– Donesi mi papuče rekao je Ivan, ne skidajući pogled s mobitela.
Martina je stajala za štednjakom i miješala gulaš. Običan, s krumpirom i grahom, baš kakav je Ivan volio još od malih nogu. Već je narezala kruh, postavila tanjure, izvadila kiselo vrhnje iz frižidera.
– Stoje ti kod vrata mirno je odgovorila. Prošao si kraj njih.
– Rekao sam, donesi podigao je napokon pogled i Martina je prvi put u njegovim očima vidjela nešto novo. Nije bila ljutnja, već nešto hladno i strano. Donesi mi papuče u zubima.
Nije bila sigurna da je dobro čula. Ili da je to neka glupa šala, kakvih je Ivan posljednjih mjeseci imao sve više.
– Molim? okrenula se prema njemu s drvenom kuhačom u ruci.
– Čula si. Donesi papuče u zubima. Kao pas. Da pokažeš da me poštuješ.
Polako je odložila kuhaču na držač. Osjetila je knedlu u prsima, ali to nije bila ni uvreda, ni strah. Nešto teže, mirnije.
– Ivane upitala ga je tiho ozbiljno misliš?
– Skroz ozbiljno.
– Tri godine smo u braku. Jedeš moju hranu, spavaš u mom krevetu, živiš u stanu moje pokojne none. I sad tražiš da ti donesem papuče u zubima.
– To je test. Mama kaže da prava žena…
– Stani Martina je podigla ruku. Molim te, nemoj mi govoriti što tvoja mama kaže. Kužim odakle ti to.
Ivan suzio oči:
– Vidiš? Ni to ne možeš napravit. Ništa posebno, nešto što svaka žena napravi za muža. Mama je u pravu, ne poštuješ me, zapovijedaš, ovdje nema tvoje ljubavi.
– Ti si moj muž. tj. bio si rekla je i vratila kiselo vrhnje u frižider. Gulaš je na štednjaku. Jedi sam.
Izašla je iz kuhinje, a Ivan je gledao za njom s izrazom kao da je upravo napravila nešto neoprostivo.
Možda i je. Ali ono neoprostivo ipak se dogodilo puno ranije. Ne tog dana.
Martina Kovačević, djevojački Perković, udala se s dvadeset pet za Ivana Jurića, kojeg je poznavala tri godine prije braka. Upoznali su se na rođendanu zajedničke prijateljice, mjesecima pisali jedno drugome, ljubili se po splitskim skalama, a onda joj je Ivan zaprosio. Sve kao iz udžbenika, Martina je iskreno bila sretna tom skladnošću i sigurnošću. Nakon burnih studentskih veza, jednog jako bolnog prekida, baš joj je trebao netko takav: miran, pouzdan čovjek uz nju.
Ivan se stvarno činio pouzdan. Bio je tih, pomalo povučen, volio je Hajduk i roštiljade, radio je kao majstor u jednoj splitskoj automehaničarskoj radionici. Zarada mu je stvarno bila skromna, uvijek je to priznavao uz rijetki, pomalo posramljeni osmijeh. Uvjeravao ju je: sad je malo teže, uskoro će sve krenut na bolje, otvorit ćemo nešto svoje, vidićeš. Martina mu je tad vjerovala. Zapravo, vjerovala je tada u svašta.
Stan je naslijedila od none Lucije, koja je preminula godinu dana prije vjenčanja. Dvosobni, peti kat na Splitu 3, obična betonska zgrada, ali topla, s velikim prozorima i super susjedima. Nona je bila žena vrtlarica sve čisto, uređeno, s novim cijevima i svježe okrečenim zidovima. Martina je uložila još nešto svojih novaca, prebojala zidove, kupila novu sjedaću za dnevni boravak. Ivan je pomagao nositi ormare, bušio rupe i tada joj se činilo da je to njihovo zajedničko gnijezdo.
Anka, svekrva, nije se odmah pojavila. Bila je oprezna, čekala je. Prvih mjeseci bi samo rijetko navratila, donijela bi tegle marmelade ili masinovo ulje, smiješila se Martini onim mlakim smiješkom. Martina je mislila dobra ti je svekrva, prijaželjkivala. Prijateljica Ema joj je otvoreno zavidila; njoj je svekrva bila upala u stan na drugi mjesec braka i više se nije selila.
A onda se sve polako preokrenulo. Neprimjetno, kao kad jesen pokrije dan jučer u šest još dan, danas već mrkla noć. Anka je počela zvati sve češće. Isprva jednom dnevno, pa dva, pa tri puta. Zvala je Ivana ujutro: Jesi li se toplo obukao, je li te Martina nahranila? Pa popodne: što jedeš za ručak, nije valjda nešto teško, znaš da ti pritisak skače. Pa navečer: Jesi li umoran, što to tako tužno zvučiš?
Martina se isprva nije upletala. Pa što, nek majka zove sina, jedinac je, žao joj je, sama je. No vidjela je kako se Ivan svaki put malo promijeni nakon tih razgovora nervozniji je, sitničav. Ulazi u kuhinju i kaže: Mama veli da gulaš treba radit bez vegete, samo s mrkvom. Ili: Mama misli da previše trošiš na onu kozmetiku. Ili: Mama kaže da treba prati pod svaki dan, ne svaki drugi.
– Ivane, što ti misliš? upitala ga je jednom. Ili nemaš svoje mišljenje?
Uvredio se. Rekao je da ne poštuje njegovu majku. Martina se tad ispričala. A danas zna da nije trebala. To je bio prvi korak natrag, a s Ankom Stipetić nije smio ustuknuti ni milimetra.
Svekrva je bila čvrsta žena, 62 godine, kratka trajna i glas naviknut zapovijedati. Dvadeset godina šefica knjigovodstva u gradskom vodovodu, navikla da je njezina zadnja, nije se mogla, ili nije htjela mijenjati ni u mirovini. Muž joj je davno umro, Ivanu je tada bilo svega sedam godina, i od tada Anka živi za sina. Doslovno. Sin joj je smisao, tuga i glavna zanimacija.
Ta žena njezin sin dobio suprugu, a ona to doživjela kao osobnu uvredu. Nije odmah pokazala, ali kroz vrijeme je maska ljubaznosti spala i iza nje ostala žena spremna na gerilu.
Iznenadne nenajavljene posjete krenule su nakon druge godine braka. Martina bi bila doma u haljini, s mokrom kosom iz tuša ili tek budna na nedjeljno jutro, a zvono na vratima, Anka, s vrećicama punim hrane, stajala na vratima s pogledom inspektora iz sanitarne.
– Malo vam je prašnjavo po policama dobacila bi ulazeći. Martina, pereš li ti to?
– Dobar dan, Anka odgovarala je Martina. Nisam vas danas očekivala.
– Moram li najavljivati kad dolazim vlastitom sinu? Zar je to vaš stan?
Ivan je šutio. Stajao pored i šutio, katkad bi pogledao Martinu onim grižnjom savjesti, ali ništa nije rekao. I to je zapravo boljelo najviše. Da bar proba stati uz nju, reći barem: Mama, zovi prije nego dođeš. Nije rekao ništa. I u toj tišini Martina je svaki put čula odgovor na svoja pitanja; a kako ćemo mi dalje?
Martina nije šutjela. Pričala je više puta, bez vikanja i plača, navečer kad bi svekrva otišla, sjedala bi pokraj Ivana i objašnjavala: Tako ne ide, moramo postaviti granice, i ja sam čovjek u svom domu, zaslužujem poštovanje.
– Ti nju jednostavno ne voliš Ivan bi rekao.
– Nisam ju dužna voljeti. Samo poštivati. Ali poštovanje mora biti obostrano.
– Ona je starija žena.
– Ima 62 godine, Ivane. Zdrava je, aktivna, sretna. Sam priznaješ.
– Ona je majka.
– A ja žena. Jesam li?
Razgovor bi tu zapeo. Ivan bi otišao pušit na balkon, zabio se u mobitel ili samo promrmljao kompliciraš sve, i otišao leći. Martina bi ostala sama s ohlađenim čajem i osjećajem da priča sa zidovima.
Pričala je Emu o tome. Ema odmah klimala glavom: Martina, klasika. To ti je mamino zlato, oni se ne mijenjaju. Martina, naravno, nije htjela misliti tako o Ivanu. Nije bio loš čovjek, niti pokvaren ili zao, u svojoj je srži bio dobar. Znao je pomoći susjedi kad procuri slavina, popravio je mami novi mobitel, nije pio, nije varao. Samo… vođen. To je Martina kasnije shvatila kao ključnu riječ: vođen. Kao brod bez kormila, plutao je kamo ga usmjeri voda. A voda to je bila Anka.
Treća godina bila je najgora. U jesen je Anka dolazila gotovo svaki dan. Nosila hranu ne da pomogne nego da pokaže kako Martinin ručak nije dovoljno dobar. Preuređivala stvari, komentirala zavjese, upirala u tepih odnesi na čišćenje. Jednom je upala u spavaću i počela slagati stvari kako treba. Martina ju je zatekla s njezinom odjećom u ruci:
– Anka, molim vas, ne dirajte moje stvari rekla je tiho, jasno.
– Htjela sam pomoći uvrijedila se svekrva.
– To nije pomoć koja je potrebna.
Kasnije je Martina čula kako Anka šapće Ivanu, dovoljno glasno da se čuje: Tvoja žena meni baš zna biti drska u lice. Ti to vidiš? Ili si poslušan kojekakvoj babi?
Ivan je šutio. A navečer je gledao Martinu s težinom. Kao da ispituje, mjeri je prema maminim riječima.
Tad su počeli razgovori o poštovanju. O tome tko je glavni. O tome da žena treba znati svoje mjesto. Martina u svakoj rečenici čula Ankin ton. Ivan je pokušao igrati ulogu prijestolonasljednika, točno kako ga je majka učila, i nikako mu nije pristajala, ali on je nosio.
Papuče i test poštovanja Martina je bila sigurna da je ideja Ankina. Negdje to pokupila, od prijateljica, tko zna. Ali iz te kuhinje je došlo.
Nakon te večeri Ivan je uveo tihi bojkot. Nije je gledao, nije odgovarao na pitanja, izbjegavao ručati ono što bi Martina skuhala, jeo je samo ono što bi Anka donijela u loncima iz Solina. Hodao je kraj Martine kao pored zida.
Martina je prvih dana osjećala kao da ju netko udara. Ne šakom. Gore. Riječima šutnjom. Tu si, a nisi. Pitaš, a ne čuje te nitko. Nekoliko je puta pokušala razgovarati, tražila da joj kaže što zapravo hoće. Ivan bi šutio ili dobacio znaš ti. Jednom, kad je puka i rasplakala se, pogledao ju je kao da mu je drago. Nije bilo žaljenja u pogledu. Vidjela je nešto što sliči zadovoljstvu.
E tako,, pomislila je tada Martina. I nešto u njoj se zatvorilo.
Ne slomilo, nego zatvorilo. Kao kad vjetar naglo zatvori prozor.
Anka je sada dolazila svakog jutra, pila kavu, gledala Martinu dok se sprema na posao. Martina je radila u turističkoj agenciji Val u centru grada, do posla je išla autobusom, izlazila oko pola devet. Anka je u tih dvadeset minuta dok je Martina navlačila kaput i slagala torbu uvijek uspjela ubaciti barem jednu neugodu, bez povika, s osmijehom:
– Opet ta majica? Nije ti nešto.
– Martina, radi li Ivan? Kava opet instant njemu to šteti, znaš kako je s njegovim srcem.
– Ne izgledaš baš svježe. Loše spavaš?
Bila su to mala, ali svakodnevna mučenja. Martina bi to nazvala baš tako sustavno trovanje. I nije se više bojala velikih riječi.
Jedne večeri, dok je Ivan bio u kupaonici, Anka je stala do Martine, šapnula gotovo prijateljski:
– Ma, znaš ti, pametna si ti cura, popusti mu. Nije ti teško, donesi papuče, smirit će se, sve će biti bolje.
Martina ju je pogledala dugo.
– Znate li vi što tražite od mene, Anka?
– Mir u kući.
– Ne, želite da se ponizim, da vaš sin osjeti da je iznad mene. To nije mir. To je predaja.
Anka je stisnula usnice. Ustala.
– Evo, živi u svojoj tvrdoglavosti. Vidjet ćeš, kako će ti biti.
Otišla je. Martina je dugo sjedila sama. Ulica mirna, negdje je zalajao pas, u zraku se osjećao miris mora i dima. Obična splitska noć. Martina je mislila prije tri godine sam ovdje ušla sa cvijećem, sad sjedim tu i osjećam se kao gost u vlastitom stanu. Naslijedila sam ga, uređivala vlastitim rukama.
Razmišljala je i kad je napokon ustala da legne, nešto u njoj bilo je drukčije. Nije bila to ljutnja, više jasnoća. Kao kad se magla odjednom raziđe.
Uzela je mobitel i napisala poruku. Ne Emi. Niti mami. Nego teti Ivi, Ivanovoj teti po tatinoj liniji. Iva Kovač, malo je svi u obitelji Jurić i cijenili i bojali se.
Iva Kovač, starija sestra pokojnog Ivanovog oca, imala je šezdeset osam godina, prava žena iz stare škole, glasna i izravna, uvijek spremna reći što misli. Živjela je dvije zgrade dalje, s Martinom nije bila pretjerano bliska, ali su se uvijek poštivale. Teta Iva joj je još na prvom obiteljskom ručku šapnula: Ti si dobra cura, Martina. Al Anka te neće pustit na miru, pazi. Ivana je skroz uplasila još kao dijete, sad će ispratiti i tebe.
Tada je odbacila misao. Sad se sjetila.
Napisala je: Teta Iva, smijem li vas sutra nazvati? Trebam vaš savjet.
Odgovor je stigao za nekoliko minuta: Zovi kad god hoćeš, uvik sam doma.
Razgovarale su skoro sat. Martina je ispričala sve papuče, tišinu, posjete, sitne podlosti. Iva je šutjela, slušala. Onda rekla:
– Znaš, Martina, Anka je to oduvik radila. Ivanu bi kao dijete tjedan dana držala hladan bojkot kad bi nešto zgriješio. Dijete pada na koljena, moli oprost. Navikla ga je da opraštanje treba zaslužiti. On to ne radi iz zla nego jer drugo ne zna.
– Objašnjava, ali ne opravdava rekla je Martina.
– Zato što ratovati s njima nema smisla dok je ona tu. Ona je politika, profesionalka u tome. Ali znaš šta? Ajde, reci što ti treba.
Martina joj je ispričala svoj plan. Iva se nasmijala, toplo, odobravajući:
– Eto, svaka čast. Ja ću doć kad zatreba.
Plan je razvijala par dana. Nije pravila scene. Bila je tiha, smirena, neupadljiva. Kuhala, čistila, radila. Ivan je mislio da je to predaja. Malo je omekšao, odgovarao normalno, čak jednom rekao hvala za večeru.
Za stolom je Anka šapnula: – Vidiš, rekla sam ti. Samo treba pustit da se opameti.
Martina je u hodniku to čula. Nije mu odala osjećaj. Vratila se u kuhinju, lice mirno.
– Anka, želim vam nešto predložiti sjela je nasuprot. Anka se spremila na svađu.
– Mislim da je vrijeme da riješimo ovo kako treba. Obiteljski, kako Bog zapovida. Predlažem obiteljski ručak. Da fino sjednemo, sve dogovorimo. Da bude pošteno.
Anka je skužila zamku. – Da pozovemo i tetu Ivu? upitala je Martina. Ona je ipak stara glava.
Anka je razmislila, nije mogla reći ne a da ne izgubi obraz:
– Nek dođe tko hoće pobjednički se namrdila.
Ivan je gledao Martinu kao da ništa ne razumije. Nadale su se; sad će se pokajati, ispričati, sve će biti opet po starom, mami će biti drago. Nasmiješila mu se Martina mirno.
Dan glave obitelji dogovoren je za subotu. Martina je pripremila običan ručak kao i svaki. U petnaest do dva stigla je teta Iva, poljubila Martinu, šapnula: Drži se, zlato. Sjela je na čelo stola, to je bilo važno. Ne Anka, nego Iva.
U dva i pol stigli su Ivan i njegova majka. Ivan u košulji na kratke rukave, Anka s izravnatom kosom i prepoznatljivim ponosom. Krenuli su sjest. Martina je podijelila jušni tanjur, kad je Anka nakanila prigovoriti, ali Martina joj je preduhitrila.
– Prije nego počnemo, htjela bih par riječi rekla je i gledala ih sve troje, jednog po jednog.
– Martina, što je sad opet Anka je već potezala zrak, ali Iva joj je tiho primila ruku.
Martina je ustala, smireno.
– Nekoliko tjedana unazad moj muž tražio je da mu donesem papuče u ustima. Da, ozbiljno. Rekao je da je to test poštovanja.
Teta Iva se namrgođeno nakrivila. Anka stegla žlicu.
– Odbila sam. Nakon toga Ivan nije pričao sa mnom više od mjesec dana. Zastala je. Anka je počela dolaziti svaki dan. Komentira način kuhanja, izgleda, upravlja našim stvarima. Naziva me bezobraznom jer ne dam da mi preuređuje ormare.
– Martina, preuveličavaš Ivan je pokušao.
– Ivane, šuti sad prekinula ga teta Iva.
– Napomenut ću još nešto: ovaj stan sam naslijedila od none. Sve što se uložilo jest na moje ime. Ivan za tri godine nije platio režije u cijelosti ni jednom. Gotovo sve sam ja kupovala, hranu, veći dio kućne tehnike.
Ivan je pocrvenio, htio nešto reći.
– Nema smisla lagati, posao nije stabilan, radionica ide-nikuda, sama sam to prihvatila, nikad ti nisam spočitavala. Sad samo želim da svi znaju kako stvari stoje, ne kako Anka priča s tetama po kvartu.
Anka je upuhala Iva čvrsto naslonila ruku.
– Druga stvar. Anka, godinama se trudite uništiti naš brak. Ne znam što vam je cilj, ali ste uspjeli uvjeriti Ivana da žena koja ima svoje mišljenje i ne dopušta poniženje nije žena. Odgoinili ste čovjeka koji ne zna štititi svoju ženu ni donositi odluke. To je vaša škola, Anka. Nije pohvalna.
Šutnja.
– Treće. Ivane, ja predajem zahtjev za razvod. To je konačno. Molim te, uzmi svoje stvari u roku dva tjedna. Do tada možeš ostati dok se riješe papiri, ne stvaraj mi neugodnosti.
Pogledala je svekrvu:
– Anka, molim vas da više nikad ne uđete u ovaj stan. Nikada.
Anka je konačno prasnula. Skočila je.
– Što ti sebi dopuštaš? Ti uništavaš obitelj! ali Iva, snažnim izričajem, samo je rekla:
– Anka, čula si što je rekla Martina. I ja čujem. Znaš što: Martina je sto posto u pravu.
– Iva, ti…
– Tišina i slušaj, Anka. Četrdeset godina te znam, ali ovo… S Ivana si stvorila staro dijete koje više tebe voli nego što zna voljeti svoju ženu. Nije to majčinska ljubav, to je vezivanje.
Ivan je sjedio bijel kao sir. Gledao je u stol. Teta Iva okrenula se prema Martini:
– Ti si pametna cura. Živi dalje.
Uzela je torbu, pozdravila i otišla.
Anka je još malo stajala. Zgrabila je sivi prsluk, nešto promrmljala i odjurila.
Ivan je digao pogled prema Martini. U očima mu je bila neobična mješavina nelagode, žaljenja, pa možda i olakšanja. Nešto, što se ne može samo jednom riječju opisati.
– Martina… Pa ne možeš to. Ajde da probamo razgovarati…
– Pričala sam s tobom tri godine rekla je. Sve je rečeno.
Počela je pospremati stol. Gulaš je ostao netaknut. Šta ćeš.
Razvod su riješili mirno. Sve skupa, nešto malo više od dva mjeseca, nije bilo tužbe niti svađa, nisu imali ni djece, ni auta, ni kredita. Ivan je bez riječi odnio odjeću i alat prvi put, drugi put je izvukao komad starog namještaja koji je Anka donijela prije tri godine. Martina je pomogla nositi, šutke. Kad je zadnji put pogledao s vrata, kimnula mu je. Uzvratio je isto.
Prvih dana nakon odlaska obilazila je po stanu i upijala tišinu. Ali sada to nije bila teška, mrtva tišina nego nova. Prostor koji možeš ispuniti čime želiš.
Preuredila je kauč, na prozor stavila zavjese koje je cijelu prošlu godinu htjela kupiti, ali nije smjela: Anka bi sigurno prigovorila ružno ti to izgleda. Zavjese su ispale točno po njezinu ukusu, boje pijeska, svjetlo i toplo.
Nazvala je Emu:
– Ema, razvela sam se.
– Znam, pričala si mi.
– Ne, službeno, prošli tjedan, imam papir.
– I? Kakav je osjećaj?
– Dobro nasmijala se. Zvuči čudno, ali… dobro.
Isto popodne našle su se na piću u malom kafiću u Radunici. Martina je, bez gledanja na sat, prvi put nakon dugo vremena samo sjedila i pila kavu.
– Izgledaš nekako lakše rekla je Ema Izgubila si kilažu?
– Nego što sam izgubila teret odvratila je Martina s osmijehom.
Nije bilo lako odmah. Nije joj nedostajao Ivan nego ono što je trebala biti njihova svakodnevica. Navike, ritam. Ponekad bi je snašla tuga: ne zbog čovjeka, nego zbog slike koju je sebi naslikala zajednička večera, planovi, kauč ispod deke. Nikad to zapravo nisu imali.
Ali brzo bi prošlo. Ujutro bi kuhala kavu i tuga bi se rastapala u njoj kao šećer.
Upisala je tečaj pletenja na Šolti. Već dugo je željela naučiti, samo nikad nije bilo vremena, uvijek sutra. Vodila ga je teta Ana, brza i dobra žena, polaznice su bile svakakve, među njima i jedna bakica od 75 što je došla da unucima pletem čarape jer sve je danas iz Kine. Martina se odmah osjećala prihvaćenom. U maloj prostoriji mirišalo je na vunu i limunčinu, kroz prozor se vidio snijeg, i sve je imalo smisla.
Na poslu su je zapazili. Zapravo, postala je glasnija, nudila ideje, nije sagnula glavu na sastancima. Šefica joj je rekla: Martina, imaš onu neku novu energiju. Martina je samo zastala: – I ja primjećujem.
Počela je štedjeti za auto. Upisala se u autoškolu, najprije strah, a onda navika. Instruktor je bio malo mrzovoljan, ali odličan, nakon dva mjeseca za volanom se osjećala kao doma.
Ivan se u međuvremenu vratio mami.
To je Martina doznala od tete Ive. Ukratko: Anka ga je dočekala raširenih ruku, uvela ga natrag u njegovu dječačku sobu, pa nastavila staru igru.
– Sad mu pregledava džepove, pere robu, pita s kim se viđa. Tužan je, ima dojam da je gore nego u vojsci.
– Malo mi ga žao rekla je Martina iskreno.
– Nek žali sam sebe. Ti živi svoje.
Martina je često razmišljala o tome. Empatija nije povratak. To je razumijevanje i puštanje.
U prosincu je Ivan nazvao: Mogu li doći po svoje stvari? Martina je mirno rekla: Možeš.
Došao je jedno nedjeljno jutro. Izgledao je loše, mršav, podočnjaci. Martina mu je otvorila, stala u stranu.
– Bok rekao je.
– Bok.
U sobi je stajala kutija s njegovim stvarima.
– Martina… Ja…
– Ivane, ne želim dugačak razgovor.
– Razumijem. Samo, htio sam reći kriv sam. Za sve.
– Znam odgovorila je.
– Daj mi još šansu. Našao sam podstanarsku sobu…
– Ne rekla je mirno. To je završeno.
Gledao ju je dugo, shvatio da je kraj. Hoćeš pomoć s kutijama?
– Hoću.
Odnesli su stvari zajedno. Dolje je čekao rođak u autu.
Ivan se već spremao za sjedalo, kad je poznati glas:
– Stani! Anka je dojurila s kolodvora, s torbom, spremna na rat. Stani, Ivane! I ja sam došla!
Stala je pred Martinu:
– Ti si mu uništila život, znaš to? Ići ću na sud! Općinu, medije, svugdje gdje mogu…
– Anka rekla je mirno Martina pričate o djeci i skrbništvu. Mi djece nemamo.
– I? Naći ću razlog, vjeruj mi.
– Ne. Martina je izvadila mobitel i mirno ga držala. Možda ste zaboravili na prosinac pretprošle godine. Došle ste kod nas sa zahtjevom za neke novce, prijetili pred susjedom. Sve imam.
Djelimično istina, djelom improvizacija, Anka nije znala točno što Martina ima.
– I još nešto nastavila je. Teta Iva mi je pričala par detalja iz vašeg radnog staža u vodovodu, o nekim čudnim natječajima. Ne znam ništa, ali ona zna.
To je upalilo. Anka je u trenu pobijelila.
– Iva… ona…
– Nije mi rekla ništa. Ali, ako počnete rat, počet ću i ja pitati. Pošteno?
Gledale su se nekoliko sekundi. Martina je nastavila mirno:
– I još nešto: nedavno sam srela vašu susjedu Mariju. Pitala je za vas. Rekla je da ste se mnogo promijenili zadnjih godina, da se više s nikim ne družite, nitko vas ne zove na kavu kao prije.
To je bila čista istina.
Anka je zašutjela. Ivan je cijeli prizor gledao s distance, kao da napokon gleda majku bez magičnih filtera; kako usred dana stoji pred tuđim ulazom, bleda, bez daha. Gledao je Martinu: mirnu, ozbiljnu, ruke u džepovima, sigurna, svoja. I nešto u njemu se složilo, kao da je napokon netko namjestio kost koja je dugo stajala krivo.
– Mama rekao je idemo.
– Ivane, čuješ li ti…
– Idemo.
– Ti si za nju? Protiv mene?
– Nisam protiv tebe. Samo želim imati svoj dom. Pogledao je rođaka. Sačekaj minutu.
Ivan je prišao Martini. Gledao je:
– Oprosti mi. Papuče. Sve.
– Već sam rekla je. Odavno.
Kimnuo je. Otišao do majke, uzeo je pod ruku:
– Mama, sutra ću uzet sobu. Svoje. Ne tvoje, ne Martinino svoje.
– Molim? Ti ideš, gdje ćeš…
– Mama, trideset dvije. Dosta je.
Pomogao joj u auto. Odlazeći je govorila tiše.
Martina ih je gledala, a onda se okrenula i ušla u zgradu.
Popela se do svog kata, otključala vrata, izula cipele i krenula u kuhinju. Zakuhala vodu. Bilo je podne, nedjelja, svježi snijeg ležao po autima. Sjedila je za stolom i slušala zvuk kipuće vode.
Bilo joj je malo, stvarno malo žao. Tri godine. Nisu bili najgori, bilo je i lijepog, i smijeha, i nježnosti. Bilo je. Sad je prošlo.
Napravila si je čaj, uzela igle. Pletenje druge čarape iz seta. Razmišljala je o toplim rukavicama za izlet jer je dogovarala sa Emom vikend u Osijeku. Ema je predložila idemo pojest nešto slavno, prošetat pored Drave, zašto ne.
Stigla je poruka s nepoznatog broja, na ekranu piše: Luka, susjed iz vikendice. Upoznala ga prošlo ljeto, kad je došla obići nonin vrt. Kvar na cijevi, Luka je pomogao, usput se skuhala dobra kava i dugi razgovor. Fini, tihi tip, s rukama vinara i osmijehom koji se pali polagano, kao da prvo testira tlo.
Luka piše: Pozdrav. Često idem zimi na vikendicu, pilim drva. Smijem li provjeriti vašu plastenik? Vidio sam zadnji put da je najlon popucao.
Martina je pročitala, nasmijala se.
Odgovorila: Pozdrav. Bit ću zahvalna ako pogledaš. Hvala!
Pauza. Onda još:
– Dolazite možda? Pravi je snijeg, nije hladno.
– Ne znam tipkala je možda idući vikend.
– Dogovoreno. Ako dođeš, ja sam tamo subotom.
Odložila je mobitel i nastavila s pletivom. Petlja po petlja, raste čarapa. Snijeg vani pleše. Razmišljala je o Luki: o njegovim rukama, kako je jednom objašnjavao što i kako s ventilom, kako gleda točno, kako sluša, nikad ne prekida. Zna od susjeda da je udovac; žena mu umrla prije tri godine, odrasla djeca negdje drugdje.
Nije znala ništa još. Ništa posebno, ništa veliko. Samo fin čovjek na susjednom posjedu, brine za plastenik. Sasvim dovoljno za sada i više nego dovoljno.
Subotom je stvarno otišla na vikendicu. Navukla toplu jaknu, kapu, uzela termosicu s čajem. Putuje vlakom, zrak miriše na hladno, kroz prozor prolaze zaleđene livade i dimnjaci. Razmišljala je prije tri godine je tim istim putem išla, već sa sumnjom, tad još nije znala prepoznati. Tješila se tada samo treba truda, sve će biti ok, proći će. Sad nema potrebe za uvjeravanjima.
Izlazi na stanici, krči put kroz snijeg. Treća vikendica od stanice Martinin vrt. Plastenik stoji, najlon čitav. Luka s druge strane ogradu cijepa drva.
– Dobar dan kaže on, spuštajući sjekiru.
– Dobar dan odgovori Martina.
Bez kape, obrazi crveni, osmijeh se pali polako, ali stvarno. Došla si ipak.
– Jesam.
– Imaš čaj?
– Imam.
Sjeli su na klupu ispred njegove kućice, na stari prekrivač. Martina je ulila iz termosice u dvije šalice. Pije vrući čaj, gleda na nonin vrt: smrzuti grmovi ribizla, najlon na plasteniku, flomaster u obliku pijetla na krovu.
– Koliko si već tu? pita Luka.
– Ne dugo. Ljeti nekad, ovako zimi nisam do sad. Al’ je fino.
– Dobro je ovdje zimi kaže on.
– Tiho.
Šutjeli su. Bila je to lijepa tišina.
– Sve je u redu? pita on.
Martina razmisli stvarno.
– Mislim da jest odgovori.
– Onda dobro jednostavno će on. I ne pita više.
Gledala je na pijetla na krovu. Nona Lucija ga je još davno postavila, bojala žutom. Sad je onaj pijetao potamnio, ali vrti se bez kvara. Pouzdano.
Negdje u gradu, Anka se vraća praznom stanu, Ivan lista oglase za podstanarsku sobu, razmišlja o tome kako je čudno, ali možda je baš sad vrijeme da nauči biti sam.
A Martina sjedi na klupi među vikendicama, pije čaj i sluša zvuk snijega pod nogama i tišinu koja konačno pripada njoj.
