli mi se nisu smirivale, grlo mi je pritisnulo kamenje, srce igralo krivo, kao onda, prije sedam godina kad je otišla.
Naslonio sam se na ogradu dvorišta Bunčićevih i jedva došao do zraka, dok je sa suprotne strane uletjela Ljuba:
Vlatko! Što ti je? Da zovem doktora?
Nespretno sam odmahnuo. Nema potrebe. Proći će
Ma nema veze! Ionako si moj pacijent, ne pravi se važan! Daj, nasloni se, pridržat ću te. Srce ne boli uzalud, s tobom će i mene pitati kad bude zlo! Sad ćeš izmjeriti tlak, jedan il dva inekcija, pa ćeš biti ko novi. Hajde!
Odvukla me Ljuba Bunčić, gotovo vučjući, u svoje dvorište, gdje me dočekalo sunce, miris bazge i dječja galama. Sljedeće čega se sjećam bila je soba, topli pokrivač i hrpa mačića na mom trbuhu.
Siva Maca, ona sve kuži Zna ona prepoznati čovjeka za kojeg vrijedi riskirati svoje mačiće, prošaptala je Ljuba kontrolirajući mi tlak.
Nema doktora! Ovdje ćeš spavati. Zoricu sam već vidjela, kravici ne fali ništa. Nemaš razloga brinut, mužu moj! Zaslužio si predah život je muka, a što nisi stigao napraviti, napravit ćeš sutra.
Kad je Ljubin muž Ivo došao, sjeli smo zajedno uz tiho svjetlo noći.
Hm, nešto te muči
Nije ti teško pogoditi, Ivo. Ivana je opet ovdje, prošaptao sam.
Ivo je samo klimnuo, smiješeći se mački na mom trbuhu.
Čovjek ne živi sam, brate Svi mi nosimo rane, ali ti si sve u sebi zatvorio. Znaš, dok je meni trebalo samo si došao i bio tu. Red je da ti sada probam barem dijelom uzvratiti. Pusti, isplači se, reci Ionako nisi kamen, znam ja dobro kakav si bio i ostao.
Šutio sam, potapšao mačiće i pustio godinama neizgovorene riječi da se iskotrljaju. Sram je pregorio, ali tuga nije. Sve sam ispričao: kako je Ivana otišla, kako je moj rođak Marko došao sa svojom majkom, kako su se prepucavanja, šutnja, nevjerica i sav bijes nakotili. Kako sam ih jednom zatekao zagrljene. Kako sam vjerovao samo svojim očima.
Ivo je šutio, ali mu u očima nije bilo ni trunke osude, samo tuge.
Ne vjerujem da je išla drugome, nije to Ivana A i znaš, dijete je tvoje! To i sama tvoja teta Dunja kaže. A tvoja snaga pa nije sve u tome, Vlatko. Svi griješimo, ali samo ljudi istinski opraštaju.
Nisam mogao više, oči su, iako suhe, pekle poput žeravice.
. . . Kad bi ljudi više pričali, a manje šutjeli, bilo bi manje ovakvih muka, brate, ponovio je Ivo, a iz kuhinje je Ljuba šaptala:
Bit će sve dobro, samo odmori još
Spavao sam čvrsto kao nikada godinama, a iz polusna me budio samo topli miris kolača i dječja cika.
Kad sam izašao van, sjene su već bile kratke, svježe proljetno jutro namirisalo je novo. Na stepenicama ispred kuće sjedio je onaj isti dječak sa štenetom.
Ti si moj tata?
Pogledao me istim tamnim očima, moje uši, moj nos, moj lik.
Vidi, pas će biti pravi lav! Slažeš se?
Sjeo sam kraj njega, pogladio psa po glavi i po prvi puta u godinama pustio tišinu da kaže da.
Jesam, mali, tvoj sam tata. I sve ovo vrijeme čekao sam te iako nisam znao kako to reći.
Ajmo doma, mama nam sprema doručak. A baka je rekla da idemo na pašnjak gledati konje. Mogu?
To uzde tuge koje su me stezale sada su popustile, i znao sam može, sinko. Zajedno ćemo sve što treba. Dan je počeo, sunce se razlijeva, i svijet je opet doma.
