Znaš… još uvijek jasno čujem sve riječi koje mi je tada rekla svekrva.
Jel ti znaš što točno potpisuješ?
Njezin glas bio je miran, uljudan, ali iza te ravnoteže skrivala se neka hladnoća, koja me štrecnula, polako, kao da ulaziš u more u svibnju, a hladnoća ti se penje uz noge.
Čitala sam, rekoh ja.
I stvarno jesam. Tri puta. Sve dok slova nisu počela plivati pred očima i spajati se u dugačke, nerazumljive rečenice, onakve kakve samo odvjetnici mogu smisliti.
Čitala, ponovila je gospođa Valentina Štulić i nagnula malo glavu, baš kao kad netko pokušava bolje razaznati neki sitni predmet. Znači, slažeš se.
Nije to bilo pitanje, više kao konstatacija.
Sjedile smo nas dvije u njezinoj radnoj sobi, na katu velike kuće. Vila je stajala pred kraj grada, u staroj zelenoj zoni, okruženoj borovima. Ljeti, kad puhne vjetar s juga, stabla škripe kao da pričaju na nekom zaboravljenom jeziku. Sad nije bilo vjetra. Kolovoz, vrućina, zrak stoji.
Na stolu su bila tri primjerka predbračnog ugovora. Debeli papir, tvrdi kutovi, numerirane stranice, svaka rečenica utegnuta i sitnim slovima. Pokraj papira, zlatna nalivpera. Nikada tako skupi pribor nisam vidjela doma. Moj tata cijeli život piše onim običnim plastičnim kemijskama na akciji, tri u pakiranju.
Moram razgovarati sa Sandrom, rekoh.
Sandro je u Rijeci na sastanku, odbije ona kratko.
Dan prije svadbe, sastanak?
Njegov posao ne prestaje, navikni se.
Valentina Štulić imala je šezdeset i dvije, ali izgledala je mlađe; ne zbog ljepote, nego zbog držanja, zbog toga kako je nosila godine kao da joj ništa ne mogu. Ravan vrat, ramena čvrsta, kosa siva poput pepela, svezana nazad. Oko vrata, velika ogrlica od prirodnog biserja perle velike poput grožđa. Gledala sam tu ogrlicu i pomislila da sigurno teško leži na koži.
Gospođo Valentina, htjela bih svog odvjetnika.
Kratka pauza ni sekunda, ali primijetila sam.
Ne vjeruješ Anti Kovačeviću?
Ante je vaš odvjetnik.
Najbolji u Zagrebu.
Baš zato, šapnem.
Sad je pauza dulja. Ona uzme drugu olovku, ne zlatnu, i vrti je među prstima.
Sanja, ti si kći učitelja i knjižničarke. To nije kritika. To je činjenica. Tvoji roditelji su krasni ljudi, časni, ali nikad nisu imali ništa više osim male dvorišne kućice i skromne mirovine.
Nisam ništa rekla.
Moj ti sin nudi nešto sasvim drugo: ovaj dom, sigurnost, nova vrata. Ništa ne tražimo natrag osim da shvatiš: obiteljska imovina, stvorena trideset godina, mora ostati u obitelji. Ugovor to jamči. Štiti sve.
Štiti vas, tiho ću ja.
Ona spusti olovku, pažljivo je poravna.
Potpiši, Sanja.
Gledala sam ugovor. Zatim podigla pogled na prozor, na nepomične borove. U toj tišini bilo je nešto umorno.
Posegnem za zlatnom nalivperom, upišem potpis gdje je označeno. Tata me učio pisati čitko, s karakterom. Učinih tako.
Dobro, reče svekrva. Bez veselja. Samo: dobro.
Položim nalivpero na stol, ustanem i izađem. U hodniku se naslonim na zid i duboko udahnem. Po kući miriše na mirisni vosak i svježe cvijeće svaki tjedan ga mijenjaju.
Imala sam tek dvadeset i šest. Upravo sam potpisala nešto što nisam potpuno razumjela, perom koje mi je dala žena od koje sam strepila. To saznanje, kao mali kamen u cipeli: ne boli, ali stalno pritišće.
***
Vjenčanje je bilo raskošno. Stotinjak gostiju, sve ukrašeno bijelim cvijećem, fotograf s dva pomoćnika, bend koji je svirao do kasno u noć. Sandro je bio u svijetlom odijelu, gledao me onako kako sam htjela da me gleda s nježnošću. U jednom trenu sam čak pomislila: možda stvari ipak nisu onakve kakvima se čine. Da je ugovor samo formalnost. Iza papira novi život.
Gotovo sam samu sebe uvjerila. Gotovo.
Tata je s mnom zaplesao zadnji valcer i tiho mi šapnuo koliko je ponosan i sretan zbog mene. U glavi osjetim ono žuljanje, kao da nosim preuzetu tuđu kožu. Mama je u najboljoj haljini stajala sa strane i samo gledala, kako uvijek radi kad je nervozna; popravila bretelu, koja je bila sasvim u redu, samo je ruke trebala nečim zauzeti.
Njihov je svijet i ovaj novi postajali su svega par metara udaljeni, a zapravo udaljeni kao dva jezera što ih dijeli brdo.
***
Kuća je po papiru bila moja. U stvarnosti, bila je njezina.
Prvu godinu sam pokušavala nešto promijeniti pomaknula vazu u dnevnoj, predložila svjetlije zavjese za spavaću. Pitala bih može li moji doći za vikend.
Nema slobodnih soba, rekla bi svekrva. Kuća ima sedam spavaćih.
Nisam se svađala, brzo sam naučila kako se tu razgovara. Što god kažem, ona to znala okrenuti tako da ispadne moja krivica. S vremenom mi je postalo jasno da protiv takve vještine još nisam izgradila obranu.
Sandro je stalno radio, ili barem to govorio. Dolazio kući kasno, odlazio rano, večere je provodio u svom uredu s laptopom. Nije bio grub, ali bio je odsutan, kao da je pogledom uvijek izvan sobe.
Živjeli smo kao susjedi. Ljubaznost, ali ništa više.
Ja sam čitala, uvijek i svugdje. Bilo mi je to od mame. Imali su ogromnu kućnu biblioteku na katu, ali knjige su stajale kao izložene, kao muzejski eksponati nitko ih godinama nije dirnuo. Ja bih ih uzimala, pažljivo vraćala, uvijek osjećajući kao da radim nešto što zapravo ne bih smjela.
S vremenom sam iz dosade počela učiti talijanski. Prvo radi vremena, kasnije zato što mi je to postalo samostalni prostor u toj kući. Po dva sata dnevno, na slušalicama, sa skrivenim bilježnicama.
Svekrva je to otkrila nakon nekih pola godine.
Zašto ti talijanski?
Jer mi je zabavan.
Radije bi sudjelovala u humanitarnim akcijama, to koristi našem ugledu.
Nakon toga talijanski sam zadržala za sebe, ispod radara. Učila sam ga kao prvi lekciju o tome da u tuđoj kući svoje moraš čuvati na skrovitim mjestima.
***
Treće godine navikla sam redovito pješačiti do grada. Ne zato što nije bilo auta, bilo je i auto i vozač, već jer mi je to bio jedini sat i pol potpune slobode. Kroz park, preko tržnice, kraj stare crkve. Nekad bih svratila u mali kafić u centru, naručila kavu i sjedila sat vremena uz prozor, nepoznata svima.
U tom kafiću upoznala sam Marinu. Dolazila bi na pauzu iz odvjetničkog ureda uvijek u pokretu, kratke kose, smiješnih očiju. Počele smo pričati o knjigama. Tako je krenulo prijateljstvo.
Marina nikad nije pitala o novcu, kući, ničemu. Pričala bi o poslu, o mušterijama koje cijelu životnu priču iznesu zbog nekog punomoći. O svom sinu, o susjedi što pjeva narodne pjesme svaki dan pod tušem.
S Marinom sam mogla pričati o svemu ili šutjeti, kad mi se nije dalo. Sve je bilo sasvim u redu.
Izgledaš umorna, rekla mi jednom, miješajući kavu.
Dobro sam, uzvratila sam.
Izgledaš kao netko tko nosi kamen već dugo i ne zna gdje ga može spustiti.
Nisam odgovorila. Gledala sam ulicu, mokru od kiše.
Možeš spustiti, barem nakratko, prošaputa Marina. Da odmoriš ruke, pa ga onda poneseš dalje.
Popile smo kavu u tišini. Nisam plakala. Taj talent već odavno izgubih, kao i naviku brinuti se tko što misli.
***
Četvrte godine Sandro je počeo dolaziti kući tek pred jutro.
Prvo jednom mjesečno. Kasnije skoro svaku sedmicu. Objašnjenja posao, partneri, hitni sastanci. Govorio je kratko, pogledom ispod oka. Nisam više vjerovala da je u pitanju samo posao. Više nije ni glumio. To je posebna vrsta nepoštivanja kad se netko ne trudi ni sakriti se, kad zna da te više ne može izgubiti.
Svekrva je znala. Vidjela sam joj u pogledu prema prozoru dok Sandro nešto objašnjava o prošloj noći. U tom pogledu nije bilo ljutnje samo olakšanje, kakvo se pokaže kad stvari idu po planu.
Gospođo Valentina, progovorila sam jednom kad smo ostale same. Znate sve.
Što, Sanja?
Znate za sve ovo.
Ona spusti šalicu.
Moj sin je kompliciran tip. Uvijek je bio.
Nije sam noću. Znate.
Pauza.
To su obiteljski poslovi, napokon reče.
Moji i Sandrovi poslovi, ne vaši.
Ti živiš u mojoj kući, Sanja.
Živim u kući svog muža.
To je isto.
Nije, šapnem. Nije.
I izađem. Držim leđa ravno, trudim se. Nakon toga, valjda sam i ja nešto naučila.
***
Sve se dogodilo u svibnju kad su kestenovi procvjetali i sve miriše slatko, gotovo bezobrazno.
Sandro se pojavio doma u podne sama ta činjenica bila je neobična. Sjedila sam u knjižnici s knjigom u krilu, već trećom taj mjesec. Pokuco je. Čudno. Odavno nitko u toj kući ne kuca.
Moramo popričati.
Zatvorim knjigu.
Sjeo je nasuprot mene. Lice mu je bilo umorno, ispod očiju sive sjene.
Želim razvod, reče napokon.
Nisam ništa odgovorila. Osjetila sam u sebi tišinu, onu posebnu tišinu prije odluke.
Imaš drugu?
Nije bitno.
Meni je bitno.
U tom pogledu, prvi put nakon dugo vremena, nije bilo ni laži ni hladnoće. Samo umor.
Da, reče.
Koliko dugo?
Dvije godine.
Dvije godine. Sjetila sam se baš tada prošle dvije godine kasnio je na večeru jer je navodno bio zapeo u prometu.
Zna li mama?
Zna.
Naravno. Samo ona ne zna nikad zadnja.
I što dalje? pitala sam, začudo smirenim glasom.
Preko odvjetnika ćeš dobiti sve papire. U sklopu ugovora imaš pravo na…
Znam što mi pripada po ugovoru.
I on utihnu.
Dobit ćeš stan, mali ali u centru, uz uzdržavanje naredne tri godine, što stoji u ugovoru.
Opet stan, opet par godina plaće i što poslije? Prema slovu ugovora, ništa.
Dobro, rekoh naposljetku.
Nije to očekivao. Očekivao je dramu, suze, nešto…
Dobro?
Da, Sandro. Dobro.
On ode. Ja ostanem gledati police s knjigama, osjećajući kako se u meni nešto pokreće. Prvi put nakon mnogo vremena.
***
Ante Kovačević je odvjetnik s preko trideset godina staža. To se vidi od prve sekunde način na koji sjedi, gleda te iza naočala tankog okvira, rijetke riječi, svaka važna.
Nazvala sam ga sama. Našla u imeniku, naručila se, došla. Iznenadilo ga je, čini mi se.
Sanja Ivančić, reče, znam da vam nije lako…
Gospodine Ante, želim cjelovit, ažuran primjerak predbračnog ugovora sa svim izmjenama i dopunama.
Pauza.
Imate vlastiti primjerak…
Želim ovjerenu kopiju s bilježenjem svih promjena.
Opet mala, ali primjetna pauza.
Bilo je izmjena?
Standardna praksa, kaže odvjetnik, kad god se mijenjaju imovinske stavke.
Želim ih vidjeti.
Proslijedit ću kroz…
Sada.
Skine naočale, obriše ih polako. Očito navika za dobit malo vremena.
Savjetujem da ne žurite, razvod je težak proces, pa da uzmete vlastitog odvjetnika…
Gospodine Ante, samo mi dajte dokument koji sam potpisala.
Dao mi je.
Došla sam kući, tri sata čitala. S kemijskom u ruci, ispodcrtavala, zapisivala. Godine talijanskog nisu bile uzalud sad razumijem kako tražiti smisao u previše riječi, gdje loviti kontradikciju.
Na sedamnaestoj stranici sam pronašla to.
Dva puta sam pročitala, zatim treći, a onda prepisala vlastitim riječima.
Dodaci ugovoru nakon godinu braka regulirali su prijenos dijela firme u trust. Sve čisto, ali formulacija je pobrkala vlasnička prava. Po glavnom ugovoru, prihod iz trusta ostaje zajednička imovina. Po izmjenama, vodi se kao isključiva imovina, bez datuma. Znači, kontradikcija. Prema zakonu sve što je nejasno ide na ruku strani koja ugovor nije pisala.
Osvijestila sam da zapravo ne stišće radost, nego prepoznavanje. Kao da cijeli dan tražiš svjetlo i napokon ga pronađeš.
***
Marina je pročitala moje bilješke.
Znaš li što si našla?
Mislim da znam… ali treba mi netko stručniji.
Treba ti obiteljski odvjetnik.
Marina, treba mi odvjetnik koji nema nikakve veze s ovom obitelji. Ni kroz novac ni poznanstva.
Imam tetu u firmi, zove se Mirjana Zlatar. Jedna od najboljih, radila je prije u firmi poznate obitelji. Skupa s Antom. Svašta se pričalo kad su se rastali.
Marina digne obrve, nasmije se, prvi put nakon tjedana ja osjetim olakšanje.
Dogovori termin.
***
Mirjana je bila oko pedesetpet, niža, stamena, kosa siva, pogleda iz kojeg ne bježi ništa. Dokumente je pregledavala temeljito, šutke. Po uredu pune knjige, kaktus na prozoru, dvije šalice sa zaboravljenim čajem.
Otkud ste ovo izvukli?
Čitala.
Vi ste pravnica?
Ne, samo dobro čitam.
Zainteresirano me pogledala.
Ante Kovačević sastavljao?
Da.
To mu je mana: izmjene piše savršeno, ali ne gleda širu sliku. Ovo je pravna zamka. Po našem zakonu, što god je dvojbeno, ide u korist slabije strane.
U moju korist.
Upravo to. Radi se o ozbiljnim brojkama. Napiše iznos na papiru i pokaže mi.
Pogledala sam brojku, pa nju.
Je li to stvarno?
Pravnički: da. Hoće li ti ljudi to prepustiti bez borbe? Ne. Ići će na sud. Bit će neugodno.
Znam.
Spremna si na neugodno?
Pet godina sam bila u uredno posloženom, znam koliko to iznutra može biti tjeskobno.
Mirjana podigne šalicu, otpije gutljaj hladnog čaja.
Radim na tvom slučaju.
***
Obitelj nije dugo čekala. Tri dana nakon službenog dopisa, gospođa Valentina me nazvala izravno, ne preko Sandre, niti odvjetnika.
Sanja, moramo popričati.
Slušam.
Ne telefonom. Dođi.
Gospođo Valentina, sve ide preko moje odvjetnice.
Tišina.
Znaš li što radiš?
Znam.
Ovo nije igra koju možeš dobiti.
Ovo nije igra. To su moja prava, po zakonu.
Njen glas tada tiši, skoro nježan, ali prijetnja je tada još veća:
Ti si mlada žena. Imaš život pred sobom. Nemoj ga započinjati skandalom.
Nije ovo nikakav skandal, već nastavak života od točke gdje je stao.
Prekinula sam poziv. Ruke su mi tresle. Stisnula sam ih, duboko udahnula i natočila si čašu vode.
***
Sud je počeo u srpnju. Ante predstavlja njih. Mirjana mene. Već na prvom ročištu bilo mi je jasno: ovo neće biti ni brzo ni tiho.
Sjedila sam uz svoju odvjetnicu, preko puta Sandro lice mu kao kamen, ni pogleda. Pokraj njega Ante, siguran, elokventan, puni prostor svojim glasom.
Moja odvjetnica govori malo, ali kad progovori sudac zaista sluša.
Kad sam izišla iz sudnice, dočekao me stariji gospodin, sedamdesetak godina, niskog rasta.
Sanja Ivančić?
Da?
Victor Kos, predstavi se. Ništa mi ne znači ime.
Čuo sam za vaš slučaj. I vaše otkriće u ugovoru.
Kako?
Ovakvi gradovi, sve se brzo sazna. Zastane. Nudim pomoć.
Kakvu pomoć?
Financijsku. Proces je skup. Mogu preuzeti dio troška, u zamjenu za suradnju.
Kakvu?
Opet onaj osmijeh.
Informacije. Sad preko suda imate pristup svim obiteljskim dokumentima. Neki me zanimaju.
Pogledam ga par sekundi.
Tko ste vi uopće?
Stari poznanik gospođe Štulić. Ili bolje, stari protivnik. Dugo smo zajedno vodili poslove, ali loše završilo.
Ponudila bih mu ruku, ali odbila sam.
Znači, za vas sam oruđe.
Za vas saveznik.
Nije to isto.
Okrenula sam se i krenula prema izlazu. Mirjana me dočeka i upita tko je to bio.
Ne znam. Ali saznat ćemo.
***
Za tjedan dana sam saznala Mirjana je istražila. Victor Kos je nekada bio partner pokojnog supruga gospođe Štulić. Zajedno gradili posao, ali kad su putevi razišli, Kos je izgubio mnogo. I dalje mu je ostao osjećaj da ga je Valentina prevarila.
Sada ima svoju lovu, ali i želju naplatiti staru nepravdu.
On želi koristiti tvoj slučaj kao polugu. Ako pronađe što traži…
On ne traži novac, traži zadovoljštinu, šapnem.
Možda. Ali njegov način može tebi naškoditi.
Razgovarat ću s njim. Postavit mu granice.
Ili ga možeš iskoristiti.
Ne, rekoh.
Sanja, s praktične strane…
Neću biti ničiji instrument, pa ni njegov.
Mirjana me pogledala, prihvatila bez pogovora.
***
Victor me i sam nazvao.
Znam da ste doznali tko sam.
Victor, cijenim izravnost. Bit ću jasna: neću vam dostavljati nikakve sudske dokumente. To nije ni zakonito ni pošteno.
Tišina.
Ako kažem da gospođa Štulić ima razloga za strah? Ne zbog novca, već zbog starih priča koje bi mogle izaći van…
Želite je zastrašiti kroz mene.
Želim da brzo pristane na nagodbu.
Vama treba da sve izađe u javnost.
Mene zanima pravda.
Vas zanima osveta. To nije isto. Ako postoji nešto zbog čega vas se ona stvarno boji, sama ću razgovarati s njom. Ali bez vas, bez vaših financija. Bude li dogovora dobro. Ne bude li, idemo do kraja. Vi ste tada van ove priče.
Odbijate prednost.
Ostajem čista.
To vas košta.
Znam. Doviđenja.
***
Nazvala sam Valentina Štulić sama.
Sastanimo se, nas dvije, bez odvjetnika.
Duže je šutjela.
Zašto?
Jer mislim da smo obje umorne.
Našli smo se u onoj istoj kući. Upoznat miris, luster, sve isto, a zapravo više moje nego ikad.
Čekala me u radnoj sobi. Sjeo sam nasuprot. Prvi put da sam je gledala posve ravno. Vidjelo se nešto ispod te strogoće sitnu, ali jasnu iscrpljenost.
Pronašla si propust, reče.
Da.
Ante pogriješio.
Ne branim ga. Samo konstatiram.
Uzme šalicu, ne pije, drži.
Što točno hoćeš? Ne na papiru, nego stvarno?
O tom sam razmišljala dugo.
Kuću svog tate. Znate na koju mislim.
Pogleda me upitno.
Prije četiri godine, otac je digao kredit pod hipoteku. Da pokrije liječenje. Dug je završio u rukama vaših ljudi. Nisam znala tada. Saznala poslije. Sad je pod prijetnjom oduzimanja.
Tišina.
Otkud znaš za vezu?
Znam čitati dokumente.
Spusti šalicu.
Nastavi.
Želim da dug nestane. Da kuća ostane tati. To je prvo. Drugo, želim dovoljno novca za novi početak, bez bogatstva, samo dovoljno. Stan i nekoliko godina financijske stabilnosti.
Za uzvrat?
Povlačim tužbu, potpišem sporazum, i sve što sam saznala ostaje između nas.
Duga tišina.
Aludiraš na nešto.
Aludiram na to da kroz sud mnogo dokumenta postaje dostupno. Ne samo sudionicima.
To je aluzija na Kosa. Ime nisam izrekla, nikada ne bih, ali dala sam joj do znanja znam.
Gledale smo se. Prvi put sam osjetila ono pravo priznanje kao ravnopravnoj strani.
Promijenila si se.
Već ste to rekli.
Prije sam to mislila kao zamjerku. Sad kao činjenično stanje.
Postoji li razlika?
Da. Zamjerka je za slabije. Konstatacija za ravne.
Gleda me.
Treba mi vremena.
Tri dana onda se vraćam Mirjani.
Ustajem, ne prati me do vrata. Sama izlazim. Taksi čeka, i dok hodam prema autu, shvatim: nema osjećaja ni pobjede ni poraza. Ima nešto treće, što još ne znam imenovati.
***
Mirjana me samo upita:
Nisi rekla brojku.
Neću dok ne pristane na dogovor. Ako sada kažem, ući će u cjenkanje. Kad pristane na princip, brojka je samo formalnost.
Gleda me, zadovoljna.
Gdje si to naučila?
Pet godina sam sjedila preko puta dvoje najtvrdokornijih pregovarača u ovom dijelu zemlje.
***
Victor više nije zvao.
***
Treći dan, u dogovoreno vrijeme, Valentina Štulić zove.
Pristajem na dogovor.
Dobro. Kuća mog tate, dug riešen, sve čisto.
U redu.
Stan u centru, minimum šezdeset kvadrata, puna vlasništva.
Pauza.
Pedeset pet…
Šezdeset, molim.
Dobro.
Jednokratna isplata. Kažem iznos.
Duga tišina.
Puno je.
Pošteno je. Manje od mogućeg rješenja na sudu. Ne želim godinu-dvije sudova. Idem dalje.
Ne cjenkaš se.
Ne.
Opet šutnja.
Ugovor o povjerljivosti.
Da, obostran, za sva vremena.
Ante ne sastavlja ugovor.
Neutralni javni bilježnik. Ja predlažem ime.
Dobro, reče. Drugi put u pet godina ista riječ, ali sada s drugim prizvukom. Kao priznanje.
***
Sporazum smo potpisali u rujnu u malom uredu kod javnog bilježnika u centru. Došla sam s Mirjanom. Sandro se pojavio s nekim mladićem iz odvjetničke firme. Valentina sama.
Nitko nije pričao. Svi potpisi brzo, poslovno. Svaka strana odnese svoj primjerak i izađe na ulicu.
U hodniku, slučajno, sretnem Valentininu izravno.
Pazi na oca, reče.
Hoću.
I odemo svatko svojim putem.
***
Moj otac nikada nije do kraja znao za dug. Znao je da ga je otplatio, ali nije znao tko je stajao iza toga. Nazvao me, nije mogao vjerovati.
Sanja, zvali su iz banke. Dug vraćen. Sve.
Znam, tata.
To nije greška?
Nije, tata. To sam ja riješila.
Jesi sigurna da si dobro?
Jesam. Samo drukčije nego prije.
Bio je pametan čovjek, moj tata. Nakon trideset godina u školi znao je da se puno stvari može shvatiti bez završne rečenice.
Dođi u nedjelju na ručak. Mama će peći kolače.
Dolazim.
***
Stan u kojem sam završila bio je na petom katu stare zgrade u centru, šezdeset i dva kvadrata, visoki stropovi, pogled na zapad. Prvi dan sam samo gledala po golim zidovima i razmišljala čime napuniti prostor.
Prvo sam stavila knjige, na pod, duž zida. Kasnije sam kupila police – složila ih točno po tematici, kao mama nekad u knjižnici. Talijanske posebno.
Marina je došla pomoći raspakirati kutije.
Imaš samo knjige i bilježnice u ovim kutijama.
Da.
Ništa od onih njihovih sređene kuće?
To nisu bile moje stvari.
Gleda me:
Ništa nisi uzela iz one kuće?
Uzimala sam samo knjige koje nitko nije čitao. To nitko nije žalio.
I to je to?
To je to.
Mogla si tražiti više po sporazumu.
Mogla sam, ali nisam htjela.
Zašto?
Složim police. Povučem prstom po knjigama.
Jer želim krenuti s praznog lista. Pa makar to bio prazan stan i knjige po podu.
***
U studenom zove Mirjana zbog drugog slučaja. Mlada žena, slična priča, ugovor, nepovoljni uvjeti.
Pomislila sam na tebe.
Na mene?
Sanja, čitaš pravne tekstove bolje od mnogih praktičara. S talijanskim možeš prevoditi međunarodne ugovore. Znaš što znači biti žena u ovakvoj situaciji.
Nudiš mi posao?
Nudiš prvo školu. Večernji tečaj prava, dvije godine. Onda možeš biti pomoćnica odvjetnika. Nije lako, ali nije kasno.
Imam trideset jednu.
Divne godine za početak.
Razmislim.
Nemoj dugo. Prijave su do prvog prosinca.
***
Za Victora sam čula da je započeo neku drugu tužbu svoju borbu, nema više veze s nama.
***
Kraj studenog. Odem u onaj kafić u centru, na isti prozor. Pada kiša, ljudi prolaze, svi s kapama, podignutih ovratnika.
Pomislim: pet godina od dana kad sam zlatnim perom potpisala svoj prvi ugovor. Pet godina. Dvadeset šest tada, trideset jedna sad. Iza mene cijeli kontinent nepoznatog života, iz kojeg sam izašla s vlastitim stanom, tatinom kućom i sposobnošću da čitam sitna slova.
Jesam li sad slobodna? Jesam, ali nije to onaj osjećaj slobode kakav sam očekivala. Više kao čvrsto tlo pod nogama. Tlo koje nije stiglo besplatno.
U kafić upada Marina, mokra i zbunjena.
Prijavila sam se! vikne. Na tečaj krojenja i šivanja. Dosta mi je čekanja.
Krojenje i šivanje?
Sve su to znanosti. Zasukat ruke i sćušit komad krpe.
Nasmiješim se, stvarno.
I ja sam valjda prijavljena ali na druge tečajeve. Pravo.
Gleda me dvaput, onda se smije.
Ti stvarno? Branit ćeš žene od ugovora?
Možda neću braniti, ali želim razumjeti što potpisujem.
Dođe konobarica, naručimo kavu i kolač. Marina gleda kroz prozor.
A žališ li za čim?
Obujem šalicu rukama. Kava je baš vruća.
Možda za samim potpisom, onim prvim.
No, jesi li kasnije sve napravila kako treba?
Nisam uvijek, ni svaki put. Ali koristila sam što sam imala. Katkad nije baš bio izbor hoću li ostati čista ili probati ići svojim putem.
I izabrala si djelovati.
Da, pod svojim uvjetima. Nisam postala ni Kos, ni Valentina Štulić.
A onu Sanju koja je ušla u kuću ni nju se više ne bi sjetila.
Gledam ulicu. Kiša se pojačala.
Ne.
Konobarica donosi Marinine kolače. Dovlači tanjurić bliže.
Dijelimo?
Dijelimo, naravno.
Gledamo kišu i pričamo o glupostima o krojenju, tečajevima, kako Marina za Božić ide sestri. Slušam je, odgovaram, mislim si kako kiša pada sasvim mirno, kao što bi i trebala. Nema velikih kuća, zlatnih pera, ugovora. Samo kava, dijeljenje kolača i prijateljica nasuprot.
To mi je, barem danas, bilo sasvim dovoljno.
U prolazu van netko prođe sa žutim kišobranom, zastane kod izloga, pogleda, pa nestane dalje.
Marina, a Valentina Štulić? Više ništa?
Ne, rekoh. Ništa.
Uopće ništa?
Ništa.
Fali ti to?
Ne, rekoh. Ne opterećuje me nimalo.
Klimne, probije kolač žlicom, pa kao u hodu pita:
A ona sama? Misliš da ona…?
Ne znam, stvarno ne znam.
Iskreno.
