Andrej Pavle sjedio je kraj prozora i gledao oglas na mobitelu. Slova su mu plivala pred očima – naočale su mu opet negdje nestale. Ali tekst je bio jednostavan:
»Udomljujem mačka. Riđi, kastriran, na pijesak naviknut.«
Ne. Ne udomljujem. Prodajem. Tako barem ima više šanse da završi u imućnoj obitelji.
– Maksime – dozvao je tiho. – Dođi, riđi.
Mačak se pojavio kao na čaroliji – debeljuškasto predeće čudovište na mekim šapama. Skočio mu je u krilo, sklupčao se u klupko. Topao, živ.
Andrej Pavle pogladio ga je iza uha. Maksim je od užitka zažmirio, a vlasnik je osjetio kako mu se srce stišće. Šest mjeseci već je sam.
– Što ćemo mi sad, a? – šapnuo je starac. – Lijekova nestaje, a i mirovina je pri kraju.
Mačak je preo, ne sluteći ništa. A Andrej Pavle otvorio je kalkulator. Hrana – tisuću kuna mjesečno. Pijesak – još petsto. O veterinaru bolje i ne misliti.
A tablete za tlak stoje dvije tisuće. Svaki mjesec.
– Shvaćaš, Maksime, ne želim se rastati od tebe, jednostavno više ne mogu.
Ukucao je u oglas: »Mačak u dobre ruke. Tri tisuće kuna.« Izbrisao je. Napisao ponovno: »Prodajem mačka. Pet tisuća kuna.«
Mobitel je odmah zazvonio. Ženski glas:
– Dobar dan, zovem u vezi mačka. Mogu li ga vidjeti?
– Možete – promuklo je odgovorio Andrej Pavle. – Dođite.
Za sat vremena netko je pokucao na vrata. Na pragu je stajala žena od pedesetak godina tužnih očiju.
– Marina – predstavila se. – A gdje je macić?
Maksim je, kao naručeno, odmah izletio iz kuhinje, ali ne prema gošći – prema vlasniku. Trijao se o noge, preo, gledao ga zaljubljenim očima.
– Eno ga, moj riđi – rekao je Andrej Pavle, trudeći se govoriti ravnodušno. – Dobar mačak. Nježan.
Marina je čučnula, pružila ruku. Maksim ju je onjušio, ali nije otišao k njoj. Vratio se vlasniku.
– A zašto ga prodajete? – upitala je žena tiho.
– Pa tako, okolnosti – promrmljao je starac, odvraćajući pogled.
I tu je Marina primijetila: umirovljeniku ruke drhte. I mačak se od njega ne odvaja ni koraka.
Marina je polako pogledom prešla stan. Sve čisto, uredno, ali nekako prazno. Na prozorskoj dasci – osušen fikus. Na stolu – kutijica s tabletama, gotovo prazna. I još jedna, također gotovo prazna.
– Lijep stan – rekla je. – Dugo živite ovdje?
– Četrdeset godina već – odgovorio je Andrej Pavle, mazeći Maksima. – Sa ženom smo ga kupili…
Nije završio. Nije trebalo.
Marina je kimnula. Njoj je nedavno uginula Buba – kujica koja je živjela petnaest godina. Praznina u kući takva da su se zidovi činili spremni pasti.
– A mačak nije bolestan? – upitala je.
– Ma ne, zdrav je. Samo ja – starac se zamuckivao. – Ne mogu više. Godine, znate.
Maksim je odjednom dugo mijauknuo i protrljao se o vlasnikovu nogu. Kao da je razumio o čemu se govori.
– A kakvu hranu dobiva? – nastavila je s ispitivanjem Marina.
Andrej Pavle pokazao je prema kuhinji. Tamo su stajale dvije zdjelice – jedna s vodom, druga sa suhom hranom. Jeftinom, iz Konzuma. Ne najgorom, ali ni dobrom.
– Je li izbirljiv u hrani?
– Nije, što daš, to jede. Dobar dečko. Jako pametan. Kad je Katica bila bolesna, legao bi kraj nje na krevet, grijao je. Kao da je razumio. – Vlasnikov glas drhtao je.
Marina je čučnula pred mačka. Maksim ju je pogledao, ali se stiskao uz vlasnika.
– Recite iskreno – tiho je upitala – zašto baš pet tisuća tražite?
Starac se zbunio:
– Pa, dobar je mačak. Čistokrvan.
– Maksim je mješanac – blago je uzvratila Marina. – Lijep, ali mješanac. I vi ga volite. Pa zašto ga prodajete?
Andrej Pavle okrenuo se prema prozoru. Dugo je šutio. Maksim je preo u njegovom krilu, a vlasnik ga je milovao drhtavim rukama.
– Lijekovi su poskupjeli. I hrana. Bio je bolestan prije mjesec dana, vozili smo ga veterinaru. Pet tisuća sam dao. Posljednje.
– A kći? Sin? Rođaci?
– Kći živi u Njemačkoj. Troje svoje odgaja, ne stigne do starca. A ni ja je ništa ne molim.
Uzdahnuo je.
– S Katicom smo se nekako snalazili. A sam – ne ide.
Marina je slušala i osjećala kako joj se srce stišće. Evo ga sjedi, taj ponosni starac, i prodaje jedino živo što mu je ostalo u kući. A mačak ne razumije, privija se, vjeruje.
– A ako ga ne kupim? – upitala je.
– Netko drugi će kupiti. – Glas čvrst, ali ruke i dalje drhte. – Oglas već visi, ima poziva.
– I nije vam žao?
Andrej Pavle naglo je podigao glavu:
– A mislite da mi je lako?! Mislite da mi je dobro?
Zastao je, stisnuo usne. Maksim se prestrašio naglog pokreta, skočio mu s krila, ali nije otišao daleko – sjeo je pokraj njega.
I tu je Marina shvatila: ne može jednostavno kupiti mačka i otići. Ne smije ih razdvojiti.
Ali nešto se mora smisliti.
Marina je šutjela. Dugo.
– Andrej Pavle, što ako ne kupim mačka? – rekla je.
Starac je trznuo:
– Kako nećete?! A zašto ste onda došli?
– Došla sam pogledati. Pogledala sam. I shvatila – mačka neću kupiti.
Andrej Pavle problijedio je. Ruke su mu još jače zadrhtale.
– Vi ste sami zvali! Sami ste rekli da vam treba mačak!
– Treba. – Marina je ustala iz fotelje i prišla prozoru. – Samo ne ovaj.
– A što mu fali?!
Okrenula se. I starac je u njenim očima vidio suze.
– Mačku ne fali ništa. Ali vlasniku fali.
– Ne razumijem.
– Razumijete, Andrej Pavle. – Glas joj je drhtao. – Nedavno sam izgubila psa. Starog, bolesnog. Živio je sa mnom petnaest godina. I znate što je bilo najgore prije nego što je otišao? Ne bolest. Ne bol. Nego to što me gledao i kao da je molio za oprost. Zato što zadaje muke.
Andrej Pavle progutao je knedlu. Maksim mu je prišao, protrljao se o nogu.
– I sad gledam vas s Maksimom – i vidim isto. On se privija k vama, a vi se stidite što ga ne možete prehraniti. Mislite da činite ispravno dajući ga u dobre ruke.
– A zar nije ispravno?! – planuo je starac. – Zar je bolje da sa mnom gladuje?!
– A tko je rekao da mora gladovati?
Nastupila je tišina. Maksim je mijauknuo – tiho, dugo.
– Predlažem drugi dogovor – nastavila je Marina. – Donosit ću hranu. Svaki tjedan. I novac za veterinara – ako zatreba.
– Što?! – Andrej Pavle pogledao ju je kao luđakinju. – Zašto bi to radili?
– Zato što želim pomoći mačku. Ali ne želim vas rastaviti. – Nasmiješila se kroz suze. – Možemo to nazvati najmom sreće.
– Najmom?!
– Pa da. Plaćam za to da dolazim i mazim Maksima. A ujedno imam razlog posjetiti usamljenog čovjeka. Popiti čaj. Porazgovarati.
Starac je šutio. Oči širom otvorene, usne mu drhte.
– To je nekako ponižavajuće – istisnuo je.
– Zašto ponižavajuće? – iskreno se začudila Marina. – To je dogovor. Pošten dogovor. Ja dobivam mačka za druženje – vi dobivate pomoć s hranom. Obostrano korisno.
– Ne! Nisam ja prosjak! Nisam ja moljak! – Andrej Pavle naglo je ustao.
– A tko je tako rekao?
– Pa vi sami! Nudite novac nepoznatom starcu!
Marina je odmahnula glavom:
– Nudim dogovor. Plaćam za način druženja s mačkom. I s pametnim, zanimljivim čovjekom koji je tog mačka odgojio.
– Nema potrebe! – Glas mu se slomio. – Nemojte me sažalijevati!
I tu je zašutio. Sjeo je natrag u fotelju. Spustio glavu.
Maksim mu je skočio u krilo.
– Znate što je najgore, Andrej Pavle? – tiho je upitala Marina. – Ne siromaštvo. Ni starost. Nego oholost. Koja sprječava primanje pomoći.
– To nije oholost – šapnuo je. – To je sram.
– Sram zbog čega?
– Zato što nisam uspio. Što mi je žena umrla, a ja sam ostao. Što nisam uštedio novac. Što je kći daleko. Što čak ni mačka ne mogu prehraniti.
Suze su mu potekle naboranim obrazima.
– A sad ste još i vi došli. I nudite pomoć. A ja sam kao zadnji…
– Budala? – nježno ga je dopunila Marina.
– Pa da. Budala.
Prišla je, sjela na čučanj pokraj fotelje:
– Andrej Pavle. Imam prazan stan. Imam izgubljenog psa. Imam posao na koji ne želim ići. I nikog nema pokraj kome mogu reći kako mi je prošao dan. A vi imate Maksima. I dobro srce.
– Otkud znate za dobro srce?
– A zao čovjek ne može tako voljeti mačka.
Maksim je zaglasnije zapredeo, kao da se slaže.
– Pa što kažete? Dogovorit ćemo se?
Andrej Pavle dugo je šutio. Milovao je riđe krzno. Razmišljao.
Starac je uzdahnuo. Duboko, preduboko.
– Onda, možda da probamo?
Prošla su dva mjeseca.
Andrej Pavle sjedio je kraj prozora s Maksimom u krilu i gledao u dvorište. Uskoro bi trebala doći Marina – utorkom je uvijek donosila hranu i neke grickalice.
– Čuješ li, riđi? – tiho je rekao mačku. – Čini mi se da su koraci poznati.
Maksim je podigao glavu, naćulio uši. Da, točno – to je ona.
Kucanje na vratima.
– Andrej Pavle? To sam ja!
– Uđite, uđite! – Starac je ustao, poravnao košulju. U ova dva mjeseca vidno se razvedrio, čak su mu se i obrazi zarumenjeli.
Marina je ušla s velikim vrećicama, smiješeći se:
– Bok, ljepotane! – To Maksimu.
Mačak je odmah zapredeo i protrljao se o njene noge.
– I vama bok, Andrej Pavle. Kako ste? Kako se osjećate?
– Ma dobro je sve. Jučer sam bio kod liječnika – tlak mi je u redu. Vaše tablete pomažu.
– O! Sutra je subota, možda da odemo u park? Maksima na povodcu prošetamo?
Andrej Pavle se postidio:
– Ma što vam je. U park. Ljudi će gledati – starac s mačkom na uzici.
– Neka gledaju! – nasmijala se Marina. – Zavidjet će vam kakvog ljepotana imate. Zar ne, Maksime?
Mačak je mijauknuo – odobravajući.
Pili su čaj u kuhinji. Andrej Pavle pričao je o susjedima, o novostima u dvorištu. A Marina je slušala, kimnula, smijala se. U ova dva mjeseca među njima se stvorila posebna bliskost – ne rodbinska, ali vrlo topla.
– Znate – rekla je, ispijajući čaj – kći vam je zvala ovaj tjedan?
– Zvala je. Pitala kako sam. Ispričao sam joj za vas.
– I što je rekla?
– Iznenadila se – priznao je starac. – Kaže: «Tata, tako mi je drago da imaš prijateljicu». Prijateljicu. – Nasmiješio se. – Čudno zvuči u mojim godinama, zar ne?
– Zašto čudno? Prijateljstvo nema godine.
Maksim je odjednom skočio s prozorske daske i prišao zdjelici s hranom. S kvalitetnom hranom, koja više nije bila problem.
– A ja sam ga htio prodati – tiho je rekao Andrej Pavle.
– I dobro da niste.
– Pa da… Mislio sam tada – smak svijeta. A zapravo, početak novog života.
Marina je kimnula:
– Ponekad najstrašniji trenuci dovedu do najsvjetlijih promjena.
Šutjeli su, promatrajući kako Maksim poslovno krcka hranu. Sad je imao sve – hranu, milovanje, pažnju dvoje ljudi koji su ga voljeli.
