Dnevnik Ante Jankovića, selo Ružići, Hrvatska
Nedjelja, 12. srpnja
Tata, pa veseliš se, zar ne? Došli smo ti iznenada, prava fora!
Iza Tanje pridržavali su se jedni druge, meni nepoznati ljudi, cijela svita. Brojao sam ih, jedan, dva, tri… sedam. Neki su već ulazili u predsoblje i tamo nešto vikali, drugi su izvlačili goleme torbe iz auta.
Tanja, rekoh tiše no što sam mislio. Kada ste došli?
Prije sat iz Splita smo krenuli. Ivana je predložila, svima nam je bila dobra ideja. Upoznaj, ovo je njen brat Marko, njegova žena Mirjana, njih dvoje klinaca, a ovo je Ivanina majka, teta Mara.
Teta Mara me pogledala preko naočala, nisko spuštenih, i rekla samo:
Dolazimo na dugo.
Nije rekla ni pitaj, ni možemo li, nego izravno, useljenički.
Stajao sam na svom kućnom pragu, u kući koju sam tri godine sam obnavljao, i gledao te ljude koji su već unosili torbe. Kroz glavu mi je prolazilo: sve što sam zadnje tri godine radio, to je moje, moj trud, moj mir. Ne želim ga više izgubiti.
Ali samo sam se povukao i propustio ih.
Uđite, pustio sam ih.
I to je bila moja prva greška.
Zovem se Ante Janković, imam 59 godina. Prije tri godine ostao sam sam. Ne posve, imam Tanjinu mamu, nekoliko starih prijatelja, susjeda Dušana preko puta doviknemo se poneka kroz ogradu. Ali kad sam izgubio Martu, ostao sam stvarno sam. Držao sam je za ruku onog jutra kad je posljednji put izdahnula. Trebale su mi godine da prihvatim dan bez nje.
Pokušavao sam ispuniti dane nečim. Nekad nisam znao zašto uopće ustajem. Onda jednog dana pred očima mi se ukazala stara kuća u Ružićima naslijeđena s Martom još prije dvadeset godina, zapuštena, uvijek smo govorili dogodiće se jednom, ali nikad nismo imali vremena. Nakon njene smrti, treći mjesec, jednostavno sam pobjegao tamo. Trebao sam drugačiji zrak.
Mislio sam, idem na tri dana. Ostao sam tri godine.
Promijenio sam podove, s Dušanovom pomoći presložio ognjište, obojao zidove onako kako sam ja htio, prvi put u životu. Krojio sam zavjese, posadio pelargonije na prozore, napravio vrt. Ali najvažnije uredio ružičnjak.
Bio sam ponosan na te ruže, dvanaest različitih grmova, svaki biran s guštom čitao, odlazio na sajmove, razgovarao s ljudima. Najvažniji grm dobio sam od starice iz susjedstva pred selidbu bio je star trideset godina, ogroman, s mirisnim ružičastim cvjetovima na dugačkim stabljikama. Kad je cvjetao, danima bih stajao pored, jednostavno disao.
Kuća je bila moja. Život moj. Naučio sam da imam pravo na njega i da ga ne želim više nikom dati.
Tako sam mislio.
Teta Mara prvu večer prošla je kroz kuću uzduž i poprijeko, kao da procjenjuje što će prodati. Ulazila u svaku sobu, otvarala ormare, gledala špajzu. Pratio sam je i šutio, nisam znao što bih.
Malo soba, rekla je napokon. Gdje ćemo svi stati?
Mara, rekao sam mirno, tri su sobe. Jedna je moja, jedna gostinska, treća…
To je taman, prekinula me. Ja i Marko u jednu, Mirjana i djeca u drugu, Tanja i Ivana kod tebe.
Zaustavio sam se.
Oprostite?
Pa šta? Ti si sam, ima mjesta.
Teta Mara, moja soba, moj krevet. Navikao sam biti sam.
Pogledala me kao dijete koje ne shvaća.
Ne brini, snaći ćemo se.
Tanja je to snaći shvatila doslovno iznijela iz podruma sklopivi krevet, razvukla ga pored mog i rekla, eto! Gledao sam tu scenu, nisam osjećao ni ljutnju više. Nego neku smetenu paralizu, kao da sam gost u vlastitoj kući.
Prvu noć nisam mogao zaspati. Ivanino hrkanje, Tanjino mirno disanje ona je uvijek mogla zaspati bilo gdje. Ja sam gledao u strop i shvatio: trebao sam odmah reći. Ne mogu bez najave primiti toliki svijet. Ne, nije mi ok. Ne.
Ali nisam rekao ništa.
Ujutro sam otišao u vrt. Srpanj u punom jeku, ruže eksplodirale bojama, samo sam ih gledao i mirisao. Polijevao starac među ružama, već promišljao što dalje za taj dan.
Ante, dobro jutro!
Dušan je stajao na svom dvorištu s kavom u ruci. Ima šezdeset četiri, stalno u selu, sam. Upoznali smo se kad mi je prvi put otvorio zahrđala vrata, otad kad što treba, on pomogne.
Dobro jutro, Dušane. Jel kod vas prometno gosti?
Srećom, nije. A kod vas?
Kćer s mužem i rodbina. Sedmero.
Prignuo je glavom, otpijao gutljaj.
I ostaju dugo?
Nitko ne kaže.
Znam, reče samo tiho, ali tako da mi je postalo lakše.
Natrag u kuću. Pravljenje doručka na automatskom pilotu skuhao sam, poslužio, nitko ne pita treba li što pomoći. Teta Mara došla kad je sve bilo gotovo, pogledala posudu s doručkom.
Kod nas ujutro kuhamo palentu. Ne radite palentu?
Ne kuham, kažem.
Zanimljivo, slegne ramenima i sjede.
Djeca, troje, između pet i deset godina, odmah poslije doručka otrčali u vrt. Gledao sam ih iz kuhinjskog prozora. Djeca u vrtu su dobra stvar. No onda stariji, mali Luka, priđe ružičastom grmu i vuče granu. Onako, osnovnoškolska radoznalost.
Istrčim.
Molim te, ne čupaj ruže.
Dijete me gleda hladno.
Zašto?
Jer je to moj ružičnjak, i molim te da se ne dira bez pitanja.
Mama kaže kod nonića se sve može.
Nisam znao što odgovoriti. Rekoh samo:
Ja nisam tvoja nonica. Ja sam Ante. Kod mene u vrtu ruže se ne diraju bez pitanja.
Slegnuo je ramenima; otišao prema klincima. Ja sam provjeravao grm: bila je nadlomljena grana ne puno, ali ja sam vidio.
Tanja dolazi pola sata kasnije.
Tata, pa što si takav? To je dijete.
Znam. Samo sam zamolio da ne trgaju ruže.
Pogledao si ga kao da je ukrao, rastužio si ga.
Tanja, lomio je granu.
Samo je gledao!
Nije imalo smisla raspravljati. Objasni mačku pa… Ništa. — Dobro, samo reci djeci da u ružičnjak ne ulaze bez mene.
Sad zvučiš strogo, tata. To su djeca, ne kriminalci.
To je moj vrt.
Pogledala me pogledom koji dobro poznajem: malo povrijeđena, malo pokroviteljski.
Dobro, tata, kako ti kažeš.
To kako ti kažeš bilo je gore nego svađa.
Treći dan Marko je nešto alatario u garaži i slomio mi grablje. Niti riječ; našao sam ih navečer, odložene uz zid, puknuta drška.
Marko, kažem za večerom, grablje ste slomili.
Pogled nevjerice.
Aha? Bile slabe, desi se.
Mogli ste javiti.
Ništa, kupite nove.
Ivanin osmijeh; teta Mara spustila pogled, Tanja zurila u tanjur.
Ustao sam, odnio tanjur i otišao u sobu. Ne zato što sam bio iscrpljen, nego da ne kažem nešto što ću požaliti.
Sjedio sam kraj prozora, gledao sumrak, slušao kako se u susjednoj sobi smiju i pomiču namještaj. Moj dom brujao je njihovim glasovima, i kao da me istiskivali.
Nakon nekoliko minuta, Tanja kuca.
Tata, jesi li ljut?
Nisam, samo sam umoran.
Ma, nisu zločesti. Samo su otvoreni.
Otvoreni nije isto što i neljubazni.
Sjede pokraj mene. Gledam je; 32 joj, lijepa, slična pokojnoj Marti, iste sive oči, isti obrazi. Dobra je ona, ali gleda mene kao čovjeka koji uvijek malo prenapuhava.
Tata, hajmo probati par dana zajedno, malo odmora. Znaš da si govorio da želiš češće vidjeti nas.
Rekao sam da želim vidjeti tebe. Tebe, Tanja. Ne…
To su moji bližnji.
Razumijem. Ali mogli ste javiti.
Pa iznenađenje.
Ne volim takva iznenađenja.
Slegla je ramenima. Ajmo o tome sutra, odspavaj, tata.
Otišla je, ja ostao. Protekli dani bili su isti: rano ustajanje, Ivanino hrkanje; pospremanje, vrt; doručak za sedmero, nitko ne nudi pomoć, nitko ne pita. Onda ručak, čišćenje, kuhanje, opet čišćenje.
Mirjana, Markova žena, bila je dobra, ali nevješta ostavljala mokre ručnike, poklopce WC školjke podignute, šalice po namještenim stolovima. Išao sam za njom ispravljajući.
Marko dane u garaži, rastavljao stari motor što je naslijedio doslovno od mene. Nije pitao. Jednog dana vidio sam ga rasklapanog, dijelovi na betonu. Marko, motor je moj.
Nije vozio sto godina. Opraviti ću ga.
Nije te nitko pitao.
Gledao me kao da sam lud.
Pa što će stajati?
To ću ja odlučiti.
Kako hoćete.
Shvatio sam, razgovor uzaludan, riječi su mi prolazile pokraj njega.
Teta Mara se taj dan namjerila razgovor:
Ante, vi ste baš tihi, zatvoreni čovjek.
Nisam povučen.
Pa, mi smo vam gosti, valja dočekati goste lijepo.
Gledali smo se. Mala, puna žena s nenametljivom trajnom i pogledom gazde.
Mara, ja sam vas primio, kuham, čistim, dajem i spavam u istoj sobi što još fali?
Malo više osmijeha, Ante. Malo više vedrine.
Potrudit ću se, rekoh, i jedva se nasmiješio.
Zbunjeno ode.
Navečer iz dvorišta me zove Dušan.
Kako ide, Ante?
Dobro, izletjelo mi. Zastao sam. Nije baš.
Hoćeš do mene na rakiju?
Otišao sam. Njegov vrt bez ruža, ali s jabukama i ogrozdom, mirna tišina, na stolu uvijek džezva i domaći sok. Sjeli smo, on bez pitanja, tek topla šutnja.
Slomljena mi je grana na tridesetgodišnjem grmu, rekoh.
Starom ružičastom?
Da, malo polomljena.
Vezat ću ti ja to, donijet ću mrežicu.
Hvala.
Šutjeli smo. Negdje iz mog vrta glasovi djece.
Dugo već poznaješ Tanju, njenog muža i familiju?
Slabo. Vjenčali su se prije tri godine, poznanstva površna. Izgledali su pristojni.
Ljudi su različiti u gostima i doma.
Istina.
Vratio sam se nešto smireniji. To je bila prva mirna večer u dugo vremena.
Ujutro sam otkrio da iz špajze nestalo domaćeg pekmeza. Šesnaest teglica malina, ribizla, jabuka. Sve nestalo.
Pitao sam Mirjanu.
Aa, otvorili smo za doručak, baš je fino!
Mirjana, to sam kuhao za zimu.
Pa skuhajte još, ljeto je.
Prebrojio sam do deset. Ubuduće, molim da se iz špajze uzima s mojom dozvolom.
Ma ne budite prestrogi, nasmijala se.
Deseti dan Ivana je slomila naslonjač. Sjeo, raspuknuo se. Starinski komad, od hrasta, donio sam iz grada, Marta tu sjedila večerima.
Ivanin pogled, kratko slegne ramenima.
Slab je bio.
Nisam rekao ništa. Otišao sam u vrt. Tamo satima stajao uz ruže.
Tanja me pronašla.
Tata, slučajno je. Nije imao lošu namjeru.
Znam.
Zašto si takav? To je samo namještaj.
Nije samo.
Zastane.
Misliš na mamu?
Nisam odgovorio.
Tata, ne možeš cijeli život živjeti kao u muzeju.
Bilo je to grubo; nije vjerojatno tako mislila. Kratka i izravna, kao njena mama.
Tanja, sjedni. Razgovarat ćemo.
Sjeli smo pod jabuku. Pogledao sam je pažljivo, tek sada vidio sjenu pod očima, ramena malo spuštena, drukčija nego što bi trebala biti.
Je li sve u redu?
Trzaj, jedva primjetan.
Sve je ok, tata.
Sigurno?
Rekla sam.
Nisam tjerao dalje, ali sam odlučio biti oprezniji.
Dvanaesti dan teta Mara je presložila mi namještaj u dnevnom boravku.
Vratio sam se iz vrta, naslonjač na drugom kraju, komoda sa zrcalom gurnuta u kut. S lončanica moje pelargonije svedene na pod, a na prozoru telefoni i časopisi.
Tko je presložio ovo?
Ja, iz kuhinje s čajem teta Mara. Tako je bolje za gledanje televizije.
To je moja dnevna.
Pa dobro, ona je bila nepraktična.
Bila je tako jer je moja.
Pomalo čudan ukus.
Gledao sam je, pa sakupio lončanice natrag na prozor. Skupio časopise. Otišao po Marka i zamolio ga da vrati naslonjač na mjesto.
Što ti je, bolje je bilo ovako, gunđa.
Molim te, Marko.
Dobro…
Teta Mara gleda nepravedno povrijeđeno.
Nije ni čudno da živiš sam, s takvim karakterom.
To je boljelo, ne zbog osude, nego zato što je namjerno ubdala.
Navečer Tanja opet. U zadnje vrijeme često bi ostala poslije večere, šutjela, pričali bismo o sitnicama iz Splita. Primijetio sam da gotovo ne priča s Ivanom. Stajali su blizu, ali među njima je bila hladna praznina. Kao staklo.
Tanja, koliko si već s njim?
S kim?
S Ivanom.
Četiri godine skupa, tri u braku.
Jesi li sretna?
Tišina.
Tata, zašto ovo pitaš?
Brine me.
On… jednostavno je takav. Mora biti po njegovom.
A ti, smije li po tvom?
Ništa. Samo gledanje kroz prozor.
Lakše je često šutjeti, reče tiho.
Lakše ali nije bolje.
Otišla je uskoro. Dugo sam gledao kroz prozor, razmišljajući kako jako dobro znamo uvjeriti sebe da nas ne boli.
Četrnaesti dan Ivana je doveo društvo. Nisam znao. Otišao sam u Makarsku po namirnice (sve pojeli, a dućan u selu opskraraju rijetko), vratim se: u dvorištu tri auta, muzika, na terasi osam nepoznatih ljudi.
Na stolu fleke od vina, moje stare stolnjake sad u ranama. Tanja mi dolazi s pomalo krivim smiješkom.
Tata, Ivana je zvao društvo. Kažu, slučajno naišli.
Slučajno?
Kažu da su prolazili.
Tanja, netko je moj gost samo uz moju dozvolu. Ivan nije gazda u ovoj kući.
Spustila glavu, ne može ništa.
Tata, što sada?
Zamolite ih da odu.
Tata!
Tanja. Moja je kuća. Nitko ni tvoj muž ne smije pozivati goste bez pitanja.
Otišla je do Ivana. On izlazi, širokih ramena, trideset pet godina, lice hladno ljubazno.
Gospodine Ante, ljudi su došli odmoriti.
Ivan, nisam dao odobrenje.
Trebalo je pitati?
Da, trebalo je pitati.
Nasmiješi se hladno.
Shvaćam. Dobro.
Gosti su otišli za sat. Ivan je ostatak večeri gledao u mene s neugodnom smirenošću.
Kasnije nisam otišao kod Dušana. Sjedio sam u vrtu do mraka, gledao ruže. Bilo je gotovo umirujuće. Gotovo.
Sedamnaesti dan, rano jutro, rosno i tiho. Oko šest, idem prema ružičnjaku, u glavi planiram orezivanje. Dolazim do grma i zastanem.
Netko je starom grmu odrubio stablo blizu tla. Ostao je panj, dvadesetak centimetara. Uz grm leže otkinute grane s cvjetovima, već venu, natopljene rosom.
Padnem klečeći, podignem jednu granu, cvijet još toplina drži.
Ne znam koliko sam tako bio.
Ustao sam, otresao nogavice i ušao u kuću.
U kuhinji Mirjana, bila je prva, stavljala vodu za čaj.
Što se dogodilo?
Tko je odrezao ruže?
Otvori usta, pa zatvori.
Klinci su ti sinoć ubrali, htjeli su mi napraviti buket. Za mamu. Malo su pretjerali.
To nije običan grm. Ima trideset godina.
Otkud su mogli znati…
Mirjana, djeca su namjerno uzela škare. Nisu to male ruke napravile slučajno.
Pa igrali su se.
Gdje su sada?
Vjerojatno još spavaju.
Probudite ih.
Zašto?
Molim vas.
Dovela ih je pospane. Luka gleda u pod, mala Petra šuti.
Luka?
Kaj?
Jesi li ti odrezao ruže?
Šutnja.
Luka.
Jesam. Mami sam htio nosit cvijeće.
Zašto si uzeo škare?
Rukama ne možeš.
Luka, to je bio jako važan grm.
Pa narast će.
Ne takav.
Ma dobro.
Gledao sam ga i znao, nije tu zla namjera. Samo nitko nije objasnio što znači tuđe i ne dirati.
Izađi, molim te.
Izašao je. Dolazi Marko.
Djeca su, Ante…
Znam, ali nisu ni dijete ni Mirjana shvatili da se ne dira tuđe bez pitanja. To je vaš propust.
Namrštio se.
Misliš ćeš mi ti djecu odgajati?
Ne. Samo konstatujem.
Lijepa ti komunikacija, zaškripi i izađe.
Ubrzo teta Mara.
Čula sam što si Marku rekao. Nije lijepo.
Što nije lijepo?
Tako nas hrvatiš… Ljudi su ti gosti, a ti…
Mara, izbije mir kod mene, sad ćemo malo porazgovarati svi, molim vas, zovite Tanju i Ivana dolje.
Svi su se skupili u dnevnom boravku.
Imam reći par stvari. Prvo: ovo je moja kuća. Jedini gazda sam ja. Drugo: došli ste svi bez najave. Primio sam vas, ali nisam pozvao na tri tjedna. Treće: razvaljeni mi alat, slomljen naslonjač, pojedeno sve što sam skuhao, premještan namještaj bez pitanja, zvali ste nepoznate ljude, a danas srušili grm star trideset godina. Molim vas, ujutro spremite stvari i idite.
Tišina.
Stvarno? Ivan u nevjerici.
Stvarno.
Pa gosti smo! Tako se ne radi.
Gost dolazi na poziv i s poštovanjem.
Tata! Tanja dolazi naprijed. Tata, dosta! Znaš valjda da…
Tanja, možeš ostati. Ti si moja kći i ovaj dom može biti tvoj, želiš li. Svi drugi odlaze ujutro.
Ivan gleda Tanju.
Jesi vidjela? Svi osim tebe.
Ivane…
Ma idemo svi. Ajmo.
Otišao je. Ostatak šuteći, Marko hladno, Mirjana zbunjeno, teta Mara uvrijeđeno.
Tanja je ostala.
Gledala me dugo.
Tata, znaš li što si učinio?
Znam. Što sam morao pred dva tjedna.
On ti neće oprostiti.
Ivan?
Da.
Tanja, je li ti bitnije što on prašta meni, ili kako se odnosi prema tebi?
Pobijelila je.
To su dvije različite stvari.
Različite.
Okrenula se i otišla. Čuo sam vrata sobe na katu.
Ostatak dana bilo je mirno. Skupljali su stvari. Ja u vrt skupljam slomljene grane, pokrivam panj agrotekstilom.
U četiri, Dušan preko ograde:
Vidim, selidba.
Odlaze, rekoh.
Pomireno gledamo u tišinu ljetnog popodneva.
Pukli ste.
Pukao sam, kažem, ali prekasno.
Kasno je bolje nego nikad.
Ante, navečer svratite, rakija i ćakula.
Doći ću.
U šest sati vozili su se. Svi osim Tanji. Njen auto pred kućom.
Našao sam je u gostinskoj. Sjedila je i gledala u zid.
Ostala si.
Jesam.
Zašto?
Dugo šuti.
Jer… nije dovršila. Jer nemam kamo.
Sjedoh pokraj.
Tanja, reci mi.
Dugo šutnja. Onda teško, sporadično priča Ivan nije isti već dugo, drži novac pod ključem, sve odluke njegovi, njezino nije važno. Kad ne pristaje, zna reći nešto od čega bi najradije propala u zemlju. Njegova majka upravlja svime, žive u Ivanovom stanu, po njegovom.
Kad je prestala govoriti, shvatio sam: sve sam to mogao prepoznati po načinu kako spuštenih ramena hoda, sjenama pod očima, šutnji kad govori Ivan. Vidio sam, ali nisam htio gurati.
Tanja, rekoh kad je utihnula, zato nisi rekla da svi dolaze?
Spusti glavu.
On je rekao da je lakše u društvu. Kad je više ljudi…
Lakše njemu, a ti?
Ja… Meni je ovdje dobro. Tu u tvojoj kući.
Onda ostani koliko god hoćeš.
Gledala me crvenih očiju, ali nije plakala.
Ljutiš li se na mene? Što su bili ovakvi? Što nisam spriječila?
Malo, priznao sam. Ali nije tvoja krivica što nisi znala zaštititi sebe, jer te nitko tome nije učio. Ja nisam znao.
Tata…
Naučiš jednom. Ja sam naučio prekasno.
Odjednom me zagrlila, dječjim zagrljajem. Uzvratio sam i pomislio da ne pamtim kad sam je zadnji put tako zagrlio.
Naredni dani bili su spokojni. Tanja mi je pomagala sama od sebe, bez pitanja. Prala, zalijevala, zajedno kuhali. Ivan zvao, neka dva puta prvi dan nije se javljala. Kasnije razgovarala kratko. Nisam slušao što govori.
Jedne večeri, Tanja već u krevetu, izašao sam do ružičnjaka. Sklonio sam agrotekstil s panja i vidio iz njega izrasta mali, tvrdoglavi zeleni izdanak.
Stajao sam dugo, pa tiho:
Dušane, znaš li da raste novi izdanak?
Dušan na drugoj strani.
Na ruži?
Da.
Znači, preživjet će.
Možda. Nije sigurno.
Kako je Tanja?
Razmišlja. To je dobro.
Ostat će?
Ne znam. Njena odluka.
Zastali smo, noć topla, negdje u daljini iza sela slavuj.
Ante, žališ li što si ih otjerao?
Promislio sam.
Ne žalim. Samo žalim što nisam ranije.
Zašto nisi ranije?
Bojao sam se da će se Tanja naljutiti, da će biti drama.
A je li ih sad manje?
Nije. Samo drugačije.
Na subotu idemo na sajmište u Imotski Dušan, Tanja i ja. Sajam cvijeća. Kupio sam dvije nove ruže, jedna podsjeća na onu staru.
Bi mogla za pet godina bit ljepota, kaže Dušan.
Možda prije, kažem.
Vozimo se nazad, Tanja pita:
Dušane, koliko ste već u Ružićima?
Deset godina.
Dosadno?
Ne. Ovdje je mir, to je važno.
Mir, da, ponovila je Tanja.
Kod kuće, odmah posadim novi grm. Tanja me promatra, pa pokaže volju sama utisnuti zemlju oko sadnice. Radi to pomalo, oprezno.
Je li ovako?
Upravo tako.
Dušan pomaže, ali više ništa ne kaže.
Kad je ružičnjak bio gotov, zalijevam novu sadnicu, gledam vrt sada tri generacije grmova. Jedan sa starim panjem i novim izdankom koji raste.
Kasno navečer, Tanja kaže za doručkom:
Tata, kontaktirala sam odvjetnika.
Da?
Za razvod. Samo da pitam što i kako.
Što kaže?
Mogu se stvari pokrenuti, ali me strah.
Normalno. No ima gorih stvari od straha.
Nije više išla dne, već donosila odluke sama. Uvečer sjedimo pod zvijezdama, Dušan mi tiho kaže:
Ante, smijem li te zvati Anto?
Možeš.
Drago mi je da si ovu kuću spasio od propadanja.
Nije bila moja kupovina, naslijedio sam.
Tim više.
Duže šutimo, gledamo prema zvijezdama.
Ne znam kamo ide sve ovo, kažem nakon dugo.
Tko zna? Sve je to život.
Imam 59 godina.
Imam 64. Godine nisu presuda.
Zasmijem se. I to me stvarno opusti.
Malo poslije, Tanja mi za stolom kaže:
Tata, podnijela sam papire.
Kako se osjećaš?
Čudno, ali kao da ima više zraka.
To je dobar znak.
Mogu li još ostati ovdje?
Tanja, ovo je i tvoj dom.
Voljela bih da mogu, ali možeš li me pustiti da tu još živim dok ne skupim snagu za novo?
Naravno, koliko god trebaš.
Gleda me, u očima joj nešto što ne znam ni sam objasniti.
Hvala, tata. I oprosti… za ruže, i što sam ih sve dovela.
Nisi ti kriva ni za ruže, ni za sve drugo.
Gleda kroz prozor; vrt, u njemu ruže novi listovi na novoj sadnici, a kod panja prkosan izdanski izdanak.
Hoće li preživjeti?
Ne znam. Pokušava.
To je važno, kaže tiho. Da pokušava.
Izađem na trijem. Jutro, ono posebno vrijeme kad je zrak svjež, a sunce već ugrijava, a tišina titra.
Vidim Dušana iza ograde. Podigne ruku.
Dobro jutro.
Dobro.
Stanemo u tišini, onoj koja je drugačija od svake dosad. U toj tišini nešto novo raste, još bez imena.
Kako je Tanja?
Dobro. Diše.
Lijepa riječ. Diše.
Da, lijepa.
Vrati se Dušan kući. Odem u vrt i pregledam ruže svaki cvijet drži kaplju rose. Obilazim, gledam, pregledavam, provjeravam.
Kod starog panja kleknem. Iz njega već prema jutru izrasla nova, sasvim mala grana. Prkosna i živa. I ona raste iz onog za što sam mislio da je izgubljeno.
Pogladim zemlju oko izdanka. Potom ustanem i vratim se u kuću, gdje me čekaju ručak, kći i dan, još bez svog imena.
Pouka: Postoji trenutak kada moraš reći ovo je moje mjesto, i imam pravo na njega. Mir vrijedi baš onoliko koliko ga znaš zaštititi. I najvažnije dok god raste makar jedan mali izdanak, život nastavlja. I s tim svjetlom ulaziš u svaki novi dan.
