Svoj na svome.
Marijana, zar si opet zaboravila poklopiti maslac? uzdahnula je gospođa Ljubica, glasno privlačeći stolicu. Sad je čitavu noć upijao mirise iz frižidera. Marko, sine, radije si namaži svježi sir, kupila sam jučer, baš je dobar.
Marijana je osjetila kako joj se prsti stežu oko drške noža. I dalje je rezala kruh, trudeći se zarezati ga ravno, iako su joj ruke lagano podrhtavale. Kroz prozor je rominjala listopadska kiša, vodene crte klizile su niz staklo, a kuhinja je izgledala premaleno za troje odraslih ljudi.
Mama, pa sve je ok s maslacem Marko nije ni dignuo pogled s mobitela, žvačući sendvič.
Naravno, naravno. Ja to samo iz brige govorim. Vi mladi ne razmišljate o tome da se hrana kvari ako je ne poklopite. A kad vas uhvati trbuhobolja, tko će vas onda čuvati?
Marijana je ostavila tanjur s kruhom na stol i sjela na svoj stolac. Glava joj se vrtjela od jutra, a u ustima je osjećala čudan okus. Ulila si je čaj od filtera Dobro jutro, nadajući se da će je barem topli napitak smiriti.
Marijana, ništa ne jedeš nastavila je svekrva, pomno je promatrajući preko naočala. Pogledaj na što ličiš, sama ko kostur. Marko, kako misliš s ovakvom ženom imati djecu? Djetetu treba zdrava majka.
Nešto je stisnulo tamo dublje. Marijana je srknula gutljaj užarenog čaja i natjerala se na osmijeh.
Gospođo Ljubice, nisam gladna ujutro. Oduvijek sam takva bila.
Oduvijek, oduvijek… U moje vrijeme i kad si imao temperaturu, išao si na posao, i nitko nije cvilio. A sad današnja mladež na svaku sitnicu otvara bolovanje. Ja sam u tvojim godinama već sama Markicu odgajala i još uvijek stizala sve i raditi i doma držati red.
Marko je napokon podignuo glavu s ekrana.
Mama, nema veze, stvarno. Marijana je jučer do osam bila u uredu, predavala godišnje izvješće.
Ne osporavam ja, draga. Samo kažem. Brinem se za vas. Mladi ste, vrijeme je da razmišljate o potomstvu, a zdravlje baš i ne blista…
Marijana je ustala, odnijela svoj nepopijen čaj do sudopera. U odrazu prozora jasno je vidjela gospođu Ljubicu kako Marku nadodaje još svježeg sira i tapša ga po ramenu. Iza leđa joj je išao taj njezin tihi, lelujavi glas, upućen Marku.
Sine, ne zaboravi, danas ti je važan sastanak. Ispeglala sam ti onu plavu košulju, na stolici je.
Marijana je stajala pred sudoperom, stiskala šalicu hladnog čaja i osjećala kako se iznutra skuplja neko sivo, teže od umora; nešto između tuge i povrijeđenosti.
A samo prije tri mjeseca, iskreno se veselila što joj svekrva dolazi.
***
Gospođa Ljubica stigla je kod njih krajem srpnja. Kasno navečer je nazvala, glas joj je bio uzbuđen, na rubu suza. Susjedi iz stana ispod su je poplavili, voda uništila parket i dobar dio namještaja, stan treba temeljitu obnovu. Majstori su obećali tjedan, maksimalno deset dana.
Marko, došla bih kod vas tjedan dana, može? Hotel mi je preskup, a i dosadno mi je sama molila je kroz mobitel, i Marko je, naravno, odmah pristao.
Tad se Marijana iskreno razveselila. Svekrva je živjela u Osijeku, viđale su se rijetko, uglavnom za blagdane, odnos im je bio pristojan. Gospođa Ljubica uvijek je djelovala kao energična, dobra žena, doduše previše pričljiva, ali srdačna. Nakon smrti supruga, ostala je sama i radila u državnom arhivu, uz hobi uzgoja ljubičica.
Ma proći će to brzo rekla je Marijana Marku, već u glavi preuređujući sobu za goste. Ionako nismo dugo pili kavu svi zajedno.
Marko ju je zagrlio i poljubio u kosu.
Zlato si. Znam, bit će zbrke, ali drago mi je da ne pati sama zbog tog svog stana.
Gospođa Ljubica na kolodvor je došla s dva ogromna kofera i kartonskom kutijom, čvrsto vezanom špagom. Marijana ju je dočekala s Markom, pomagala je nositi stvari. Svekrva je djelovala iscrpljeno, oči crvene, usne stisnute.
Marijana, hvala što me puštate kod vas zagrlila je snahu na ulazu. Bit ću kratko, obećavam. Čim se majstori maknu, vraćam se, neću vam smetati.
Prvi su dani bili gotovo idilični. Gospođa Ljubica bi kuhala ručak i pospremala dok su Marijana i Marko radili. Navečer su pili čaj i jeli kekse Domaćica, kojih je svekrva donijela punu kutiju, pričali o svemu. Marku je bilo vidljivo laknulo bio je razigraniji nego inače, stalno se šalio, vidi se, drago mu što je mama tu.
Ali već krajem druge tjedna, nešto se promijenilo.
Prvo sitnice. Svekrva je presložila začine u kuhinji, ovako je praktičnije i ispravnije. Zatim je prepakirala rublje u ormarima tako se to radi. Marijaninom odjećom počela su šetati iz jedne ladice u drugu, i ona se osjećala kao da joj netko rastvara korijen. Glupo za dizati galamu, ali…
Marijana, primijetila sam prašinu na karnišama govorila bi svekrva, onako usput, dok bi sipala juhu. Vjerojatno odavno nisi brisala? Ne valja ti to, možeš dobiti alergiju. Ja sam danas sve prebrisala, sad je čisto.
Hvala, gospođo Ljubice promrmljala bi Marijana, osjećajući rumenilo na obrazima. Istina, tko će još karniše svaki tjedan brisat, uz posao i sve.
Ma nije prijekor, draga, nego pomažem. Lakše će vam biti.
Nakon tri tjedna iz Osijeka su javili majstori će se zadržati još deset dana, sada je i instalacija podivljala. Svekrva je bila razočarana, ali nije odustajala.
Ne smetam vam, Marko, zar ne? Još samo malo pa ću otići.
Ma mama, nemaš brige! Marko ju je čvrsto zagrlio.
Marijana ih je promatrala i šutjela. U njoj je tiho rastao nemir, ali branila si je u glavi. Pa hajde, još tjedan dana…
A onda je prošao mjesec. Pa mjesec i pol. Svekrva se udomaćila u njihovom stanu, u sobi koja je prije bila Marijanin radni kutak, gdje su sada njezini koferi i Cvjetna polica s ljubičicama. Marijanin laptop preselio se iz sobe za rad na kombajni stol u kuhinji ili na rub bračnog kreveta. Nije imala snage tražiti povrat svoje sobe.
Svekrva je svaku večer kuhala. Moram priznat, super ukusno, ali uvijek ono što Marko voli: krumpir s mesom, gulaš, pohano. Marijana je preferirala nešto laganije, ribu, salate, no bilo ju je neugodno to reći.
Marijana, opet ništa ne jedeš klimala bi glavom svekrva. Marko, pogledaj, žena ti propada. Trebala bi ići doktoru, možda joj je nešto sa želucem.
Marijana, stvarno jedeš manje prihvaćao je Marko zabrinuto.
Nije to ništa, samo nisam gladna ponavljala bi Marijana. I bila je u pravu. Apetit joj je nestao, ujutro bi joj bilo mučno, u toku dana svladao bi ju neki umor. Ali nije htjela k liječniku. Bio bi to autogol otvoreno priznala da joj svekrva sjeda na živce, a to se ne izgovara.
***
Negdje sredinom rujna na poslu je krenuo kaos. Knjigovodstvo i porezi, sve odjednom. Marijana je ostajala u uredu do devet, nekad i do deset navečer, umorna, s glavoboljom.
Stan ju je dočekivao s toplim svjetlom, mirisima ručka i Ljubičinim glasom:
Marijana, evo te napokon. Mi smo pojeli, imaš u loncu, ugrij si. Samo ne premještaj posuđe po ploči, ja sam sve posložila zbog reda.
Marijana bi kimnula, ugrijala si jelo koje joj ionako nije išlo niz grlo. Marko je došao, poljubio je, pričao o svom danu. Ljubica bi sjedila uz njih, plela dok bi komentirala vijesti ili radila križaljku i uvijek bila tu. Uvijek. Kao da je zrak postao gušći.
Marko, kako mi se čini, tvoja će mama još dosta ostati kod nas? priupitala ga je Marijana jedno večer u mraku spavaće sobe.
Ma, još se malo čeka oko stana promumljao je. A di će? Tamo ne može bit.
Ali, evo već su prošla dva mjeseca…
Ma, to ti je ipak moja mama. Sama je, teško joj je. Što je još malo strpljenja?
Iznutra je zapeklo. Marijana se okrenula licem zidu i šutjela. Marko je zaspao za minutu, a nju je gušila tišina i šuškanje iz sobe preko tankog zida.
Drugo jutro, svekrva ju je dočekala sa super prijedlogom.
Marijana, dok si ovako umorna, možemo nas dvije zajedno subotom čistiti? Brže ćemo, a ja ti volim pomoći.
Htjela je reći ne, ali Ljubica je već navukla gumene rukavice i krenula u borbu sa špricama i krpama. Rasčišćavale su stan timskim radom dok je svekrva komentirala:
Iza radijatora treba dobro provući usisavač… I zavjese su ti prašnjave, treba ih oprat. A frižider, kako ga pereš? Bar jednom u dva tjedna, bakterije se razmnože ko lude!
Marijana je šutjela, ribala, klimala glavom i osjećala kako joj polako mjehuri bijesa rastu oko srca. Ali nije mogla ništa reći Ljubica pomaže, brine, trudi se. Kako joj zamjeriti?
Krajem rujna Marijana je shvatila da se u vlastitom stanu osjećala kao gost. Neprikladan, nespretan i nestručan gost. Ljubica je upravljala kuhinjom, kupaonicom, čak i pranjem rublja. Marku je odjeću prala ona, slagala je po svom redu i peglala do vojničke preciznosti.
Marko voli kad mu košulje šuškaju od škroba govorila bi s nježnošću. Još kad je bio mali tako sam ga učila.
Marijana je svoje stvari prala kriomice, kad je perilica bila slobodna, a često se osjećala kao lopov u svom stanu pazeći da ne smeta, da ne izazove buku ili pažnju.
Noćima je sanjala čudne snove kako luta beskrajnim hodnicima tražeći svoju sobu, ali su sva vrata zaključana; ili stoji u kuhinji, pokušava kuhati, ali joj tanjuri, stvari i hrana nestaju iz ruku.
Budi bi se hladna, mokre kose i srce bi joj tuklo kao ludo. Htjela bi probuditi Marka, nekome reći kako joj je teško, ali riječi zapnu u grlu. Što će reći? Da je svekrva guši brigom? Pa zvuči kao da je prokleta!
***
Prvog listopada počele su se događati stvari stvarno čudne.
Marijana se ujutro prenula od mučnine. Jedva je stigla do kupaonice prije nego što ju je preplavio nalet. Stojeći nad umivaonikom, blijeda i znojna, začula je zabrinuti glas svekrve s druge strane vrata.
Marijana, jesi dobro? Da zovemo liječnika?
Nema potrebe, već će proći promrmljala je brže-bolje, ispirući lice hladnom vodom. Vjerojatno sam nešto pokupila, ništa strašno.
Nešto pokupila?! uvrijeđeni ton. Jučer sam radila faširance, meso svježe, sve sam pregledala. Marko je jeo, njemu nije ništa. A ti…
Nije do faširanaca, gospođo Ljubice. Samo mi želudac zna biti osjetljiv.
Tijekom dana slabost nije jenjavala. U uredu joj je sve plesalo pred očima, brojevi bježali. Marina iz susjedne kancelarije osvrdnula se:
Marijana, izgledaš kao da ćeš se srušiti. Možda da odeš doma?
Ne mogu, imam završiti izvještaje.
Zdravlje je važnije. Možda ipak posjetiš doktora.
Ali Marijana nije otišla. Vratila se doma kasno, a čekala ju je svekrva s zabrinutim, skoro optužujućim izrazom.
Brinuli smo cijeli večer. I Marko je bio nervozan. Znaš li ti koliko nam ovako praviš paniku?
Oprostite. Puno je posla.
Posla… vama ženama uvijek posao na prvom mjestu. A obitelj? Tvoje zlato je cijelo popodne sam, ja ga barem dok hranim, nahranila sam ga kako treba!
Marijana se povukla u sobu, zalupila se u krevet. Glava joj je pucala. Iza zida, čuli su se prigušeni glasovi, Ljubica i Marko. Nije hvatala riječi, ali ton je bio jasan: svekrva se tužila, a Marko uvjeravao, tješio.
Stisnula je jastuk preko usta, poželjevši urliknuti od nemoći, ali ostala je nijema.
Sutradan, dok se spremala za posao, otkrila je da njezina najdraža bijela bluza ima čudnu žutu fleku na ovratniku. Večer prije bila je čista, toga se sjećala.
Gospođo Ljubice, znate možda što je s mojom bluzom? pitala je kad je ušla u kuhinju.
Svekrva se okrenula od štednjaka, lice joj je bilo prepuno čuđenja.
S kojom bluzom?
S bijelom… bila je čista, a sad…
Marijana, ja ne diram tvoju odjeću. Možda si nešto prolila i zaboravila?
Marijana ju je gledala, u taj okrugli, nevini pogled i iznenada je dopro jedan savršeno jasan osjećaj: svekrva laže. Zna. I to je napravila.
No dokaza nije imala, pa je šutjela. Navukla je drugu vestu i teško, kao uteg, otišla na posao.
A onda su krenule daljnje čudnovatosti. Nestala joj je omiljena šalica, velika, keramička, poklonjena od Marka za rođendan. I nestala je, nije ju našla. Ljubica je slegnula ramenima.
Možda si je razbila? Ja je nisam vidjela.
Slijedeće, šampon u kupaonici odjednom je bio prazan. Skoro cijela boca nestala preko noći. Ljubica se iščuđavala:
Ne znam kako, možda je kapa popustila? Te današnje bočice…
Marijana je prestala išta pitati. Osjećala se kao da svakim danom tone u nekakvu maglovitu obamrlost. Držala se na poslu, navečer sjedila na kuhinjskom stolu s laptopom, jer u svoju nekadašnju sobu više nije ni zalazila. Marko je postao tiši, nervozniji, par puta su se skoro posvađali.
Marijana, zadnje vrijeme si napeta i povučena rekao je jednom. Zbog posla?
Nije zbog posla.
Pa zbog čega onda?
Marijana ga je pogledala i silno poželjela reći istinu da joj više nije do života s njegovom majkom, da se davi, osjeća se kao stranac u vlastitoj kući. No riječi su stajale, kao knedla.
Samo sam umorna. Oprosti.
Zagrlio ju je, poljubio u sljepoočnicu.
Izdrži još malo. Mama će skoro otići, rekao sam joj. Stan je skoro gotov.
Ali majstori iz Osijeka nisu nikako završili. Svaki tjedan Ljubica je zvala, vraćala se zabrinuta.
Kažu još malo. Lijepe tapete, stavljaju lajsne. Tjedan dana, sve je spremno.
Tjedni su se pretakali u mjesece.
***
Krajem listopada Marijani je san nestao. Točnije, spavala je, ali onako, uznemireno, površno, da bi se budila sasvim razbijena. Tamni kolutovi pod očima, ruke su joj drhtale.
Jedne noći probudilo ju je čudno šuštanje iz sobe gdje je spavala Ljubica. Dignula se na lakat, osluškivala. Šum je nestao.
Ujutro je pitala svekrvu čula li što noću.
Ne, draga, ja spavam ko top. Zašto?
Zvučalo je kao koraci.
To ti se priviđa, od umora. Možda odeš doktoru?
Nekoliko dana kasnije, u stanu se pojavio sumnjiv miris. Slatkast, voštan, kao po crkvi. Obišla je sve prostorije pa shvatila kako je najjači ispred sobe gdje boravi Ljubica.
Gospođo Ljubice, palite vi možda svijeće? upitala ju je navečer.
Svijeće? Ne, zašto?
Osjećam miris voska.
Vjerojatno od susjeda kroz ventilaciju.
Ali miris se pojavljivao noću, svaki put lagano, ali jasno primjetno. Marijana se budila zbog njega, osjećajući kako joj ledena jeza silazi niz kralježnicu.
Jednog dana, dok Ljubica nije bila u stanu, Marijana je ušla u sobu. Sve je izgledalo normalno. Dvosjed uredan, stol, cvjetna polica s ljubičicama, ormar s njezinim stvarima, u podnožju koferi i ona kartonska kutija zavezana špagom.
Marijana je čučnula, krenula otvoriti kutiju, ali tada je začula vrata. Skočila je i izletjela iz sobe, baš kad je Ljubica ušla s vrećicama.
A Marijana, kod kuće si? Mislila sam da radiš.
Nije mi dobro, uzela sam slobodno.
O, jadna moja. Lezi, ja ću skuhati čaj.
Iste večeri, opet je iz sobe svekrve dolazio miris voska. Usput, na hodniku, krajičkom oka Marijana je zamijetila njihovu zajedničku fotografiju, onu u okviru koja je uvijek stajala na komodi u spavaćoj sobi. Uzela je okvir: staklo čitavo, ali po njenom licu izrezbarene tanke ogrebotine, kao od igle.
Srce joj je tuklo u ušima. Stajala je ukočeno, držeći okvir, ne skidajući pogled s izgrebanog lica.
Marijana, zašto stojiš tamo ko kip? upitao ju je Marko.
Pogledaj ovo.
Uzeo je okvir, namrštio se.
Kaj je s tim?
Nisam ga pronašla sinoć izgrebanog. Netko je strugao po slici!
Možda je došlo tako iz dućana, pa si sad tek primijetila?
Marko, pa vidi se da je to netko radio namjerno! Nije od tiskanja. Netko je strugao po slici, baš po meni!
Marko je samo slegnuo ramenima.
Ma daj… valjda se slučajno oštetilo…
Marijana je šutjela. Oboje su znali tko još živi u stanu, ali reći to naglas bilo je nenormalno.
Ma dobro, pusti promrmljala je.
Te noći nije zaspala. Buljila je u strop, slušala tišinu, osjećala svaki šum.
***
Studeni je stigao s hladnoćama. Uvijek je bila promrzla, čak i u debelom džemperu. Jutarnje mučnine su bile gore. Marijana je jedva jela, samo ponekad kriškom kruha i hladi čaj kad je Ljubica ne gleda.
Marijana, ti stvarno više izgledaš ko da si bolesna izgovarala bi svekrva, sad već s notom zadovoljstva u glasu. Ili se to samo Marijani činilo?
Šefica ju je diskretno pozvala:
Marijana, zadnjih tjedana griješite. U izvještaju krive cifre, datum zamijenjen… Vi to niste. Sve je okej kod vas doma?
Oprostite, gospođo Silvija. Neće se ponoviti.
Sigurna si da si zdrava? Možda uzmeš dan, dva, odmoriš?
Odmor kod kuće Marijana je zamislila to popodne s Ljubicom i hladnoća joj se naselila pod rebra.
Ne treba, dobro sam.
Ali nije bila. Danima je funkcionirala kao robot. Navečer je sjedila u kuhinji, gledala kroz prozor. Marko je pokušavao pričati, ali odgovarala bi jedva i to u pola glasa. Naljutilo ga je, povukao se i sam.
Marijana, ne razumijem što se događa. Kao da nisi ovdje.
Umorna sam.
Stvarno bi trebala doktoru. Mama kaže da ne jedeš ništa!
Mama kaže Marijana ga je pogledala u oči.
Tvoja mama puno toga govori.
Šta?
Ništa. Nema veze.
Okrenula se i otišla u sobu. Nije došao za njom.
Nekoliko dana poslije dogodilo se nešto što je prelomilo sve.
Vratila se ranije s posla, oko šest. Svekrva je u tom terminu obično gledala sapunicu na HRT-u ili visjela na telefonu s prijateljicama. Tišina ju je dočekala. Previše tiha.
Skinula je kaput, oprala ruke. Tad je začula tihi glas. Monoton, šaptajući, iz sobe gdje boravi svekrva.
Stajala je, slušala. Nešto je mrmljala. Kao molitvu, ali zvučalo je… čudno, strano.
Krenula je prema vratima. Bilo ih je napola otvorila, svjetlo je gorilo, vidjeli su se rubovi stola. Na stolu dvije debele voštane svijeće, gore polako, žutim plamenom.
Srce joj je tuklo toliko jako da joj je zujalo u ušima. Pogurnula je vrata.
Ljubica je stajala leđima, povijena nad stolom. Ispred nje dvije slike: Markova velika s mature i jedna Marijanina. Na njenoj slici lice išarano crnim markerom u križ.
Marijana je vidjela kako svekrva drži ruku iznad fotografija i nešto šapće, u prstima igla, šivaća. Nagnula se nad Marijaninu sliku.
Gospođo Ljubice izustila je Marijana, glas joj je zvučao čudnije nego ikad.
Svekrva je naglo trznula. Lice blijedo, oči razrogačene.
Marijana… nisi trebala ući
Što to radite?
Brzo je sakrila iglu, lice joj je postalo zbunjeno, a onda u trenu odsječno.
Ništa. Ti si tu samo gost.
Svijeće, slike, igla? Što je ovo?
Rekla sam, nije tvoje. Izađi iz moje sobe!
Nešto u Marijani puklo. Sve što se mjesecima skupljalo, odjednom je izgrmilo iz nje.
Vaša soba?! prišla je bliže, ruke su joj drhtale. Ovo je MOJ stan! Moja soba u kojoj već tri mjeseca živite! Tri mjeseca!
Ne viči…
Hoću! Sjediš tu sa svijećama, iglama, grebeš mi slike, uništavaš stvari, truješ mi svaki dan!
Nisam ja ništa uništila! Ljubica se uspravila, oči su joj se stisle. Ti si Marku život uništila! S drugom bi ženom već imao djecu, pravu obitelj, a ti ti mu samo rad i brige nosiš! Ti nisi žena, ti si teret!
Kao da ju je nešto razderalo iznutra. Marijana je zgrabila stol, srušila svijeće na pod. Jedna se ugasila, druga dogorijevala. Zgrabila je izgrebanu fotografiju i podrapala je.
Izvolite otići rekla je, glas joj je bio čeličan. Evo vam rok odmah. Spakirajte se i iziđite!
Šta? Ne možeš ti meni…
Mogu! Ovaj stan je moj, govorim vam da idete! Sada! Pokupite stvari i nestanite!
Marko ti ovo neće oprostiti!
To ću ja riješiti s Markom! Vi ovdje više nećete ostati niti minute!
Vrata su tresnula. Marko se vratio, čuo je viku, pojurio u sobu.
Što se događa?!
Ljubica je potrčala k sinu.
Marko, snaha me tjera, ponižava me, baca me na ulicu!
Marko je pogledao mamu, pa Marijanu. Marijana je stajala s podrapanom fotografijom u ruci, suze su joj tekle.
Marko, pogledaj što radi
Pokazala mu je stol, svijeće, slike. Marko je malo po malo shvaćao o čemu se radi, lice mu je otvrdnulo.
Mama što je ovo?
Ništa, sine, samo sam molila
S iglom? S izgrebanim licem? Što ti je ovo trebalo?!?
Htjela sam ti pomoći! Ona nije za tebe, vidim to!
Dosta! viknuo je Marko glasom koji Marijana nije nikad čula. Dosta! Spakiraj se! Vodim te na kolodvor. Odmah!
Marko…
Odmah!
***
Sat kasnije, Ljubica je odlazila. Šutjela je, lice joj je bilo sivo. Marko je šutio, pakirao joj kofere. Marijana je stajala u hodniku, bez snage za išta.
Kad su svi koferi bili pred vratima, Ljubica se još jednom okrenula:
Još ćeš ti mene spominjati.
Marijana nije ništa rekla. Marko je uzeo kofere i izašao. Svekrva za njim. Vrata su se zatvorila.
Marijana je ostala sama.
Tišina je bila čudna, oglušujuća. Ušla je u bivšu sobu za goste, pogledala okolo. Stol s ostacima voska, izgrebane slike, okrenute svijeće. Sve je to pobacala u vreću i iznijela na balkon.
Otvorila je prozor, pustila studen studenoga da ušeta. Stajala je i gledala na dvorište, po prvi put nakon dugo vremena dišući punim plućima.
Marko se vratio kasno u noć. Izmučen.
Ispratio sam ju na prvi vlak za Osijek.
Marijana je sjela pokraj njega, primila ga za ruku.
Oprosti
Zašto?
Za sve ovo što je ispalo.
Ne, ja moram tebi reći oprosti. Nisam vidio, nisam htio vidjeti. Mislio sam samo da si umorna. A zapravo
Pokrio je lice dlanovima.
Poludjela je Tako mi je žao.
Marko, ona je sama. Ostala bez tvog oca, ima samo tebe. Sve si joj.
Ali to nije opravdanje. Ovo što je radila nije normalno.
Dugo su samo šutjeli. Marko je tada čvrsto zagrlio Marijanu, osjećala je kako mu ruke drhte.
Bojao sam se da ću te izgubiti. Posljednjih tjedana, bio sam siguran da me više ne voliš.
Volim te. Samo sam tonula.
Više nećeš tonuti, obećajem.
Ujutro je Marijana probudila sunčeva svjetlost. Sjela je na krevet, osluškivala. Ni koraci u kuhinji, ni treskanje lonca, ni Ljubičin glas.
Prošetala je stanom. Otvorila vrata one sobe prazna. Opet njezina soba.
U kuhinji je Marko kuhao kavu. Okrenuo se kad je ušla.
Dobro jutro.
Dobro jutro.
Doručkovali su sami, prvi puta nakon toliko vremena. Marijana je pojela toast s maslacem, prvi put bez mučnine.
Možeš li konačno otići liječnici? upitao je Marko. Izgledaš iscrpljeno. Da te naručim?
Hajde.
Zakazao joj je pregled. Marijana je otišla na posao u lakšem koraku, kao da joj je netko skinuo veliki, nevidljiv teret s ramena.
Uvečer su sjedili na kauču, Marko ju je zagrlio:
Razmišljao sam O mami. Nije zvala još uvijek.
Ti misliš da se naljutila?
Vjerojatno. Ali znaš, Marijana, ja ne mogu prekinuti sve s njom. Ona mi je majka. Ali tebe neću izgubiti. Nikad.
Razumijem.
Možda jednog dana dođe u goste. Ne u stan, baš u goste. Na dan, dva. Sve ćemo još proći i dogovoriti.
Marijana je klimnula. Strah je i dalje bio tu negdje, ali je znala da ne može tražiti od Marka da se odrekne mame. To bi bilo pogrešno.
***
Sljedeći dan Marijana je otišla liječnici. Teta doktorica, brižna žena, poslušala ju je zbog mučnina i slabosti. Postavila nekoliko pitanja.
Kad ste zadnji put imali menstruaciju?
Marijana se zamislila i shvatila da se ne sjeća. Toliko toga se dogodilo…
Više od mjesec dana, valjda.
Da napravimo test na trudnoću.
Stala je kao ukopana. Trudna? O tome zadnje što je mogla misliti u proteklom ludilu ali nisu se pazili, željeli su dijete jednog dana kasnije.
Test je bio pozitivan.
Čestitam nasmiješila se doktorica. Šest tjedana otprilike. Mučnina, slabost sve je to normalno. Sada kod ginekologa, redovita kontrola.
Na hodniku, Marijana je sjela na klupu i pustila suze. Tiho, ali suze olakšanja, sreće i sveg onog što joj se nakupilo.
Navečer je Marku rekla istinu. Nije vjerovao, zagrlio ju je, okrenuo po dnevnoj sobi.
O stvarno? Ozbiljno? Šest tjedana?
Da.
Nemam riječi. To to je nevjerojatno!
Držali su se na kuhinji za ruke i Marko je stalno mrmljao koliko je voli, koliko im je sad sve dobro.
***
Prošle su još tri tjedna. Ljubica nije zvala. Marko ju je pokušavao dobiti, nije se javljala. Onda sms: Živa sam, dobro sam. Ne brini. I ništa više.
Marijana je polako došla k sebi. Mučnina nije nestajala, ali je bila podnošljiva. Počela je opet jesti, vratila joj se snaga. S Markom je uredila sobu koja će opet biti njezin radni kutak, izbacili su sve stare tragove svekrvina boravka, kupili nove zavjese.
Stan je oživio. Postao svjetliji, lakši. Marijana je opet kuhala, jednostavna jela koja voli, smijali su se navečer više nego u zadnjih pola godine.
Jedne večeri, na kauču, Marko joj je rekao:
Razmišljao sam… O mami. Kad se dijete rodi, sigurno će htjeti doći.
Vjerojatno.
Smije li doći?
Marijana je šutjela. Onda ga je pogledala u oči:
Može doći. Na kavu. I ni na pamet mi više spavati kod nas. To mi je uvjet.
To poštujem.
I dijete joj ne dam čuvati samu dok god ne vidim, ne osjetim da je drukčija. Ne sad, možda jednom. Ali zasad ne.
Razumijem. Slažem se.
Marko, ne želim biti zločesta. Ne želim ni svađu. Ali ovo više nikad ne smije ponoviti. Ni zbog tebe, ni zbog mene, ni zbog djeteta.
Niti će. Imat ćemo red, jasne granice. Ako ih ne prihvati, to je njezin problem, ali mi više nećemo žrtvovati svoj mir.
Marijana se naslonila na njegovo rame, zatvorila oči. Vani je polako padala kiša, ali doma je bilo toplo i tiho.
Misliš da ćemo uspjeti? Sve beba, obitelj, tvoja mama
Uspjet ćemo. Sada znamo što nikad više nećemo dopustiti.
Marijana je kimnula. Strah i nesigurnost još su povremeno iskakali iz sjene. Ne zna kakav će odnos imati s Ljubicom u budućnosti, niti hoće li svekrva shvatiti granice ili ponovno pokušavati ulaziti gdje ne smije.
Ali sada, ovaj trenutak, osjećala se jačom nego ikad. Napokon je znala reći dosta. Napokon je obranila svoj dom, svoj život, pravo na sebe.
Marko rekla je tiho, stavljajući ruku na trbuh gdje je raslo njihovo dijete. Obećaj mi da ćeš me uvijek čuti ako ti kažem da mi je teško. Nemoj se praviti da je sve ok.
Obećajem. Slušat ću. Uvijek.
