Već sam sve nazvala — rekla je Tamara takvim tonom, kao da je Ivani poklonila životnu nagradu. — Doći će četrdeset ljudi. Pa, možda malo više – Srđan je još obećao dovesti kolege. Tako da, kćeri, pripremi se.
Ivana je stajala usred kuhinje i gledala u svekrvu. Samo je gledala. Šutke.
Tamara se već odmotavala od šala, smještala se na tabure kao da nije došla na pet minuta, nego zauvijek. Nosila je bordo kardigan s pilingom i bež hlače s tragovima nečeg očito davnog. Kosu – načešljanu, lak za kosu vjerojatno još iz jugoslavenskih zaliha. I lice – otvoreno, dobronamjerno, pomalo umorno od vlastite dobrote.
Majstor pretvaranja. Vrhunski let.
— Tamara, — rekla je Ivana mirno, — jeste li o ovome razgovarali sa Srđanom?
— Pa zašto ga nepotrebno uznemiravati? On je na poslu, umoran je. Ja sam majka, ja ću sve organizirati.
Ona će organizirati. Ivana je u mislima procijenila tu formulaciju. Organizirati znači nazvati četrdeset ljudi, obećati im stol, a onda otići doma gledati serije dok Ivana stoji za štednjakom tri dana zaredom.
— I kad je obljetnica? — pitala je Ivana, iako je savršeno znala.
— Za dva tjedna. Srđanu četrdeset! To nije običan rođendan, to je događaj! — Tamara je raširila ruke. — Već sam smislila meni. Hladetina, pršut i sir, piletina iz pećnice – četiri komada bit će dosta, ne, bolje pet, — narezci, naravno, salate tri-četiri vrste…
— Tko će kuhati? — prekinula ju je Ivana.
Svekrva ju je pogledala kao da je pitanje čudno.
— Pa tko. Ti si domaćica.
Ivana je izašla u hodnik. Izvadila telefon, napisala mužu: “Nazovi kad se oslobodiš. Hitno.”
Srđan je nazvao za sat vremena. Ivana je do tada već uspjela izračunati: pedeset ljudi, ako “Srđan još dovede kolege” – to je optimistična varijanta. Namirnice, najam posuđa, alkohol, salvete, stolnjaci. Procijenila je iznos i osjetila nešto poput sportskog uzbuđenja.
— Mama je zvala, — rekao je Srđan u slušalicu. Nije ni pitao što se dogodilo. Već je znao.
— Četrdeset ljudi, Srđane.
— Pa, to je obljetnica…
— Četrdeset ljudi. Pozvala ih je bez mog znanja. Meni je sastavila i ona. Kuhati i platiti, valjda sam ja?
Stanka.
— Ivana, nemoj tako. To je zbog mene…
— Znam da je zbog tebe. Zato ti i govorim. Nađimo se večeras i normalno porazgovarajmo.
Srđan je došao kući oko sedam. Ivana je do tada već skuhala večeru – brzu, bez previše muke: tjestenina s umakom, salata. Postavila je za dvoje. Stavila bocu vode. Ništa suvišno.
— Slušaj, mama misli najbolje, — počeo je, ne stigavši skinuti jaknu.
— Srđane. Sjedni.
Sjeo je. Nešto u njezinu glasu bilo je takvo da je sjeo odmah, bez prigovora. To nije bio vrisak ni suze – samo ton osobe koja je već sve odlučila.
— Nisam protiv proslave. Za proslavu sam. Ali želim razumjeti: tko plaća?
— Pa… — oklijevao je. — Podijelit ćemo s mamom…
— Koliko je ona spremna uložiti?
Opet stanka. Ivana mu je natočila vodu.
— Ne znam, — priznao je napokon.
— Znam. Nazvat će me sutra i reći da ima malu mirovinu, da se trudi, da je već toliko učinila za našu obitelj. I pitat će mogu li ja “preuzeti namirnice” jer je njoj neugodno tražiti.
Srđan je gledao u tanjur.
— Nije ovo prvi put, — tiho je rekla Ivana. — Sjećaš se Nove godine? Sjećaš se osmog ožujka kad je pozvala osamnaest ljudi, a ja sam tri dana stajala za štednjakom?
— Ti si tada sama…
— Nisam tada mogla odbiti jer si me gledao ovako. — Kimnula je prema njegovoj pognutoj glavi. — I bilo mi je žao uzrujati te.
Večera je prošla u šutnji. Ne u ljutitoj – svatko je mislio na svoje.
Sutradan je Tamara doista nazvala. Ujutro, u pola deset, dok je Ivana bila na putu – radila je u maloj računovodstvenoj tvrtki u centru, dvadesetak minuta tramvajem.
— Ivana, — počela je svekrva glasom meda i prijekora u isto vrijeme. — Razmišljala sam o namirnicama. Ja, znaš, imam mirovinu… Ja bih preuzela tortu. I doći ću pomoći, naravno. Bit ću tu, komandirati. — I dodala ležerno: — Ti si tako dobra, sve ti tako dobro ide.
Ivana je gledala stanice kako prolaze iza stakla tramvaja.
— Tamara, nazvat ću vas kasnije. Sad sam u tramvaju.
— Naravno, naravno, — pristala je. — Samo nemoj dugo, moram napraviti popis. Već sam pogledala dućane gdje je jeftinije…
Ivana je spremila telefon. Pored nje je stajao muškarac sa slušalicama, nasuprot djevojka koja je čitala nešto na ekranu. Obično jutro, običan tramvaj. A Ivani se u glavi već oblikovao plan.
Ne plan skandala. Ne plan suza i ultimatuma. Drugo.
Izašla je na svojoj stanici, ušla u kafić na uglu, uzela americano i sjela pokraj prozora. Izvadila je bilježnicu – pravu, papirnatu, vodi je već tri godine – i počela pisati brojke.
Četrdeset ljudi. Minimalni stol za toliki broj ljudi – to je najmanje deset tisuća kuna. Vjerojatno dvanaest, ako se uračuna alkohol. Torta koju će Tamara donijeti stoji najviše tri stotine kuna. Znači, računica je jasna.
Ivana je zatvorila bilježnicu. Dopila kavu.
Ne. Ovaj put – ne.
Ali nije namjeravala prirediti skandal. Namjeravala je napraviti nešto mnogo zanimljivije.
Za vrijeme pauze za ručak Ivana je nazvala prijateljicu.
Viktorija je radila u event-agenciji – ne velikoj, ali s reputacijom. Organizirala je korporative, obljetnice, vjenčanja. Znala je cijene svega i umjela je brojati tuđi novac s kirurškom preciznošću.
— Znači, četrdeset ljudi, — ponovila je Viktorija nakon što je saslušala. — I svekrva donosi tortu.
— Tortu, — potvrdila je Ivana.
— Svečano.
— Vrlo.
Viktorija je šutjela sekundu, a zatim se nasmijala – tiho, poslovno.
— Slušaj, imam ideju. Želiš li napraviti lijepo? Ne skandal, ne suze, nego baš lijepo?
— Točno to želim.
— Onda zapisuj.
Navečer se Ivana sastala s mužem ne kod kuće, nego u kafiću – sama je predložila, namjerno. Neutralan teritorij, puno ljudi, bez kuhinjskih tonova i umornih kauča.
Srđan je došao malo ranije, zauzeo stol pokraj prozora, već si uzeo kavu. Izgledao je pomalo krivo – to mu se događalo kad bi shvatio da je situacija izmakla kontroli i da se više ne može izvući šutnjom.
— Razmišljao sam, — počeo je čim je Ivana sjela. — Možda da unajmimo kafić? Neki restoran? Onda ne treba kuhati doma…
— Dobra ideja, — rekla je Ivana. — Koliko si spreman uložiti?
Nazvao je iznos. Ivana je kimnula – brojka je bila realna, ne smiješna.
— Odlično. Onda ovako. Ja preuzimam organizaciju. Potpuno. Nađem dvoranu, dogovorim se s kuhinjom, sve kontroliram. Ali onda je to moja zona – ja odlučujem kako i što. Bez ispravki od Tamare.
Srđan se namrštio.
— Mama će htjeti sudjelovati…
— Srđane. — Ivana ga je pogledala mirno. — Ili ona organizira sama i plaća sama. Ili organiziram ja. Treće opcije nema. Biraj.
Bio je to onaj rijetki trenutak kad nije odmah nazvao mamu za stolom. Samo je kimnuo.
— U redu. Ti preuzimaš.
Tamara je za to saznala već sljedeći dan. Ivana je nazvala sama – namjerno, da ne bude nesporazuma.
— Sa Srđanom smo odlučili unajmiti dvoranu. Već vodim pregovore. Zato nam popis jela koji ste sastavili neće trebati – tamo imaju svoju kuhinju.
Stanka je bila rječita.
— Kako to – unajmiti dvoranu? — polako je izgovorila svekrva. — To je novac…
— Srđan zna.
— Ali ja sam već rekla ljudima da će biti domaće…
— Bit će im zanimljivije u restoranu, — blago je rekla Ivana. — Ne brinite, sve će biti dobro.
Tamara je zašutjela. Ivana je gotovo čula kako premjera opcije – prigovoriti, pritisnuti, požaliti se sinu. Ali nije se imala za što uhvatiti: odluka je donesena, novac je muž odobrio, nema razloga za skandal.
— Pa… kad ste već tako odlučili, — rekla je svekrva na kraju tonom osobe koju su izdali.
— Tortu možete preuzeti, kao što ste planirali, — dodala je Ivana. — Bit će jako lijepo.
Dvoranu je Ivana našla preko Viktorije – mali banketni prostor par stanica od kuće, ugodan, bez pretenzija, ali s dobrom kuhinjom i pristojnim upraviteljem. Sastali su se tamo u srijedu navečer, njih troje – Ivana, Viktorija i upravitelj Igor, puniji muškarac od četrdeset pet godina s bilježnicom i navikom da sve piše rukom.
— Na koliko osoba računamo? — upitao je.
— Službeno četrdeset. Realno, možda četrdeset pet, — odgovorila je Ivana.
— Meni fiksan ili izbor?
— Fiksan. Tri predjela, dvije salate, narezci, glavno jelo – odaberimo meso i ribu. Alkohol djelomično naš, djelomično vaš.
— Torta?
Ivana se lagano nasmiješila.
— Tortu će donijeti gosti.
Igor je zapisao, kimnuo. Viktorija je pokraj njega listala meni s izrazom lica kao da procjenjuje jela za vlastitu proslavu. Zatim je podigla pogled:
— Ivana, jesi li razmišljala o fotografu?
— Jesam. Još nisam odlučila.
— Imam jednog. Nije skup, ali dobro slika. Najvažnije – neupadljiv je. Hoda, klikće, nitko ne pozira.
— To želim.
Kući se Ivana vratila oko devet. Srđan je već bio doma, gledao je nešto na televizoru, rastreseno. Kad ju je ugledao, stišao je zvuk.
— Pa kako?
— Sve u redu. Dvorana dobra, meni dogovoren, kapara plaćena.
— Mama je zvala, — rekao je. Oprezno, kao da provjerava hoće li eksplodirati.
— I što?
— Kaže, želi pomoći s ukrasima. Baloni, lampice…
Ivana je spustila torbu, skinula jaknu.
— Srđane, reci mami da je dvorana već uređena po ugovoru. Uključeno je uređenje.
— Uzrujat će se.
— Uzrujava se kad ne može zapovijedati. To su dvije različite stvari.
Zašutio je. Zatim tiho upitao:
— Jesi ljuta na nju?
Ivana je razmislila na trenutak. Iskreno.
— Nisam. Samo sam prestala raditi ono što mi se ne sviđa i čekati da netko to cijeni. — Otišla je u kuhinju, natočila vodu. — Dođi večerati, podgrijat ću.
Srđan je gledao za njom s izrazom čovjeka koji ne razumije do kraja što se događa, ali osjeća – nešto se promijenilo. Ne glasno. Ne sa skandalom.
Jednostavno se promijenilo.
A Tamara je nazvala opet već u pola jedanaest – kasno, gotovo nepristojno kasno, što je samo po sebi bio signal: nervozna je.
Ivana je pogledala u ekran. Prekinula je.
Do obljetnice je ostalo deset dana.
Tamara je stigla u dvoranu sat vremena prije početka.
Nitko je nije zvao – jednostavno je došla. U novoj haljini, bordo-ljubičastoj, s brošem u obliku kameje, s frizurom koju su očito radili u frizerskom salonu. I s licem kao da je došla primiti radove.
Ivana ju je vidjela s ulaza. Mirno je prišla.
— Tamara, rano ste. Gosti tek za sat vremena.
— Htjela sam pomoći, — rekla je svekrva, pregledavajući dvoranu. Pogled joj je bio oštar, procjenjivački. Tražila je čime bi se zamjerila – i nije nalazila.
Dvorana je doista bila lijepa. Dugački stolovi prekriveni lanenim stolnjacima boje topljenog mlijeka, u sredini svježe cvijeće, jednostavno, bez pretenzije, bijelo i zeleno. Svjetlo toplo, glazba tiha, za šankom je već stajao mladić u crnom, brisao čaše. Sve mirno, sve na mjestu.
— Ovdje je lijepo, — izgovorila je Tamara, i to joj je očito teško palo.
— Hvala. — Ivana se nasmiješila. — Jeste li donijeli tortu?
— Da, predala sam je u kuhinju. — Svekrva je oklijevala. — Uzela sam tri kilograma, s masom, piše “Srđanu 40″…
— Odlično.
Tamara je još malo stajala, ne znajući za što bi se uhvatila – a nije se imala za što uhvatiti. Sve je već bilo učinjeno. Bez nje.
Gosti su počeli dolaziti u sedam. Srđan je stajao na ulazu, rukovao se, grlio, primao koverte s izgledom slavljenika koji je iznenada zadovoljan. Te je večeri općenito izgledao pomalo iznenađeno – kao čovjek koji je očekivao gužvu, skandal, miris kuhanja tri dana, a dobio je normalnu proslavu.
Ivana se držala malo po strani. Porazgovarala je s Viktorijom, razmijenila par riječi s upraviteljem, uvjerila se da će glavno jelo izaći na vrijeme. Sve je teklo glatko.
Tamara je u međuvremenu već našla sebi posao – sjedila je u sredini stola, glasno pričala nešto ženama otprilike svojih godina, gestikulirala. Povremeno bi bacila pogled na Ivanu – čas provjeravajući, čas čekajući nešto.
Što točno – postalo je jasno pred glavno jelo.
Svekrva je ustala s čašom.
— Želim reći zdravicu, — objavila je. — Kao majka. — Glas joj je bio uvježban, samouvjeren, navikao zauzimati prostor. — Srđane, ti si moj život. Sve što imaš – to je zahvaljujući meni. Ja sam te odgojila, ja sam vjerovala u tebe, uvijek sam bila uz tebe. — Napravila je stanku, obišla pogledom stol. — I ova proslava – također je od mene. Ja sam vas sve danas okupila ovdje.
Ivana je držala čašu mirno. Nije je stiskala, nije je naglo spustila. Samo je držala.
Viktorija, koja je sjedila dva mjesta dalje, lagano je podigla obrvu – nijemo upitala pogledom: hoćemo?
Ivana je jedva primjetno kimnula.
Viktorija je ustala.
— Mogu li i ja reći par riječi? — izgovorila je ležerno, s osmijehom. — Ja sam Viktorija, Ivanina prijateljica. Dugo smo prijateljice, puno sam toga vidjela. — Okrenula se prema Srđanu. — Srđane, sretan rođendan. Ti si sretan čovjek – imaš ženu koja je u dva tjedna organizirala sve ovo od nule. Našla je dvoranu, dogovorila meni, sve platila, sve nadzirala. Četrdeset ljudi sjedi za lijepim stolom i jede glavno jelo koje je izašlo minutu u minutu – to je njezin rad. — Viktorija se nasmiješila šire. — Cijeni.
Za stolom su zapljeskali. Netko je viknuo “tako je”. Srđan je pogledao Ivanu – i u njegovu pogledu bilo je nešto što odavno nije vidjela. Ne krivnju, ne zbunjenost. Nešto stvarno.
Tamara je sjedila s ukočenim osmijehom.
Tortu su iznijeli u pola deset. Tri kilograma, masa, “Srđanu 40” – ružičastim slovima, malo krivo. Svekrva je ustala, popravila broš, spremila se.
Ali upravitelj Igor, iskusan čovjek, već je držao mikrofon i objavio:
— A sada – torta od voljene žene slavljenika!
Tamara je otvorila usta.
I zatvorila ih.
Jer je dvorana već pljeskala, Srđan je već gledao Ivanu, netko je već vikao “gorci su”, i trenutak je bio propušten – nepovratno, lijepo, bez ijedne grube riječi.
Ivana je zajedno s mužem ugasila svijeće. Fotograf je kliknuo – onaj neupadljivi, Viktorijin – i uhvatio kadar: ona se smije, Srđan je gleda, svijeće se gase.
Dobar kadar.
Razilazili su se oko jedanaest. Gosti su zahvaljivali, grlili se, govorili “odavno nije bilo ovako dobro”. Tamara se oprostila suho, pozvala se na tlak, otišla jedna od prvih.
Srđan je ispratio posljednje goste i vratio se u dvoranu, gdje je Ivana razgovarala s Igorom, potpisujući završne papire.
— Sve? — upitao je.
— Sve, — rekla je.
Izašli su van. Bilo je toplo, tiho, rijetki automobili. Srđan je hodao pokraj nje i šutio – ali to je bila drugačija šutnja, ne ona uobičajena, izbjegavajuća.
— Ivana, — rekao je napokon. — Oprosti mi.
Nije odgovorila odmah. Došli su do ugla, stali na semaforu.
— Za što točno? — pitala je, ne oštro. Samo je htjela da on sam kaže.
— Što sam te uvijek ostavljao samu. S njom. Sa svim ovim. — Zašutio je. — Vidio sam. Samo sam se pravio da ne vidim.
Semafor se promijenio. Prešli su.
— Znaš što me ovaj put zadržalo od skandala? — rekla je Ivana.
— Što?
— Shvatila sam: skandal je za nju. Ona je u skandalima kao riba u vodi, ona to umije, tamo pobjeđuje. Ali kad je sve mirno, sve lijepo, i ona se jednostavno nema za što uhvatiti – to je za nju stvarno neugodno.
Srđan se tiho nasmijao.
— Cijelu je večer tražila čime bi se zamjerila.
— Znam. Vidjela sam.
Došli su do auta. Srđan joj je otvorio vrata – jednostavan gesta koju odavno nije napravio, a možda nikad ni nije, Ivana se više nije sjećala.
— I što sad? — upitao je.
— Sad, — rekla je, sjedeći, — razgovaraš s majkom sam. Ne ja. Ti. To je tvoja mama, Srđane. Ja sam joj snaha, ne kći. Vrijeme je da to svi zapamte.
Sjeo je za volan. Zašutio je.
— Dogovoreno.
Ivana je pogledala kroz prozor. Grad je plovio pokraj – svjetla, siluete, tuđi životi iza stakala. Nije osjećala ni trijumf ni ljutnju. Samo umor i nešto tiho, nalik olakšanju.
Proslava je uspjela. To je glavno.
Ostalo – njezini uvjeti.
Tamara je nazvala tri dana kasnije.
Ne Ivanu – Srđana. Ivana je čula njegov glas iz susjedne sobe: miran, bez uobičajenog ulizivanja. Nije trčao s telefonom u kuhinju, nije stišavao glas. Samo je razgovarao.
— Mama, čujem. Ali to je bila njezina odluka i bila je ispravna… Ne, ne mislim da si… Mama, čekaj. Reći ću jednom: Ivana je napravila dobru proslavu. Ako ti se nešto nije svidjelo – razgovarat ćemo, ali ne sad.
I spustio je slušalicu.
Ivana je stajala na vratima i gledala ga. Osjetio je njezin pogled, okrenuo se.
— Što? — upitao je pomalo nespretno.
— Ništa, — rekla je. — Hoćeš čaj?
Fotografije je poslao fotograf sljedeći tjedan. Ivana ih je listala navečer, sama, dok je Srđan bio u tušu.
Dobre slike. Žive. Gosti se smiju, netko se kucka čašama, netko poseže za kruhom. Srđan na jednom kadru gleda u stranu i smiješi se nečemu svome.
I ona slika sa svijećama – on i ona, svjetla se gase, ona se smije.
Ivana se na njoj zadržala duže nego na ostalima.
Spustila je telefon na stol. Uzela bilježnicu – onu pravu, papirnatu – i napisala unutra jednu rečenicu, tek tako, za sebe:
Četrdeset ljudi. Izdržala sam.
Zatvorila je. Spremila u ladicu.
Iza prozora je bila tiha srpanjska večer. Negdje dolje zalupila su vrata zgrade, prošao je auto. Običan dan, kakvih će biti još mnogo.
Ali ovaj će zapamtiti.
