Zaručnički sastanak po rasporedu
Jasminka je sjedila za radnim stolom, uronjena u papire koji su se pretvarali u blistave rijeke brojeva i slova. Stogovi izvještaja i računa presijavali su se pod plavičastim svjetlom izvanjskog jutra, kroz zavjese koje su crtale zebraste uzorke po stolu, sve dok nisu pomalo plivali na tankim linijama sunca preko stola. U njezinom šibenskom uredu vladala je tišina, ali ipak se sve činilo poput odjeka udaljenih razgovora i povremenog brujanja tipkovnica, kao more daleke bure što mrda žaluzine.
Iznenada, telefon zaječi kao zaboravljena crkvena zvona. Trznuo ju je iz sanjarenja. Na zaslonu se pojavi natpis Mama. Jasminka je na trenutak ostala ukipljena, čelo skupila mama uvijek zove predvečer kad, nakon šetnje po rivi, doma dođe na šalicu kave. Još je bilo rano poslijepodne. Je li se nešto dogodilo? Osjećaj nelagode nabujale vode rasteže joj prsa.
Jasminka pritisne tipku za javljanje, prinosi mobitel poput školjke uho.
Jasminka, dušo, možeš li doći odmah? majčin glas podrhtava, iako se trudi prikriti strepnju.
Oko srca joj se, kao krakovima polipa, stisne nemir. Ukočena na stolici, papirima odjednom dopušta da skliznu po stolu kao male lađe.
Je li sve u redu? Je li tebi loše? pita, pokušavajući zvučati mirno, ali glas joj podsjeća na ptičji krik prije oluje.
Nije, nije. Dobro sam, odmahuje majka, ali stvar je ozbiljna. Sad odmah moraš doći. Molim te.
Zagleda se Jasminka u rasuti uredski arsenal fascikle, olovke, šalice od jučerašnjeg čaja. Posao još nije gotov, ali majčin ton je kao naramak kamenčića u džepu teško ga se otarasiti.
Dolazim za sat vremena, gleda na stari dalmatinski zidni sat gdje brojevi malo vrludaju.
Brže bi bilo bolje, mama spusti glas do šapata, kao da netko sluša iz ormara, jer ovdje… ljudi čekaju.
Ljudi čekaju zvuči u zraku kao zagonetan stropni ukras iz kojeg uvijek može pasti nešto neočekivano. Jasminka pokuša predvidjeti sve moguće scenarije, ali svaka pomisao joj uskliže kroz misli kao jato srdela kroz mrežu.
Brzo skuplja stvari dokumenti nestaju u torbi, uzima novčanik, oblači tanki sakoić i leti do šefa, koji bez puno riječi kimne glavom. Službenom aplikacijom naručuje taxi, žuri prema izlazu, baca još jedan poziv majci; Ništa ne trebaš nositi, samo dođi, čuje samo.
Sunce se presijava po vlažnim pločnicima, dok gotovo trči niz Iličku. Taxi joj dolazi za pet minuta, vozača zabavlja svojom nervozom i upornošću. Vožnja traje četrdeset minuta broji vrijeme na mobitelu, gradeći u sebi morske kule od zabrinutosti i slutnji. Sivi neboderi Zagreba i migoljava šarena pročelja trgovina, a ona ne vidi ništa; misli joj bježe k maminim problemima, tetama iz susjedstva, dalekoj rodbini ili zaleđenom bureku u frižideru.
Kad taxi klisne do poznate zgrade u kvartu, Jasminka plati škripića eura, žureći po stubištu. Primi ključ, ali vrata se otvore i prije nego što ih dotakne.
Ajde! mama ju povlači unutra kao da ju je more izbacilo nakon nevremena.
Zrak u hodniku miriše na rožatu i topli kruh; taj miris uvijek najavi slavlja, rođendane, dogovore… ali danas ne pristaje ničemu, osim možda alarmu u srcu.
Izuvajući se, Jasminka zakorači dalje:
Mama, što se događa?
U dnevnoj sobi sjedi Ivan sin mamine prijateljice Vere, onaj isti koji je uvijek bio najspori plivač na dječjim natjecanjima i svima upadao u riječi. Sada nesigurno poteže ovratnik košulje i smješka se kao krivo naslonjena slika.
Pored njega sjedi teta Vera, s licem blistavim kao da je na svadbi.
Dobar dan, Jasminka, Ivan ustaje, pokušava biti čvrst, ali mu sjena podrhtava oko usana.
Dan kao i svaki drugi, odgovara Jasminka kiselo, križa ruke, Mam, zašto si me toliko hitno pozvala?
Mama namješta stolnjak, salvete, stolnjak, salvete vječna dalmatinska mantra.
Dušo, Vera i ja smo razgovarale… Vi se poznajete od malena. Odrasli ste, zreli, pametni…
I? Jasminkin glas rezak kao škare na starom ručniku. Zbog mene ste pravili predstavu? Ostavila sam posao, izjurila iz agencije… zbog ovoga?
Teta Vera upada veselo:
Ivan je stvarno divan, zaposlen, stan mu je super…
Sve što želimo je da popričate, majka izbjegava Jasminkin pogled, šuškajući papirnatom maramicom.
Jasminki buja iritacija, staro poznato more koje samo što ne prelije rubove.
Mam, cijenim brigu, ali ja odlučujem kome dopuštam u život, govori polako, ravnim glasom, mada u grudima sve tuče kao plima.
Ivan zarumeni, vrpolji se na stolcu, tapka prstima:
Jasminka, možemo li probati normalno pričati? Nekad smo se dobro slagali, a i… simpatična si, ja sam isto ok…
Ali meni se nikad nisi svidio, ni kao prijatelj, ni kao išta, gleda ga ravno, odlučno, i tu se ništa nije promijenilo. Možemo biti kolege iz djetinjstva, to je to.
Ivan spušta pogled prema stolnjaku kao da u njemu traži spas.
Ali mogli bismo barem pokušati, šapuće. Stvarno bih htio.
Jasminka zatvara oči na sekundu; ne želi biti gruba, ali ne želi ni glumatati.
Dobar si, Ivane, to je istina. Ali osjećaji se ne pale na prekidač zato što je to nekome zgodno.
Napetost je polako napušta, i radi joj se lakše u kostima.
Bolje da idem, primiče torbu ramenu. Bolje reći odmah nego tjerati dalje ovu kazališnu igru.
Jasminka! mama pruža ruku, kao da je može zaustaviti, molim te, popričajmo…
Sutra, kad ne budeš tako spremna na scenu blago je, a čvrsto. Moram nazad na posao. I nemoj me više ovako dočekivati, molim te. Zabrinula si me do ludila.
Ne čekajući odgovor, izlazi na dvorište. Zrak je hladan i pročišćen od ranog kišnog vala, u plućima kao slana bura iznad mora.
Zašto mama nikako ne shvati? Svejedno misli da može njoj krojiti život po starim dalmatinskim legendama o dobrim mladićima i ženskoj sreći. Još od malena Jasminka zna što hoće. Nema mjesta za posrnule mladiće koji gledaju u pod kad treba biti hrabar, koji čekaju inicijativu i skrivaju se iza leđa vlastitih majki!
Ljutnja još vrije dok kratkim putem kroz park ide kući. S klupica se smiju bake, žene sa dječjim kolicima razmjenjuju tračeve; na suncu, među lokvama, preskaču djeca. Jasminka izbjegava blatne tragove, kapljice joj padaju na ramena, ali ne mari.
Njeno razmišljanje prekida vibracija u džepu. Opet Mama.
Zašto si otišla? u glasu uvrijeđenost, tužna, ali ne ljutnja.
Mam, ne mogu biti s Ivanom samo zato što ste vi s Verom najbolje prijateljice, mirno, korak po korak kroz park. To nije način.
Ne moraš ga oženiti, ton joj diže kao da uzima dah prije skoka u more, samo porazgovaraj! On je zapravo super…
Možda jest, ali nije moj izbor.
A koji je? Tri godine si sama, ne izlaziš, ne ljubuješ, kaže mama, težinom staračkog umora Što uopće čekaš?
Ne čekam, sjeda na drvenu klupu, pred njom dijete pušta papirnati brod u lokvu, samo ne želim birati iz tuđe želje. Neka to bude moja odluka, a ne vas starijih.
Tvoja odluka je sjediti doma, raditi do kasno, grickati sendvić pred televizorom? Samo želim da budeš sretna.
Jesam, smiješi se Jasminka, promatrajući igru u parku. Samo drugačije. Volim posao i svoj ritam. Ne trebam bilo kojeg muškarca ništa me ne tjera.
Mama šuti; vjerojatno gubi pogled na šibenske oblutke dok diše kroz slušalicu.
U redu. Oprosti što sam navaljivala. Samo… bojim se da ćeš ostati sama kad mi ostanemo starački osamljeni.
Znam. I volim te zbog toga. Zato ni više iznenađenja, molim. Samo… javi mi se kad želiš pričati, ne kad organiziraš zaručnički part. Znaš koliko sam scenarija smislila u glavi?
Obećajem, u glasu joj titra osmijeh, čuje Jasminka, ali ako ti stvarno stane do nekoga prva mi reci.
Dogovoreno, ustaje s klupe. Sad žurim nazad, puno je posla. Pusa.
Pusa, dijete. Čuvaj se.
Telefon nestaje u džepu, pogled polijeće prema nebu. Oblaci se razvlače kao da netko u pozadini polako otvara stari kazališni zastor i pušta sunčeve zrakice kroz proreze jarko, meko i iskonski lijepo. U daljini se smiju djevojke, nose torbe pune suncokreta, kraj njih trči čovjek u sportskom odijelu, a za njim veselo sustiže smeđi pas s crvenom maramom.
Jasminka punim plućima uvlači svježi zrak. Grad diše i kreće se, ljudi žure na svoje strane, klinci vrte vrtuljak, a u starom kafiću gost sjedi nad espresom. Sve je obično i spokojno kao kamenčići na žalu koji more prska dan za danom. Toliko različitih puteva, susreta, mogućnosti i kako je suludo pokušavati ugurati svoj život u tuđe okvire “kako treba biti”.
Narednih dana Jasminka se trudi da ne misli na onaj čudan obiteljski razgovor. Posao joj uzima dane i noći ekipa u agenciji priprema lansiranje velikog projekta, satnica poskakuje poput loptice na balotištu. Dolazi prva, odlazi posljednja, proučava brojke, analizira planove, dogovara s klijentima. Pauze provodi uz crni čaj i sendviče, svaka večer završi pod tušem i u zagrebačkoj tišini svog stana.
Ali kad noću sve utihne, vraća joj se mamino lice, Ivanova nespretnost, tetin osmijeh. Nije osjećala krivnju, znala je da je postupila ispravno, ali blaga sjeta vise joj pod nosom.
Petak donosi čudnu poruku: kolega ju poziva na rođendan. Bit će super upoznat ćeš zanimljive ljude, dobra ekipa, muzika, više smijeha nego sastanaka! Dugo bulji u ekran; treba li izaći ili se sklupčati ispod dekice i gledati ples kišnih kapi na prozoru? Što ju zapravo može izvući od radnog ritma?
Ipak, odluči otići.
Rođendanska večer održava se u malom kafiću na rubu grada, cigleni zidovi i drvene klupe, svijetlo kao iz bakine lampe. Gosti se guraju, vonj espressa se miješa s glasovima i mirisima toplih kiflica. Negdje svira klavir koji zvuči kao valovi uz Makarsku rivu.
Odmah prepoznaje slavljenika, onako visoka i veselog iza šanka. Smiješi joj se, pozdravlja je srdačno.
Opet si došla! oduševljeno je hvata za rame, već sam mislio da ćeš izbjeći.
Trebala sam izaći iz kolotečine, šaljivo odgovara.
Uskoro je šalje za stol do prozora. Tamo već raste šum razgovora, netko priča šalu, svi se smiju. Jasminka sjeda, pozdravlja i upija atmosferu.
Kod nje se nenadano prikrade mladić s vedrom dalmatinskom facom.
Ti si Jasminka? Ja sam Marko, radim s Marinom.
Da, blago se osmjehuje. Drago mi je.
Vidio sam te na jednoj prezentaciji, vodiš onaj projekt za AdriatikTech, zar ne?
Ona se iznenadi što je upućen; obično ljudi iz drugih odjela ne prate.
Da, to sam ja, odgovori.
Ja sam iz analitike, radio sam procjene rizika za vaš projekt.
Razgovor teče glatko, kao potočić uz Vrliku. Marko je dobar slušatelj, povremeno upadne s pronicljivom šalom i ponudi zanimljive poglede. Jasminka se smije više nego zadnjih mjesec dana.
Postane bučno, susjedni stol podigne glas. Marko kimne prema izlazu:
Idemo prošetati? Postaje gužva
Na svježem zraku sve je tiho i mekano. Zvijezde blistaju iznad Gornjeg grada, svijetla šaraju asfalt, nebo je tamno sivo, ali puno neobičnog smirenja.
Što voliš raditi u slobodno vrijeme? pita Marko, naslonjen na kamen izložak pored ulaza.
Čitam, šetam, katkad kino… a ti?
Volim putovati, oči mu zaiskre, prošle godine bio sam u Bosni; ćevapi, rijeke, brda, dobro društvo
Ispričaj više! Jasminka se naslanja, smijulji se.
Markove priče su kao crteži na splitskim pločnicima žive i nepredvidive. Nakon pola sata osjeća kao da ga poznaje godinama. Iskrenost i lakoća u njegovim očima pričaju dovršene rečenice.
A ti, kamo najradije otputuješ? pita on.
Najviše na more. Volim gledati brodove i slušati galebove. Ali radim previše da bi to bilo češće.
To treba popraviti, Marko blago namigne. Možda sljedeće godine skupa, što kažeš?
Jasminka se iznenadi, ali smije se:
Izravan si!
Bolje nego okolišati, smireno odgovara Marko.
Njegov pogled čist i otvoren.
Možemo na kavu sutra? Bez žurbe…
Slažem se, osjeća kako joj unutra raste ugodan, topao osjećaj.
Kad se vrati doma, jedva je prebacila jaknu preko stolca, stigne joj novi poziv Mama. Sada se javlja gotovo bez oklijevanja.
Jasminka, kako si?
Odlično. Bila sam na fešti, upoznala sam jednog dečka.
Stvarno? Kakav je?
Zabavan, pametan, šarmantan i što je najvažnije ne trči doma svojoj mami kad nešto zaškripi!
Mama se nasmije, sada opušteno.
Drago mi je zbog tebe. Znači, brinem bez razloga?
Ne brini, briga je tvoj posao, toplo, ali mogu i sama.
Volim te.
Ja tebe, šapće Jasminka.
Odloži mobitel na prozor i pogleda prema svjetlima Zagreba kao razlivena žuta i bijela kiša, prostiru se preko prozora duboko u noć. Odjekuje glazba, negdje šaptavi razgovor, a Jasminka osjeti kako iznutra odjednom sve postaje mirno i prostrano, kao kad more izađe iz granica svoje stare plaže. Život teče, polako, ali sigurno baš onako kako treba.
Grad svjetluca pod prozorom dok sjedi na svom kauču, osluškuje i zna: sve ide svojim tokom.
