Dva tjedna Mica je siktala i grebala, ne puštajući vlasnicu blizu starog kauča. Valentina se gotovo odlučila dati mačku. No kad je susjed pomogao pomaknuti namještaj, iza njega se otkrilo ono što je sve objasnilo.
Mica nikad nije bila zla. Ali starom kauču u velikoj sobi nije puštala nikoga, a Valentina već drugi tjedan nije mogla shvatiti zašto.
Počelo je sa sitnicom. Jutro, kuhinja, miris čaja i zagorjelog kruha. Valja je dopila čaj, obrisala ruke o pregaču sa suncokretima i krenula brisati namještaj. Pružila se prema naslonu za ruke.
Mačka je izvila leđa i zasiktala tako da je Valja odskočila i laktom zakačila stojeću lampu. Za tri godine zajedno prošli su mnogo toga: i predenje ujutro, i zahtjevno zavijanje prije hranjenja, i uvrijeđeno šutnje nakon veterinara. Ali siktanje je čula prvi put.
Onda se mačka primjetno udebljala. Bokovi su se zaokružili, hod je postao težak i oprezan. Valja je zaključila: prehranila je. Smanjila porciju, prebacivši višak natrag u vrećicu sa šušećom folijom. Nije pomoglo. Mica je počela odnijeti komade iz zdjelice negdje iza kauča, i jednom je Valja iza noge pronašla osušeni komad piletine, obložen prašinom.
U kutu je mirisalo čudno: kiselkasto, toplo, živo. Valja je kleknula, pokušala zaviriti u pukotinu između zida i naslona. Mica je jurnula poprijeko, bez zvuka, bez upozorenja. Stala je ispred pukotine i zurila žutim očima kao da iza nje leži najdragocjenije na svijetu.
Na nadlanici su ostale dvije tanke ogrebotine.
Kći je nazvala navečer, kao i obično, u žurbi.
– Mama, što je s mačkom?
– Sikće. Izgrebala mi ruku. Ne možeš joj prići blizu kauča.
Iva je uzdahnula. U slušalici su se čule pete koje udaraju o asfalt, truba automobila, šuškanje vrećice iz dućana.
– Rekla sam ti. Daj je, dok ti nije lice izgrebala. Postoje grupe na internetu, brzo se udomi.
Valja je šutjela. Prsti su stisnuli rub stolnjaka tako da se tkanina skupila u harmoniku.
– Mama? Čuješ li?
– Čujem.
– Ne treba ti sve to. Sama, s tom mačkom… Dođi radije k meni.
Telefon je spustila na stol. U hodniku je Mica sjedila na pragu velike sobe, rep omotan oko prednjih šapa, leđa ravna. Kao stražar. I nijednom u ta dva tjedna nije odatle otišla na duže: čak je jela brže nego inače, kao da se žuri vratiti.
Poslije razgovora Valja je otvorila telefon i upisala u tražilicu ono što je kći rekla. Grupe su se odmah pojavile. Fotografije mačaka, opisi: „umiljat”, „naviknut na pijesak”, „traži dom”. Listala je minutu. Onda je odložila telefon ekranom prema dolje, i u grlu joj se presušilo.
Prije spavanja prišla je sobi. Mica je ležala kraj kauča i lizala šapu, polako, temeljito, kao da se priprema za nešto važno. Valja je sjela na prag.
– Micice. Pa što ti tamo skrivaš?
Mačka je podigla glavu, trepnula i nastavila lizati.
Noću Valja nije spavala. Iza zida je šuškalo, utihnulo i počinjalo iznova. Jednom je kroz tišinu proklizao tanak zvuk, nalik na cvilež. Valja se ukočila, osluškivala. Nije se ponovilo.
Ustala je i otišla do vrata bosih nogu. Pod je leden, ispod letvice je vuklo studeni. Svjetiljka pred prozorom bacala je kroz zavjesu žute pruge, i u tom neravnom svjetlu Valja je vidjela: Mica ne leži na prostirci. Stisnula se bokom uz zid, tik do kauča. Trbuh se ravnomjerno dizao i spuštao.
Mačka nije siktala. Ležala je i gledala Valju kroz prugu ulične svjetiljke.
Valentina se vratila u spavaću sobu. Na noćnom ormariću stajala je fotografija muža u okviru od školjki, donesenih nekad s mora. Viktor se smiješio. I Valja je pomislila: on ne bi dao mačku. On bi prvo pomaknuo kauč.
Ujutro je nazvala Gorana iz prizemlja. Susjed je imao takve ruke da i ormar digne, i slavinu popravi. Suvišnih pitanja nije postavljao.
– Kauč? – prekinuo je. – Kamo da ga pomaknem?
– Od zida. Moram vidjeti što je iza njega.
Došao je za deset minuta, u kariranoj košulji i papučama na bosu nogu. Iza njega je zavirila žena Tamara, nije se mogla suzdržati.
Mica je na prizor stranaca pobjegla pod kuhinjski stol. Valja je primijetila: mačka nije otrčala u veliku sobu, kao što je inače radila. Ostala je u kuhinji. Zjenice su se proširile tako da u očima gotovo nije ostalo žutog, i šape su sitno prestupale po hladnoj pločici.
Goran je uhvatio jedan kraj. Valja drugi. Noge su zaškripale po parketu, otegnuto i oštro, i zvuk je ispunio stan do stropa. Kauč je išao teško, star, nabubrio od vremena. Prašina se digla u stupu i zavrtjela u pruzi jutarnjeg sunca.
Tamara je prva uzdahnula.
U kutu, na starom vunenom šalu koji je Valja izgubila još u listopadu, ležali su mačići. Četiri. Sićušni, slijepi, s priljubljenim ušima i ružičastim jastučićima šapa, tako mekanim da bi stali na nokat. Micali su se, otvarali bezube usta, i od njih je mirisalo na mlijeko, toplo i gusto. Valji je zastalo u grlu.
Kleknula je na prašnjavi parket. Ruke su joj drhtale. Pružila je prste prema riđem mačiću s bijelom zvjezdicom na čelu, i on se zario njuškom u njen dlan. Dlan je bio hladan, a mačić kao mala pećnica.
– Eto ti zle mačke, – izdahnuo je Goran, čučnuvši pored nje.
Tamara se okrenula prema kuhinji. Mica je stajala na vratima i nije se pokretala. Nije gledala ljude. U mačiće.
Tada je Valja sve shvatila u trenu. Siktanje i hranu iza kauča, udebljan trbuh i besane noći uz zid, kad se činilo da mačka samo ima „karakter”. I šal. Onaj vuneni šal iz hodnika kojim se Valja navečer umatala po koljenima. Mica ga je sama odnijela, razastrla u kutu i napravila gnijezdo.
Mačka je prišla polako, na mekim šapama. Obmirišala je Valjinu ruku, zabila njušku u prste. I legla pored mačića, privlačeći ih k sebi jednog po jednog.
Tamara je tiho izašla i vratila se s tanjurićem mlake vode. Stavila ga na pod, ne rekavši ni riječi. Goran se uspravio, pogledao Valju s visine i također zašutio. Nije se imalo što reći, sve je već ležalo na šalu.
Navečer je Iva ponovno nazvala.
– Pa što, mama? Jesi li razmislila o mački?
– Jesam, – rekla je Valja. Glas je bio drugačiji, miran i topao, poput onog šala koji se našao na najneočekivanijem mjestu. – Sad ih je petero.
U slušalici je zavladala tišina. Onda se kći nasmijala, kratko i zbunjeno, i Valja se prvi put u dva tjedna nasmiješila.
A Mica je ležala na šalu, i četvoro slijepih mačića tražilo ju je njuškama u tami, zabadajući se u topli bok. Nije predla. Disala je ravnomjerno i duboko.
To je bilo dovoljno.
Valja je zatvorila vrata velike sobe, ali ne do kraja. Ostavila je pukotinu.
Mica je ipak morala izaći.
