– Kad narastem, postat ću vila!
– Nikolina, zašto baš vila?
– Zato što ja to želim!
Nikolina je skliznula s majčina krila, gdje je primala čestitke za svoj peti rođendan, i prstima proširila pufnastu suknjicu.
– Mama, sve vile su lijepe i pametne! I sve mogu! I ja ću moći!
– Naravno da ćeš, zlato! Maja je posegnula da zagrli kćer, ali Nikolina je već iskoračila korak dalje.
– A torta?
– Uskoro će biti! Idi se sad igrati s djecom, ja ću te pozvati čim bude stigla, može?
– Može!
Gledao sam kako Majine ruke umiruju nervozno namotane uvojke svoje kćeri, i nasmiješio se:
– Odlučna je, nema što! I pametna! Koliko djece u toj dobi zna tako jasno izraziti što žele? Nevjerojatno! Sve može!
– Samo nemoj joj poljuljati tu vjeru Marija, Majina najbolja prijateljica, kimnula je glavom. Znaš, neki odmah djeci nabiju realnost, traže put, račune, tko zna što. A samo treba vjerovati djetetu i onda svašta mogu, vjeruj mi. Kad je moja Antonija prvi put došla u manekensku školu…
– Da, Antonija ti je stvarno čudo! Dečki, pomozite mi, vrijeme je za tortu. Maja je odjurila prema kuhinji.
Prostrani dom odjekivao je dječjim glasovima. Pod je bio prekriven šarenim konfetićima i komadićima balona. Netko je buket tulipana, što ga je naručila Majina majka, Zdenka, nehajno ostavio u kutu, pa se Maja kratko namrštila. Tulipane je poslala Zdenka za čestitanje unuci. Sad, kad je stanovala kod njih, posjete su bile češće, ali nekada je Zdenka radije čuvala malu Nikolininu kod sebe, u svom stanu.
– Ne osjećam se baš ugodno kod vas, kćeri. Bojim se da ću nešto razbiti ili upropastiti. Previše vam je luksuzno.
– Ma, mama, nemoj biti takva. Onoliko je raskošno koliko mi možemo sebi priuštiti! Stjepan radi i dan i noć, i ja isto. Imamo pravo uživati u onome što smo zaradili.
– Ipak, kod sebe sam mirnija.
– Dobro, dobro, kako ti želiš. Samo da se Nikolina osjeća dobro.
Dok je Zdenka pazila malu unuku još od rođenja, Maja bi žurila na posao:
– Nemam vremena, mama. Ako sad stanem, sve što sam gradila zadnjih pet godina, ode. Danas je samo utrka, i o meni ovise i moji novci i ljudi koji rade za mene. Ali prvo Nikolinina budućnost.
– Zar ti nije važnije biti tu kraj nje dok je još mala?
– Mama, znam što radim! Kome je moje dijete važno, osim meni? Tko će ga osigurati?
– A Stjepan?
– Ma, mama, naravno, Stjepan je otac bit će tu. Ali on je muškarac. Danas ga ima, sutra možda ode dugdje. I što onda?
– Kakve su ti to misli, dijete moje? Ima li on nekoga?
– Odakle da znam?! Nisam imala vremena obraćati pažnju na to. Ništa mi nije poznato, kad sam kroz trudnoću i porođaj skroz ispala iz života. Moram nadoknadit, mama, i ti mi u tome pomažeš, a?
– Naravno da pomažem. Zdenka je, nagnuta nad krevetić, razgledavala Nikolininu. Mala ti si bila krupnija.
– I što onda? Narast će.
Nikolina je rasla slabašna i boležljiva. Prehlade su se redale jedna za drugom dok je Zdenka, već naviknuta, zvala svoje pedijatre. Maja nije imala vremena za te stvari:
– Mama, nema temperature, sve je ok! Liječite ju! Ja imam sastanak.
Nikolina bi obujmila bakinu vrat svojim toplim ručicama, nosom se ušuljala u Zdenkino rame i tiho jecala.
– Ništa zato, ljubavi. Sad ću ti napraviti čaj od brusnice, pa malo odspavaj, sve će proći. Hoćeš da ti čitamo bajku?
– O vili?
– Može i o vili.
– Da!
Lijepu slikovnicu s vilom Nikolina je dobila od oca, donio ju iz Londona.
– Stjepane, pa knjiga je na engleskom! Zdenka je listala slikovnicu.
– Pa što? Neka uči drugi jezik. Ionako ste ti profesorica, valjda ćeš znat čitati dječju knjigu.
– Naravno da hoću. Samo ću brže s Nikolinom početi raditi strani jezik nego što sam mislila.
Briga i igra s unukom sada su ispunjavali Zdenkin život. I bila je sretna radi toga. S razlogom za život napokon joj je dan imao smisla.
Zadnjih deset godina, otkad je Maja završila fakultet i udala se, Zdenkino su postojanje ispunjavali prazni sati samoće. S kćeri se rijetko viđala, a nije više ni inzistirala na posjetima nakon što bi naišla na Majin nervozni odmak pri razgovoru. Jako je tugovala za vremenima kad je Maja, vrativši se iz škole, sjedala u kuhinji na mali kauč, privijala noge pod sebe i uz čaj od mente pripovijedala o danu. Cijeli Zdenkin svijet bio je Maja.
Rodila ju je mlada, tek navršila devetnaest. Brak na brzaka s kolegom nije nikome donio sreću rastali su se za godinu dana, a mala Maja ostala je jedina uspomena na buru osjećaja koju Zdenka više nikada nije doživjela. Kad je Maja navršila dvije, Zdenkinoj majci narušilo se zdravlje pa je sljedećih dvanaest godina Zdenka provela kao njegovateljica i majka, bez vremena za išta drugo. Pred ogledalom nije nikad uživala u svojoj slici, no gracioznost i čvrsta crta lica ipak su plijenili pažnju koja kod nje nije bila određena ljepotom.
Ono što je kod Zdenke bio tek nagovještaj, kod Maje se razvilo u ljepotu. Gledajući malu, Zdenka bi stiskala usnice da sakrije osmijeh. Uspjela si, mala! Ostalo je samo omogućiti joj najbolje. Vodila ju je na ples, u glazbenu školu, učila strane jezike… Kad je Maja maturirala, Zdenka je mogla reći da je učinila sve da joj kćer bude najsretnija. No, jedna stvar ju je brinula Maja je uvijek bila čvrsta kad su njezini interesi u pitanju. Nije trpjela grubost ni poniženje, uvijek bi znala uzvratiti tako da protivnik zastane. Svoje želje uvijek je gurala na prvo mjesto, pa makar cijela obitelj morala stezati remen.
– Mama, trebaju mi te cipele. Shvaćaš? Ne mogu ići na prvi intervju u ovima što imam. Moram izgledati kako treba!
Zdenka bi iz škrinje izvukla novce predviđene za more i dala ih kćeri. Ma što, bit će mora drugi put, važno je Majina budućnost.
Vjenčanje sa Stjepanom bila je kulminacija truda. Brišući suze s lica, gledala je vlastitu ljepoticu kako u raskošnoj dvorani ulazi pod ruku s mladencem. Ne bi mogla reći da joj je odmah kliknuo, nešto joj je smetalo kod Stjepana, ali tješila se riječima svoje kćeri:
– Brak nije samo osjećaj. Bitan je i dogovor. Razumiješ, mama? To je najčvršće.
– Stvarno tako misliš?
– Da!
– O čemu je dogovor?
– Da smo ravnopravni partneri. Od dana vjenčanja, naravno. Na njegova sredstva “prije” ne ciljam. Od mene se traži samo jedno.
– Što?
– Da mu rodim sina. Onda će naš dogovor biti još bolji za mene.
– Čudno mi je to…
– Moderna je to stvar, mama. Svijet se mijenja i odnosi se mijenjaju.
– Ne znam je li to ispravno. Važno mi je samo da si sretna.
– Bit ću!
O toj temi više nisu pričale. Maja se posvetila poslu, bio joj je organiziran od strane supruga, i borbi sa zdravljem, jer nije mogla ispuniti glavni dogovor.
Nikolinino rođenje Maju je iznenadilo.
– I kako sad vjerovati toj eri ultrazvuka slagala je plavu dekicu, uvjerena da nosi sina. Tri puta su rekli da je dečko! Evo pogleda, liči li ti ona na dečka?
– Ali, zlato, djevojčica je lijepa stvar.
– Ma nije loše! Samo što to nisam očekivala. I još, vrijeme…
– Bit će i sin, Majo. Poslije, ali bit će.
– Nadam se…
Nešto se ipak prelomilo. Maja je opet kružila između klinika, tražeći rješenja. Bez uspjeha. Nakon niza pokušaja, slegnula je ramenima:
– Ne znam više što.
– Možda bi trebalo više dati maloj koju već imaš?
– Mama!
– Što sam rekla? Nikolina ima četiri, evo baš pet će skoro. Izvrsna je. I tko kaže da očevi vole samo sinove? S mijenjaj orijentaciju dogovora.
Maja je malo zastala, bila je tu mudrost u majčinim riječima.
– Onda Nikolina treba biti doma.
– …
– Mama, to nije tema rasprave. Previše je kod tebe.
– Ali navikla je na mene!
– Nitko nije rekao da ne može dolaziti Maja je listala Nikolinin crtež. Dobro crta, možda bi u likovnu školu…
– Pa već godinu dana ide učiteljici…
– Nemoj radit dramu, mama. Ionako si s nama, neću uzimati neku čudnu dadilju kad imam baku. Bit će vozač, sve što treba. Možda se preseliš kod nas? Kuća je ogromna.
– Ne… Zdenka je odmahnula. Nije to najbolje. Ali sa Nikolinom želim ostati koliko mogu.
No, kad je Nikolina dobila temperaturu baš prvu noć nakon što su joj roditelji rekli da će biti samo kod kuće, Zdenka se preselila kod njih.
– Mama, ovdje je sve, ima mjesta, malo ćeš se odmoriti!
Zdenka je pogledom preletjela sobu u kojoj je tjedan dana spavala i nevoljko kimnula.
– Da… Nikolina je ovdje…
Kompletno se okrenula unuci, pokušavala ne primjećivati napetosti između kćeri i zeta. Čula je njihove razmirice, ali nije se miješala. Mala, uvijek malo raščupana zamagljenih očiju, šuljala se velikim prostorom.
– Bako, tu ima više mjesta nego kod tebe! Sad smijem nabavit psa?
– Ne znam, ljubavi, pitaš krivu osobu.
– Zašto? Zar ovo nije i tvoja kuća?
– Ne, dušo. Ovo je mamin i tatin dom. Ja imam svoj stan, tamo sam ja glavna. Ovdje ne.
– Znači, ne možeš mi zabranit?
– Ovisi što. Da proliješ mlijeko, mogu ti zabranit. Da imaš psa ne.
– Kužim!
Nikolina je sjela na pod, a Zdenka se stisnula. Lice iste kao Majino kad donosi važnu odluku. Obično bi što Nika poželi, to na kraju i dobije.
– Pitat ću tatu! Nika je odlučno ustala.
Sutra uvečer Nikolina je neočekivano upala u očev ured:
– Tata, voliš li me?
Stjepan je zastao iznenadjen. Djevojčicu nije svakodnevno viđao i njihovo druženje svelo se na “Bok, mala!”, nikad više. Na Zdenkine molbe da vrijeme provede s Nikolinom, samo bi klimnuo glavom a onda bi zaboravio.
– Naravno. Roditelji vole svoju djecu.
– Ne treba svi. Trebaš ti.
– Hoćeš igračku?
– Ne! Nikolina je nadurena. Hoću psa!
– Robota?
Njene obrve poletjele su visoko:
– Zašto robota? Hoću pravog psa!
Stjepan je uzdahnuo, skinuo naočale i protrljao nos:
– Velikog?
– Može i manjeg. Samo da je dobar.
– Izaberi, pa reci. Bit će ti pas.
Maja nije bila oduševljena idejom. Svađali su se iza zatvorenih vrata, a Nikolina je sjedila u hodniku oslonjena na vrata. Zdenka je imala povišen tlak pa je Nikilinu ranije spremila na spavanje, nesvjesna da mala ne spava.
– To nije igračka! Nisu sva dječja želja ispravna. Pas je živo biće, treba netko brinuti.
– Ima tvoje mame, ima spremačica. Plati više. Gdje je dijete, tu se nađe mjesta i za psa, nek šetaju.
– A veterinar? Izložbe? Sve ostalo?
– Ima veterinara u gradu? Otvori svoj! Izložbe… uzmi mješanca pa nema ni toga. Što više hoćeš? Ne vidim kćer jer radim, a ovako joj mogu ispuniti želju.
– To nije mala stvar, to je odgovornost.
– Zar je loše da moje dijete dobije što poželi?
Maja je šutjela; Nikolina se tiho odmaknula. Znala je sada da će imati psa.
Dva dana poslije stigao je mali špic. Dva mjeseca kasnije, tjedan nakon rođendana, Nikolina i baka vratile su se baki doma. Maja je bila tiha, ispijala bi jutarnju kavu i nestala cijeli dan, izbjegavala razgovor sa Zdenkom i Nikolinom.
– Bako, što joj je?
– Ne mogu ti reći još. Mama će ti sama kad bude vrijeme. Zdenka je dragala i unuku i psa.
– Zašto opet živimo kod tebe? Samo na par dana?
– Bojim se, Nikolina, da je ovo za dulje…
Zdenka sama nije razumjela Kada je Maja, nekoliko dana nakon proslave, sjela na krevet kod Zdenke, srce joj je stalo.
– Spakiraj se, mama. Idemo. Spakiraj i Nikolu, žurim se.
Zdenka je umireno šutjela:
– Bit će sve spremno za pola sata.
Te večeri nasula je Majinu omiljenu šalicu čaja i pažljivo ju postavila za stol, pokušavajući uhvatiti Majin pogled.
– Ne pitaj ništa, mama. Razvodimo se.
Zdenka je tiho uzdahnula i letimično pogledala vrata. Nikolina je gledala crtić u drugoj sobi, ništa nije čula.
– Ima drugu. I sina…
Maja je gurnula lice u koljena; Zdenka je krenula da je zagrli, ali je stala kad je čula kćerin smijeh.
– Mislila sam da plačeš…
– Ma ne! Tako to ide, mama…
Zašto se Stjepan odlučio preseliti drugdje, ostaje tajna. Dovoljno je što je sve prošlo mirno i brzo. Pola godine kasnije Maja je kupila veliki stan vrata do bakina, renovirala ga, i opet su ponosno nastavile život. Malo grbavije nego prije, ali nastavile su.
Nikolina je rasla tvrdoglava, s izraženim sposobnostima za školu. Sve što je bilo njoj važno, postajalo bi najvažnije u obitelji tu nije bilo rasprave. Maja je upuštala sve hirove, rijetko ili nikad je nije obuzdavala.
– Majo, ne možeš tako.
– Mama, što hoćeš? Dijete koje zna što želi i uzme svoj komad života! To je danas najvažnije. Prvo misliš na sebe.
– Bojim se za Nikolu.
– A ja ne. Samo si razmisli da sam ja mislila na sebe, možda bi još bila sa Stjepanom. Ovako nisam.
– Glupo je kad ne vidiš svoje dijete! Ona treba majku.
– Ima nju tebe!
– I bolje da ima još i tebe!
– A zašto? Svejedno tebe najviše sluša.
– Jer ja mogu reći “ne”! Ti ju u tome ne ograničavaš.
– Hoću da shvati: što želi, može imati. Neću joj biti netko tko samo zabranjuje. Bolje prijateljica nego Cerber, zar ne?
Zdenka je umorno spuštala ruke. Sve je bila svjesna da je Maja ne promijeni… I da ju Nikolina ne sluša. Hodala je za svojim, svjesna da je i baka uvijek podržava.
Maja je tonula u posao i lagano zanemarivala kćer. Povremeno bi ju povela u shopping.
– Moraš biti kao i druge. I ako nisi prekrasna, sve se može nadoknaditi dobrim krpicama i prolazom, samo trebaš imati stila.
U tom dijelu Nikolina je poslušala majku, a kad je nabavila majčinu liniju, stan je postao modni raj.
– Ovo, ovo, a možda ovo. Ostalo nemoj dirati, preozbiljno je. birala je Maja garderobu za Nikolinu. Sve s mjerom.
U školi su joj curice zavidjele na kozmetici i odjeći.
– Tvoja koža i tijelo su važni, ne kvari ih bilo čime. Maja bi izbacila jeftinu šminku. Tko ti to dao?
– Poklonili.
– Ne mora svaki poklon ostati. Zahvali pa baci. Moraš se naučiti cijeniti, Nikolina.
Zdenka je sve to gledala bez pokušaja da promijeni kćerku znala je koliko bi bilo uzalud. Pokušavala je barem ublažiti Nikolinin karakter, ali joj nije polazilo za rukom. Upisala je fakultet isti smjer kao i majka i baka. Kad je studij počeo, Nikolina je gotovo nestala s radara studentski život ju je preplavio. Zdenka ih je rijetko viđala, pa je za novosti doznala zadnja.
– Udaješ se? Za koga? ruke su joj zadrhtale, šalica iz ruke je skliznula i razbila se.
– Josip Matošević Nikolina je razigrana skočila na kauč, dok je baka spašavala krhotine šalice. Ma, zapravo, samo Josip! Moj Josip!
– Tko je on, dijete?
– Profesor. Ne meni! Samo radi na faksu!
– On…
– Ne, bako, nije star. Dosta mlad.
Da je Josip oženjen, Zdenka je doznala od Maje.
– Kako… prihvatila se rukama za glavu. I ti to mirno?
– Zašto ne bih bila? Ne zanima me njegova žena i dijete. Meni je bitna Nikolina! Ona voli njega i želi baš tog čovjeka.
– Majo… Bože, gdje sam pogriješila? Zdenka je drhtala. To nije dobro
– Što nije dobro?
– Rasturati nečiju obitelj!
– Što je on, ovca za povesti? Gluposti pričaš, mama! Maja je Zdenki dodala čašu vode. Smiri se, brini za sreću unuke.
– A hoće li je biti? Zdenka je ispila vodu i tresnula čašu o zid.
Vjenčanje nije bilo veselo Josipovi roditelji nisu došli, ni upoznali buduće snahe. Stjepan je poslao samo ključeve novog stana kćeri. Maja je uredila stan, ne pitavši Nikolu što želi, no njoj je svejedno bilo svejedno.
– Mama, vidi! Haljina je čudo! Želim je! vrtila se Nikolina.
– Ta haljina se zove Vila.
Svadbena savjetnica vadila je veo iz kutije, pokazivala ga Maji. Zna se tko će birati.
– Znak je, sjećaš li se, željela si biti vila?
– Da! I sada ću biti! Život će mi biti bajka! Sve će biti!
– Sve će biti… ponovila je Maja stišćući tanku čipku.
Zdenka je izdržala u matičnom uredu koliko je trebalo, pozvala taksi i otišla.
– Nije mi dobro, neću kvariti slavlje.
Poljubila je unuku i krenula prema autu. Pogledavši unatrag, vidjela je Nikolu uz muža, drži golubicu, čekajući znak za puštanje. Zdenki se učinilo da je mala baš poput te preplašene ptičice koja jedva čeka da poleti iz stiska tih prstiju.
– Bože moj, što mogu… uzdahnula je i skupila snagu. Trebat će mi još.
Brak Nikoline i Josipa raspao se za manje od godine, nakon što im se rodila kći. Nova Josipova odabranica bila je Nikolinin fakultetski par. Nikolina je navratila na fakultet po papire i zatekla supruga s novom u praznoj učionici. Samo je kratko zalupila vratima.
– Što je bilo?
– Vrijeme je za dezinfekciju smijuljila se Nikolina. Ima buba unutra…
Uzevši papire, Nikolina je nazvala oca i zamolila ga za pomoć.
– Što, tako? Maja ju je pokrajila. Nisi se barem borila?
– Zašto bih, mama? Nikolina je hladno pakirala dječje stvari.
– Jer je to tvoje. Tako treba.
– Treba? Što je to treba, mama? Možda je treba ono kad netko drugi odlučuje Nikad nisam ni pomišljala da netko drugi ima svoje želje.
– O čemu sad govoriš?
– O onoj prije mene vjerojatno je i ona htjela nešto, da njezino dijete ima oca, da je voljena Onda sam ja, vila, uništila tu priču. Sad netko drugi meni
– Gluposti! Ponašaš se kao dijete.
– Nisam više dijete, mama. Vila je odrasla. Krila više ne drže.
Maja je i dalje nešto govorila, ali Nikolina ju više nije slušala. Trebala je razmisliti kako dalje.
Zdenka je pakirala stvari, brisala suze i brinula o praunuci.
– Nema veze, dušo! Mama je jaka. Prebrodit ćemo sve…
Maja nije išla s njima. Zdenka joj je ostavila ključ, zamolila je da pazi na cvijeće, pa odustala:
– Neka, pazi na sebe.
Nekoliko godina kasnije, starim parkom je šetala mlada žena. Kraj nje je skakutala djevojčica, čas trčala ispred, čas ju primila za ruku, tako slična Nikolini da sumnje nije bilo to je njezina kći.
– Gledaj što smo radili u vrtiću! mala je izvukla iz ruksaka štapić s pricvršćenom zvjezdicom od folije. Oj! Zgužvala se…
– Što je to, Ela?
– Čarobni štapić! Kao kod vile iz priče. Al’ je zgužvan.
– Pa što onda! Nikolina joj poravna zvjezdicu i digne štapić. Evo, radi! Vidiš! Nije strašno!
– Kako znaš da radi? Ela je širom otvorila usta. Što si poželjela?
– Da nam svima bude dobro! Da budemo zdravi!
– Ne radi… spustila je pogled. Baka je opet u bolnici.
– Nije. Više je doma.
– Stvarno? Ela je poskakivala.
– Da. Kad dođemo, dočekat će te.
Mama, daj mi sad štapić! Sada ja! otela ga je mami i zamahnula nekoliko puta, nešto šaptala.
– Što si poželjela?
– Neću reći!
– Nije pošteno! Nikolina se nasmijala i popravila joj kovrče pod kapom.
– Dobro, jednu ću reći. Ostalo neću. Puno sam želja.
– Što si poželjela?
– Da budemo uvijek zajedno… Ela je prošaptala, a Nikolina je čučnula pred njom.
– Ela… misliš na baku?
Mala je klimnula.
– Ne mogu ti to obećati. Nisam prava vila. Malo jesam. Ne ovisi sve o nama. Ali možemo biti zajedno koliko možemo. I voljeti se i kad nismo na okupu. Kad si u vrtiću, a ja na poslu, svejedno se volimo, zar ne? Mislimo jedna na drugu, tako?
Ela je kimnula i opet zamahnula štapićem.
– Onda imam novu želju može?
– Što god poželiš.
– Da baka ozdravi i da budemo dugo svi zajedno. Može, mama?
Nikolina se uspravila, otrese suknju i sasvim ozbiljno klimne.
– Mora! To je prava želja! Hajde da pokažemo štapić baki. I baka ima svoju želju, sigurna sam. Neka poželi. Ona je prava vila.
– Stvarno?
– Najbolja na svijetu!
