— Nazvat ću tatu — rekla je djevojčica u prvoj klupi i pritisnula mobitel na prsa tako pažljivo kao da u rukama ne drži plastiku i ekran, nego posljednju nit koja vodi kući.
U razredu se na nekoliko trenutaka utišao i uobičajeni dječji šušanj. Drugaši su se ukočili nad bilježnicama, netko je prestao ljuljati nogom ispod klupe, a dječak s riđom čuperkom kraj prozora podigao je glavu i oprezno pogledao učiteljicu. Biserka Horvat stajala je pokraj klupe, dlan joj je bio otvoren, glas je ostajao miran, samo je ispod tkanine rukava neugodno vuklo mjesto iznad lakta. Ujutro je birala bluzu duže nego obično i opet izabrala loše: rukav je bio širok i, ako bi podigla ruku prema ploči, mogao je skliznuti.
— Jagoda, pravilo vrijedi za sve — rekla je Biserka. — Za vrijeme sata mobitel leži u mojoo ladiici. Poslije nastave ćeš ga dobiti.
Djevojčica se nije prepirala, nije počela cmizdriti, nije se pravila da ništa ne razumije. Samo je pogledala ekran na kojem je poruka već ugašena i polako prešla palcem po plavoj maskici. Plava kosa bila joj je ispletena u dvije pletenice, i to jedna primjetno niže od druge. Biserka pomisli da je pletenice vjerojatno pleo otac i od te joj se misli nešto nehotice smekšalo.
— Tata je napisao da će me ranije pokupiti — rekla je Jagoda. — Samo sam htjela još jednom provjeriti u koliko sati.
— Ako treba, nazvat ćemo ga s portnice. Dopustit ću ti — odgovorila je Biserka. — Ali sada mi daj mobitel.
Jagoda podiže pogled. U tom pogledu nije bilo dječje tvrdoglavosti zbog koje učitelji obično umorno uzdahnu. Bilo je nešto drugo: oprezna provjera, može li se odrasloj osobi povjeriti ono što ti je važno. Biserka je takve poglede odmah primjećivala. Ne mogu se zamijeniti s hirom. Tako gledaju djeca koja već znaju: odrasli su različiti, i nije svaki glasan glas u pravu.
Djevojčica je spustila mobitel Biserki na dlan.
— On će svejedno doći — tiho je izgovorila.
Biserka je zaključala mobitel u gornju ladicu stola i vratila se ploči. Matematiku je morala početi ispočetka: djeca su već izgubila nit, a ona je uhvatila sebe kako ne gleda u primjere nego u Jagodu. Ova je sjedila uspravno, olovku je držala uredno, ali svakih nekoliko minuta pogled bi joj skliznuo prema okruglom satu iznad vrata. Biserka je izdržala do odmora, napisala propusnicu i poslala djevojčicu na portnicu da nazove oca.
Dežurna teta Mila, koja se za dvadeset godina u školi navikla na svakakve roditelje, nakon razgovora s Jagodinim ocem došla je u ravnateljev ured sama. Nije bučila, nije se uzrujavala, samo mu je nešto tiho rekla, a ravnatelj, punašan čovjek s vječnom mapom pod miškom, ustao je tako brzo da mu je mapa pala na pod. Biserka je to saznala kasnije; u međuvremenu je imala sat čitanja i pokušavala je navesti Dinu iz treće klupe da pročita riječ „parobrod” bez dugog mučnog razmišljanja.
Na vrata su pokucali krajem drugog sata. Ne glasno, ali tako da je razred odmah shvatio: iza vrata su odrasli. Ravnatelj je ušao prvi, zaglađujući rijetku kosu. Iza njega stajao je visok muškarac u tamnom kaputu, miran, sabran, s onim izrazom lica zbog kojega ljudi oko njega sami počinju govoriti tiše. Nije ličio na roditelje koji upadaju u školu da dokažu da je njihovo dijete uvijek u pravu. Uopće nije žurio ostaviti dojam, i upravo zato je dojam ostavio.
Jagoda je ustala.
— Tata.
Muškarac ju je pogledao i na trenutak mu se na licu pojavilo ono zbog čega se Jagoda vjerojatno držala cijeli dan. Nije se široko nasmiješio, nije raširio ruke, ali pogled mu je postao mekši.
— Sve je u redu, zečice?
— Da. Samo je učiteljica Biserka uzela mobitel.
On je prebacio pogled na učiteljicu.
— Roko Lovrić, Jagodin otac. Rekli su mi da je nastao problem s mobitelom.
Prezime je zvučalo mirno, ali ravnatelj pokraj njega kao da je postao niži. To su prezime mnogi znali: građevinska tvrtka, pomoć školi, obnova sportske dvorane, nova računala. Znali su i ono što se u razgovorima nije izravno izgovaralo: Roko Lovrić nije spadao u ljude s kojima se može govoriti kako god padne.
— Vaša kći je izvadila mobitel na satu — rekla je Biserka. — Uzela sam ga do kraja dana. Kad sam shvatila da joj je važno stupiti u kontakt s vama, dopustila sam joj da nazove s portnice.
Govorila je mirno, iako je osjećala kako joj se drhtavica uvlači u glas. Pred ravnateljem, pred ovim čovjekom, pred dvadeset dječjih lica sada je trebala zadržati ne samo pravilo nego i sebe. Roko ju je slušao ne prekidajući. Zatim je kimnuo.
— Postupili ste ispravno.
Ravnatelj je bučno udahnuo i odmah se pravio da je to kašalj. Jagoda se namrštila, ali otac je čučnuo pred nju, našavši joj se u visini očiju.
— U razredu je glavna odrasla osoba učiteljica. Ako je učiteljica Biserka rekla da makneš mobitel, onda ga makneš. Ja ću doći, čak i ako deset puta ne provjeriš poruku. Dogovoreno?
Jagoda je razmislila, kao uvijek preozbiljno za svoje godine, i kimnula.
— Dogovoreno.
Roko je zatražio mobitel, ali ga nije spremio u džep. Vratio ga je kćeri i naredio joj da ga stavi u ruksak. Već na vratima se zaustavio. Biserka je podigla ruku da popravi pramen kose, i rukav joj je skliznuo. Na zapešću, na samom rubu manšete, tamnio je trag tuđih prstiju. Brzo je spustila ruku, ali Roko je stigao primijetiti. Ništa nije rekao. Samo ju je pogledao tako pažljivo da je Biserki došlo da se povuče do ploče, do krede, do razumljivih đačkih bilježnica u kojima se pogreške bar mogu ispraviti crvenom olovkom.
Poslije nastave Jagoda se spremala najsporije od svih. Biserka je izvela djecu do školskih vrata. Uz rubnik je stajao crni automobil. Roko je sam otvorio kćeri vrata, pomogao joj da se popne na stražnje sjedalo i već je krenuo obići automobil kad je Jagoda spustila staklo.
— Učiteljice Biserka, do sutra.
— Do sutra, Jagoda.
Auto je odvezao, a Biserka je još nekoliko minuta stajala na stepenicama. Kući nije htjela ići. Tamo je mogao biti Goran. Ako ga nije bilo, nije bilo lakše: tada je trebalo čekati njegove korake, pogađati po škripi stepenica u kakvom je raspoloženju i unaprijed sakriti novčanik tako da ga ne nađe iz prvog pokušaja.
Goran joj je bio očuh. Otkad im je majka preminula, ostao je službeni skrbnik njezinog mlađeg brata Mihaela. Mihael je imao deset godina, loše je podnosio glasne zvukove, jeo je samo iz bijelog tanjura s plavom prugom, nije volio kad mu netko dira olovke i znao je satima slagati gumbe po veličini. Kad je majka sređivala papire, još je vjerovala da je Goran pouzdan čovjek, samo pomalo grub. Biserka je tada studirala, radila navečer i nije odmah shvatila da grubost nije rub karaktera nego sama njegova srž.
Otići sama mogla je. Vjerojatno. Ali Mihaela joj Goran ne bi dao. Po papirima je on bio glavna odrasla osoba, a Biserka starija sestra s malom plaćom, unajmljenim kutom u perspektivi i mapom potvrda koje je tek trebalo pretvoriti u sudsku odluku. Odvjetnica je tražila predujam od kojega su Biserki utrnuli prsti. Štedjela je gotovo tri godine, ali Goran je izvlačio novac svaki put kad bi izgubio na kartama ili se vratio mutnih očiju i praznih džepova.
Večer je došao ranije nego obično. U hodniku je mirisalo na mokre krpe i staru boju; taj teški miris uvijek se dizao iz prvog kata poslije pranja, i Biserka je već po njemu znala da su ulazna vrata dugo držali otvorena.
— Gdje je novac? — upitao je Goran, ne skidajući cipele.
Mihael je sjedio na podu kraj kauča i slagao od kutija šibica dugački red. Biserka je postavila stolicu između brata i očuha, kao slučajno.
— Plaća je u petak.
— To si mi već rekla.
— Zato što je plaća u petak.
On je zakoračio bliže. Biserka nije povisila glas. Odavno je znala: glasnoća ga samo potiče. Goran je udario dlanom po stolu, kutije su Mihaelu zadrhtale, a dječak je počeo brzo šaptati brojeve, gubeći se i počinjući ispočetka. Biserka mu je stavila ruku na rame, ali je gledala očuha.
— Ne pred njim.
— A pred kim? — nasmiješio se Goran. — Pred tvojom ravnateljicom? Pred susjedima? Ili si našla zaštitnika?
Nije odgovorila. Nakon takvih večeri ujutro je morala birati odjeću ne po vremenu nego po tragovima na rukama. U školi se smiješila djeci, lijepila naljepnice u bilježnice, objašnjavala gdje se u riječi piše meki znak i cijelo vrijeme osjećala da živi u dvije različite sobe bez vrata između.
Nekoliko dana kasnije primijetila je automobil kraj kuće. Zatim drugi — kraj škole. Muškarci unutra nisu je gledali, nisu izlazili, nisu joj se obraćali. Samo su bili u blizini. Trećeg dana Biserka je sama prišla jednom od njih poslije nastave. Muškarac od pedesetak godina, u sivom kaputu, držao je šalicu kave i izgledao kao da može stajati ondje do zime.
— Vi ste od Lovrića?
— Jesam.
— Prenesite mu da ovo izgleda čudno.
— Prenijet ću — rekao je muškarac. — Ali dok ne zatražite da maknem osiguranje, ostat ću.
— Osiguranje? Ozbiljno?
— Potpuno.
Htjela se naljutiti, ali umjesto ljutnje navalio je umor. Iste večeri predali su joj omotnicu. Unutra je bila kartica s adresom malog kafića kraj škole i redak: „Sutra poslije nastave. Samo razgovor.”
Biserka je došla ne zato što je vjerovala. Došla je jer više nije znala kamo otići s Mihaelom.
Roko je sjedio za udaljenim stolom. Pred njim su stajale dvije šalice čaja, netaknute. Ustao je kad je prišla, ali nije pružio ruku, kao da je unaprijed shvaćao da bi se mogla trgnuti.
— Neću se praviti da sam slučajno primijetio vašu situaciju — rekao je kad je sjela. — Jagoda je vidjela tragove na vašoj ruci. Zamolila me da saznam mogu li pomoći.
— Vaša kći ne bi trebala misliti na takve stvari.
— Slažem se. Ali misli. Otkad joj nema majke, Jagoda je postala previše pažljiva prema ljudima.
Biserka je pogledala kroz prozor. Na ulici je majka popravljala djetetu kapu, ono je vrtjelo glavom i smijalo se. Tako jednostavan djelić života odjednom joj se učinio gotovo tuđ.
— Ne treba mi sažaljenje — rekla je.
— Ne nudim sažaljenje. Nudim odvjetnicu koja se bavi skrbništvom i privremenu sigurnost za vas i vašeg brata.
— Zašto?
— Zato što se niste prestrašili mog prezimena i niste ponizili moje dijete radi reda u razredu.
Naglo se okrenula prema njemu.
— To nije usluga. To je moj posao.
— Upravo zato vam želim pomoći.
Govorio je mirno, i to je ljutilo više nego da je pritiskao. Biserka se navikla da pomoć gotovo uvijek ima udicu. Goran je nekad isto „pomagao” majci: donosio namirnice, popravljao slavinu, vozio na preglede. Kasnije se ispostavilo da je svaka pomoć upisana u nevidljivu bilježnicu dugova.
— Ako pristanem, reći ćete kasnije da vam dugujem.
— Neću.
— Tako svi kažu.
— Znači, nemojte pristati odmah. Upoznajte se s odvjetnicom. Poslušajte. Odluka će ostati na vama.
Upoznala se. Odvjetnica je bila starija gospođa, Nina Kovačević, kratke frizure i mape u kojoj se sve odmah slagalo po odjeljcima: potvrde, svjedočanstva, izjave susjeda, karakteristike iz škole, medicinska dokumentacija o Mihaelu. Njezino ime zvučalo je strogo kao i ona sama. Nina Kovačević nije obećavala brze pobjede, naprotiv, govorila je suhoparno i izravno.
— Goran će pružati otpor — rekla je. — Ne zato što mu treba dječak. Zato što mu treba vlast nad vama i novac koji kroz tu vlast dobiva. Trebaju nam dokazi, vrijeme i vaša izdržljivost.
Biserka je kimnula.
Izdržljivost je imala. Ponekad joj se činilo da joj ništa drugo nije ni ostalo.
Proces nije bio jednostavan. Prvo sud nije odmah riješio pitanje, zatražio je dodatne dokumente. Zatim je Goran doveo susjeda koji je uvjeravao da Biserka sama kući pravi skandale. Potom je u školu stigla komisija: netko je napisao da se učiteljica ponaša nestabilno i ne može odgovarati za djecu. Ravnatelj je nervozno gurao kravatu, Biserka je sjedila nasuprot dvjema ženama s tabletima i odgovarala jednako mirno kao što je odgovarala Roku onaj dan kraj ploče.
Jagoda je poslije nastave prišla i pružila joj crtež. Na njemu je bila škola, visoka žena u plavoj bluzi i mala djevojčica pokraj.
— To ste vi — rekla je Jagoda. — Stojite na vratima da svi odu kući.
Biserka nije odmah mogla odgovoriti. Samo je spremila crtež u ladicu, pokraj razredne knjige, i pomislila da djeca ponekad drže odraslu osobu na površini bolje od ikakvih lijepih riječi.
Goran je u međuvremenu postajao sve ljući. Dolazio je čas s prijetnjama, čas sa žalobnom molbom da „ne iznosi prljavštinu iz kuće”, čas s obećanjem da će se popraviti. Jedne večeri zaključao je Mihaela u sobu da ga Biserka ne bi mogla odvesti psihologu. Dječak je potom tri sata sjedio u kutu i poravnavao olovke u jednu liniju dok mu prsti nisu počeli drhtati. Upravo nakon toga Biserka je prestala sumnjati. Nije se samo prestrašila, nije se samo naljutila, nego je iznutra odvojila sebe od stare navike da trpi.
— Podnosim zahtjev do kraja — rekla je Roku telefonom. — Čak i ako bude pritiskao.
— Dobro.
— I sama ću potpisati ugovor s Ninom Kovačević. Makar za jedan euro, ali potpisat ću.
— Već ga je pripremila.
— Vi sve unaprijed znate?
— Ne. Samo se nadam da ljudi ponekad izaberu sebe.
Privremeno rješenje za Mihaela donijeli su za mjesec dana. Ne konačno, ali važno: dječak je mogao živjeti s Biserkom do okončanja postupka. Goran je tada stajao ispred zgrade suda i gledao je tako kao da već u mislima sve razbija okolo. Pokraj je bio Rokoov čovjek, Stjepan, onaj u sivom kaputu. Nije se miješao, nije govorio suvišno, samo je Biserki otvorio vrata auta u kojem je Mihael sjedio s ruksakom na krilu i gledao u jednu točku.
— Idemo kući? — upitao je.
Biserka je sjela pokraj.
— Da. Samo u drugu.
Roko im je našao mali stan nedaleko od škole. Biserka je inzistirala na ugovoru i pristupačnoj najamnini. Nije se prepirao. To je bilo neočekivanije od bilo kakve velikodušnosti. Novi dom je bio tih: dvije sobe, kuhinja sa širokom prozorskom daskom, stari ormar u hodniku i prozor s kojega se vidjelo dječje igralište. Mihael je isprva hodao po sobama s bilježnicom i zapisivao gdje što leži. Trećeg dana stavio je svoje olovke na stol i nije ih vratio u ruksak. Njemu je to značilo više od ikakvih riječi.
Jagoda je počela dolaziti poslije nastave s ocem. Isprva na pola sata, pa na sat. Sjedala bi na rubu tepiha i slagala kocke pored Mihaela, ne dirajući njegov red. Jednom joj je on pomaknuo zeleni komadić. Biserka je stajala za štednjakom i bojala se okrenuti da ne preplaši taj mali svijet koji se gradio polako, ali pošteno.
S Roko je bilo složenije. Nije udvarao na uobičajen način, nije zatrpavao porukama, nije pokušavao kupiti njezin mir. Ponekad bi donio Jagodi knjige i ostao na čaju. Ponekad bi popravio policu dok je Mihael stajao pokraj i pazio da vijci leže po veličini. Jedne večeri, dok su se djeca prepirala oko društvene igre, Roko je rekao:
— Navikao sam rješavati stvari brzo. S tobom ne mogu tako.
— Zato što ja nisam stvar.
Pogledao ju je i lagano se nasmiješio.
— Da. Već sam shvatio.
Goran nije nestao odmah. Zvao je s tuđih brojeva, vrebao kraj stare kuće, pokušavao preko poznanika saznati novu adresu. Jednom je došao do škole, ali Stjepan ga je primijetio na vratima prije nego što je Biserka izašla s djecom. Nakon toga Goran je nestao na nekoliko tjedana. Biserka je počela dublje spavati. Mihael je prestao provjeravati bravu prije spavanja. Jagoda je jednom rekla za večerom u njihovoj kuhinji:
— Kod vas je lijepo. Tiho, ali nije prazno.
Biserka je zapamtila tu rečenicu.
Konačna odluka o skrbništvu zakazana je za ponedjeljak. Uoči toga dana Mihael je sam izabrao košulju, sam stavio u ruksak bilježnicu i dugo vježbao jednu rečenicu koju mu je Nina Kovačević rekla da kaže ako ga sudac upita gdje mu je mirnije. Ujutro ju je izgovorio tiho, ali razgovijetno:
— Želim živjeti s Biserkom jer ona zna kako pravilno stavljati moje šalice i ne ljuti se kad dugo razmišljam.
Biserka je sjedila pokraj i držala ruke na koljenima da ne pokaže kako se iznutra trese. Goran je pokušavao govoriti o obitelji, o zahvalnosti, o tome da je Biserka „mlada i da neće uspjeti”. Ali pokraj su bili dokumenti, karakteristike, nalazi, izjave. Pokraj je bila Nina Kovačević koja nije dopuštala da se Goranove riječi razlijevaju dvoranom. Tog dana skrbništvo je prešlo na Biserku.
Izašla je na ulicu i dugo nije mogla slobodno udahnuti, kao da prsa još ne vjeruju papiru s pečatom. Mihael je stajao pokraj, držao je za rukav.
— Sad me neće odvesti?
— Ne — rekla je Biserka. — Sad neće.
Goran je čuo. Ništa nije rekao, samo se kratko i ružno nasmiješio. Stjepan je zakoračio bliže i očuh je sišao niz stepenice.
Navečer je Roko došao s Jagodom. Nisu priredili proslavu, nisu pljeskali. Biserka je ispekla palačinke, Mihael je poslagao tanjure, Jagoda je donijela crtež: četiri osobe kraj prozora i crvena kocka na prozorskoj dasci. Roko je dugo gledao list, zatim rekao:
— Lijepa kuća je ispala.
— Ovo još nije kuća — ispravio ga je Mihael. — Ovo je nacrt.
— Onda ćemo graditi po nacrtu — odgovorio je Roko.
Posljednje iskušenje došlo je za tri tjedna, kad su svi već počeli vjerovati da je najgore ostalo iza vrata. Subotnje večeri Biserka je pekla palačinke, Jagoda je čitala Mihaelu naglas, Roko je trebao doći za nekoliko minuta — ostavio je auto u dvorištu. Na vratima je zazvonilo. Na ekranu domofona bio je muškarac s kutijom dostave. Biserka nije otvorila odmah, ali kutija je zaklanjala lice, a glas je rekao: „Za Jagodu Lovrić, od tate.”
Skinula je lanac.
Goran je ušao trzajem, udarivši vratima o zid. Kutija je pala. U ruci je imao kuhinjski nož. Lice mu je bilo upalo, oči su bježale, jakna mu je visjela na ramenima kao tuđa stvar.
— Mislila si da će te papir spasiti? — rekao je.
Biserka je stajala između njega i sobe u kojoj su bila djeca. Nije vikala. Grlo joj se stegnulo, ali misli su bile jasne: Jagoda kraj prozora, Mihael kraj stola, Roko još dolje, Stjepan možda kod auta.
— Jagoda, zatvori vrata sobe — rekla je ne okrećući se. — Mihaele, radi kao Jagoda.
Goran je zakoračio prema njoj.
— Oduzela si mi sve.
— Nisi nas imao — odgovorila je Biserka. — Samo si nas držao pokraj sebe.
On je zamahnuo. Vrata zgrade još se nisu zatvorila iza Roka, i zato je Biserka čula njegove korake u posljednji čas. Roko je ušao u stan brzo, ali bez one lijepe spretnosti kakvu pokazuju u filmovima. Samo se našao između njih i primio udarac na sebe, odgurnuvši Biserku ramenom uz zid. Nož ga je okrznuo u slabinu. Ne duboko, kako će kasnije reći liječnik, ali dovoljno da kuhinja, djeca, palačinke na štednjaku i cijeli novi život na trenutak postanu krhki poput stakla.
Stjepan se pojavio odmah. Gorana su svladali u hodniku. Pokušavao je govoriti, optuživati, obećavati, ali njegove riječi više nikoga nisu držale. Biserka je sjedila na podu pokraj Roka i pritiskala ručnik na njegov bok.
— Gledaj u mene — ponavljala je. — Samo u mene.
— Djeca?
— Ovdje su. Cijela.
Mihael je sam prišao. U rukama je držao crvenu kocku, onu koju mu je Jagoda nekad ostavila na stolu. Pažljivo je stavio kocku Roku na dlan.
— Ovo je za kuću — rekao je. — Da se ne raspadne.
Roko je stisnuo prste oko kocke i pokušao se nasmiješiti.
— Onda će sigurno izdržati.
Hitna ga je brzo odvezla. Biserka je vozila pokraj, držala ga za ruku i nije je puštala ni kad je medicinar zamolio da odmakne. U bolnici je morala čekati nekoliko sati. Jagoda je zaspala na njezinim koljenima, Mihael je sjedio pokraj Stjepana i slagao salvete na stoliću u ravnu liniju. Kad je liječnik izašao i rekao da opasnosti nema, Biserka je prvi put nakon dugo vremena zaplakala ne od straha, nego od toga što je konačno mogla izdahnuti.
Roko se oporavljao tvrdoglavo. Već nakon tjedan dana pokušavao je raditi s telefona dok mu ga Biserka ne bi uzela i stavila na gornju policu. Jagoda mu je crtala čestitke. Mihael je svaki put provjeravao leži li crvena kocka na noćnom ormariću i jednom je strogo rekao:
— Ne smiješ je maknuti. Sad je nosiva.
Roko je to shvatio ozbiljno.
— Shvaćam. Nosive ne diramo.
Kad se Biserka vratila u razred, djeca su je dočekala uobičajenom bukom: netko je zaboravio dnevnik, netko izgubio papuče, netko je tvrdio da je domaću zadaću pojela mačka. Jagoda je sjedila kraj prozora i smiješila se više ne oprezno, nego smireno. Na odmoru je prišla stolu i stavila pred Biserku novi crtež. Na njemu je bila škola, pokraj kuća, a između njih četiri figure držale su se za ruke, ne previše tijesno, kao da su svakome ostavile mjesta za disanje.
— To smo mi? — upitala je Biserka.
— To će biti — odgovorila je Jagoda. — Kasnije.
Navečer je Roko došao po kćer. Još je bio blijed, kretao se oprezno, ali u očima mu se vratila uobičajena čvrstoća. Mihael je izašao s Biserkom jer su svi trebali u dućan po brašno: Jagoda je objavila da su palačinke sad obiteljsko jelo i da ih se ne smije preskočiti.
Kod školskih vrata Roko se zaustavio pokraj Biserke.
— Mogu li večeras samo sjediti u vašoj kuhinji? Bez razgovora o sudovima, ljudima ispred zgrade i dokumentima. Samo čaj.
Biserka je pogledala Jagodu koja je objašnjavala Mihaelu zašto je crvena olovka važnija od roze, zatim Roka. U njegovoj molbi nije bilo ni pritiska, ni pobjede, ni želje da dobije nagradu za sve što je učinio. Samo umoran čovjek koji je također htio mirnu večer.
— Može — rekla je. — Ali šalice stavljamo strogo uz rub stola. Kod nas vrijede pravila.
— Znam slušati učiteljice.
Nasmiješila se. Ne za djecu, ne iz pristojnosti, ne da bi sakrila tragove prošlosti. Zato što je pred njom bila večer: brašno, kuhalo za vodu, dječji glasovi, crtež na hladnjaku i crvena kocka na prozorskoj dasci. Strah još nije potpuno otišao, znao se vratiti uz oštar zvuk, tuđi korak, san pred zoru. Ali pored njega sad je živjela nova navika — ne očekivati udarac od svakih otvorenih vrata. Ponekad iza vrata stoje svoji.
