9. listopada
Lana, gdje si ostavila sestricu? Uvijek ste zajedno! upitala me teta Marija, kad me vidjela kako sama jurim hodnikom.
Naglo sam zastala, okrenula se i, ne skrivajući nervozu, jasno izgovorila:
Ja sam Vedrana.
Pogled koji sam joj uputila bio je toliko oštar da je osmijeh na njezinom licu blago zatitrao. Nastavila sam, sasvim svjesna nezadovoljstva koje je u meni kipjelo:
I nismo baš toliko iste da nas stalno brkaju!
Marija je izgledala iskreno iznenađeno. Podignula je malo obrve, kao da traži nešto drugačije na mom licu, nešto što nikada prije nije primijetila.
Ma daj, draga, blago mi je uzvratila. Vi ste blizanke! Kad sjedite jedna pored druge i šutite, nikad vas ne mogu razlikovati. Jedino kad progovorite odmah se zna koja je koja.
Osjetila sam novi val frustracije. Stisnula sam usne, ne želeći pokazati koliko me to pogađa, i što brže pošla prema vratima. Ništa više nisam rekla; izašla sam iz sobe i tiho zatvorila vrata za sobom.
Kad sam ostala sama na hodniku, tetka je samo lagano odmahnula glavom, pitajući se vjerojatno otkud je iskočila takva ljutnja. A meni su se u glavi opet vrtjele riječi koje ne mogu više podnijeti Slične ste kao dvije kapi vode. Kao da je to prokletstvo s kojeg ne mogu skinuti teret s leđa. Koliko još? Zašto nitko oko mene ne vidi da smo različite? Zašto svi vide samo blizanke, bez imena, bez osobnosti, kao da smo kopije, a ne živa bića? Pitanja su se rojila u mojoj glavi, još uvijek bez odgovora…
***
Kasnije sam sjedila na klupi u Maksimiru i grlila koljena. Sunce je kroz lišće crtalo šare po tlu, ali meni nije bilo ni do kakvih ljepota. Opet sam razgovarala s Anjom jedinom osobom koja me doista kuži. Tiho, gotovo beznadno, pričala sam joj koliko me izluđuje što me svi brkaju s Lanom.
Anja me slušala pažljivo, malo nagnute glave. Odjednom joj oči zasjaše i uspravi se:
Gle, zašto ne probaš nešto ludo? Ošišaj se kratko i oboji kosu u neku otkačenu boju! Sigurno vas onda nitko više ne bi brkao! Lani to ni na kraj pameti ne bi palo.
Pogledala sam svoju dugu kosu i nesvjesno je prebacila preko ramena. U meni se pojavila iskrica interesa, ali odmah je splasnula:
Mama mi sigurno ne bi dala novce za to, uzdahnula sam. Njoj se sviđa što izgledamo isto. Moje želje nju ne zanimaju.
Anja nije odustajala. Odmahnula je rukom kao da tjera svaki moj prigovor:
Traži za nešto drugo! Recimo, za dar prijateljici iz razreda. Pa odeš u malu frizersku kod rotora, tamo šišaju za siću. Tata me jednom vodio, a mama se poslije ljutila rezali su prekratko. Ali tebi to baš treba!
Pogledala sam je zamišljeno, počela vagati ima li ta ideja smisla. Nisam bila sigurna, al’ nije zvučalo posve ludo.
A koliko bi koštalo bojanje? pitala sam, pokušavajući izračunati.
Anja odmah predložila:
Ne brini, zamolit ću moju stariju sestru zna bojati. Treba nam samo boja.
Njen ton bio je tako siguran da nisam mogla ne nasmiješiti se. Možda ovaj put stvarno nešto uspije! Možda će me konačno vidjeti kao osobu, a ne onu drugu blizanku. Pri dnu duše pojavila se nada, iako sam se bojala vjerovati da bi jedan korak mogao toliko promijeniti.
Par dana kasnije krenule smo u akciju. Iako sam u sebi drhtala, nisam to htjela pokazati.
Frizerski salon samo sobica s izlizanim ogledalima i pohabanim stolcem. Starija frizerka me samo odmjerila i suho pitala:
Kako šišati?
Sekundu sam zastala, pa brzo izgovorila:
Što kraće možete!
Slegnula je ramenima i zarezala škare. Pramenovi su padali, osjećala sam se kao da ostavljam stari život na podu. Natrag više nema.
Kad je na kraju završila, bojažljivo sam se pogledala. Kratka kosa, pomalo neravna, ali bilo je za preživjeti. Sad me Lana sigurno ne može pratiti!
Oduševljena i uzbuđena otišla sam s Anjom kod nje kući, gdje nas je čekala njezina sestra. Poslije kraćeg vijećanja odabrale smo živopisno ružičastu boju takvu da ni s Trga bana Jelačića ne možeš je ne primijetiti.
Rezultat je bio… pa, neočekivan. Boja je bila prejaka, skoro fluorescentna, a na nejednako ošišanoj glavi izgledalo je još konfuznije. Užasno mi se nije sviđalo, ali povratka više nije bilo.
Kod kuće me dočekala majka. Kad je Jelena prvi put ugledala što sam napravila, problijedjela je i stavila ruku na srce. Umjesto uredne kćeri, kakvu je navikla viđati, pred njom je stajala nepoznata klinka s kosom boje žvake, podšišanom ukrivo.
Vedrana, što si to napravila?! prvi put mi je povisila glas. Drhtale su joj ruke, a oči pune nevjerice. Jesi li se pogledala? Što ćemo sad s tim?
Stisnula sam šake, prikrila koliko mi je zapravo neugodno, i drsko rekla:
Meni je super! Sad me nitko ne može zamijeniti za Lanu!
Mama je odmah izvadila mobitel i uspaničeno zvala poznatu frizerku.
Ovo hitno treba sanirati… Dosta je trebalo samo promijeniti frizuru! glas joj je bio uznemiren i pomalo povrijeđen.
Nisam priznala koliko mi se ovo ne sviđa. Samo sam frknula i okrenula se:
I onako mi nikad ništa ne bi dopustila.
Naravno da bih! Odakle ti to? odgovorila je zbunjeno, ne vjerujući što vidi pred sobom.
Kad je u slušalici čula poznati glas, zabrinuto je izgovorila:
Marina, možeš li nas primiti što prije? Moja Vedrana… Ma uživo ćeš vidjet, katastrofa… Evo, stižemo za sat.
Okrenula se prema meni:
Pakiraj se, idemo srediti tu glavu!
Prekrstila sam ruke i mrko pogledala u stranu. Poželjela sam protestirati, vikati da je to moj izgled i moj izbor. Duboko u sebi sam znala ružičasta i katastrofalna frizura nisu donijele sreću, samo nervozu i nelagodu.
Ma dobro je ovako, mrmljala sam neuvjerljivo.
Mama je samo tiho pakirala stvari za izlazak.
O svemu ćemo popričati u autu. Ovo tako ne može ostati.
Pola sata kasnije već smo bile u autu prema salonu. Promatrala sam prolaz Zagreba kroz prozor, osjećajući da su sve odluke bile pogrešne. Pokušavala sam samu sebe uvjeriti da ne žalim, ali nije išlo eksperiment je propao.
Frizerka Marina nas je dočekala bez riječi osude. Nasmiješila se i rekla:
Hajde, pokušat ćemo spasiti što možemo.
Radila je satima, poravnala kosu koliko je mogla i vratila boju gotovo na moju prirodnu, ali je ostavila jednu tanku ružičastu pramen za štos. Gledala sam se u ogledalu, isprva nesigurno, kasnije s nekim blagim zanimanjem izgledalo je pristojnije, kao da mi prvi put paše.
Kad je završila, mama je laknula:
Evo, sad barem izgledaš kao čovjek!
Zahvaljivala je Marini na sve strane:
Ne znam što bih bez tebe! Spašavaš nas redovito!
Šutjela sam, samo prošla rukom kroz kosu. Nije loše, ali mamine riječi su me više pogodile nego ohrabrile.
Kao čovjek A prije sam bila što? Zašto se prema meni tako odnosi? Lanu nikad ne bi tako posramila!
Bez riječi sam ustala, zahvalila se na brzinu i otišla prema izlazu. Kroz glavu su mi se vrzmale misli o tome što nisam smjela ni izgovoriti hoću li ikad smjeti biti samo Vedrana?
Istina je, Lana nikad ne bi napravila ovakvu glupost. Sestra je svima uzor; petice, ples, čitanje, sve po planu. Nikad nije kasnila, sve u redu, čak su i njezine bilježnice bile ispeglane.
Nisam ni ja glupa prva bih dala odličan odgovor ako sam bila voljna. Ali što više uspijevam, to više čujem: Normalno, kao Lana. Ako pogriješim: Lana to nikad ne bi. Neizrečena usporedba jede moju sigurnost iznutra, to je kao tihi alarm.
Nakon frizure, kao da sam sebi dala dopuštenje da nastavim eksperimentirati. Ako sam prije barem pazila na ocjene i red, sad sam svjesno željela pokazati da nisam kao ona.
Škola je ubrzo počela kliziti nizbrdo. Uvijek sam uspjela, ali sad sam namjerno izbjegavala učiti, zijevala na satima, ispuštala iz vida domaće zadaće. Nije da nisam mogla jednostavno nisam htjela.
Roditelji su, naravno, primijetili promjene. U početku su pokušavali razgovarati, objašnjavali važnost škole i znanja. Onda su krenula ograničenja mobitel, računalo, izlasci ali što su više stiskali, to sam bila tvrdoglavija. Nisam se derala, nisam pravila scene samo sam radila po svome.
Imate jednu odličnu kćer Lanu. To vam je dovoljno. Ja očito nisam stvorena za velika postignuća. Prihvatite me takvu kakva jesam, rekla sam jednom jasno i bez oklijevanja.
Roditelji su samo razmijenili poglede, ne znajući više kako do mene.
Na kraju su me poslali psihologinji. Bila je to pokojna, umiljata žena, uvijek blaga i strpljiva. Dugo smo razgovarale, trudila se shvatiti što me muči, pronaći kako mi pomoći. Odgovarala sam sve iskreno, ali hladno kao da govorim o nekoj drugoj osobi, ne meni.
Dosadili su joj moji zidovi, možda je bila izmorena, možda nisam pokazivala ono što je očekivala. Na kraju je roditeljima tiho savjetovala:
Možda pokušajte s manje pritiska. Adolescencija je vrijeme pronalaženja identiteta, nekad treba pustiti dijete da samo krene putem kojim treba.
Nisu znali bi li se tome veselili ili tužni. Samo su čekali da mi dosadi moj bunt.
S ocjenama su na kraju i odustali. Roditelji su sve manje inzistirali, nadajući se da ću sama doći pameti. Ali onda su se pojavili novi problemi.
Jednog dana mama me slučajno vidjela kod napuštene garaže s grupom sumnjivih tipova. Pušili smo, smijali se, glupirali. Kad me ugledala, objesila sam glavu i izašla iz družbe, ali je bilo jasno tu provodim dosta vremena.
Kasnije, za večerom, nije izdržala:
Lana ima krasne prijatelje… Vidjela si ih, svi pristojni, obrazovani, idu na izložbe, čitaju knjige. A ti? S kim se to družiš?
Šutjela sam, samo još jače stisnula vilicu. Ove riječi su me zaboljele više nego što sam mislila. Opet Lana kao primjer! Ako su njoj prijatelji uzorni, meni, po inatu, moraju biti najveći buntovnici. Samo da budem što dalje od nje!
Tako sam postala dio ulične ekipe. Isprva sam promatrala, zatim se uključila u razgovore, pa na kraju tulume. Sve češće sam bježala s nastave. Povratka nije bilo.
Katkad bih sama sebi priznala: Ovo ti nije pametno… Ali nisam mogla stati. Čim bih krenula napraviti korak prema promjenama, kao da mi se Lano lice pojavi uvijek ispravna, savršena. Onda bih ja napravila još veći zaokret.
Životi su nam se s vremenom sve više razilazili. Lana je završila srednju s peticom i upisala FER. Upijala je znanje, volontirala, sve stigla. Njezina dnevna rutina bila je kao vojna služba, ali njoj je to sve odgovaralo.
Ja sam jedva završila trgovačku. Mama me uvjeravala da još razmislim, ali nisam popustila morala sam dokazati da želim samo ono što nije Lani blisko. Ali bila je to iluzija slobode.
Između posla i nezadovoljavanja sve mi se činilo besmisleno. Konačno sam našla posao blagajnice, iako sam stalno tragala za boljim mjestom. Malo sam radila, pa tražila novi posao, pa se opet nečim razočarala, a uvijek bih roditeljima odbrusila:
Snaći ću se sama. Nemojte me više kritikovati.
I dalje sam u sebi čuvala tračak nade da ću jednom pronaći pravi put, makar to bio put koji ne liči na Lanin, ali bar bude moj. No, svaki korak k samostalnosti bio je samo još jedna pogreška, a osjećaj da idem nazdravo bivao je sve teži.
Čak ni sama nisam znala zašto baš tako reagiram. Svaki put kad Lana postigne nešto novo, kao automatski bih ja napravila još jedan korak u suprotnom smjeru, iako sam često željela suprotno.
Po noći bih si obećala da sutra mijenjam sve, a jutro bi došlo i sve bi opet krenulo po starom. Bio je to začarani krug, iz kojeg nisam znala kako izaći.
S vremenom sam se jednostavno isključila. Nisam se javljala doma, izbjegavala sam okupljanja i više nisam htjela znati ništa o Lani niti dobre, niti loše stvari. Ogradila sam se zidom, a baš tada su mi se životne karte počele slagati bolje.
Najprije sam dobila bolji posao ništa posebno, ali pristojno plaćen i s korektnim kolegama. Prvi put nisam imala osjećaj da samo gubim vrijeme.
Potom sam slučajno, u obližnjem kafiću, upoznala Marka. Nije bio kao dečki s kojima sam prije izlazila miran, povučen, bez one lažne samouvjerenosti. Počeli smo hodati, dulje šetnje, razgovori do kasno u noć… Prvi put sam shvatila kako je divno ne morati se pretvarati.
Konačno sam počela planirati male stvari godišnji, tečaj engleskog, možda jednog dana preseljenje. Život je, napokon, dobio neki smisao.
Onda je zazvonio majčin broj. Glas joj je bio tih, suzdržan:
Vedrana, trebaš doći, moramo pričati.
Kad sam stigla, roditelji su me dočekali ozbiljnog lica. Mama je dugo tražila prave riječi, a onda šokirala novostima:
Lana ne može imati djecu. Liječnici misle da gotovo nema šansi.
Tišina se raširila. Nisam znala što reći. Isprva sam osjećala tugu, bijes, pa želju da je nekako utješim. No, ubrzo se probudilo ono nešto staro, ružno, što nisam ni znala da još postoji.
Nije prošlo ni godinu dana, a rodila sam prvo dijete. Nedugo potom, drugo. Ne mogu objasniti čemu tolika žurba. Da, volim svoju djecu, ponosna sam na svaku njihovu riječ i osmijeh, ali duboko u meni bilo je i ono sad sam stvarno drukčija od Lane. Sad imam ono što ona neće imati.
Znala sam da to nije ispravno, da život ne smiješ graditi na inat i suprotstavljanje drugome, ali svaki put kad pogledam svoju djecu, opravdavala sam se: To je moj izbor. Ovo sam željela.
Ipak, negdje duboko, znala sam da nije bilo vijesti o Lani, možda bi sve bilo drugačije…
***
Lana je pažljivo slušala mamu kako prepričava nove Vedranine nestašluke. Osjetilo se u glasu mješavinu brige i nemoći nije znala kako dokučiti do svoje mlađe kćeri, kako joj pomoći da izađe iz kružnog puta.
Kada je završila, Lana je tiho i odlučno zamolila:
Molim te, nemoj više Vedrani ništa govoriti o meni.
Mama ju je zbunjeno pogledala:
Zašto? Vi ste sestre…
Lana je duboko udahnula i objasnila ono što je dugo razmišljala:
Ona uništava svoj život jer pokušava biti moja potpuna suprotnost. Svaki put kad čuje nešto o mojim uspjesima, kao da se natjera napraviti još jedan suprotan korak. Ne traži ona svoj put, nego samo radi kontra mene.
Mama je htjela nešto reći, no Lana je nastavila mekano, ali jasno:
Ako ti je imalo stalo do nje, nemoj ni spomenuti moje ime kad pričaš s njom. Nek zaboravi na mene, da možda, možda pronađe samu sebe.
Mama je neko vrijeme šutjela, upijajući svaku riječ. Razumjela je logiku, ali srce majke teško se odriče spomena na vlastitu djecu.
Potrudit ću se, rekla je na kraju tiho. Nije lako.
Lana ju je zagrlila.
Znam. Moramo pokušati radi Vedrane.
Poslije toga mama je stvarno sve rjeđe uspoređivala nas dvije. Počela je pričati sa mnom samo o meni, mojim željama i sitnicama važnima samo meni. Isprva joj je bilo teško, ali ubrzo je uspjela zaboraviti naviku stalnog hvaljenja Lane predamnom i pronalazila tema koje su bile moje.
I Lana se povukla. Nije me zvala, nije tražila susrete, nije htjela biti dio mog života. Ponekad joj je i bilo bolno što između nas raste zid, ali vjerovala je da je to jedini način da mi dopusti početak iznova.
P.S.
Moj suprug me na kraju ohrabrio da potražim stručnu pomoć. Polako, korak po korak, počela sam graditi život u kojem više nije bilo Lanine sjene.
