Maja je zastala na vratima. Pred njom je bio njezin vrt, ali ne onakav kakvim ga je zapamtila. Umjesto uobičajene tišine, odjekivali su udarci čekića i zvižduci pile. Miris svježe borovine miješao se s vapnom i znojem. Dvadesetak ljudi – muškarci u iznošenim majicama, dvije djevojke s rolama folije, mladić na ljestvama, drugi na krovu s čekićem. Njezina vikendica, jučer tiha i zapuštena, sada je nalikovala košnici u lipnju.
„Luka“, rekla je suho, gotovo bez glasa. „Vidiš li ti ovo? Ako si prodao kućicu bez pitanja, nikad ti neću oprostiti. Reci iskreno, jesu li ovo stranci?“
„Mama, stani, kakvi stranci?“, Luka se čak zbunio. „Što ti je? Ovo su moji. Svi moji.“
„Što znači ‘tvoji’? Što se ovdje događa? Imam mobitel u torbi, ako mi sad ne objasniš, zovem policiju.“
Doista je posegnula prema torbici. Prsti su joj se tresli. Kroz glavu joj je proletjelo sve odjednom: kućica koju je vukla petnaest godina, veranda koju nikad nije sagradila jer je najprije bio Lukin faks, pa kredit za auto, pa njezini zubi – pričekat će, pa linoleum u stanu – pričekat će. Sve je čekalo, a sada stranci gaze njezinu zemlju. Njezinu. Koju je njegovala kao dijete.
„Mama“, Luka ju je dotaknuo za rame. „Slušaj. Nisu oni nikakvi vlasnici. Ja sam ih pozvao.“
Maja je zaledila ruku na torbi. Pogledala je sina kao da ga vidi prvi put. Trideset pet godina, sijeda sljepoočica već vidljiva, široka ramena – po njoj, ne po ocu. U očima ni straha ni drskosti. Samo neko tiho, mirno iščekivanje.
„Ti?“
„Ja. Mama, ovo su moji. Svi. S posla, još s faksa, dečki s dvorišta, s kojima sam nogomet igrao. Sjećaš se Pavla?“
Maja se sjećala Pavla. Mršav, vječno gladan, uvijek bi ostao na večeri jer kod kuće, čini se, nije bilo dobro. Ona bi mu tada stavljala duplu porciju i pravila se da ne primjećuje njegovu nelagodu.
„Pavle je ovdje?“
„Ovdje. I Sandro, i Miro Riđi, i Juraj koji mi je bio kum na svadbi. Skoro svi koje si hranila, mama.“
Maja je prešla pogledom po dvorištu. Eto što je. Zato su joj lica izgledala nejasno poznata. Onaj na ljestvama – sigurno onaj dječak kojemu je dala Lukin stari bicikl kad se njegova obitelj preselila u zajedničko dvorište. A ovaj s kantom – Sandro, u devetom je razredu razbio njihovo staklo loptom, a ona se nije ljutila, samo je rekla neka stavi novo. Oni su odrasli. Postali su odrasli muškarci sa snažnim rukama i ozbiljnim licima. I stajali su na njezinu zemlji s daskama i sadnicama.
„Zašto?“, tiho je upitala Maja. „Luka, zašto?“
Luka je šutio. Zatim ju je uhvatio za ruku – oprezno, kao da je staklena – i okrenuo je prema sebi.
„Cijeli si život štedjela za ovu kućicu, mama. Sjećaš se, htjela si verandu? Veliku, s kliznim staklima, da ljeti piješ čaj i gledaš zalazak? Još si onu sliku iz časopisa objesila na hladnjak. Otprilike petnaest godina.“
Maja se sjećala. Da, bio je takav crtež. Požutio, uglovi mu se savili, ali ga nije bacila sve dok nisu promijenili hladnjak. Tada se izrezak izgubio, i gotovo ga je zaboravila. Gotovo.
„Onda si odvajala“, nastavio je Luka, „iz svake plaće. A onda je došao moj upis, pa instrukcije, pa podstanarstvo kad smo se Nina i ja tek vjenčali… Mama, ti si popravak svoje spavaće sobe odgađala šest godina. Imaš one tapete s cvjetićima koje su starije od mene, vjerojatno. Sjećam se kako si govorila: ‘Ništa, veranda može pričekati.’ A znaš što? Ne može. Dosta čekanja.“
Maja je šutjela. Šutjela je tako dugo da je Pavle na krovu prestao kucati i ukočio se gledajući ih.
„Vraćam ti dug“, rekao je Luka. „Ekipa je besplatna. Dogovorili smo se – za tjedan dana gotovo. Evo projekt, pogledaj.“
Iz stražnjeg je džepa izvukao presavijeni list papira. Razvio ga. Maja je ugledala nacrt – uredan, s mjerama, s bilješkama na marginama. Nije više bio izrezak iz časopisa. Pravi projekt. Napravljen za njezinu malu zemlju, vodeći računa o staroj jabuci koju je molila da ne diraju ni pod koju cijenu.
„Jabuku ćemo zaobići“, rekao je Luka, uhvativši njezin pogled. „Sve smo osmislili. I temelje ćemo ojačati. I podno grijanje napraviti – saznao sam, postoji poseban sustav, jeftin i pouzdan. Moći ćeš sjediti na njemu u studenom, umotana u deku, i piti čaj.“
Prva suza skotrljala se Majinim obrazom i zastala negdje kraj usana. Nije je obrisala – nije je ni primijetila. Stajala je i gledala te odrasle muškarce koji su nekad jurili za loptom u njihovu dvorištu, razbijali koljena, krali joj tople kotlete iz lonca, prepisivali zadaće u kuhinji i do promuklosti se svađali oko nekakvih svojih kompjuterskih igrica. Sada su došli ovamo. Sami. Besplatno. Da sagrade verandu njezinih snova.
Ali idila nije dugo potrajala. Iza ograde začulo se kašljanje, a iznad dasaka pojavila se glava u šarenom rubcu. Veronika Kovač, susjeda s lijeve strane. Žena s vječnim izrazom lica „rekla sam ja“. Podbočila se i gledala u događanje s takvim pogledom kao da se pred njezinim očima ruši državna granica.
„Maja, jesi li to ti?“, zapjevala je slatkim glasom u kojem se jasno čuo metal. „Gledam ja – buka, galama, neki automobili od jutra. Što ti je ovo, sajam radnih mjesta?“
„Veronika, dobro jutro“, Maja je automatski obrisala obraz. „Ovo je sin s prijateljima. Pomažu. Gradit ćemo verandu.“
„Verandu?“, Veronika je digla ruke. „Imate li dozvolu za to? Znaš li ti kakve su sad kazne za bespravnu gradnju? Prodat ćeš kućicu pa nećeš imati čime platiti. I uostalom, parcela ti je mala, Maja, do moje ograde tri metra, poštuješ li odstupanja? Ja, znaš, neću šutjeti ako treba. Imam nećaka u građevinskom nadzoru, mogu ga upozoriti.“
Luka je, čuvši to, okrenuo glavu i mirno prišao ogradi.
„Dobar dan, gospođo Kovač. Dozvola postoji. I projekt je odobren. I protupožarni propisi su zadovoljeni. Moja prijateljica arhitektica provjerila je sve prije nego što je crtala. Želite li vidjeti dokumente?“
Veronika je pocrvenjela. To očito nije očekivala.
„Ma dobro, dobro“, protegnula je, odstupivši korak. „Vidjet ćemo što će od toga biti. A znaš, zna se dogoditi – nasagrade, pa onda sami plaćaju rušenje. I buka ti je, Maja. Unuci mi neće moći spavati.“
„Ništa“, tiho je rekla Maja, i glas joj se odjednom prestao tresti. „Vaši unuci su kod mene jeli palačinke prošlog kolovoza kad ste ih zaboravili nahraniti. Tako da će spavati malo kasnije.“
Veronika je stisnula usne i nestala iza ograde. Pavle, koji je cijelo vrijeme promatrao s krova, tiho je huknuo i ponovo uzeo čekić. A Maja je odjednom osjetila kako se u njoj – prvi put nakon mnogo godina – razlijeva nešto poput borbenog zanosa. Ne, sad će svoj san zaštititi.
Sljedeća dva sata Maja je provela u nekom čudnom, poluprozirnom stanju. Činilo joj se da spava. Luka ju je smjestio na sklopivi stolac u hlad ispod jabuke, donio iz kuće staru šalicu s odbijenom ručkom – onu istu iz koje je pila čaj još kad ga je vodila u vrtić – i natočio joj vrućeg čaja iz termosice.
„Sjedi“, rekao je strogo. „Tvoj posao danas je gledati. Bez ‘ja ću samo pomesti’, bez ‘ja ću sad zaliti krastavce’. Razumiješ?“
Maja je htjela prigovoriti – čisto iz navike, jer je prigovarala posljednjih četrdeset godina neprekidno – ali odjednom je odustala. Naslonila se na naslon stolice i počela gledati.
Kako Pavle s pomoćnikom reže daske, a pila cvili tako da susjedov pas počinje lajati. Kako je Miro Riđi, koji više uopće nije riđi nego ćelav i ugledan, miješa mort i objašnjava nešto djevojci sa sadnicama. Kako Luka hoda od jednog do drugog, nešto provjerava, nekome pomaže držati, nekome klimne, a lice mu je – odraslo, usredotočeno, gazdinsko. Njezin sin. Gazda ovog dvorišta. Ne – gazda onog života koji sada vraća natrag, njoj, svojoj majci.
Oko tri sata poslijepodne Maja je ipak ustala. Dosta. Može gledati, ali ne do te mjere.
„Ja ću skuhati ručak“, rekla je Luki.
„Mama…“
„Ne ‘mama’. Imamo dvadeset ljudi, oni su na nogama od osam ujutro. Što su jeli, sendviče?“
„Pa, imamo kruh i salamu…“
„Upravo tako. Ja ću brzo.“
I otišla je u kuću. Unutra je bilo svježe i mirisalo na ljetnu prašinu. Otvorila je hladnjak, koji je uvijek izgledao sirotinjski na početku sezone – jaja, maslac, vrećica kefira, senf star tri godine – i uzdahnula. Ništa. Morat će improvizirati.
Ali kad je izašla na trijem da pozove Luku i pošalje ga u trgovinu, već su je čekali. Jedna od djevojaka – ona s floksima – pružila joj je dvije ogromne vrećice.
„Ovdje je povrće, piletina, jaja, brašno, ulje“, rekla je. „Luka se još jučer opskrbio, rekao je: ‘Mama će htjeti kuhati, nemojte se svađati, samo dajte namirnice.’“
Maja je uzela vrećice. Pogledala je djevojku. Zatim Luku, koji je stajao podalje i glumio da proučava pričvršćivanje rogova.
„Ti“, rekla mu je u leđa. „Kad si ti sve stigao?“
„Mama, tri sam se mjeseca pripremao“, odgovorio je sin ne okrećući se. „Bolje reci kad će palačinke biti gotove.“
To je bilo previše. Maja je otišla u kuću, čvrsto zatvorila vrata i još minutu stajala s dlanovima pritisnutim na lice. Zatim je izdahnula, zasukala rukave i bacila se na tijesto.
Sat kasnije u dvorištu je stajao dugačak stol koji su dečki sklopili od istih dasaka doslovno za petnaest minuta. Na stolu se pušio krumpir koji je Maja pirjala u tri tave naizmjenično jer na vikendici nije bilo velikog lonca. Ležali su krastavci i rajčice, grubo narezani, baš kao u njezinoj mladosti kad se salate nisu zakomplicirale. U sredini se uzdizala hrpa palačinki – tankih, čipkastih, s hrskavim rubovima. Onih pravih. Njezinih prepoznatljivih. Koje su nekad nestajale u nekoliko minuta pred gladnim srednjoškolcima.
„Teta Maja“, rekao je netko punih usta, čini se Sandro, onaj što je razbio staklo. „Nisam jeo takve palačinke petnaest godina. Časna riječ. Moja mama ih nije pekla, kod nas su vječno bili smrznuti obroci.“
„Znam“, rekla je Maja i odjednom se nasmiješila. „Zato si i sjedio kod nas do večeri.“
Svi su se nasmijali. Glasno, slobodno, mlado. Na njezinoj vikendici smijalo se dvadeset odraslih ljudi, i taj je smijeh bio, vjerojatno, najbolji zvuk u posljednjih deset godina.
Maja je odjednom ustala. Obuhvatila je sve pogledom. Pavle se s žlicom u ruci ukočio, Luka se uznemirio. Ona je uzela kutlaču, natočila iz lonca s kompotom u šalicu i podigla je pred sebe.
„Ljudi“, rekla je, i glas joj je zazvučao neobično glasno. „Oprostite mi, danas sam plakala tri puta. Prvi put – od straha. Drugi put – od radosti. Treći put – jer nisam znala kako da vam zahvalim. A sada znam. Želim nazdraviti vama. Svakome. Zato što se sjećate. Ja nisam zaboravila vaša lica, ali mislila sam da ste vi zaboravili moje. A niste. Znači, nisam vas uzalud hranila. Za vas.“
Popila je kompot na dušak, kao da je nešto jače. Za stolom je zavladala sekunda tišine, a onda je odjeknulo takvo „živjeli!“ da se sa susjedne jabuke dignula vrana.
Hodala je među njima, podmetala palačinke, dolijevala čaj, slušala razgovore i shvaćala da više nema onu tjeskobu. Onu uobičajenu, s kojom je zaspala i probudila se posljednjih godina. Tjeskobu za Luku, za njegov brak, za kredit, za to što malo zarađuje, puno radi, rijetko se javlja. Sve se to odjednom povuklo. Jer evo ga, njezin sin, sjedi na prevrnutom sanduku, s daskom na koljenima umjesto tanjura, maže palačinku džemom i govori nekome: „Ne, okviri sutra, danas je glavno završiti zabat, inače će kiša i sve će isprati.“ I shvatila je: odrastao je. Može organizirati dvadeset ljudi i sagraditi verandu. I učinio je to – zbog nje.
Navečer, kad su se ljudi počeli razilaziti prema šatorima (postavili su logor odmah iza parcele, uz šumu, da se ne guraju), Maja je sjedila na starom trijemu. Luka je sjeo pokraj nje.
„Pa, kako ti se čini?“, upitao je.
„Ne znam kako da ti zahvalim.“
„Mama, molim te. Kakva zahvala. Ovo sam ja tebi zahvalan. Za sve.“
Šutjeli su. Zatim je Maja rekla:
„Znaš, uvijek sam mislila da roditelji daju djeci, a djeca odu u svoj život i to je to. Pa, tako je kod svih. Nisam ništa očekivala. Iskreno, Luka. Samo sam željela da ti bude bolje nego meni.“
„I jest“, rekao je. „Meni je bolje upravo zato što si ti to htjela. A sada želim da i tebi bude bolje. Makar veranda.“
Maja se nasmijala i gurnula ga ramenom – kao onda, u djetinjstvu, kad bi donio dvojku iz književnosti i rekao: „Mama, pa ja nisam Marulić.“
„Dobro, graditelju. Sutra te opet čekaju ti zabati.“
„Zabati neće pobjeći“, rekao je Luka i pružio joj ruku pomažući joj ustati.
Tjedan je proletio kao jedan dan. U petak navečer Maja je stajala na svojoj novoj verandi i gledala kako zalazeće sunce prelijeva vrt narančastom. Veranda je bila upravo onakva kakva je bila na onom izresku: svijetla, prostrana, s kliznim staklima i svježim mirisom drveta. Daske još nisu bile obojene, ali to nije smetalo. Stići će. Na podu je već ležala stara deka, a na prozorskoj dasci šalica s čajem. Lavanda koju su djevojke posadile na ulazu mirisala je nježno i uzbudljivo, kao obećanje budućnosti.
Sutra će se svi razići. A danas su opet sjedili za stolom, smijali se, pili čaj i jeli palačinke. I Maja se odjednom uhvatila kako misli: najviše na svijetu želi da svaki od ovih dvadeset ljudi – Pavle koji se razvodi, Miro koji ćelavi, cure sa sadnicama čija imena nikad nije zapamtila – da svi oni jednog dana dožive ovakav trenutak. Trenutak kad shvate da se dobro vraća. Ne nužno palačinkama. Možda daskama. Možda verandom. A možda jednostavno time što će dvadeset ljudi stati iza vas bez dogovora i reći: „Sjećamo se kako si nas hranila.“
U listopadu, kad su došli prvi mrazevi, Maja je sjedila na svojoj novoj verandi s dekom preko koljena. Iza kliznih stakala vjetar je savijao gole grane, a unutra je bilo toplo – podno grijanje radilo je besprijekorno, i čaj u šalici nije se hladio. Uzela je mobitel, uslikala zalazak sunca iznad jabuke i napisala Luki: „Sine, doletjele su mi ptice. Dođi. Palačinke će biti.“ Poruka je otišla, a ona se zavalila u fotelju i nasmiješila – polako, mirno, kao čovjek koji je napokon prestao čekati.
