Ajme, ovo ti moram ispričati onako kako je bilo, pa slušaj…
Marina sjedi za kuhinjskim stolom, lista račune, tipka po kalkulatoru, a brojevi uvijek izlaze isti, samo ti raste nervoza u grudima. Struja, voda, internet, hrana, prijevoz, Andrijina odjeća mali raste pa mu svaki mjesec pucaju traperice na koljenima. Odgurne račune, poklopi čelo rukama koje drhte od umora. U tom trenu zazuji mobitel na stolu. Poruka od profesora matematike: «Marina, podsjećam da do petog treba platiti rujanske sate. Dvije stotine eura. Hvala.»
Dvije stotine eura. Zatvori oči, duboko udahne. Gdje da ih nađe, kad i kad sve pokrije jedva joj ostane sto, možda sto pedeset eura do kraja mjeseca? A Andriji još trebaju bilježnice, olovke, ruksak novi. Stari je gotov, raspada se na šavovima.
U hodniku se začuje škripanje brave. Ante se vratio s posla. Čuje ga kako skida tenisice, vješa jaknu. Ulazi u kuhinju, baci torbu na stol i izvadi kovertu s novcem. Ne pogleda je, samo odvoji tri novčanice po sto eura i odloži sa strane.
Ovo je za mamu, kratko kaže. A ti pokušaj razvući ostatak, kao uvijek.
Nešto u Marini pukne, možda ta zadnja nit tolerancije što je cijela ova godina visila i polako se krhala.
Ante, reče tiho, ali jako mirno Treba platiti profesoru matematike. Dvije stotine eura za rujan.
Odakle? okrene se prema njoj, oči umorne, nema ni iznenađenja, ni suosjećanja, samo praznoća. Vidiš koliko je ostalo.
Vidim. Već godinama gledam isto. Marina ustaje od stola. Svojoj mami svaki mjesec daješ tristo eura. A za sina nemaš ni pola od toga.
Nemoj sad, prijeđe Ante rukom preko lica. Imao sam grozan dan, umoran sam.
A ja nisam? glas joj zadrhti. Meni nije dosta stalno krpati kraj s krajem? Brojati svaku lipu? Zbrajati jesmo li za kruh skupili, dok ti pola plaće šalješ nekome tko ima svoju mirovinu?
Ona ima samo četiri stotine eura! povisi Ante glas. Od toga četiri stoji mjesečni stan! Što da živi od zraka, od preostale dvije?
A na što mi da živimo? Marina mu priđe, glas drhti ali u očima gori inat. Što će biti s Andrijom? Neće proći maturu bez nekoga tko će mu objasniti zadatke. Hoćeš da si uništiš budućnost svog sina?
Moja mama mene sama podigla! vikne Ante. Sama! Kad je stari otišao, imala je trideset i pet, radila dva posla da bi ja završio faks i postao inženjer! Sve joj dugujem!
A sad sin ti mora patiti zbog tvog duga roditeljima? Marina osjeti knedlu u grlu, suze joj peku oči. Mora platiti što si ti dužan prošlosti?
Nije to dug! To je ljudskost! Ante zgrabi onaj koverat i trpa ga u džep. Šta ti hoćeš, da umre od gladi? Sebična si!
Sebična sam?! Marina odstupi ko da ju je udario. Ja, koja punim dvije knjižnice da kupim kruh? Kupujem si cipele jednom svake dvije godine? Sebična sam ja?
Ti to ne možeš shvatiti! Ante okrene leđa i ide prema kupaoni. Ona je stara, bolesna, sama! Nema nikoga osim mene! A vi imate mene!
Imamo? upita Marina tiho njemu u leđa. Čini mi se da si već odavno nestao. Ostala je samo isplata i pola toga ide tvojoj mami.
Ante stane na vratima kupaonice, ali ne okrene se.
Ne mogu je ostaviti samu, kaže slomljeno. Ne mogu. I neću.
On ulazi. Vrata za njim zalupila. Marina pada nazad na stolicu, poklapa lice rukama. Ramena joj se tresu, ali ne buči ni zvukom, želi da Andrija ne čuje, soba samo metar dalje.
Ali, mali nije spavao. Sjedio je na krevetu, privio koljena uz prsa, slušao svaku riječ. Sve ga stegne u prsima kao kad te netko zgrabi i ne pušta disati. Svađa je zbog njega. Zbog profesora, onog što mu treba. Zbog novca kojeg nema.
Prisjeti se prošle godine kada je tati rekao za novi mobitel, jer stari crknuo. Ocu su bile oči upale od umora, samo je promrmljao: Izdrži još malo, sine. I izdržao je. Pola godine, dok mama nije svaki cent srezala i kupila najjeftiniji smartphone. Vidio je koliko joj je značila njegova sreća i koliko joj je suza tad stajalo u očima.
Nije htio biti nikome teret. Nije više htio svađe. Možda mu stvarno ne treba profesor? Možda će moći i sam, više učiti, naći nešto na internetu, nekako će. Samo da ih više ne čuje kako se svađaju.
Ujutro Marina šuti dok sipa zobene pahuljice svakome. Ante sjedi prekoputa i lista novine, ali vidiš da ih ne gleda. Andrija muti žlicom po kaši, ne diže pogled.
Mama progovori napokon tiho. Ne treba meni profesor, ja ću se sam pripremati.
Marina stane s kutlačom u ruci, skameni. Gleda ga sitna ramena, pognuta glava, nešto joj u duši presiječe.
Andro započne tiho.
Stvarno, mama. Ja ću sam. On podiže pogled i ima onu neku odraslu odlučnost u očima, da sam se naježio dok sam slušao. Nemojte se svađati zbog mene.
Nije ni zbog tebe promuca Marina.
Naravno da nije, Ante odloži novine, pogleda u njega i na tren mu lica puca od boli. Naći ćemo način. Naći ćemo novac, obećajem.
Gdje? pita Andrija, bez ljutnje, samo umorno. Tata daje baki. Mama dobije za kruh. Gdje ćete naći?
Ante otvori usta, ali ne zna što bi rekao. Marina samo što ne zaplače ponovno, okrene se štednjaku kao da miješa kašu.
Nakon doručka, Andrija ide u školu. Ante opet na posao. Marina ostaje sama, sjedne, izvuče kalkulator. Možda kad bi još više srezala hranu? Manje mesa, više makarona, riže, leće? Ali mali raste; treba mu hrane! Možda da traži još neki posao? Ali već sada radi dan-noć, mrtva ulazi u stan.
Uzme mobitel i zove najbolju prijateljicu.
Svjetlana? Ja sam. Mogu navratit do tebe?
Svjetlana joj otvori vrata, dočeka vrućim čajem i pogledom punim razumijevanja. Sjednu za kuhinjski stol, Marina priča i priča o svađi, o Andriji, o osjećaju bespomoćnosti.
Pa on tebe stavlja da biraš između njegove mame i djeteta, zaključi Svjetlana. I uvijek bira nju.
Probala sam pričati s njom, kaže tiho Marina. Zna ona sve, priča joj Ante.
Da probaš ozbiljno popričat s njom? predloži Svjetlana oprezno. Možda joj stvarno nije jasno koliko para fali.
Zna ona, Marina se nasmije gorko. Dobro zna, sve zna.
Onda mu reci ili će smanjiti, ili ti odlaziš. Svjetlana joj stisne ruku.
Ne mogu, odmahuje Marina. To je njegova majka. Odgojila ga sama, bolesna je Ne mogu reći biraj ona ili mi.
A kako on može tražit da ti i Andrija patite? uporno Svjetlana. Znaš da je ovo ćorsokak, nema kraja tu, ne može tako više.
Ćorsokak. Baš ta riječ. Marina se poslije toga vuče doma i gleda kroz prozor. I samo razmišlja što napraviti, kako iz ovog začaranog kruga?
Dvadeset godina su zajedno. Prve godine bili sretni teško je bilo, ali nekako su gurali. Onda je Anica, njegova majka, otišla u penziju. Krenula je s porukama: Ma nema dovoljno za režije i lijekove, sine, možeš li mi dati sto eura?, pa dvjesto, pa tristo eura, i svakih mjesec sve više. Cijelu jednu prosječnu hrvatsku plaću.
A onda ti dođe vrijeme pola domaće obitelji više ne jede meso zbog inflacije, samo da baka ima za lijekove. Niti Andrija može na natjecanje, niti ruksak kupiti, sve ide baki.
Jednog popodneva, kad je Ante bio na poslu, a Andrija u školi, Marina sjeda u tramvaj i vozi se skroz na drugi kraj Splita, do male, stare mamine garsonijere na petom katu bez lifta. Srcu joj lupa, noge klecaju Što da kaže toj ženi?
Pozvoni. Otvori Anica, sitna, savijena, u iznošenoj kućnoj haljini. Malo iznenađenje, malo sumnje na licu.
Marina? Je li sve u redu? S Antom nešto?
Sve ok, mogu li ući? Morala bi s vama popričati.
Anica ustukne, propusti je unutra. Stan čist, ali osiromašen, star namještaj, izlizani tepih, na stolu kutijice s lijekovima pola place samo na to ide.
Sjedni, Anica pokaže stolicu. Hoćeš čaj?
Ne, hvala. Marina sjeda i stisne ruke. Moram s vama o novcu.
Anici se lice smrknulo.
Što s novcem?
Onim što vam Ante daje. Svaki mjesec. Tristo eura.
Pa što? u glasu leden ton. To je moj sin. Želi pomagati.
Razumijem, ali mi više ne možemo pokriti troškove. Andriji treba instruktor. Dvije stotine eura mjesečno. Nemamo.
Kakve to veze ima sa mnom? Anica se uspravi koliko joj leđa dopuštaju. Nisam ja kriva što ne znate s novcem.
Kako da znam? Pola ode vama! A imate i mirovinu!
Četiri stotine! Dvjesto ode na stan! Ostalo na lijekove! Pogledaj! Mahne rukom prema stolu s kutijama. Samo Plavix stoji pedeset eura mjesečno. Svaki dan ga pijem.
Ali mi imamo dijete! Godine lete, školu treba završiti, nema mu budućnosti ovako!
A ja trideset godina davala za svog sina da postane čovjek! I sad mi netko govori što da radim? Anica podigne ton.
Živimo na granici, Anice, nije normalno da cijela obitelj pati zbog vas. Marina ustaje, glas toplo, ali tužno puca. Sve puca po šavovima.
Hoćeš li da me ostavite umrijeti, je li? Moj sin zna što je dug. Neće me godinama ostaviti.
Dug prema roditeljima ne smije ubiti dug prema vlastitom djetetu, tiho kaže Marina.
Vi mladi ćete uvijek nekako zaraditi, odvraća Anica ledeno. Ja sam svoje dala. Neću valjda zadnje godine preživljavati od par sardina?
Zna, Marina, da dalje nema što reći. Ustane, ispriča se i iziđe. Van opet kiša, ali briga je veća od svih kapi na licu. Sad je sukob otvoren, sve jednako zapetljano možda i gore.
Dođe kući, Ante je ušao iza nje, skida jaknu, a ona samo počne bez puno okolišanja.
Bila sam kod tvoje mame.
Zašto?
Popričati.
O čemu?
O novcu.
Ante sklopi oči, izdahne duboko.
Nisi smjela.
Jesam. Ja sam ti žena i majka tvog djeteta. Imam pravo pričat o onom što nas ubija iz mjeseca u mjesec.
Rasplakala si je zove me na posao usred dana. Kaže ti hoćeš da je ostavim.
Ne želim da je ostaviš. Samo želim da shvatiš: ovako više ne možemo.
A ja mogu? Ante povisi glas. Misliš da mi je lako? Raspadam se između svih vas! Znam da si u pravu! Ali ne mogu ostavit svoju majku!
Što ti je bitnije: obitelj ili roditelji? pita Marina tiho. Iskreno.
Ante šuti. Sklopi ramena, ne zna što bi. Ili zna, ali se ne usudi reći naglas.
Dani prolaze, napetost narasta. Više ni ne pričaju normalno, Andrija sav uvučen u sebe, pokušava sam učiti, ali bez pomoći ne može. Marina nađe oglas za povoljnijeg profesora, studentica, duplo jeftinije, ali čim je sjela kod nje sakapirala da nije ono što Andriji treba. Mali treba ozbiljnog profesora.
Vrtjela Marina svoj kalkulator, i nema zlatne sredine. Sati matematike koštaju skoro kao bakina pomoć, a para nema ni za jedno.
Pred kraj kolovoza, dok se noćom lampice pale po Splitu, Marina se prisjeća sve planove su gradili zajedno. On je bio onaj istinski nježni mladić, skupa zamišljali dom, djecu Negdje je to sve nestalo kad je otac od Anice umro, kad su pozivi svaki dan krenuli, kad su problemi s tlakom i srcem došli na red. Ante nije mogao reći ne. Osjetila je da on postaje samo stroj za financije.
Ima i prema njoj, i prema Andriji obaveze, ali zašto toga nije svjestan?
Sljedeće večeri Marina predloži hajmo izračunati koliko si već dao.
Osam godina, kaže Ante.
Osam godina puta tristo eura mjesečno to ti je skoro trideset tisuća eura.
Ante se iznenadi.
Znaš li koliko je to? Za te novce smo mogli kupiti garsonjeru. Platiti Andriji fakultet. Ili bar spavati mirnije.
Želiš reći da sam pogriješio što sam joj pomagao? ljuti se Ante.
Samo kažem da si dug otplatio s kamatama. Možda je dosta?
Kako da joj to kažem? Da nema više?
Reci da škrtariš. Da moraš smanjiti. Na sto eura, kaj je i više od pola penzije.
Uhvatit će je nervoza, liječnici, lijekovi Ante odmahne. Ne može izdržati.
A mi hoćemo? Marina tiho. Još malo pa nas nema, Doma više nema. Brak se ruši.
Šuti Ante. U Andrijinoj sobi se ugasi svjetlo mali pokušava zaspati, ali nema sna u tom domu.
Ako ti ne odlučiš, ja ću kaže Marina.
Što to znači?
Dat ću otkaz, naći neki pravi posao. Radiću za veće pare, platiti profesoru što treba.
Gdje ćeš ti raditi, imaš 40, knjižnica ti je cijeli CV.
Naći ću nešto. Prodavač u trgovačkom centru, čistačica, vozačica Glova, briga me. Ali djetetu ću pružiti šansu.
Ante ju pogleda prvi put s nečim kao poštovanjem, ili strahom.
Kad ćeš živjeti, tako?
Kad živim sad? Samo krpam, preživljavam. Možda bar dobijem cilj.
Ode ona iz kuhinje ostavi ga da razmišlja.
Par dana nema ni riječi. Ante dolazi još mrzovoljniji. Marina šalje molbe okolo. Andrija šuti, radi zadaće, podočnjaci do poda.
Dođe prvi rujna Andrija kreće u drugi razred srednje. Marina ga prati na autobus, gleda kroz suze, mali sad skoro viši od nje.
Vraća se doma, gleda oglase. Trgovina tehničkom robom tražimo prodavača, 25.000 kuna. Pošalje CV.
Popodne zovu može intervju sutra. Marina dođe, kraj nje mlada šefica, pita ima li iskustva.
Nemam, ali brzo učim.
Možeš doći idući tjedan.
Radiš cijeli dan, dva dana za redom dvanaest sati na nogama, svaki drugi dan kod kuće nisi. Ali bolje to nego ništa.
Nazove Ante:
Našla sam posao. Dvije i pol tisuće eura.
Jesi sigurna? To ti je nešto sasvim drugo.
Sigurna, počinjem u ponedjeljak.
Znači, sama si odlučila.
Da, kad ti nisi mogao.
Marina se vraća busom. Nema ni radosti, ni olakšanja, samo praznina. Zna da nije to rješenje ali trebala je podvući crtu.
Subotom Ante puni omiljeni koverat. Trostruko broji stotinarke, ide prema vratima.
Odlaziš?
Idem.
Opet baki tristo eura. Kao i svaki mjesec.
Da.
A ja ću s ponedjeljkom stajati za kasom dvanaest sati da platim profesoru. Jer ti šalješ sve njoj, a ni za kruh nemamo.
Ante na vratima, zastane, pogleda ju. Lice krivnje, nemoći.
Marina, ja
Ne treba podigne ruku Marina. Samo idi. Ne zadržavam te.
On izađe. Ona se sruši na kauč, pokrije lice rukama.
Andrija dolazi tiho, sjeda pokraj mame.
Ma ne treba meni taj profesor, mama šapne.
Treba. Zaslužuješ šansu. Zaslužuješ znanje, život i menzu, i ja ću to dati makar radila dan-noć.
Ali izgorjet ćeš
Snaći ću se. Marina ga zagrli, poljubi ga u kosu. Stvarno budem.
Sjede tako, bez riječi, dok im se sunce polako spušta iza splitskih krovova.
Kasno navečer, Ante se vraća, izmučen. Sjedne, jaknu i ne skida.
Kako joj je? pita Marina.
Loše tlak skače. Treba nova terapija, tri stoji kutija.
Marina klimne, ništa ne odgovara.
Plače Kaže da joj je dosta života, da bi bilo bolje da ode
Što si rekao?
Da ju nikad neću napustit. Da ću pomoći koliko mogu.
Marina šuti. Nema više snage raspravljati.
Znači, ništa nije drukčije.
Ne mogu drukčije, Ante gleda u pod. Stvarno ne mogu.
Ni ja, Marina ispruži ruke preko stola. Ja više ne mogu gledati da naša obitelj pati. Zbog toga ću raditi.
Nije tako trebalo završiti
Ali je. Jer ti nisi mogao odlučiti, ili si odlučio, ne znam više.
Ode u sobu, zuri u strop, san joj pobjegao tko zna kamo. Cijela njihova priča stane u jednu rečenicu: muž pomaže majci na štetu vlastite obitelji. Kraj se ne vidi.
Ponedjeljak. Marina u trgovačkom centru, snaša se, pita, prolijeva kavicu s kolegicom iz Kaštela instrukcije: Uvijek smajl, nauči karakteristike uređaja, kupci su i dragi i strašni, ali budi pristojna. Proleti joj tjedan, noge joj otpadnu, okreće se navečer kući, pere ruke, hladni ručak na stolu, mali i muž šute, svi već siti.
Kako je danas bilo? Ante.
U redu. Samo sam umorna.
Andrija prinese čaj. Zahvalno se nasmiješi.
Kako škola?
Dosta toga za učiti. Mogu ja.
Sjede skupa, ali nitko baš ne razgovara kao da svaki zid u stanu pulsira od šutnje i boli.
Tako prođe tjedan-dva, privikne se na novi posao. Ante sve tiši, Andrija sitan u kutu s knjigama, podočnjaci kao u starca. Marina primi prvu plaću dvije tisuće i osamsto eura s bonusom. Nazove instruktora: Dva sata tjedno, matematička borba ide iznova.
Andrija se vraća pun entuzijazma. Profesor sve objašnjava, polako, jasno. Opet ima nade.
Ali odnos s Antom zategnut ko gusle, razgovaraju samo oko ajd kupi kruh, daj mi račun. Listopad, studeni, hladno. Marinina plaća odlazi na profesore i Andriju, hrana, računi, a Ante za baku i kredite.
I onda svima očekivani šok Anica završi u bolnici. Srčani. Brzo kirurgija, stentovi.
Privatno tristo tisuća kuna, po državno besplatno ali čekanje, Ante javi Marina slomljeno.
U redu digni kredit nema veze.
Još jedan kredit. Sad pet. Troškovi stalno rastu, nema kraja. Sve za ženu koju voli, ali više ne zna tko mu je pravi dom.
Onda, nakon operacije, dilema Anica se nije oporavila, Ante bi je preselio kod njih.
Ne. Marina jasno.
Treba joj pomoć!
Uzmi tetičnu pomoćnicu.
Za šta? Koje novce?
Nema, ali kod nas ne dolazi.
Ante je gleda kao neprijatelja.
Ti si bezdušna.
Možda, ali meni je dosta.
Koliko god muljali brojke, sedamdeset posto para ide u bolničke posjete i bakine lijekove, a njih troje žive, pa ni to.
Svadbe oko novca svaki dan:
Ante, treba na kruh
Nemam.
Moraš nešto sakupiti.
Nemam!
Siječanj, Andrija napiše probnu maturu dobar rezultat, instruktor nazdravlja i kaže ako ovako ide, upisat će faks. Marina plače od sreće, Ante se rasplače pored nje, samo tiho.
Proljeće, ništa bolje. Računi, računi Ružno ti gledati nekog koga voliš tako slomljenog.
I, evo ga, opet onaj isti dan Ante sprema koverat za Anicu. Marina zadnji put uzme snagu:
Opet joj nosiš tri sto eura?
Ne znam što ću drugo.
Bar jednom reci ne! Pokušaj biti otac ovom djetetu!
On pobijeli.
Hoćeš razvod?
Ne znam što hoću, samo da više ne mogu.
Dugo ga nije bilo, vratio se kasno s polovicom novca za mamu.
Plakala. Kaže neće imati za lijekove, morat će štediti na hrani.
Marina šuti.
Dođe svibanj, maturanti, nervoza. Andrija daje sve od sebe. I položi maturu s odličnim. Upisuje faks. Marina ga zagrli, suze joj lice orosile.
Uspjeli smo. Dao si mu šansu.
Jesmo sretno kliže Ante.
Ali znaš, i dalje imaš iste zidove, iste račune, ništa se zapravo nije promijenilo osim što su svi godinama stariji i umorniji.
Ante svako malo uzima koverat, odlazi do Anice.
Koliko nosiš?
Dvije stotine eura. Manje ne mogu, lijekovi skupi.
Marina više ne protestira. Nema snage ni za to. Pristala je na svoj dio sudbine.
Ante stane na vratima.
Marina? Oprosti
Za što?
Za sve.
Ode opet. Ona sjeda za stol, sklapa glavu na ruke. Andrija izlazi iz sobe, zagrli ju.
Bit će dobro, mama.
Hoće li? Ne znam. Samo zna da sutra opet sve iznova posao, računi, štednja, održavanje krpa da djeca imaju što za obući i pojesti. I tako, dan za danom, bez kraja.
