– Mama, što radiš? Što to radiš? Marija je skoro zaplakala gledajući majku kako iz ormara izbacuje skromne stvari koje je imala. Najdraža haljina na crvene točkice, njezina omiljena, nepažljivo je bačena na pod, odmah je privukla pažnju mlađeg brata, koji je sjedio na podu. Ivica je zgrabio rub pojasa i stavio ga u usta. Pusti, Ivica! Vrati mi to!
– A, žao ti je krpe! Vesna je bacila Marijine traperice na ostale stvari i zalupila ormar. Marš van!
– Gdje da idem, mama? Kamo ću sad, još je mrak vani? Što ti je?
– Što hoću to i radim! Ovo je moja kuća! Za tebe više nema mjesta ovdje!
– A ja? Zar ovo nije i moj dom?
– Ne, draga moja! Ti ovdje više ništa nemaš svoje! Vesna je podigla sina na ruke i obrisala mu nos rubom Marijine haljine. Ništa! I prestani mi živce parat! Jedva sam počela život iznova slagat, a ti opet sve naopako! Neću ti to dozvolit!
– Mama, što ti kvarim? Što?
– Tko se mota oko Josipa? Nisi li ti?
– Mama! Marija je zaurlala tako da je Ivica zadrhtao i zaplakao. Što pričaš? Čuješ li se?
– Predobro se čujem! Dosta! Sve sam ti rekla! Za pet minuta da te nema!
Vesna je bijesno zalupila vratima i izašla iz sobe, a Marija je stajala zbunjena, ne shvaćajući još što joj se događa. Izbacili su je iz kuće Mozak joj nije mogao raditi. Pokušavala je uhvatiti misao koja će joj dati smjer, ali su samo letjele komadići kroz glavu. Iza vrata se začuo Ivicin plač, gorak i prestrašen, pa se Marija trgnula da ga smiri. To je inače bila njezina briga utješiti ga, odvratiti ga igrom, samo da ne plače. Novome mužu majke išli su na živce dječji plač i sve vezano za dijete. Marija je odrasla drugačije, u ljubavi i pažnji roditelja, pa nije razumjela što se s majkom događa u ovim trenutcima. Umjesto da primi sina u naručje i utješi ga, Vesna bi ga predala Mariji i otišla k mužu.
Ajde, već si odrasla pomaži onda!
Odrasla Samo jučer bila je tatina i mamina miljenica, a danas tuđa kriška tako je majka znala reći. Sve se toliko promijenilo u posljednje dvije godine da Marija nije mogla pratiti.
Najprije je otac umro. Srce ga izdalo, glupo i nepravedno jer su ga, da je itko stao na autobusnoj postaji kraj njega, mogli spasiti. Nije bio ni star, ni neuredan, ni čudan mlad čovjek od pedeset, u lijepom kaputu, ležao je ispod plakata više od sata, a ljudi su žurili, nisu se ni zaustavljali Nitko nije ni pitao treba li mu pomoći. Mislili su valjda da je pijan ili izgubljen, kad tako spava u studenom na cesti. Kad ga je jedna žena napokon dodirnula, bilo je kasno.
Sjećam se majčine reakcije nakon toga. Kao da je stala, zaleđena u vremenu. Ja sam plakala, pokušavala je dozvati, ali ništa. Bez suze je pokopala muža i zatvorila se u sobu, zaboravila da ima kćer.
Nismo imali rodbine, a roditeljski prijatelji odavno su postali poznanici koji bi došli tu i tamo za praznike, pa opet nestajali. Tata i mama ponosili su se što nam obitelj drži sve zajedno i da nam nitko drugi ne treba. Marija je i sama to vjerovala, nije baš voljela goste. Što će oni tu, i bez njih je dobro.
Tako je bilo dok nije krenula u prvi razred. Dječaka je bilo manje pa je sjedila s Hanom, živom crnom djevojčicom s debelim pletenicama, kojima se stalno hvalila. Marija je mrzila svoje svijetle kovrče, mama ih je mukotrpno pokušavala ukrotiti svakog jutra, ali je ona stalno bila maslačak u razredu prema drugim djevojčicama.
Drznula se dotaknuti Haninu kosu tek nakon dva dana kad je ova nezadovoljna viknula: Dosadile su mi! Odrezat ću ih! Marija, s iskrenim divljenjem, pogladila je crnu pletenicu i šapnula: Ne budi luda. Prekrasna ti je kosa!
Tog dana počelo je njihovo prijateljstvo. Hana je bila četvrto dijete u velikoj obitelji Kovačevih. Kad je prvi put došla u njihovu kuću, staru i iskrivljenu na rubu Sesveta, izgubila se u broju djece, staraca i odraslih. Pokušavala je shvatiti Hanino stablo, tko je kome što nikad nije saznala. Ali je uvijek znala da će je Hanina mama posjesti za stol i nahraniti najfinijim kolačima i varivima, nakon kojih je jedva išla kući. Starija braća pomagala su im oko zadaće, sestre pokazivale kako ukuhati pekmez ili zamijesiti tijesto. Čak su i djevojčice bile vješte u kuhinji, dok Mariji kod kuće nije bilo dopušteno ni blizu štednjaka. Govorila joj je majka: prerano je.
Kod Hane je shvatila da rodbina i prijatelji nisu strašna stvar. To pravo značenje kasnije će doći. Vidjela je poklone za svaku prigodu, ne samo za rođendan pokloni su se kod Kovačevih dijelili za svaku sreću, koliko god mala bila. Djeca su bila mažena, slavili su svaki imendan i rođendan. Zašto? Danas nije tvoj dan pita bi Marija, a Hana bi uzvratila: Pa zato što volim one koje volim! Sčekaj Božić, tek će tada biti poklona!
Majka nije voljela Hanino društvo. Da je vidjela u kakvoj obitelji Hana živi, sigurno bi zabranila Mariji da ide k njoj. Srećom, radila je puno, pa je Mariji bilo dovoljno skoknuti kući na juhu i izjuriti van gdje bi je Hana dočekala kolačima i smijehom, učenjem recepta i radošću koju nije osjećala kod kuće.
Kad su Kovačevi saznali što se dogodilo u Marijinoj kući, iste večeri poslali su dva starija brata s nekoliko tisuća kuna, organizirali sve, pa čak i pomagali oko dokumenata Vesna ih je gledala ispod oka, ali su oni bez riječi završili posao i vratili se. Hana je pokušavala tješiti Mariju, pa je i sama zaplakala dok je mjesila dizano tijesto za pogačice.
Idućih dana, Kovačevi su bili stalno tu, pratili Mariju i njenu mamu, rješavali probleme i nisu dopuštali da se raspadnu. Vesna to nije ni primjećivala, ali Marija nikad nije zaboravila.
Pitala je Hanu zašto to rade, a ona bi mirno rekla: Nisi nam ti tuđa. Nema više muškaraca u tvojoj kući. Netko je morao pomoći.
Pol godine kasnije, Hana se udala. Marija je bila u šoku. Zar ti znaš što radiš? Kako sad muž, a htjela si biti liječnica?
Bit ću, dogovorili su sve. Tata i moj zaručnik smijala se Hana zamatajući vijenac. Zar ne vjeruješ da mi roditelji žele najbolje? Oni biraju za mene, i birat će najbolje. Vjerujem im više nego sebi.
Ništa joj nije znala odgovoriti. Na Haninom vjenčanju jedva je suze zaustavila. Kad je čula da se Hana seli s mužem u Zagreb, preplakala je cijelu noć: Kako ću bez tebe?
Ti si mi uvijek dobrodošla, samo dođi ako ti bude teško.
Kad se Vesnin novi muž Josip pojavio u životu, Hana je s brigom gledala kako se Marija zadržava po školi umjesto da ide kući.
Nije joj mogla reći kako se Josip ponaša, a još manje koliko je mama postala nesnošljiva nakon rođenja drugog djeteta. Vrata sobi je zatvarala, iako je to ljutilo Vesnu jer je malog Ivicu redovito ostavljala Mariji, bez obzira što je imala rano predavanja. Voljela je brata, ali su je besane noći izmorile, par puta se srušila u školi.
Još prije kraja škole, Marija se zaposlila u bolnici. Noćne smjene dale su joj izlike da ne mora kući.
Kad je ispratila Hanu sa suprugom, vratila se doma i dobila svađu kakvu nije pamtila. Sukob je godinama tinjao i trebalo ga je riješiti, ali Vesna je slušala samo sebe. Kad joj je susjeda dobacila kroz prozor: Prekrasnu si djecu rodila, Vesna. Šteta za tvog Marina, nije dočekao da vidi kćer tako lijepu. Prava cura za udaju! Sigurno se dečki bacaju za njom?, Vesna je poslije tog razgovora istjerala Mariju iz kuće. Skupljajući stvari, Marija je panično razmišljala kamo, gdje će sada njezino mjesto biti, gdje pripada? Mogla je zvati Hanu, ali što bi ona mogla? Osim toga, trudna je i ima posla preko glave A ona, jadna, ni svojoj mami ne zna objasniti kako joj je.
U zadnji pogled na sobu Marija je strpala očevu fotografiju, zbrisala suze i pomislila: Neka je ovako. Ionako sam ovdje već dugo strankinja.
U kuhinji je tutnjala televizija, Vesna je kuhala i zvečala loncima, a Marija je stala pred vratima. Što da više kaže? Sve je već izgovoreno, i ono što ne bi trebalo reći. Dosta je bilo. Nekoć ju je mama voljela, sad je ovo tuđa kuća.
Vanjski svjež zrak ugrizao ju je u obraze, a Marija je utonula u šal koji joj je Hana poklonila zadnjeg Božića zajedno provedenog. Jesen je stigla naglo, ljudi su još jučer nosili kratke rukave, a danas bunde i šalove. Drugi put više nije željela ući, ni po stvari. Okrivda, mala kao šumski miš s oštrim zubićima, grebla joj je po srcu, ali tjera je te misli previše joj je svega. Najvažnije je odlučiti što dalje
Na autobusnoj stanici bilo je tiho; dva kasna prolaznika i jedna propala kujica to je bila njezina publika dok je posjedala torbu na klupu i zavučila smrznute ruke u džepove.
Auto što se zaustavio kraj nje natjerao ju je da se stresne i odmakne. Tko zna što sad može biti, još nije kasno, ali bojala se.
Marija?
Marko!
Mariji laknulo, bio je to Hanin stariji brat onaj koji im je pomagao s matematikom i nedugo zatim s očevim ispraćajem.
Što radiš ovdje ovako kasno? Vraćaš se iz bolnice?
Ne Zapravo, sad ću tamo, da
Ne budi smiješna, Marija. Što se dogodilo, zašto si s torbom?
Marko ju je gledao susretljivo; Marija mu ispriča sve. O Vesni, Josipu, o tome da, izgleda, živi na ulici.
Ajde, sjedaj Marko, uvijek na riječima škrt, upali auto, a Marija sjede do njega misleći da će je odvesti do bolnice.
Vozili su u tišini krivudavim noćnim Zagrebom, Mare je osjećala mir, kao da je kraj priče tu, još malo. Kad je shvatila da ne voze prema Kliničkoj, pobunila se: Marko, kamo idemo? Ja moram u bolnicu.
Onda ćeš prespavat danas, i što onda sutra? Ajd, znam kamo ćeš.
Masivna zgrada u mirnom dijelu Trešnjevke, Marko parkira, provuče ih čuvar kroz dvorište, a Marija zbunjena prati na treći kat. Marko zazvoni, čekaju dok netko ne otvori, pa se pojavi najkrupnija baka koju je Marija ikada vidjela.
Mare! Dobro došla, nisi ti strankinja kod mene! Baka Anka te se sjeća sa svadbe moje Hane.
Marija kroči unutra i obavije je ugodna toplina. Velik hodnik popločan kamenim pločama, svuda staklene figurice i kristalni luster.
Marko šapne nešto baki, dobije klimanje, pozdravi Mariju i ode, ostavljajući je nasamo s Ankom.
Što stojiš? Skidaj jaknu, ulazi! Popit ćemo kavu, ispričat ćeš mi kako to da tako lijepa curica ostane sama na ulici. Zar dom nemaš? Zar mame nemaš?
Izgleda više ne Marija sjede na tabure i gorko zaplaka. Baka Anka je prigrli i reče:
Ajde, moja Mare, ne plači! Sve će biti u redu, slušaj mene, vidjela sam sve zlo ovog svijeta! I neće ga više biti, bar kod mene. Sad ću ti napraviti pravu kavu, popit ćeš i zaboravit muke bar na tren. Nekad je i to dovoljno.
U prostranoj kuhinji pijuckala je gorak napitak iz male šalice i slušala bakin miran glas. Zovi me Anka. Tako su me zvali kad sam bila djevojčica, tamo u mojoj Lici. Imali smo kuću, svoju zemlju, sve od djedova. Ali rat je sve odnio; nemamo više ni grobove svojih. Najgora bol je kad ne znaš gdje su ti najmiliji pokopani.
Marija je pitala zašto nisu otišli. Svoje je mjesto teško napustiti, dijete. To je tvoj korijen. Ali kad dođe zlo, kad ti netko dođe i kaže da više tu nemaš što tražiti boli najviše. Nisu nam dali ni govoriti kako želimo, ni svoja imena zadržat. Sve sam to kroz tamu slušala dok smo bili skriveni. Otac nas je sakrio, napravio rupu u šupi i kad su došli, odgurnuo stari ormar pred vrata. Tko zna gdje je nađen tu snagu? Ljubav roditelja, dijete! Nikad to ne zaboravi kad svoje dobiješ ni jedno zlo ne smiješ vući u srce. Muka može čovjeka promijeniti, ogorčiti, razoriti. No uvijek moraš tražiti ruku spasa, uvijek nađeš svoj put.
Jeste li vi to doživjeli?
Jesam. Ali preživjela sam jer sam imala koga voljeti, koga podignuti; braću, sestru, pa djecu sestre i brata Svi su moji sada i Hana i Marko su unuci brata. I pravunuka već imam, a uskoro još jedno stigne. Sada, Mare, ti ćeš biti u mojoj kući dok te ne predam čovjeku koji te zaslužuje. Ovdje je tvoj dom. Naučit ću te sve što znam, kao Hanu i svoje sestre da nikad zbog tebe ne crvenim.
Zaista, kroz dvije godine Marija je naučila kuhati, mijesiti, čistiti tako da su joj i Hani pogačice bile manje ukusne.
Kako uspiješ ovako? pitala je Hana kad je jednog popodneva došla s mužem i bebačem. Dobro si, Maro?
Dobro. Sve zahvaljujući baki Anki.
Nemoj samo puno hvalit, vrag će me odnijet! smije se Anka na vratima.
No Marija je prepoznala ozbiljnost u njezinu pogledu.
Nešto nije u redu? dobacila je Hana.
Marija je šutjela, ali na kraju priznala: Mama je teško bolesna.
Jesi li je vidjela?
Nisam ne mogu još Ne mogu oprostit.
Marija! Moraš dok možeš kasnije nećeš imati kome! I nije do nje nego zbog tebe.
Marija je prespavala puno besanih noći, ali na kraju je popustila. Oprostila je Vesni tik pred kraj, kad je bolest izmorila i kad je Vesna, zadnji put jasno gledajući kćer, molila za oprost. Ona joj ga je dala.
Dok je Vesna odlazila, Marija je čuvala brata, išla po institucijama, skupljala papire kako bi ga što prije uzela k sebi. Kad je napokon uspjela, povela ga je doma, za ruku, i dok su stajali pred vratima, Ivica se okrene i pita:
Sada smo doma, zauvijek?
Da, mali. Ovo je naš dom. Ovdje je naše mjesto, razumiješ?
Ivica klimne vrlo ozbiljno, a Marija shvati sad je sve na svome mjestu.
