Dragi dnevniče,
– Mirjana, jesi li me čula? – glas Stjepana bio je miran, gotovo služben, kao da priča kako nema više kruha.
Stajao sam uz prozor i gledao dvorište. Tamo je rasla stara oskoruša, koju smo ja i Mirjana posadili prije dvadeset tri godine, kad smo se uselili u ovu kuću. Oskoruša je narasla u veliko, snažno drvo, baš kao što je i naš život nekada bio čvrst i siguran. Sad mi je ta misao došla sama od sebe.
– Čula sam, – rekla je tiho.
– Htio bih da shvatiš kako treba. Nije da je sve loše. Jednostavno je tako ispalo.
Okrenula se. Sjeo sam za stol, prekriženih ruku, baš kao pred poslovni sastanak. Imam šezdeset i jednu, lijepo sam obučen, i više me ne muče brige oko novca. Dvadeset šest godina poznajem njezino lice. Znam svaku njen pogled, znam kako nervozno lupka po stolu kad nešto treba reći. Ovaj put nije lupkala, što mi se učinilo neobičnim.
– Jednostavno je tako ispalo, – ponovila je za mnom. – Je li to sve?
– Mirjana, molim te, nemoj tako.
– Kako “tako”?
Ustao sam i prošao kroz kuhinju. Kuhinja nam je velika i svijetla, s talijanskom garniturom koju smo zajedno birali prije osam godina. Raspravljali smo tad o boji ormarića. Ja sam bio za bijelu, ona za kremastu. Na kraju je popustila. Često bi popuštala.
– Ne moram ti ništa objašnjavati, – rekao sam. – Ali objašnjavam. Jer te poštujem.
– Poštuješ.
– Da. Imali smo dobar život. Sve nam je bilo kako treba. Djeca su odrasla. Ne želim nikakav skandal.
Pogledao sam Mirjanu, primjećujući da joj je lice odjednom teško. Nije to bila prava bol više onaj osjećaj kada shvatiš nešto veliko, a nisi još siguran što ćeš s tim.
– Odlaziš, – rekla je. Nisam ni pitao, samo je izgovorila.
– Odlazim, – potvrdio sam. – Ne zadugo. Treba mi malo vremena.
– Vremena, – opet je ponovila, već treći put. Kao da joj te riječi polako sjedaju.
Krenuo sam prema njoj, htio sam je dotaknuti. Nešto je koraknula unatrag, tek toliko da primijetim.
– Ne budi ljuta, – rekao sam.
– Nisam ljuta.
– Mirjana.
– Nisam ljuta, Stjepane. Samo razmišljam.
Ostavio sam je i izišao iz kuhinje. Čuo sam kako lutam po spavaćoj sobi: vrata ormara, slaganje stvari. Nisam uzeo sve, samo nešto osnovno. “Ne zadugo”, rekao sam joj. Pogledao sam kroz prozor; oskoruša je bila puna bobica, a ptice su ih već dolazile kljucati. Značilo je da će zima rano. Tako je govorila moja pokojna majka. Umrla je prije sedam godina, a Mirjana još uvijek nekad kaže: “Moram nazvati mamu.” A onda se uozbilji i zašuti.
Mirjani je tada bilo pedeset osam godina.
***
Sljedeće jutro došla joj je prijateljica Vedrana, bez najave, nazvala tek pred ulazom:
– Otvori, dolje sam!
– Vedrana, nisam ni obučena.
– Obuci se, čekam te.
Vedranu Jurić poznaje od faksa trideset sedam godina pravog prijateljstva. Vedrana je uvijek bila glasna, izravna, ponekad nespretna. Prije tri godine i sama se rastala od svog supruga, dugo tugovala, a onda naglo pokrenula malenu trgovinu za ručni rad. Prolazila je solidno, skromni promet, ali Vedrana je govorila da joj je bolje nego ikad.
Sjele su u kuhinji. Vedrana ju je odmah čvrsto zagrlila. Mirjani su zasuzile oči, ali nije plakala.
– Ispričaj mi, – kaže Vedrana sipajući čaj.
– Već znaš.
– Hoću od tebe čuti.
Mirjana je ispričala kratko. Rekao sam joj da odlazim. Na kratko. Treba mi vremena. Nije pitala kod koga. Ne zato što nije znala, nego zato što, kad pitaš, onda je to stvarno.
– I nisi pitala kome?
– Nisam.
– Mira…
– Što?
– Znaš li sama?
Pauza. Kroz prozor dolazili su šuškanje i žamor susjeda. Život ide dalje, ni ne primjećuje tuđe drame.
– Slutim, – rekla je Mirjana. – Njegova suradnica, Martina. Ima trideset dvije.
Vedrana je šutjela. Onda uhvati njezinu ruku.
– Duže to traje?
– Ne znam. Godinu? Možda i više. Primjećivala sam… ali nisam htjela o tome razmišljati.
– Zašto?
Mirjana pogleda svoju šalicu. Lijepa, iz onog kompleta što su ga donijeli iz Praga prije deset godina. Izlet je bio simpatičan. Tada je još znao šaliti se i držati je za ruku na Karlovom mostu.
– Jer kad priznaš, moraš nešto poduzeti. A ja nisam znala što. Nisam radila dvadeset šest godina, Vedrana. Kuća, djeca, njegovi roditelji… Jednostavno se tako dogodilo.
– On te uzdržavao.
– Da. Brinula sam za dom, djecu, njegove roditelje. Bila sam… – zastane, traži pravu riječ, – dio njegova života. Važan dio, činilo mi se.
– Sad drugačije misliš?
– Sad mislim… da sam bila prikladan dio. – Mirjana je to rekla tiho, bez gorčine. – Bila sam “praktična” žena. Nikad ne prigovaram. Pristajem na sve. Kuhinja bijela, odmor u Lici, a ne na Jadranu, večera u osam… sve po njegovu.
Vedrana je šutjela, što kod nje nije često.
– Ljutita si? – naposljetku pita.
– Ne. Možda kasnije.
– A sad?
Mirjana zastane. Vanjski žamor se smirio. Oskoruša stoji mirno.
– Sad pokušavam shvatiti što se meni stvarno sviđa, – tiho će ona. – Osim ove kuće. Osim njegova života. Što mene raduje? Ne mogu se ni sjetiti. Neobično je to.
Vedranina ruka bila je topla. Ništa više nije rekla. I to je katkad dovoljno.
***
Tri dana kasnije nazvala je kći, Lana. Živi u Splitu sa suprugom i dvoje djece, trideset i četiri su joj. Uvijek je više bila Stjepanova, praktična, brza u zaključcima.
– Mama, tata mi je rekao. Kako si?
– Dobro sam.
– Dobro nije odgovor, mama.
– Stvarno, Lana… razmišljam.
– O čemu?
– O svemu pomalo.
– Tata kaže da je to privremeno. Da vam treba samo malo…
– Lana, – prekinula ju je Mirjana mirno, odlučno. – Ne želim to raspravljati preko tebe. Između mene i tate je.
Kratka šutnja.
– U redu, – rekla je Lana tiše. – Jesi li sama?
– Da. Nije mi loše.
– Hoćeš da dođem?
– Ne treba. Javim kad poželim.
Nakon što je spustila slušalicu, sjedila je u naslonjaču. Sin Matko živi u Zagrebu i još se nije javio. On je uvijek izbjegavao teške razgovore, skrivao se iza posla i fraza “Mama, imam projekt”.
Razumjela ga je.
Prošetala je stanom. Četiri sobe, široki hodnik, dvije kupaonice. Lijepo, sve uredno. Oduvijek je živjela za tu urednost. Cvijeće na prozorima bilo je živo, ne umjetno. Zavjese su mijenjale kroz godinu. Miris po lavandi, jer sama radi vrećice s lavandom i stavlja ih u kutove.
Stan je bio lijep. Ali nekako tuđ.
Ne baš tuđ, više kao muzej sve na svom mjestu, ali to nema veze s tobom.
Zaustavila se kraj police s knjigama. Na srednjoj polici – njezine knjige. Malo ih je. Uglavnom pokloni. Kuharice. Nekoliko romana. Stari tomić Cesarića, otrcan, iz studentskih dana. Otvorila ga je, prolistala, pročitala dvije-tri linije. Nešto je u njoj zaigralo.
Godinama nije čitala poeziju. Nikad vremena.
***
Stjepan me nazvao tjedan dana kasnije. Glas mu je bio pomalo posramljen, ali i odlučan: već je donio odluku, sad samo mora ispuniti formalnosti.
– Mirjana, moramo razgovarati.
– Govori.
– Radije bih osobno.
– U redu. Kad ti paše?
Možda je očekivao nešto drugo: suze, molbe, pitanja. Nisam mu to dao.
– Sutra u dva? Doći ću kući.
– Može.
Došao je točno u dva. To mu je oduvijek bila odlika, ponosio se točnošću. Stavio sam vodu za čaj samo da imam nešto raditi rukama. Nisam pokušavao stvoriti ugođaj.
– Dobro izgledaš, – rekao je.
– Hvala.
– Mira… ne bih da misliš…
– Stjepane, molim te, bez uvoda. Reci što želiš.
Pogledao me, zastao na mom tonu.
– Hoću razvod. I službeno. Oboje smo odrasli, nema smisla odugovlačiti.
– U redu.
– U redu?
– Neću ti praviti probleme.
– Brinut ću o tebi. Ostavit ću ti stan. Davat ću ti novce. Neće tebi ništa faliti.
– Davat ćeš novce, – ponovila sam, po tko zna koji put zadnjih dana.
– Pa da. Nisam radio. Trebat će ti za život.
Voda je zakipjela. Polako sam natočio čaj.
– Stjepane, sjećaš li se kad je tvoja mama bila bolesna? Tri godine sam svaki tjedan išla kod nje. Dala bih injekciju, nabavila lijekove, pričala s doktorima. Ti si bio zauzet.
– Naravno da se sjećam.
– A kad je Lana rodila drugo dijete i bilo joj je loše? Živjela sam kod njih mjesec dana, spremala, čistila, ustajala noću.
– Mira, što želiš reći?
– Samo to: kažeš “davat ćeš novce”, kao da činiš mi milost. Kao da ništa nisam radila, kao da sam bila parazit.
Htio je nešto reći, odustao.
– Nisam to mislio.
– Znam. Htio si biti velikodušan. Ali ne trebaš mi davati novce. Želim svoj dio imovine, to je pošteno. Ali nemoj da ispadne milostinja. Dvadeset šest godina sam brinula za dom, djecu, tvoje goste, sve. Nisam vikala, nisam zahtijevala. Vodila sam kuću, odrekla se karijere jer si rekao: “Što će ti to, ja ću zaraditi.” Pristala sam. Ne žalim zbog toga. Ali neka se zna to je bio posao. Ozbiljan posao. I bila sam dobra u njemu.
Kuhinja je utihnula. Gledao je u stol.
– Nikad nisam rekao da si bila loša.
– Rekao si da ćeš se “brinuti”. Kao o djetetu. Nisam dijete, Stjepane. Imam pedeset osam.
Ustao je, prišao prozoru. Oskoruša je vani i dalje stajala čvrsto i mirno.
– U pravu si, – tiho je rekao. – U pravu si, Mirjana.
I meni je bilo čudno to čuti.
– Dogovorimo se s odvjetnicima, – predložio je. – Bez ružnih scena.
– Slažem se.
Krenuo je na vrata, zastao još jednom.
– Mira. Ja… – zastao je.
– Ne treba ništa reći. Idi.
Dugo sam sjedila za stolom, pa poslala Vedrani poruku: “Dogovoreno je. Rastajem se. Sve je u redu.”
Brzo je odgovorila: “Bravo ti. Sutra dođi u dućan da ti pokažem nove konce, voljela si vez.”
Nasmiješila sam se. Stvarno sam nekad voljela vez. Prije trideset godina.
***
Dva tjedna sam provela u čudnom raspoloženju. Niti loše niti dobro, jednostavno mirno. Kao da su me izvadili iz slike i stavili na stol, a ne znaš kamo bi.
Otišao sam Vedrani u trgovinu. Zvala se “Konac za iglom” i bila u prizemlju obične zgrade. Mirišljalo je po drvu i vuni. Police pune prediva, platna, papira, konaca. Prolazio sam prstima po stvarima. Mohair. Pamuk. Svila za vez. Osjećao sam se kao da iznutra polako otapam.
– Vidi ovo, – Vedrana mi pruži okvir sa zategnutim platnom. – Ovo je za početnike, ali možeš i teže.
– Ja znam vez, – rekao sam.
– Znao si. Prije trideset godina.
– To se ne zaboravlja.
– Vidjet ćemo, – nasmije se Vedrana.
Kupio sam platno, konce i igle. Došao doma, sjeo uz prozor, dugo proučavao nacrt. Započeo. Prvi šavovi neravni. Par puta sam krenuo ispočetka, sporije, koncentriranije. Prsti su polako pamtili.
Proveo sam tri sata vezući, i ni ne primijetih vrijeme.
Bio je to dobar osjećaj. Čudno dobar.
***
Matko se javio krajem listopada. Prošlo je mjesec i pol od razgovora sa Stjepanom.
– Mama, bok. Kako si?
– Dobro. Ti?
– U redu. Razgovarao sam s tatom. Rekao je da si odbila njegovu pomoć. Istina?
– Nisam odbila svoj dio. Odbila sam “njegove novce” kao milostinju.
– Mama, to je praktično. Ne radiš, trebaš sredstva.
– Matko, imam pedeset i osam, ne osamdeset. Mogu raditi.
– Što ćeš raditi?
Dobro pitanje. I sama sam se to pitala. Napustila sam treću godinu glume radi braka. Povratka nema. Ali jezike sam uvijek voljela. Francuski sam nekad dobro govorila. U zadnje vrijeme gledala francuske filmove, ponešto razumijem.
– Još ne znam, – pošteno sam rekla. – Nešto ću naći.
– Javi ako trebaš pomoć.
– Hoću. I nemoj me spašavati, ne utapam se.
Malo je šutio.
– Dobro, mama. Nazovi kad god.
Nakon tog razgovora izvadila sam stare bilježnice. Negdje iza zimskih džempera bio je notes s francuskim riječima, iz studentskih dana. Otvorila sam ga oprezno. Rukopis brz, mlad, samouvjeren. Kao da je pisala druga osoba.
Možda i jest.
***
Odvjetnik je bio Mirko Radić, stariji gospodin, smiren i sve je postavljao profesionalno.
– Vaša prava su zaštićena, Mirjana Ivanović. Bračna stečevina se dijeli pola-pola. Stan, vikendica, računi. Pitanje je samo koje što uzima.
– Meni treba stan, – rekla sam. – Ovaj stan. Navikla sam na njega. On je sam predložio.
– Onda on uzima vikendicu ili isplatu.
– Tako je. Nema svađe.
Odvjetnik me pogledao preko naočala:
– To je rijetkost.
– Znam.
– Pripremamo papire. Za mjesec dana.
Izišla sam van, bio je tihi studeni, još bez snijega, oblačno ono svjetlo kad je nebo nisko, zrak težak. Šetala sam ulicama, dugo i mirno. Nisam bila u Zagrebu, nego u Varaždinu, mom rodnom gradu. Tu sam sve znala gdje je najbolji kruh, gdje ljeti procvjetaju stare jabuke, gdje zimi sjede crvendaći.
To je isto bilo nešto moje skromno, ali stvarno.
Svratila sam u malen kafić, naručila kavu i štrudlu s jabukama. Sjedila sam uz prozor i gledala ulicu. Nisam mislila ni na što posebno. Samo sam bila tu. Pila kavu.
Shvatila sam da dugo to nisam radila samo sjedila tako.
Za susjednim stolom dvije žene mojih godina srdačno su se smijale. Jedna s prelijepim šalom. Druga, velike, okrugle naočale. Gledala sam ih i pomislila: Tako izgleda kad žena jednostavno živi. Sretan, ne silom, ne po rasporedu. Samo živi.
Dopila sam, ostavila napojnicu i izašla.
***
U prosincu se javila Lana. Glas joj je bio drukčiji, bez napetosti.
– Mama, dolazim ti za blagdane. Sama, bez Frana i djece. Mogu?
– Naravno. A oni?
– Kod njegovih. Želim malo kod tebe. Pauza. Mama, bila sam u krivu. Na početku sam mislila da vas treba nekako pomiriti, popraviti situaciju. A onda sam shvatila da nije na meni da to radim.
– Lana…
– Ne, pusti. Mislila sam da ćeš biti izgubljena. Da nećeš uspjeti sama. Navikli smo da tata sve vodi. A ti si kao nekako… – stane.
– U sjeni? upitam.
– Otprilike. Ali nisi se izgubila. I to me, zapravo, promijenilo.
– Kako?
– Počela sam misliti na sebe. Što ja želim. Ne Fran, ne djeca ja.
– Zvuči sebično?
– Ne. Zvuči kao… pronaći sebe.
Razgovarale smo još sat vremena. O njezinoj djeci, poslu, želji da nauči slikati, koju je stalno odgađala. Dok sam je slušala, osjećala sam nešto blisko, neko prepoznavanje.
***
Lana je došla 29. prosinca. Donijela vino, sir, smiješne papuče. Okitile smo bor uz stare pjesme koje sam pronašao na internetu. Obje smo se smijale kad sam brkao aplikacije.
Bilo nam je lijepo. Pravo lijepo.
Za Novu godinu pozvali smo Vedranu. Donijela je pite i staklenku kiselih krastavaca. Nas tri za stolom, čaše vina, priče ne o Stjepanu, nego o tome gdje bismo željele putovati. Vedrana sanja o Gorskom kotaru, Lana o moru, a ja o Parizu.
– U Pariz? iznenadila se Vedrana.
– Učila sam francuski Želim vidjeti što mi je ostalo.
– Sama?
– Valjda. Ili možda s nekim Tko zna.
Lana me gledala dugo.
– Promijenila si se, mama.
– Već drugi koji mi to kaže.
– Prvi je bio tata?
– Da.
– I kako to zvuči od njega?
– Kao prijekor. Kao da sam prekršila pravila igre.
– A sad?
– Kao pohvala.
Vedrana podiže čašu:
– Za žene koje lome pravila!
Zazvonili su prvi vatrometi. Nova godina je došla, a meni se činilo da prvi put dočekujem nešto svoje, nečije tuđe svoje.
***
U siječnju sam se prijavio na tečaj francuskog. Malena škola blizu stana. Grupa šarena: dva studenta, gospođa četrdesetak, koja je planirala preseliti, i stariji gospodin Petar, koji je htio čitati Flauberta u originalu.
– Pohvalno, – veli mladi učitelj Darijo, vidno iznenađen generacijama.
– Sve što radiš za sebe, vrijedno je, – veli Petar.
Slažem se.
Nije mi išlo lako. Više sam zapamtila nego što sam mislila, ali gramatička pravila izmiču. Radim greške. Dugo nisam ništa radio prvi put, nisam imao gdje pogriješiti i krenuti iznova.
Nakon treće lekcije Darijo me zaustavi:
– Mirjana, lijep vam je izgovor. Otkud?
– U mladosti sam učila.
– Samo nastavite. To je važnije nego se čini.
Vraćajući se kući, razmišljao sam taj izgovor bio je u meni. Samo ga nitko nije trebao.
***
Papire o razvodu potpisali smo u veljači, kod odvjetnika, bez riječi i pompe. Stjepan je izgledao umorno. Ja valjda drukčije nego je očekivao.
– Kako si? pitao je na hodniku.
– Dobro.
– Stvarno?
– Da.
Pogledao me dugo. Nije to bila ni krivnja ni žaljenje; više kao neka zbunjenost, valjda je očekivao drugo.
– Upisala si nešto? Vedrana mi je rekla.
– Francuski. I akvarel.
– Akvarel? Pa nikad nisi slikala.
– Nisam. Ali sad hoću.
Klimnuo je, ogrnuo kaput. Na izlazu još jednom zastao.
– Mira, ja… – opet je zastao, kao u našoj kući.
– Stjepane, dobar si čovjek. Samo se nismo poklopili. Ili jesmo, ali ne u svemu. Živi dobro.
Gledao me dugo, pa izišao.
Zadržao sam se u hodniku. Vanjska vrata, snijeg, prolaznici žure. Običan dan. Nakon dvadeset šest godina, ostao sam sam. Mislio sam da će biti spektakularno, ali zapravo je bilo tiho.
Izišao sam van, miris snijega, svježi zrak. Podignuo sam lice prema nebu. Snijeg se topio čim me dotakao.
Pošao sam polako doma. Kroz park, bez žurbe.
***
Akvarel mi je išao teže od jezika. Boja bi pobjegla, sve se zamuti, papir se zgužva. Profesorica, gospođa Sanja, uvijek nježna, samo bi rekla:
– Ne pokušavajte siliti. Boja ne voli to.
– A što voli?
– Vodu, povjerenje. Stavite vodu, stavite boju. Pustite je.
Pokušavao sam. Nije išlo. Onda malo bolje. Papire sam stavljao sa strane. Nesavršene, šašave, često neuredne. Ali moji su.
Jednom Sanja stoji uz mene, gleda list oskoruša u dvorištu. Crveni grozdovi, siva pozadina.
– Ovo je stvarno, – kaže.
– Krivo.
– Krivo ne znači da nije stvarno.
Pogledao sam drvo kroz prozor. Na papiru je drukčije. Moje oskoruša, kakvu ja osjećam. Ta razlika je važna.
***
U proljeće je Lana došla s djecom i suprugom. Tjedan dana kod mene. Navečer nas dvoje, dok su djeca spavala i Fran gledao TV, sjedimo u kuhinji.
– Jesi li sretna? pitala je ona jednom.
– To je teško pitanje.
– Zašto?
– Prije sam mislila da znam što je sreća: lijepa kuća, obitelj, red. Sad… ne znam. Dobro mi je, ali to nije nužno sreća.
– Pa što je?
Razmislio sam.
– Dan kad se probudiš i znaš da je ispred tebe dan koji je tvoj. Ne po tuđem rasporedu, ne na zahtjev drugih. Tvoj dan. Zvuči čudno?
– Ne, – tiho je rekla. Ne zvuči.
– Razmišljaš o sebi?
– Više nego prije. Upisala sam tečaj crtanja. Kao ti.
– Stvarno?
– Da. Akvarel. Nedjeljom. Na početku se Fran ljutio, sad je navikao.
Gledao sam Lanu. Pametna, povučena, uvijek malo u sjeni svog muža. Kao što sam i ja bio dugo u sjeni svog.
– Lana, – rekao sam, – ne moraš kroz mene prolaziti moju priču.
– Ne prolazim. Učim od tebe.
– Od mene?
– Učinio si što nisam mogao zamisliti. Nisi se slomio, nisi ogorčen, nisi tražio da mi brinemo za tebe. Samo si počeo ispočetka. U pedeset osmoj.
Dugo sam šutio, pa se nasmiješio.
– Nisam znao da tako to izgleda izvana.
– Upravo tako.
– A iznutra znaš li kako? Strašno. Kad shvatiš da ni polovicu sebe ne znaš. Da ne znaš bez razmišljanja ni omiljenu boju reći.
– A sad znaš?
– Sad znam. Plava. Ona plava iz akvarela.
Lana se nasmiješila. Zagrlila me, snažno, kao Vedrana na početku.
– Bravo ti, mama.
– I ti.
***
Ljeti je Vedrana predložila zajedničko putovanje u Gorski kotar. Deset dana, mala grupa, slobodan raspored.
– Nikad nisam putovala bez Stjepana, – rekao sam.
– Znam. Zato i nudim.
– Nisam za ruksake i šatore.
– Kućice. S normalnim krevetima. Ideš?
Razmislila sam tri dana. Pristala sam.
Gorski kotar je bio drugi svijet. Jezera poput zrcala. Visoke bukve. Tišina, ali ne pusta, već puna šuma, vode i ptica.
Ponesem i akvarel.
Svako jutro slikam. Nije savršeno, ali je moje. Osjećam to.
Četvrtog dana, sjedila sam kraj jezera i odjednom shvatila nešto bitno.
Nisam mislila na Stjepana. Ni malo. Ne zato što se tjeram, nego zato što nema više potrebe. Priča je gotova. Nema mržnje ni praštanja samo kraj. Kao kad zatvoriš knjigu i staviš na policu.
Novo i dobro.
Vedrana je stala iza mene, pogledala sliku:
– Lijepo je.
– Stvarno?
– Bome bih ga objesila doma.
Pogledala sam list: jezero, drveće, magla. Malo zbrčkano, ali živo.
– Možda i budem, – rekao sam.
***
U rujnu sam navršila pedeset devet. Skroman ručak Vedrana, susjeda Irena s kojom sam se iznenada zbližila, dvoje iz grupe za akvarel. Lana je preko videopoziva čestitala, djeca mahala crtežima.
Gledam ih na ekranu vesele, glasne, porodično razbacane. Osjećam sreću, i to ne mirnu, nego bučnu, stvarnu.
Matko je poslao novac i poruku: “Sretan rođendan, uskoro dolazim.” Nasmiješio sam se. Njega baš treba takvog.
Vedrana je podigla čašu.
– Za Mirjanu, ženu koja je u godinu dana postala svoja.
– Oduvijek sam bila svoja, – pobunila sam se.
– Nisi. Sad jesi.
Neću se svađati. Možda je u pravu.
***
U listopadu sam stavila na zid svoju sliku iz Gorskog kotara. U ram. Nad kauč. Prije je tamo visio veliki print koji je Stjepan birao, neutralan, sladunjav. Skinula sam ga, pa stavila svoje jezero.
Gledala sam ga dugo. Nije savršeno, ali je moje. Moje viđenje. Moj trenutak.
Možda to i jest pravo bogatstvo nije važno je li lijepo, nego da je tvoje.
Zazvonio je telefon. Nepoznat broj.
– Halo?
– Mirjana Ivanović? Ovdje Darijo iz škole jezika. Oprostite na smetnji, ostavili ste broj. Pokrećemo klub konverzacije srijedom navečer samo razgovor na francuskom. Ako ste zainteresirani…
Gledala sam u akvarel. Jezero, magla.
– Jesam. Zapišite me.
Studeni je došao tiho. Vraćala sam se s jezika, u vrećici knjiga – francuski roman, uzela naslijepo, po naslovnici, po osjećaju.
Ispred zgrade stajao je Stjepan.
Primijetila sam ga tek na nekoliko metara. Stajao uz zid, spuštena kragna, izgledao je zatečeno, kao da dugo čeka.
– Bok, – rekao je.
– Bok, – odgovorila sam, bez nervoze.
– Mogu li porazgovarati s tobom?
Sekundu sam šutjela.
– Možeš. Idi gore.
Ušli smo, skinuo je kaput, sjeo na kauč. Pogledao akvarel iznad.
– Ti si to slikala?
– Ja.
– Lijepo je.
– Hvala.
Gledao je u akvarel, pa rekao:
– Mirjana meni nije uspjelo.
Samo sam čekala, nisam mu pomagala da nađe riječi.
– Martina mlađa je. Drugačija. Mislio sam da mi treba novi život. Ali zapravo umorio sam se. Ne od tebe. Od sebe. Od svojih godina. Pauza. – Nisam pitao što se dogodilo. Nisi tražila objašnjenja.
– Nije moje.
– Možda nije. Pogledao me. Ti si drugačija. Druga.
– Druga, – potvrdila sam.
– Ne znam objasniti. Mislio sam da ćeš uvijek biti tu. Uzeo sam te zdravo za gotovo.
– Stjepane, – tiho rekoh, – što želiš od ovog razgovora?
Pogledao je, dugo, pa spustio oči:
– Ne znam. Samo sam ti htio reći da sam griješio. Da nisam znao što imam.
Tišina.
Van prozora oskoruša. Ogoljele grane. A ipak stoji, sigurna u sebe.
– Čujem te, – rekla sam. Hvala što si rekao.
– I to je to?
Gledala sam ga velik, umoran, zbunjen, a dvadeset šest godina bio je moj oslonac.
– Stjepane Sad čitam romane na francuskom. Polako, s riječnikom, ali čitam. Slikam. Putujem. Idem na konverzacijski klub. Spavam otvorenog prozora jer mi tako odgovara. Jedem što mi se jede. Zastala sam. Ne ljutim se. Za sve što si mi dao hvala. Ali pokazao si mi i nešto drugo da predugo nisam živjela svoj život. I to je vrijedno.
– Hoćeš li da se vratiš? tiho upita. Čudno mu i samom to zazvuči.
Gledala sam ga, pa u sliku, pa oskorušu.
– Stjepane, imam pedeset i devet. Prvi puta nakon dugo vremena osjećam da živim. Stvarno. Pauza. Ako hoćeš čaj, skuhat ću.
Ustala sam, otišla u kuhinju, gledala kroz prozor kako starica u plavom kaputu opet hrani golubove.
U sobi je bilo tiho. Zatim je škripnuo kauč, čuo sam korake.
Stjepan stane u vrata:
– Mirjana reci mi samo jesi li sretna?
Čajnik proključava, polako, sve jače. Oskoruša vani stoji, zasad gola, ali kao da je to ne dira.
– Učim, – kažem. Učim biti sretna. Teže je nego što zvuči. Ali učim.
Duže smo se gledali. Dvoje ljudi, na kuhinji koja je bila zajednička, a sad je samo moja.
– Dobro je to, – napokon tiho reče. Dobro je, Mira.
Čajnik je proključao.
Dnevniče, shvatio sam, još uvijek je moguće otkriti tko si, čak i kad misliš da ti je život već uokviren. Važno je naučiti voljeti sebe, radovati se sitnicama pronaći svoj glas, svoje boje, svoj ritam. Svatko od nas može ponovno izabrati što znači biti živ.
