U tihim, maglovitim jutrima i svježim sumracima selo Brezovo u srcu Slavonije živjelo je po svojim, polaganim pravilima. Među mještanima posebno poštovanje uživala je Tihana Šimunović. To poštovanje bilo je tiho, ali čvrsto poput slavonskog hrasta. Govorili su za nju: Jakog je duha, uvijek drži do riječi, nikada se ne žali na posao. Udala se za Ivana Šimunovića čim je navršila osamnaestu. Godinu kasnije rodila im se Marica, a za njom i Andrijana.
Život pod istim krovom daleko je bio od bajke. Gost sa stola često je bio gorki špricer, a pred njegovom bocom slomio bi se i Ivanov karakter. Otići? To joj nikad nije palo na pamet ni njezini roditelji, pravi seljaci tvrdih navika, a ni susjedi, ne bi to razumjeli. Zar su pijani muževi nepoznanica na selu? To nije razlog za napustiti obitelj. Neke žene i bez muževa oru i dom i djecu i polje. A Ivan, kakav god bio, hranio je kuću barem tako. Tihana nikad nije bila tužibaba. Nosila je svoj teret tiho i s dostojanstvom koje je naslijedila od baka. Vrt joj mirisao na savršen red, podovi škripali od čistoće, a o mužu nitko ružnu riječ čuo nije.
Čini se da ju je i Ivan cijenio. Nije bio grubijan, ni riječi nije povisio, a kad bi ga pitali, uvijek je o ženi govorio s poštovanjem.
Zavidi ti pola sela, Tihana s glavom nagnutom i pomalo otrovno dobacivala je susjeda Mika. Ivan tebe čuva ko zjenicu oka. Ni galame, ni batina nije ti kao naši, što urliču po kućama.
Tihana nije odgovarala, ali ni suglasja nije bilo u njezinim očima. Naučena je bila jednoj jednostavnoj istini: izabrala si, idi tom stazom. Raduj se što ti je dano. I tako se radovala rijetkim nježnim riječima, a noću, kad je od Ivana miris alkohola štipao oči, stiskala je zube i zurila u mrak, slušajući kako im djevojčice dišu iza zida. Tada se tuga nekako tiho, ledeno spuštala iznutra, do samog grla.
Godina četrdeset prve donijela je rat. Sve su žene plakale ispraćajući muževe, a u dubini duše, Tihani je bilo sram priznati, nije osjetila golemo, razorno žalovanje. Ionako je bila sve u tom domu: otac, majka, radnik. Za mužem, slomljenim čašom, ostala je jedino suha praznina, gdje suze nisu imale što natopiti.
Ali, nije bila kamen. Pet godina uz njega, dvije djevojčice. Pa kad joj je sad, u četrdeset trećoj, poštar predao hladnu, službenu obavijest posmrtnicu srce joj nije puklo, već se, kao u mrazu, umotalo u tanki, tvrdi led. Oplakala je svoju tugu te noći u jastuk, da ne probudi cure, a ujutro je život opet od nje tražio svoje: peć treba naložiti, kokoši nahraniti, Maricu odvesti u školu. Tuga je čekala.
Kao da ga nisi ni voljela usudila se reći susjeda Kata, promatrajući Tihanu kako tiho i staloženo obavlja poslove. Tvoje žalovanje pretiho je, a već se znaš nasmiješiti među ljudima.
Što će meni ljudi suze brojati? tiho je odgovorila Tihana, gledajući kroz prozor u prazne gredice repica. Djecu treba podići, kuću držati. Priča se kako ni u gradu više nema kruha, pa će i k nama uskoro, sve će za hranu mijenjati. Tuga je iznutra. Nosiš je, ne pokazuješ svakome.
A rad te štiti od tuge? zadirkivala je Kata.
Štiti, jer moram razmišljati kako još više krumpira posijati, svinje prehraniti, krov popraviti da zimu preživimo. Kad sve to prođe, imat ću vremena i za tugu. Sad ga nemam.
Kata je slegnula ramenima. Nije razumjela, ali ni suditi nije mogla. Kako suditi ženu koja sama drži svoj mali svijet? Nikome nije bila zla, roditeljima je pomagala, djecu strogom ljubavlju odgajala. Cure su rasle vrijedne i fine.
Radila je na pošti kroz njezine ruke prolazile su sve brige i radosti sela. Za rata, najviše pismene koverte, tužna obavijest, pokoji paketić. A nakon rata, vratiše se i muškarci. Po Brezovu se tiho počelo šaputati: muški udvaraju Tihani, ozbiljno kao nikad udavačama.
Kažu da Josip Barišić, naš stolar, boluje za tobom prišaptavala je Kata pored pošte. Stalno šalje ono suho voće i med, samo da ima razlog doći, oko baciti.
Za sve mora imati povod nasmiješila se Tihana, vežući novine špagom. Pričaš gluposti, Kato.
Ma nije! Sama njegova teta Marica rekla: Neće ti Josip ni blizu, a brine ko dijete o svijeći na vjetru.
A što će mi mladoženja koji se boji riječ prozboriti? odmahnula je Tihana. Ostavi ti meni moje brige, ima ih dosta.
Pokušavali su je i drugi spojiti. Kći Udovca Antuna, onog što se šepav vratio iz rata, pokušavala ga dovesti Tihani pod izlikom pomoći. Tihana bi se samo nasmiješila tim pokušajima.
Što čekaš, ženo? gunđala je Kata. Cure žure za muževima, udovice čeznu za toplom rukom, a tebe ništa ne zanima.
Ništa ne čekam njezin je glas bio umoran i mudar. Ne treba mi netko samo da po kući sjedi. Jednom je bilo dovoljno: ni sreće, ni pomoći, samo još veća muka.
A na djecu misli nije odustajala Kata. Odrastaju bez očeve ruke.
Svake minute na njih mislim rekla je Tihana odlučno. Danas muškarci ne traže za koga bi skrbili, nego tko će brinuti za njih. Ne želim da moje cure tuđeg brinu, a zahvale nikad ne dobiju.
Oduzimaš i sebi i njima ženstvenu sreću uzdahnula je Kata, odlazeći.
Tihana ih je gledala za njima. Vrijeme ju je naučilo da se oslanja samo na sebe. Nije za nju bilo bajnih maštanja o sreći s muškarcem. Ono što joj je trebalo, popravak krova ili drva, može za nekoliko kuna svaki susjed napraviti. Sloboda joj je, makar bila gorka, vrednija od lažnog mira.
Godina 1948.
Marica je imala dvanaest, Andrijana jedanaest. Odrasle su uz maminu šutnju, nježnost skrivenu iza toplih džempera, urednih kreveta, strogog ali pravednog pogleda. I nije im trebalo ništa više.
Tad se pojavio stric Stjepan. Prvo su cure primijetile promjenu: majka je tiše pjevušila, osmijeh joj je trajao dulje, bila je nježnija, ponekad bi ih iznenada zagrlila. U kući je zazvonilo novo, tiho veselje.
Stjepan je došao iz osječkog kraja posjetiti staru majku i pomoći joj oko kuće. Doznao je da Tihani treba pomoć za popraviti trijem, pa se ponudio.
Tihana je bila navikla muškarcima dati jasne upute, drukčije bi zbrljali posao. Bila je stroga i prema Stjepanu.
Sve ću napraviti, domaćice, neboj se, nasmiješio se, a oko očiju su mu zaplesale borice od smijeha. Ti obavi svoje, ja ću ovo.
Ma ako te ne nadgledam, raspast će se cijeli trijem rekla je polušaljivo.
Samo ti budi tu, veselo je s tobom uzvratio je on. Lijepo je raditi pod tvojim pogledom.
Tihana se zacrvenjela, iznenađena nehajnim komplimentom. Pogledala je još koji trenutak, vidjela kako čvrsto i uredno postavlja svaku letvu, i povukla se. Nije imala što savjetovati sve je radio kako valja.
Pogledaj, slobodno preuzmi posao, rekao je pogledom. Trijem je bio čvrst, ništa nije škripalo.
Tihana je izvukla nekoliko novčanica.
Posao valja platiti.
E, ali ja bih radije tvoj čaj nego te kune rekao je s toplim pogledom. Ne mogu ja uzeti novce za to.
Gledaj ti njega rekla je ona bez ljutnje. A čajem ćemo se, naravno, počastiti.
I tako je uz šalicu žutog slavonskog čaja krenuo razgovor o krovovima, gdje nabaviti dobru šindru, o ranoj jeseni. Nije nudio cijenu, nije ni podcjenjivao njezine brige. Dapače, divio se što sve sama nosi. Prvo je Marica došla kući, tiha i povučena. Andrijana je pak brže stupila naprijed.
Ja sam Andrijana!
A ja Stjepan, drago mi je.
Pričali su o svemu o školskim herbarijima i javorovim listovima, o mački Mici, o Stjepanovu psu Reku, što je jednom zeca donio.
Kod odlaska se zahvalio i pitao treba li još što drva nacijepati?
Nakon ovog čaja, valja i vode donijeti, nasmijao se.
Tihana je pristala. Mnogi su nudili pomoć, ali uvijek s nekom skrivenom obavezom. Kod Stjepana toga nije bilo, bio je lak, blag i veseo. Sve češće je dolazio i ubrzo se s Andrijanom sprijateljio, a i Marica ga je zavoljela.
Jednom je došao bez posebnog razloga s malim buketićem tratinčica i plavih zvončića.
Gotov je godišnji, vrijeme je da idem. Drago mi je što sam vas upoznao, Tihana.
Kada kada opet? promucala je, zastajkujući.
Možda za pola godine, možda za godinu. Doviđenja. Pozdravljam cure.
Zatvorila je vrata i naslonila se na njih, sakrivajući suzu. Ono dugo poznato samoća sada je postalo još dublje, hladnije, bez Stjepana.
Mama je nekako drugačija, šaptala je Marica sestri. Dobro, ali tužno.
I ja sam primijetila, uzdahnula je Andrijana. Jučer kad sam prolila juhu, nije se ni naljutila.
Sama Tihana više nije prepoznavala samu sebe. Prije je mogla živjeti a sad je ta nova, bolna i draga čežnja izjedala iznutra.
Kad je umrla Stjepanova stara majka, znala je da će opet doći. Čekala ga je sa strahom i nadom. I došao je.
Više ovako ne mogu, gledao ju je ravno u oči. Ruke su im bile gotovo spojene. Idemo odlučiti. Ti kod mene, ili ja kod tebe.
Dvije je godine Stjepan dolazio u Brezovo na godišnji i vikendom. Tri je puta Tihana otišla k njemu. Saznala je da je prije rata imao ženu, ali kad se vratio s fronte kuća prazna. Otišla je kod direktora tvornice, tražila lakši život.
Ne zamjeram govorio je Stjepan mirno Bio sam daleko, možda i mrtav za nju. On joj pružio sigurnost.
Djece nikad nije bilo. A poslije rata i bolesti, doktori su samo slijegali ramenima. Zato je svoju neiskorištenu očinsku nježnost tako lako poklonio Marici i Andrijani.
Iz sela se teško ide, dokument je u općini. rekla je Tihana. Ti si vozač, a nama u zadruzi treba baš jedan. Prijeđi ti.
Tako je Stjepan preselio u Brezovo. Tihana je procvjetala kao kasna ruža, dragocijenija nego ikad. Bio je njezin oslonac, mirna luka, prijatelj.
Kad je Marica završila školu i poželjela studirati u Zagrebu, Tihana je bila puna brige.
Mlada je, ne bih je pustila
Pusti je čvrsto reče Stjepan. Pametna je, zna što radi. Uvijek se može vratiti, a u gradu možda sretna bude. Neka ide, ima svoj put.
Marica je uspješno studirala, kući nije često dolazila. Jednog ljeta, poslije prve godine, vratila se uplakana.
Trudna sam izustila je kroz suze.
Tihana je gledala svoju kćer mršava, ispod širokog pulovera već se nazirao trbuščić. Bila je spremna na prijekor, ali Stjepan ju je zaustavio, tiho položivši ruku na njezinu.
Sjedni, Tihana. sam prišao Marici, donio čašu vode, sjeo pokraj nje. Nisam biti otac, ali ću biti djed. Zar si zato plačeš? A tko je, sine, otac?
Nema oca jecala je Marica. On je rekao… da to nije njegova briga.
Priča je bila isprekidana i gorka. Vojnik, kino, sladoled… Kad je saznao, samo je nestao.
Djeca nisu od sladoleda, za ime Božje tiho je prozborila Tihana, stisnutih šaka.
Daj, pusti je sad, šapnuo joj je Stjepan. Uze Maricu za ruku. Kako je, tako je. Kad se dijete rodi, svi ćemo mu se veseliti. A možda vojnik i dođe sebi, pa tvoj mali Fedor dobije tatu.
Fedor? iznenađeno je pogledala Marica kroz suze.
Onaj koji će se roditi. ozbiljno pa je nasmijala Maricu, a Tihana se prvi put nasmiješila.
A ako bude curica?
Onda ćeš sama odabrati ime, ali srcu osjećam da će biti Fedor.
To prihvaćanje otopilo je led očaja. Život je išao svojim tokom. Marica se smirila, Tihana je plela male papučice i kape. Napravile su plan: Marica uzima akademsku godinu, rodi doma i nakon godinu dana nastavlja školu.
A tko će čuvati dijete? zabrinula se Tihana.
Mi, jednostavno je rekao Stjepan.
Marica ga je tada pogledala s tolikom zahvalnošću, da se Tihani srce napunilo toplinom i nadom.
Daj mi, Fedor, šaptao je Stjepan, preuzimajući uplakanu bebu iz Maričinih ruku. Rodila se curica, nazvali su je Nada. Ali Stjepanu, čim ju je prvi put nazvao Fedorom, više nije išlo drugačije. Uskoro su je svi, kroz smijeh, zvali čas Nada, čas Fedor, čas Fedorica.
Ona je Nada, nije Fedor! ljutila se Tihana kroz osmijeh.
Rekli smo Fedor, znači Fedor, smireno bi odgovarao Stjepan, ljuljajući bebu i pjevušeći neku staru slavonsku uspavanku.
Tihana bi ga gledala i srce joj se punilo srećom. Nije bila ravnodušna na Maricinu hladnoću prema bebi, ali vidjevši kako Stjepan, snažan čovjek, nježno, s ljubavlju drži malenu, sva je ljutnja nestajala, a mir preuzimao mjesto svega.
Ne budi preoštra prema njoj, šaptao joj je dala nam je ovo sunce. Ne mogu više zamisliti dan bez naše Fedorice.
Znaš, često bi mu Tihana priznala, ponekad mi se čini da je ona naša zajednička. Ne samo unuka kao kćer.
I meni, tiho bi rekao. Pomirio sam se da djece neće biti. A sad dar sudbine.
Marica je otišla na školovanje kad je Nada-Fedor imala osam mjeseci. Tihana je radila na smjenu, Stjepan svoj raspored prilagodio. Baka i djed vrtjeli se oko djevojčice s neopisivom radošću. Djed najbolja moguća dadilja: povijao, uspavljivao, tješio.
Mama, jesi li i ti bila takva kad smo bile male? pitala jednom Andrijana, gledajući majku kako ljubi debele nožice unučice.
Nisam. Tada je život bio drugi. Sve sam ulagala u brige i posao, okamenila srce. Sad uz njega, pokazivala bi na Stjepana, koji je na trijemu popravljao kućicu za ptice, kao da sam ponovno rođena. S unukom, osjećam opet da sam majka.
Andrijani nije bilo krivo. Razumjela je. I obožavala je svoju nećakinju. Jedino nije mogla shvatiti kako sestra može ostaviti takvo čudo.
Godine su prolazile. Nada je rasla u ljubavi i brizi. Znala je da joj je majka Marica, da radi i živi u Zagrebu. No srce joj je uvijek osjećalo gdje je dom: tamo gdje je djed Stjepan i baka Tihana.
Kad je Marica pokušala, prvo pred školu, a onda kad je dobila blizance s novim mužem, uzeti Nadu da joj bude dadilja naišla je na neprobojni zid. Prvi put u životu Tihana je rekla kćeri sve što joj je ležalo na duši. Stjepan je stao uz nju: Za Nadu ću se boriti sa svima!
Marica je popustila. A Nada nije plakala što se rastaje s majkom.
Ovdje gdje su korijeni.
Nada je završila osnovnu u Brezovu, upisala fakultet. Život ih je nosio različitim putevima, ali nije zamjerala majci. Naučila je cijeniti što ima.
Imala je stari, pouzdani slavonski dom, koji je mirišao po kruhu i jabukama. Imala je baku Tihanu, čije su ruke bile tople kao i nekad. Imala je djeda Stjepana, koji ju je do starosti zvao moja Fedorice.
Svako ljeto vraćala se u Brezovo, gdje je vrijeme teklo sporije i punije. Pomagala je u vrtu, sjedila s njima na trijemu koji je Stjepan popravio, slušala njihove priče o prošlosti. Gledala ih kako se gledaju sa smirenom radošću i dubokim poštovanjem.
Jednom, prateći zalazak, pitala je:
Djede, jesi li ikad žalio što si ostavio grad i došao ovdje?
Stjepan je zagrlio Tihanu i privukao sebi.
Ostavio grad? Ne, Fedorice. Nisam ja došao u zabit. Došao sam doma. Korijeni nisu tamo gdje si rođen, već gdje srce nađe svoje i gdje te netko čeka, iako to ne zna.
Tihana je položila ruku na njegovu, nasmiješila se onim svojim rijetkim, krasnim osmijehom.
I cvijet, prošaptala je, gledajući u golemi suncokret uz ogradu, može pronaći svoje sunce u bilo kojem trenutku. I kad mu se čini da je vrijeme cvjetanja prošlo.
Nada ih je gledala, te dvoje ljudi koji su kasno, ali čvrsto, isprepleli svoje sudbine. Shvatila je da joj nisu ostavili zemlju ni kuću, nego tu tihu, neuništivu snagu. Snagu ljubavi koja ne poznaje godine, strpljenja koje doziva sreću i doma što se ne gradi od cigle, nego od brige, vjernosti i oprosta.
Znala je da, kamo god je život odvede, njezini korijeni ostaju ovdje, pod ovim nebom, uz ova dva suncokreta što su jedno drugome postali sunce. I to je najčvršća osnova koju čovjek može poželjeti.
