Ja nisam vaša besplatna menza! rekla je majka, dočekujući djecu na pragu.
Gordana Perković spremala se u subotu na izlet. Prvi put u zadnje dvije godine.
Prijateljica Marija Župan predložila je neki autobusni izlet u Varaždin, karte su kupile još ranije, Gordana je čak sebi kupila novu kapu plavu, s velikim pufom, koja joj je baš lijepo stajala. Barem tako reče ogledalo u hodniku.
Bilo je osam sati ujutro, pila je čaj kad je zazvonilo zvono na vratima.
Gordana je zastala s šalicom u ruci.
“Ne, samo to ne”, progunđala je u sebi. Zvono je opet zazvonilo.
Još jednom. A zatim zvuk glasa:
Mama, otvori, ruke su nam pune!
Ispred vrata stajao je Marko sa suprugom Snježanom, dvoje djece, sedam i devet godina, i četiri torbe. Kao da su došli “na par dana”, a ustvari planiraju prezimiti.
Mama, isključili su nam vodu, rekao je Marko s ozbiljnošću čovjeka koji iznosi vijest od državne važnosti. Tu smo samo nakratko, ne smeta ti, zar ne?
Gordana je odmjerila torbe. Pogledala unuke.
Uđite, rekla je.
Što je drugo mogla?
Dok su se djeca svlačila u hodniku, a unuci odmah upalili televiziju do kraja, Gordana je otišla u kuhinju. Ruke su same otvorile hladnjak. Same izvadile jaja, vrhnje, češnjak. Misli su joj odlutale na autobus koji polazi u deset, i na plavu kapu s pufom koja visi na vješalici i danas neće nikamo.
U deset i petnaest nazvala je Marija Župan:
Goga, di si? Autobus kreće za pet minuta!
Marija, ne mogu. Djeca su stigla.
Pauza.
Opet?
Opet.
Marija je tako duboko uzdahnula da ju je valjda čuo i Varaždin.
U pola jedanaest opet zvono. Ovaj put kći, Josipa. Trideset sedam godina, razvedena, s putnom torbom na ramenu i izrazom lica osobe kojoj itekako treba mamina hrana i savjet, ali koja je “samo svratila, nakratko”.
Uđi, rekla je Gordana.
I zagrijala tavu za faširance.
Prva ni zadnja.
Djeca Gordane Perković dolazila su periodički. Marko bi najčešće navratio kad bi im doma nešto isključili ili kad bi malo zahladili odnosi sa Snježanom, pa treba “prenoćiti”. Josipa bi došla i bez razloga. Samo sjedne u tramvaj i stigne.
Gordana je to znala. I opet bi krenula prema kuhinji.
Postoje takvi ljudi, čije noge same idu prema štednjaku. Gordana je bila takva četrdeset godina u školskoj kuhinji ostavi refleks jači i od Pavlovljevog psa. Ima ljudi treba kuhati. Nema ljudi doći će, sigurno. Ruke već čiste krumpir, glava još nije ni odlučila treba li.
Za ručak su na štednjaku bila tri lonca i jedna tava.
Krumpir. Faširanci. I neka juha od onog što se našlo.
Unuci su se u međuvremenu premjestili s kauča na tepih i po cijelom stanu rasuli lego kocke. Marko je hodao po stanu telefonirajući, važno ko ministar pred saborom. Snježana je ležala u spavaćoj pod knjigom. Josipa je sjedila u kuhinji i pričala mami o svom bivšem onom zbog kojeg se rastala prije dvije godine, i kojeg spominje svaki put kad stigne.
I zamisli, mama, napisao mi je jučer. Opet. Što on hoće? Napisao da mu falim. Mama, slušaš li me?
Slušam, slušam, odgovori Gordana, miješajući lonac s juhom.
Slušala je. Na neki način.
Mama, pa što ti misliš odgovoriti mu ili ne?
Ne znam, Josipa.
Uvijek tako. Ja pitam, ti ne znam.
Gordana ne odgovori. Skidala je pjenu s juhe. To je zahtijevalo koncentraciju.
U tri Marko završi s pozivima i zaviri u kuhinju.
Mama, hoće li faširanci skoro?
Pekuu.
Ništa nismo jeli od jutra. Samo kavu.
Gordana kimne.
Ručak je bio bučan. Unuci nisu htjeli juhu. Htjeli su faširance. Ali bez luka. Josipa je htjela bez kruha, jer je opet na dijeti. Marko tražio repete. Snježana je prišla stolu, pogledala i rekla da nije gladna, ali eto faširanac ipak može.
Poslije ručka Marko je zavalio na kauč. Josipa otišla prati kosu. Unuci su opet rasuli kocke, ali u drugoj sobi.
Gordana je prala suđe i gledala kroz prozor. Na klupi pred zgradom sjedila je susjeda Katica Barišić, ona s kojom svakog srijede ide na nordijsko hodanje. Katica je upijala sunce. Mirno. Bez faširanaca i bez prljavih tanjura.
Gordana uzdahne i prihvati se sljedećeg lonca.
Pred večer, kad je sve bilo pojede-no, suđe oprano, pod kuhinje već drugi put pobrisan, a Gordana sjela na stolac da predahne, Marko se opet pojavi na vratima.
Stajao je, zadovoljan, sit, u zgužvanoj majici.
Mama, jel ima još faširanaca? Jeo bih još.
Gordana pogleda sina.
Bila su još tri. Ostavila ih je sebi, jer ni sama nije stigla ništa pojesti u miru.
Ali sin je gledao. I negdje tu nešto pukne.
Gordana je gledala Marka. I mislila o plavoj kapi s pufom što visi na vješalici. O Varaždinu kojeg neće vidjeti. O autobusu koji je otišao u deset bez nje. O Mariji koja sada sigurno pije kavu i jede štrudlu u varaždinskoj kavani.
Mislila je o tome i o faširancima.
Mama? ponovi Marko. Čuješ li?
Gordana spusti šalicu na stol.
Skine pregaču.
Nježno ju složi. Stavi na naslon stolca.
Za stolom Josipa tipkala nekome na mobitelu. Iz dnevnog se derao crtić unuci su navili do kraja, i neki zlikovac urlikao cijelom stanu. Snježana ode iz kuhinje u kupaonicu, usput ispusti ručnik. Ne podigne ga.
Ručnik ostane na podu.
Mama? Marko prebaci težinu s noge na nogu. Šta je?
I tad Gordana Perković kaže.
Mirnim, ravnim glasom žene koja već dugo zna što treba izreći, ali je stalno čekala i sad više nema zašto.
Ja vama nisam ni menza, ni hotel.
U kuhinji je nastala tišina. I onaj crtić negdje zamuknu.
Josipa podigne pogled s mobitela.
Marko otvori usta.
Jutros, reče Gordana, spremala sam se za izlet. U Varaždin. S Marijom i Vesnom. Karte smo uzele još u veljači. Kupila sam kapu. Plavu. Visi na vješalici. Ako ne vjerujete, pogledajte. Autobus je išao u deset. U pola devet ste stigli vi ti, Marko, i tvoja obitelj. U jedanaest je došla Josipa.
Svi su šutjeli.
Nisam otišla na izlet, reče Gordana. Otišla sam za štednjak. Jer tako uvijek. Jer unuci hoće faširance. Jer Snježana želi nešto lagano, na dijeti je. Jer svi trebate papati.
Pauza.
A ja isto imam život, kaže Gordana Perković. To niko od vas ne misli. Ne krivim vas. Navikli ste. Sama sam vas tako naučila. Ali danas neću.
Što nećeš? tiho upita Josipa.
Kuhati. Služiti.
Marko gleda majku kao netko kojem se svijet iz temelja pomiče. Spor proces, škripi kao stari ormar po parketu.
Mama, nismo ti zlonamjerno
Znam da niste, rezolutno Gordana. Marko, to je i gore. Kad je zlonamjerno, barem je svjesno. Ovo je navika. Kao kad otvoriš frižider: ima li čega? Zatvoriš, ideš dalje.
U dnevnom se crtić utihnuo. Negdje je zlikovac ostao sam.
Gordana Perković uzme torbu, onu istu koju jutros nije stigla ponijeti. Kaput sa vješalice. Plavu kapu s pufom.
Gdje ideš? Marko ne mrda, samo gleda.
K Mariji Župan. Zvala me. Vratile su se, piju čaj, pregledavaju fotografije. Zovu me.
A večera? promrmlja Marko, pa po faci shvati, pogriješio je.
Gordana ga pogleda. Dugo. Onim majčinskim pogledom od kog i odrasli muškarci opet imaju osjećaj da su peti razred.
Imaš jaja, tjesteninu i sir u frižideru, reče. Kruh je u škrinji. Ruke imate. Štednjak je plinski, nije raketa snaći ćete se.
Obuče kaput. Zakopča gumbe. Nategne kapu.
Popravi puf. I izađe.
U stanu ostade četvero odraslih, dvoje djece, puna tava i tri faširanca pod poklopcem, koje je Gordana sebi odvojila.
Ručnik u hodniku još uvijek na podu.
Marko ga gleda neko vrijeme.
Onda se sagne i podigne.
Gordana se vratila oko deset i pol.
Kod Marije Župan bilo je lijepo. Čaj s mentom, varaždinske klipiće u papirnatoj vrećici, fotke na mobitelu evo bijele katedrale, evo gradska tržnica, evo Vesna pije medovinu, a pravi se da je sok. Gordana je gledala i razmišljala da će ona jednom isto tako. Marija već našla novi izlet.
Plava kapa s pufom ležala je pokraj nje na kauču. Gordana ju je ipak obukla. Ne za Varaždin, ali barem negdje.
Brava je lako kliknula.
U predvorju je bilo čisto. Čizme unuka, koje su ujutro bile razbacane, sad su uredno poredane. Ručnika na podu više nije bilo.
Gordana je skinula kaput, objesila ga. Prošla niz hodnik.
U kuhinji svjetlo.
Stane na vratima.
Marko je stajao za sudoperom, prao lonac. Temeljito, pažljivo, kao čovjek koji to prvi puta radi, ali odlučio je dobro će ga oprati. Na štednjaku je bio lončić kasnije će vidjeti, tu su bile skuhane špagete, malo prekuhane, ali ipak jestive. Na stolu tanjuri. Čisti, naslagani.
Josipa je sjedila za stolom.
Unuci, po tišini, već spavaju.
Marko čuje korake i okrene se.
Sekundu šuti.
Mama, nismo znali da ti je ovako teško, kaže tiho.
Gordana pogleda lonac u njegovim rukama. Stog tanjura. Pogleda Josipu.
Obično ništa.
Ali Gordana Perković, žena koja je četrdeset godina kuhala drugima, a nikad nije očekivala zahvalnost, osjeti kako joj oči zasuzile. Glupo, zapravo. Zbog jednog lonca.
Sjedni, mama, reče Josipa. Ostavili smo ti.
Na rubu stola bio je tanjur. Poklopljen. Za nju.
Gordana sjede.
Skine poklopac. Tjestenina sa sirom. Malo slijepljena, malo ohlađena. Sir natrgan krupno, očito u žurbi.
Uzela je vilicu.
Iskreno, bila je to najbolja tjestenina koju je probala godinama. Pa tko bi rekao?
