Ivana zatvori za sobom ulazna vrata i nasloni se leđima na hladni metal. U stanu je zavladala neobična, zaglušujuća tišina. Na vješalici više nije visjela siva jakna Ante, a s police za obuću nestale su njegove voljene smeđe cipele. Dvanaest godina braka završilo je jutros kratkim razgovorom u hodniku. Ante je skrivao pogled, žurno zakopčavao torbu i mrmljao nejasna opravdanja o tome kako su osjećaji izblijedjeli, kako je upoznao pravu ljubav i kako se trebaju razići civilizirano.
Ivana nije napravila scenu, nije ga molila da ostane. Šutke je promatrala kako čovjek kojemu je dala najbolje godine svog života kukavički bježi drugoj ženi. Onoj Lani, mladoj i ambicioznoj dami s kojom je Ante navodno samo radio na jednom projektu zadnjih pola godine.
Oštar telefonski poziv razbio je tišinu, natjeravši Ivanu da se trgne iz teških misli. Na ekranu je zasvijetlilo ime: „Tamara”. Svekrva.
Ivana duboko uzdahne. Razgovarati s Antinom majkom sada joj je bilo posljednje na pameti. Tamara se oduvijek isticala zapovjedničkim karakterom i navikom da snahu vidi isključivo kao zgodan alat za rješavanje vlastitih problema. Platiti račune za svekrvu, donijeti teške vrećice s namirnicama vikendom, dati novac za popravak krova na vikendici – sve je to padalo na Ivanina pleća. Ante se obično izvlačio iz tih pitanja, pravdajući se velikom zauzetošću i umorom.
— Da, Tamara? — mirno je odgovorila Ivana, primivši poziv.
— Ivana, zdravo, — začuo se u slušalici vedar, bespogovoran glas. — Zovem zbog posla. Sutra mi na parcelu dolazi ekipa, postavljat će novu ogradu od profiliranog lima. Dogovor smo raspravljali još prošli mjesec. Trebaš mi večeras prebaciti četrdeset pet tisuća kuna da mogu dati predujam. I ne zaboravi da ćeš vikendom morati doći pomoći mi rastaviti stare daske.
Ivana je stisnula oči. Četrdeset pet tisuća kuna. Njezina premija, koju je štedjela za put u toplice, jer je zadnje tri godine radila kao glavna administratorica u gradskom uredu gotovo bez godišnjeg odmora.
— Tamara, jeste li danas razgovarali sa svojim sinom? — upitala je Ivana ravnim glasom.
Na drugoj strani linije zavladala je teška stanka. Svekrva očito nije očekivala takvo pitanje.
— Kakve veze ima Ante? — Tamarin glas postao je viši, s notama iritacije. — Ante radi, on uzdržava obitelj, nema se vremena baviti ogradama. Pa mi smo se sve dogovorile! I uopće, Ivana, kakav je to ton?
— Ton je sasvim običan, Tamara — Ivana se uspravila, osjećajući kako se u njoj širi hladna odlučnost. — Ante više ne uzdržava našu obitelj jer naše obitelji više nema. Vaš sin je jutros spakirao stvari i otišao živjeti k svojoj novoj ženi, Lani.
Opet stanka. Ali ovaj put tišina je bila drugačija – napeta, proračunata. Ivana je shvatila: svekrva je znala. Znala je, ali je svejedno nazvala tražiti novac.
— Ivana, nemoj dramatično, — pomirljivo, ali s dozom popustljivosti započela je Tamara. — Pa čovjek se spotaknuo, kome se ne dogodi? To je privremeno. Proće ga i vratit će se. Trebaš biti mudrija, ne sjeći granu na kojoj sjediš. Obitelj treba sačuvati. Muškarci su kao djeca – ponekad im treba dati slobodu da shvate gdje im je bolje. Samo pričekaj. A u međuvremenu moramo riješiti pitanje ograde – radnici neće čekati dok se vi pomirite.
Ivana je slušala te riječi i koprena je padala s njezinih očiju. Svih ovih godina iskreno je vjerovala da imaju normalnu obitelj. Da, s poteškoćama, da, svekrva je ponekad bila prezahtjevna, ali to su ipak bili bliski ljudi. A sad se ispostavilo da je bila samo zgodan novčanik i besplatna sluškinja. Čak je i Antinu izdaju Tamara bila spremna ignorirati, samo da ne izgubi udobnost.
— Pomagati vam više neću, vaš sin je otišao k drugoj, neka vas ona gospođa sad uzdržava — izjavila je Ivana svekrvi, odsijecajući svaku riječ.
— Što to govoriš?! — zgroženo je dahnulla Tamara. — Kakva gospođa? Lana je djevojka tanke duševne organizacije, nije za takve stvari! I uopće, mi smo rodbina, nemaš pravo tako postupati sa mnom! Ja sam se već dogovorila s ljudima!
— Vi ste se dogovorili, vi i platite. Sve najbolje, Tamara. Ne zovite me više.
Ivana je prekinula vezu i blokirala broj. Zatim je otišla u kuhinju, natočila si čašu obične hladne vode. Ruke su joj lagano drhtale od napetosti, ali u duši je postajalo čudesno lako. Kao da je teški kamen koji je nosila godinama napokon pao na zemlju.
U isto vrijeme na drugom kraju grada Ante je sjedio na skupocjenom kožnom kauču u prostranom stanu Lane. Novi život o kojem je toliko sanjao počeo je sasvim drugačije nego što je planirao. Lana je sjedila u fotelji nasuprot, nezadovoljno kuckajući dugim noktima po ekranu mobitela.
— Ante, objasni mi zašto mi je tvoja mati izbila mobitel? — hladnim je tonom upitala, ne dižući pogled.
Ante je nervozno progutao slinu.
— Vidiš, mama je krenula s adaptacijom na vikendici. Ogradu želi mijenjati. Ivana joj je obično pomagala s takvim stvarima, organizirala sve, prebacivala novac. A sad, znaš, Ivana je odbila. Mama je uzrujana, zove i moli za pomoć.
Lana je polako odložila telefon i pogledala Antu dugim, prodornim pogledom.
— Ivana je pomagala. Ivana je prebacivala novac — ponovila je polako. — A sad ti želiš da to radim ja?
— Ne-ne, Lana, što ti je! — brzo je mahnuo rukama Ante. — Samo mama moli četrdeset pet tisuća kuna za predujam radnicima. Mislio sam, možda uzmemo dio od onog novca što smo štedjeli za put na more? A od iduće plaće sve vratim.
Lanino lice se izobličilo od zgražanja.
— Jesi li pri zdravoj pameti, Ante? Pristala sam te primiti u svoj stan jer si obećao normalan život, brigu i pažnju. Umjesto toga, prvog dana mi nudiš da plaćam hirove svoje majke? Moj novac je moj novac. Tvoja majka je tvoj problem. Ako je navikla sjediti na vratu tvoje bivše žene, to ne znači da se može preseliti na moj.
Ante je zbunjeno trepnuo. Naviknuo je da sva financijska pitanja s majkom rješava Ivana. Ivana je uvijek pronalazila potreban iznos, Ivana je znala uglađivati rubove i smirivati Tamaru. Lana je bila sasvim drugačija. Jasno je dijelila svoje interese od tuđih problema.
— Ali Lana, to je moja mama… Radnici dolaze sutra. Što da joj kažem?
— Reci neka otkaže radnike — odsjekla je Lana ustajući iz fotelje. — I neka mi više ne zove na privatni broj. Ne namjeravam slušati njezine jadikovke. Ako me ne možeš zaštititi od svojih rođaka, morat ćemo preispitati format naše veze.
Ante je ostao sjediti na kauču, osjećajući kako mu tlo izmiče ispod nogu. San o lijepom i bezbrižnom životu s mladom ljepoticom dobio je prvu ozbiljnu pukotinu.
Sutradan se Tamara, ne uspjevši doći ni do Ivane ni do sina, odlučila poslužiti provjerenom metodom – javnim skandalom. Pojavila se točno u gradskom uredu gdje je radila Ivana.
U prostranoj dvorani bilo je puno posjetitelja. Ljudi su sjedili čekajući svoj red kad su se ulazna vrata s treskom otvorila i unutra odlučnim korakom ušla Tamara. Odmah se uputila prema pultu administratorice za kojim je stajala Ivana, mirno savjetujući starijeg gospodina oko podnošenja zahtjeva za mirovinu.
— Ivana! — glasno, na cijelu dvoranu, rekla je svekrva, privlačeći pažnju desetaka ljudi. — Zašto se ne javljaš? Misliš da me možeš tek tako izbaciti iz života?
Ivana je ljubazno nasmiješila klijentu, zamolila ga da malo pričeka i okrenula se Tamari. Lice joj je ostalo potpuno bezizražajno, iako se iznutra sve stegnulo.
— Dobar dan, Tamara, — ravnim, profesionalnim tonom izgovorila je Ivana. — Radno mi je vrijeme. Ako imate pitanja o predaji dokumenata, uzmite broj na terminalu. Ako ste došli zbog privatnih stvari, molim vas napustite prostoriju, ometate radni proces.
— Dokumenata?! — zgražala se svekrva, dižući glas. — Radnici mi stoje na vikendici, čekaju novac! A ti sjediš ovdje s kamenim licem! Bila si dužna prebaciti mi tih četrdeset pet tisuća kuna! Dvanaest godina sam te trpjela, učila pameti, a ti si se na prvu svađu s mužem odlučila osvetiti siromašnoj starici!
U dvorani je zavladala apsolutna tišina. Posjetitelji su sa zanimanjem promatrali dramu koja se odvijala.
Ivana nije skrenula pogled. Gledala je ravno u oči žene koja je godinama vješto manipulirala njome, skrivajući se iza glasnih riječi o obiteljskoj dužnosti.
— Tamara, — Ivanin glas zvučao je čisto i glasno, tako da su ga čuli svi prisutni. — Vaš sin Ante otišao je od mene k drugoj ženi. Mi više nismo obitelj. Ne snosim odgovornost za vaše ograde, vaše adaptacije i vaše želje. Imate sina – njemu se obratite za financijsku pomoć. A sada, molim vas, napustite državnu ustanovu, inače ću morati pozvati zaštitara zbog narušavanja javnog reda i mira.
Tamara je pocrvenjela. Očekivala je da će Ivana pokleknuti, uplašiti se javne osude i povući se, kao što je uvijek prije bivalo. Ali pred njom je stajala sasvim druga osoba – samouvjerena, slobodna žena koja se više nije bojala ni tračeva ni prijekora.
— Ti… ti ćeš još požaliti! — vrisnula je svekrva, ali u njezinom glasu više nije bilo prijašnje sigurnosti. Naglo se okrenula i žurno krenula prema izlazu, osjećajući na sebi osuđujuće poglede posjetitelja.
Gospodin koji je stajao na pultu s poštovanjem je kimnuo Ivani:
— Bravo, kćeri. Dobro si napravila. Nema smisla nositi tuđi teret na svojim leđima. Hajdemo se vratiti mojem obrascu.
Iste večeri Tamara je sjedila na svojoj praznoj vikendici. Radnici nisu došli jer nije mogla dati predujam. Ante se nije javljao na pozive, očito bojeći se gnjeva svoje nove ljubavnice. Prvi put nakon mnogo godina Tamara je spoznala svoj pravi položaj. Ispostavilo se da se cijeli njezin udobni, uređeni život temeljio isključivo na strpljenju i poštenju snahe koju je toliko prezirala. I taj je temelj sad bio srušen.
A Ivana se vraćala kući nakon smjene. Hodala je večernjim gradom, udišući svježi zrak punim plućima. Ispred nje bio je prazan stan, ali to je više nije plašilo. Prvi put nakon dugo vremena planirala je vikend provesti onako kako ona želi. Može otići u one toplice. Može jednostavno spavati do podneva. Može si kupiti nove stvari za dom koje će se sviđati samo njoj.
Prolazeći pored izloga velikog trgovačkog centra, ugledala je prekrasan, skupi kofer u bogatoj smaragdnozelenoj boji. Ivana je zastala, promatrajući ga. Oduvijek je htjela putovati, ali novac je stalno odlazio na potrebe muževe obitelji. Sada će sve biti drugačije. Nasmiješila se svom odrazu u staklu i samouvjereno gurnula staklena vrata trgovine. Život je tek počinjao, a u tom novom životu nikome ništa nije dugovala.
Ivana je platila kofer i izašla na ulicu. Mobitel u džepu šutio. Više nije bilo zahtjeva, ni prijekora, ni tuđih problema. Samo sloboda i jasna svijest da će svoju sreću izgraditi sama.
Šest mjeseci mirnog i sretnog života prošlo je, a Ivana je gotovo zaboravila na postojanje bivših rođaka, kad se jedne večeri na njezinim vratima pojavio blijed i raščupan Ante. Izgledao je kao da je izgubio apsolutno sve. Muškarac je molio da ga sasluša, jer se ispostavilo da je blistava Lana skrivala tajnu koja je sada prijetila Anti potpunom financijskom katastrofom i gubitkom jedinog doma.
