Od sjene prema svjetlu.
Opet te sapunice gledaš? glas Viktora izronio je iza nje kao val iz magle, tako naglo da je Antonela poskočila, šalica joj skoro iskliznula iz ruku. Sto puta sam ti rekao, od tih te serija samo glava boli. Bolje da si kuhinju sredila, ili bar razmišljala o djeci. Nemaš što pametnijeg za raditi, zato si stalno ovako tužna.
Nije ništa odgovorila. Stisnula je daljinski, ekran se u trenu zamračio. U tišini su se iz susjednog stana začuli smijeh i vriska djece; kugla joj je stegla grlo.
S tobom pričam nastavio je Viktor, vješajući sako na naslon stolca. Pokreti su mu uvijek bili precizni, gotovo hladni. Nikad nije vikao, bijes je iz njega curio poput hladne kiše, još neugodnije. Čuješ li ti mene uopće?
Čujem tiho je šapnula Antonela, ustajući s trosjeda. Stara navika, upila ju je još u dobiji kod tete Ruže: ne sjedi dok stariji stoji. Ne protiviti se, ne braniti.
Dobro. Večera spremna?
Je, u pećnici je. Piletina s povrćem, kao što voliš.
Viktor je kimnuo i nestao u kuhinji. Antonela je ostala stajati nasred prostranog dnevnog boravka, hladnoća se uvlačila u svaki kutak, unatoč skupom parketu i novim zavjesama. Pogled joj se zadržao na prozoru: s vana se stisnuo veljački sumrak; mutne lampe nad snijegom, negdje u zapadnom dijelu Zagreba. Dvadeset osam godina. Pola života prošlo, a ona kao da ga ni živjela nije.
***
Roditelji su poginuli kad joj je bilo sedam. Cestom prema Krapini, zaleđeni zavoji, kraj u trenu. Sjećala se sebe kao male, kako sjedi u hodniku bolnice, netko ju miluje po kosi i ponavlja: Jadna djevojčica, jadna djevojčica.
Tad se pojavila Ruža, tatina sestrična, ozbiljna žena, stegnute sijede kose i stisnutih, tanjih usta. Vidjela ju je dvaput prije: rodbinske fešte, miris francuske salate. Sad je izronila s papirom u ruci.
Treba dijete zbrinuti govorila je Ruža socijalnoj radnici. Antonela se obazirala oko sebe, osjećala se kao komad namještaja. U dom ne dam, ipak je ona moja krv.
Ruža je ishodila skrbništvo, preselila u Antonelinu roditeljsku garsonjeru na Trešnjevci. Svoj stan nije imala, unajmljivala sobu kod jedne udovice, radila kao knjigovotkinja, nije skrivala lako zadovoljstvo što je napokon došla na svoje.
Moraš biti zahvalna ponavljala je svaki drugi dan. Mogla sam si uzeti novi početak, udati se, ali žrtvovala sam se radi tebe, upamti.
I Antonela je upamtila. Uvuklo se to u kožu i kosti, u uho, u mali dio mozga za što trebaš. Trudila se biti dobra, ne izazivati, ne zamjerati. Učila je za pet, pomagala sa šparhetom i pijacama, bojala se tražiti išta više. Ruža je nikad nije tukla, gotovo nikad nije vikala. Samo je svaki dan, dok bi kuhala čaj, u njoj ostavljala otrov osjećaja krivnje.
Opet si dvojku iz fizičkog dobila? Nije ti stalo. Sve dajem zbog tebe, a ti meni ovako vraćaš?
Jesi donijela one žemlje? Rekla sam ražene, ne bijele! Ništa ne možeš kako treba.
Igrate li se po sobi s prijateljicom? Lakše bi ti bilo malo pobrisati prašinu, parazitiraš se.
Do šesnaeste više nije znala kako je to, kad ti netko nešto daje samo zato jer si ti. Mama i tata bili su neka meka izmaglica od sjećanja mamino naručje, tatin smijeh, sigurnost i toplina. Sve je to nestalo pod neprestanim žuborom Ružinih zamjerki.
Poslije srednje škole upisala je učiteljski studij, na državni trošak. Ruža je bila zadovoljna neće morati slati novac. Kad je diplomirala, dobila je posao teta u vrtiću. Mala plaća, pola toga je svaki mjesec ostavljala Ruži za troškove, a ova ju je puštala da živi u garsonjeri.
Kamo bi ti bez mene? pitala je kad je najmlađa navršila dvadeset tri, kad se prvi put drznula predložiti da možda počne razmišljati o najmu. Ti pojma nemaš o životu. Sama bi propala. A ja sam sve ostavila radi tebe. Nemaš obraza.
Obraza joj dakle nije bilo. Ili ga je bilo previše? Antonela je ostala.
***
Viktora je upoznala na rođendanu kolegice. Njemu je bilo gotovo pedeset, njoj dvadeset četiri. Odjeven u šal i kaput, samopouzdan, prodoran pogled, nosio je sat s remenom iz Pariza. Bio je stric slavljenice, došao joj je na kavicu, ali je odmah zapazio tihu, pristojnu Antonelu.
Rijetko se vidi ovako čedna cura, rekao joj je kad su se sreli kod kuhinjskog stola. Sve su ove današnje napirlitane.
Postidjela se, nije znala što bi rekla. On je osmjehnuo, zatražio broj. Dala je, iako se u čudu gledala kako.
Viktor je odmah počeo svakodnevno zvati, voditi ju na večere (uvijek s njom birajući što smije naručiti), poklanjao je ruže u celofanu. Obraćao joj se s draga moja, govorio da je umoran od karijeristica koje bi ga stalno smarale. Treba mu prava žena, skromna i nježna, da dom postane toplina.
Ti si kao orhideja, treba te paziti, šapnuo joj je. Prvi put u životu osjetila je netko hoće o njoj brinuti.
Ruža je bila oduševljena.
Bar si nešto pametno učinila procijenila je Viktora kad su se upoznali. Ima glavu, ima posao. Udat ćeš se, napokon normalan život. Kao teta, nikad ništa nećeš imati.
Vjenčali su se skromno šest mjeseci kasnije. Viktor je insistirao da ne treba razvlačiti. Preselila je njemu, u tri sobe na Jarunu, novo zdanje, sve miriše na svježi lak. On joj je rekao:
Nema potrebe da radiš. Ja brinem o svemu. Ti ćeš voditi kuću i roditi mi djecu.
Antonela je pristala činilo joj se to poput sigurnosti. Viktor je brinuo o njoj: birao joj odjeću (sam odabirao, jer nemaš ti ukusa), davao joj kune za dućan (točno koliko treba, čekove je čekirao), svuda ju vozio (ali odlučivao gdje je treba dovesti).
Prvih nekoliko mjeseci bila je kao u snu iz magle, pokušavala se naviknuti. Stan prostran, ali hladan. Skupi kućanski uređaji, TV s ekranom veličine prozora. Sve je bilo nečije, nikada njezino. Pokušala je unijeti malo boje jastučići, cvijeće na prozoru. Viktor je skupio obrve.
Ovo je kič. Meni je dosta minimalizma.
Povukla je sve nazad.
Zatim su krenule sitne zamjerke.
Previše soli stavljaš u juhu.
Ta haljina ti proširuje kukove. Bolje obuci onu drugu.
Opet si zaboravila zatvoriti pastu za zube? Koliko puta moram ponavljati?
Zamjerki je bilo svakim danom sve više, nikad kraja. Trudila se popraviti, ali je uvijek bilo još krivo.
Namjerno me provociraš? pitao bi. Kažem ti kako treba, a ti opet po svome. Tvrdoglava i plitka. Dobro, bar si lijepa.
Gutala je tišine, suze, osjećala se krivom; bilo joj je to poznato, kao stara, otrcana deka. Cijeli je život bila kriva Ruži, sad Viktoru. Ciklus bez kraja.
Nakon godinu dana, Viktor se zabrinuo što još nije trudna.
Jesi li otišla doktoru? Možda je s tobom nešto?
Išla je. Liječnici su rekli da je sve u redu, treba vremena. Viktor bi se namrštio, govorio kako ona izbjegava trudnoću.
Sebična si. Samo na sebe misliš.
Nije ni znala misliti na sebe. Dani su joj prolazili kao voda kuhanje, čišćenje, pranje, stalno nastojanje da on bude zadovoljan. Viktor bi kasno došao s posla, upalio Dnevnik, jeo šutke, onda otišao na spavanje. Vikendom odlazio s prijateljima na pecanje ili sastanke: Tamo nemaš što raditi, ti ostani kući, odmori.
Gledala bi ljude kroz prozor, djecu što se igraju na snijegu. Ponekad, stidljivo, isključila bi seriju prije njegovog povratka. Nije dopuštao gubljenje vremena na gluposti.
***
Jedne ljetne subote, kad joj je bilo dvadeset šest, Antonela je otišla po namirnice u Spar. Stajala je pred policom s brašnom, provjeravala popis (Viktor ga je uvijek pravio, ne smiješ kupiti ništa izvan popisa), kad je netko povikao:
Tona? Antonela Radić? Jesi to ti?
Okrenula se. Preko puta stajala je visoka cura s kratkom kosom, u trapericama i zelenoj majici. Trebala joj je sekunda, ali onda je shvatila: Melita, školska iz osnovne. Išle su skupa do osmog, pa se Melita preselila u Osijek.
Melita! Bok, nasmiješila se Antonela. Kako si ovdje?
Vratila sam se prije mjesec dana, roditelji opet žive tu, ja radim online. A ti? Udana? Djece?
Udana klimnula je Antonela. Djecu još čekamo.
Ma hajde da se nađemo na kavi! Evo broj.
Melita je brzo izdiktirala broj, Antonela upisala. Na brzinu su još izmijenile par riječi, Melita je otišla uz veseli val.
Navečer, kad je Viktor spavao, Antonela je dugo gledala broj na mobitelu. Željela je nazvati, ali istovremeno je osjećala zebnju. Što ako Viktor sazna? Melita je nekada bila prijateljica. Možda čisti razgovor… samo kava?
Sljedećeg dana, skupljajući hrabrost, poslala joj je poruku. Odgovor odmah, dogovor: okrjepa u kafiću u centru u podne, taman dok je Viktor na poslu.
Moram u dom zdravlja rekla je mužu ujutro, ovaj samo ležerno kimnuo.
***
Našle su se u malom kafiću kraj Maksimira. Melita je već sjedila s laptopom, kad je Antonela stigla, skočila je i snažno je zagrlila.
Koja sreća što te vidim! Sjedi, već sam kavicu naručila!
Melita je živahno pričala o studentskim danima u Rijeci, freelance poslovima, digitalnoj obradi fotografija i svojoj ljubavi prema slobodi. Antonela je slušala s čudnom smjesom divljenja i one svjetle zavisti. Sloboda.
A ti, što radiš? upitala je Melita.
Kod kuće sam. Muž ne voli da radim.
A što ti želiš?
Antonela se zamislila. Što… ona? Nikad se nije zapitala.
Nemam pojma, iskreno je klimnula.
Melita je zastala.
Gledaj, mogu ti pomoći. Imam previše narudžbi za obradu fotki za web shopove. Ništa teško sat-dva dnevno, od kuće, a kune kapnu koje. Ti bih trebala takvu pomoć. Hoćeš pokušati?
Nikad nisam te programe koristila, Antonela se uplašila.
Naučit ću te. Puno je lakše nego što zvuči. Bit će ti lijepo.
I nekakva želja, nježna iskra, probudila joj se unutra. Možda… pokuša?
Ali nemam laptop.
Muž nema? Ma koristi kad ga nema doma. Donesem ti aplikacije, sve objasnim.
Antonela je oklijevala, ali na kraju je pristala. Nešto se unutra prelomilo; prva pukotina u dosadašnjem mraku.
***
Prvi put je otvorila Viktorov laptop za dva dana. Ruke su joj se tresle, srce tutnjilo, činilo joj se kao da će upasti policija. Viktor nije dolazio prije sedam. Imala je četiri sata mira. Instalirala je aplikacije koje joj je Melita poslala, počela gledati prve tutorijale.
Bilo je teško, ali i uzbudljivo. Griješila je, kreštala na prvu krivu naredbu, ponavljala tutorijale. Vrijeme je prolazilo kao ubodno more.
Prije Viktorova dolaska uvijek bi zatvorila sve prozore, obrisala povijest, spremila laptop. Pripremila večeru, našminkala osmijeh, ali sad je u njoj titralo nešto novo njezin tajni otok.
Kroz mjesec dana već je mogla skinuti pozadine s proizvoda, Melita joj je slala narudžbe. Plaćala bi joj gotovinom (sigurnije, skupi), savjetovala je da čuva novac i da bude lukava.
Trebat će ti, ako nešto zaškripi. Skupi.
Antonela nije znala zašto bi joj trebala crna pričuva. Ipak, svaki novac spremila bi u staru knjigu s pjesmama, roditeljsku uspomenu. Do nje i jedina fotografija mame i tate.
Poslova je bilo sve više, sad su to bili i jednostavni kolaži, obrada boja. Melita ju je hvalila, a to je Antonelu popunjavalo toplinom. Otkako je zadnji put bila pohvaljena bez ali? Ni ne pamti.
Viktor ništa nije primijetio. Svaku večer ista rutina večera, Dnevnik, spavanje.
Ti samo budi domaćica govorio bi to je ženski posao.
Dana je slušala. Druga polovica uma razmišljala o novim fotografijama koje treba urediti.
***
Prošla godina. Antonela je navršila dvadeset sedam. Viktor sve češće započinjao svađe:
Možda bi mogla kod drugog doktora? Ili priznaj, ti dijete nisi ni htjela?
Htjela bih, bio je to poluistinit odgovor. Nekad je stvarno sanjala dijete, ali sada je i sama ta misao ispunjavala zebnjom.
Onda u čemu je problem? Ja sve pružam, a ti nisi ni za što. Nisi sposobna ni roditi. Beskorisna si.
Beskorisna. Ta riječ joj je rezala srce. Nije više plakala. Samo je osjećala tupi umor i tenziju pod kožom.
Kad bi razgovor završio u suzama ili šutnji, išla bi na laptop. Tamo barem može nešto stvoriti, barem nešto iskontrolirati. Smirivalo ju je.
Novac se slagao. Melita je dodavala poslove, pomogla joj otvoriti online profil na freelanceru, s vremenom je radila i četiri sata dnevno, kad nije bila domaćica. Klijenti su joj slali pohvale. Neka nova sigurnost provirivala joj je kroz pukotine straha.
Jedne večeri, dok je Viktor spavao ranije (boli glava od posla), Antonela je izbrojila svoju ušteđevinu. Preko dvanaest tisuća kuna u konvertibilnim eurima, pažljivo zamotano među stranicama starih pjesama. Dovoljno da preživi par mjeseci sama u najmu.
Pomisao da ode. Nije ju planirala, ali odjednom kao iskra. Prestrašila se same te zamisli. Gdje bi išla? Kome? Pa Viktor brine o njoj. Uvijek govore da su svi isti. Nije li ona zapravo kriva?
Ali misao se nije dala izbaciti. Rasla je, tiha i uporna.
***
Zimi je došao prijelom. Viktor se vratio kući ranije, ulovio ju je za laptopom.
Što radiš?
Samo sam…
Viriš po mojim stvarima? Ti imaš dozvolu dirati moje računalo?
Nemam, ali…
Znači, nemaš. Ne možeš ni pitati? Smatraš da ti ovdje sve pripada?
Oprosti, neću više.
Što to radiš uopće? otvara laptop, pregledava. Programi zatvoreni, ali prozori freelancer portala su ostali.
Počitao je, pa podigao pogled.
Radiš nešto? Potajno, iza mojih leđa?
Samo sam htjela nešto zaraditi…
Zaraditi meni? Misliš da mi treba tvoja milostinja? Nemaš pojma, ni o čemu.
Zatvorio je laptop, pod pazuh, kao plijen.
Ti se njega više ne dotakni. I od sutra ćeš se meni javljati gdje ideš i što radiš. Očito ti je previše slobode.
Otišao je iz sobe s laptopom. Antonela je skliznula na pod, grčevito zagrlila koljena, počela plakati. Sve je centar nje nestao, samo je tugovala.
Te noći nije spavala. Ležala uz hrkanje Viktora, misleći: više ne može. Guši se. Sve one riječi iz TV-a o manipulaciji, psihičkoj zloupotrebi tek sad su imale smisla. To je njezin život.
Ujutro, nakon što je Viktor otišao s posla i laptopom u torbi, nazvala je Melitu.
Pomozi mi, molim te.
***
Opet isti Maksimir kafić. Antonela joj sve ispriča.
Moraš otići. To nije život. To je robija rekla je Melita.
Gdje ću? Nemam nikoga.
Imaš mene, imaš ove novce. Imaš mozak, imaš ruke. Sve možeš. Hajde, molim te, ne budi više tu. Odmah.
Možda je sve zapravo moja krivnja. Zvuči tako stvarno…
Stani Melita joj snažno stisne ruke. To nije tvoj glas, nego njegov. Vrijeme je da se prestaneš osjećati kao propalitet. U godinu dana si naučila posao. To ne može svatko.
Antonela je šutjela. Kao kisik u pluća s dna.
Bojim se.
Znam. Al’ još je strašnije ostati.
Izradile su plan: privremeno kod Melite, brzo pronaći sobu u najmu, izvaditi ušteđevinu iz knjige. Melita je nabavila i brošuru s kontaktima psihologa.
Trebat će ti. Kad sve završi.
Antonela je prvi put shvatila: ni psiholozi nisu samo za lude. Naprotiv.
***
Otišla je kroz tjedan. Viktor je imao poslovni put. Antonela je spakirala samo osnovno: odjeću, dokumente, obiteljske slike, knjigu stihova. Ostavila sve ostalo, nije htjela ništa iz tog stana.
Kratka poruka: Odlazim. Ne traži me. Oprosti.
Tresla joj se ruka kad je ključ uvrtala u bravu. Dočekao ju je oštar, čist zrak. Snijeg je škripao pod đonovima. Udahne što dublje kao da joj kamen pada s prsa.
Melita ju je pokupila autom, odvela k sebi u mali stan. Kroz prva tri dana Antonela je bila kao u prozirnom balonu. I hrabro, i strašno.
Viktor je prvo rutinski zvao, vrijeđao, nezahvalna jedna! Potom molio. Antonela je blokirala broj, Melita joj je pomogla kupiti novu bon karticu. Poruke su utihnule.
Dva tjedna kasnije iznajmila je malu sobicu kod gospođe Marije na Trešnjevci. Desetak četvornih metara, ali bila je njezina. Prvi put bez straha.
Melita joj je kupila stari laptop.
Sad radi, zarađuj. Pokazala si da možeš.
Antonela je ponovo radila. Nije više morala kriomice, sad su sati bili njezini. Dovoljno za platiti sobu, kruh, a malo ostaviti sa strane. Učila je iznova kako živjeti: otići u pekaru i izabrati što ona voli, skuhati juhu za sebe, gledati film do kraja. Sitnice su postale raj.
No strah je i dalje živio u dubini, zarezana tuga, praznina.
***
Ruža je, naravno, uskoro saznala. Viktor je valjda našao njen broj. Nazvala je:
Pa nisi ti normalna! Od kakvog to čovjeka odlaziš? Sve si imala, a sad mene sramotiš! Uništila si mi godine!
Antonela je šutjela i pustila tu poznatu tjeskobu da procuri. Ružin je glas vukao prema staroj gustoj tami.
Ne vraćam se, šapnula je prvi put. Ni tebi ni njemu.
Kako to misliš? Mene zaboravljaš?! Sve sam ti dala!
Uzela si stan, stalno podsjećala da si žrtva, a ja dužnica. Ali više nisam. Gotovo je.
Prekinula je vezu. Trebalo joj je par minuta da dođe do daha, ali osjećaj… kao da joj je mama prvi put stavila ruku preko ramena.
Ruža više nikad nije zvala.
***
Melita ju je nagovorila na pomaganje psihologa.
Moraš to raščistiti. Inazd nema smisla.
Bojala se. Mislila je sad će me žena uvjeravati da sam razbila život, da sam budala. Ali Melita pronađe psihologinju, doktoricu Marijanu, i dogovori prvi razgovor.
Mali topli kabinet. Biljke na prozoru i topla šalica čaja. Prvi put, nije znala što reći.
I ne znam zašto sam došla. Otišla sam, sad sama živim, sve je… nije normalno, al kao da je.
Kako se osjećate? upita Marijana.
Ne znam. Kao… uvijek sam kriva.
Za što ste krivi?
Za sve.
I onda, kao da joj je netko otvorio branu, Antonela ispriča sve: djetinjstvo kod Ruže, zahvalnost, Viktora, svaki krivi korak, svaku suzu.
Marijana je slušala. Kad je Antonela ušutjela s toplim suzama na obrazu, samo joj reče:
Sve što ste proživjeli, to se zove emocionalno zlostavljanje. Prvo kod tetke, pa supruga. Naučili su vas krivnji i ovisnosti, ali to su njihovi obrasci, ne vaši.
Antonela je zastala.
Ali stvarno sam puno stvari loše napravila…
Nismo roboti. Nema samo pravo i krivo i nema samo jedno ispravno. Važni ste vi i vaši izbori. Niste vi svoj pogrešan korak nego osoba koja ima pravo na svoje pogreške.
Te riječi su joj bile kao sunčev snop iz plićaka.
Posjetila je psihologinju svake srijede. Polako je otpetljavala niti krivnje, straha, sumnje. Bilo je teško. Morala je priznati sebi da su je oni koji su trebali voljeti zapravo iskorištavali. Da je predugo živjela za tuđe komfor, ne svoje srce.
Marijana ju je učila reći ne. Zvuči jednostavno… a zapravo kao struganje starih rana. Uvijek je popuštala, sada je prvi put probala reći: Neću. Kad joj je gospođa Marija zamolila da pričuva unuka dok je kod zubara, navrla joj je stara tjeskoba budi dobra.
Udahnula:
Žao mi je, ne mogu, imam posao.
Marija se snašla i bez nje. Antonela je ostala u maloj sobici gledati sebe u ogledalu, osjećaj ponosa pomiješan sa starom krivnjom ali ponosa je bilo više.
***
Godina je prošla. Dvadeset osmi rođendan. Sad radi s lakoćom, narudžbe su sve ozbiljnije, klijenti osporavaju, bolje zarađuje. Preselila je u studio, uredila svoj prostor: cvijeće, šareni jastuci, slike na zidu. Slobodno diše.
S Melitom se tu i tamo vidi na kavi. Melita joj je poput sestre koju nije imala. I uvijek misli: slučajni susret u supermarketu, a preokrenuo mi je život.
O Viktoru ni riječi. Niti o Ruži. Stan je i dalje njezin, ali Ruža živi tamo. Psihologinja je pitala želi li povrat stana.
Ne znam. Mogla bih to tražiti. Ali možda je bolje da pustim. To je moj način da zaokružim stari dug koji zapravo nikad nije bio stvaran.
To je znak snage, rekla joj je Marijana.
***
Polako je Antonela počela živjeti. Pravo živjeti. Kino, park, kava s poznanicima s freelance portala. Mala zadovoljstva: kroasan s vanilijom, nova knjiga, kiša s prozora. Sve što prije nije smjela niti sanjati, sad je bilo njezino.
Rad s Marijanom ide dalje. Sad već zna gledati unutra, ne bojati se osjećaja, dozvoliti si radovati, pustiti se. Naučila je opraštati, prvenstveno sebi.
Oporavak nakon zlostavljanja traje ali svakim danom, svakim samostalno uplaćenim računom, osjećala je sve više svoje kože. Neće više biti žrtva.
Otkrila je: financijska samostalnost nije o novcu. Bitan je izbor. Sloboda. Pravo na ne. Pravo na smijeh ili tugu kada ona to želi.
***
Jednog proljetnog dana prošla je kraj likovnog dućana. U izlogu: drvene boje, staklene bočice, akvareli. Zaustavila se. Sjetila se kako je kao dijete crtala. Oduvijek joj je Ruža to branila: Igraš se, a mogla bi prati pod.
Ušla je u dućan. Kupila boje, četkice, papir. Nije je briga bilo što su skupe. Došla kući, otvorila ih na stolu, gledala dugo, bojažljivo. Umočila četkicu u žutu boju, povukla krug. Sunce. Nije ni bitno je li lijepo ili ne. Bitno je da je njezino. Po prvi put. Njeno sunce, njen krug.
***
Godinu kasnije, sjedeći u već poznatoj čekaonici, pijuckala je topli čaj kod psihologinje.
Znaš što sam napravila jučer? gledala je Marijanu kroz prozor, mladi listići na drveću poskakivali su na povjetarcu. Kupila sam si skupi set boja. Samo tako.
I kako je bilo? blago je pitala psihologinja.
Malo me bilo strah. Kao da radim nešto pogrešno. A onda sam nacrtala žuti krug. Sunce. I nije me briga je li krasan ili nije.
To je važan korak tiho reče Marijana. Prema sebi.
Antonela se nasmiješila osmijeh sa sjenom stare tuge, ali u tom osmijehu sada je bilo i njezino svjetlo. Prvi put, njezino, stvarno.
