Opsjednuta snom
Pristani, sinek! Dobro razmisli što ti tvoji roditelji mogu pružiti? ustrajno je nagovarala unuka Kata. Stančić je malen, auto star i potrošen, a ni nekih posebnih perspektiva nema. Kod Tihane bi živio kao princ! Svoja soba, novo renovirana, vrhunsko računalo za igranje, bicikl kakav poželiš… Sve što ti srce poželi!
Marko je pogledao baku s iskrenim suosjećanjem. Činilo mu se da ni sama ne shvaća što priča. Nježno je prešao rukom preko Katine šake, pa oprezno upitao:
Bako, jesi li bolesna? U Zadru na televiziji stalno govore kako nam je zdravstvo odlično liječe sve živo! Da zamolim mamu da te odvede do doktora? Bit će ti mirnija duša, stvarno.
Kata je zbunjeno podigla obrve, nespremna na takav ishod razgovora.
Marko moj, otkud ti to da sam bolesna? Odlično se osjećam!
Marko je namrštio čelo.
Pa zašto onda govoriš takve čudne stvari? Zašto bih napustio mamu i tatu i preselio se teti Tihani? Pa ona je… onako… čudna. Čak mi i ne paše ići joj u posjet.
Kata je odmah skočila u obranu svoje kćeri. Glas joj je bio topao i odlučan, kao da želi rastjerati Markove sumnje.
Ma nije, Tihana je samo jako pažljiva i brine za sve.
Natjerala me jesti onu gadnu zobenu kašu bez šećera, frknuo je Marko, zadrhtavši. Po ljeti, kad je vani 35 stupnjeva, navlačila mi džemper! Još me tjerala spavati poslije ručka kao nekog malca. Bako, ona stvarno nije baš svoja! u dječačkom glasu čuo se bijes i zbunjenost. Nije mogao shvatiti tko bi izmislio tako smiješna pravila, i još ga tjerao da ih se drži.
Kata nije popuštala. Bila je uvjerena da je Tihanin način ispravan i spremna braniti ga pod svaku cijenu.
Zobena kaša je prava riznica vitamina! žustro je uzvratila, pokušavajući ga uvjeriti. Tihana je kuhala bez šećera da ti zubi ne stradaju. I džemper… puhnuo je svježi maestral! Mogao si prehladiti bronhije, a tvoji roditelji ne paze na te detalje, nažalost! govorila je s nepokolebljivom sigurnošću nekoga tko ne dopušta dvojbe u svoju riječ.
Po najvećoj vrućini? ravnodušno će Marko. Bako, imam već dvanaest! I doktori kažu da pretjerano grijanje šteti i da se može dobiti sunčanica. I ne želim više o tome. Teta Tihana je stvarno neobična. Mama više ni ne odgovara na njene pozive, zna da će slušati pola sata prodike, izgovarao je brzo, kao da želi što prije završiti tu temu. A tata joj uopće više i ne dopušta da dođe na vrata!
Kata je tvrdoglavo stisnula usne. U Markovim riječima bilo je istine, ali… kćer joj je ipak u pravu! Ona zna više o odgoju nego njegova nemarna majka!
Tihana je pročitala stotine knjiga o dječjoj psihologiji! rezolutno je podigla glas. Ona točno zna kako se odgaja dijete da bude zdravo i svestrano! A tvoja mama… Nije baš previše zaljubljena u roditeljski trud, budimo iskreni.
Marko se trudio ostati miran, iako su mu živci bili na rubu. Bio je premoren od tih rasprava! Kako da objasni baki da nije u pravu? Duboko je udahnuo i spokojno kazao:
Učim sa samim peticama, treniram nogomet i džudo, zdrav sam ko dren… pogled mu je nakratko pobjegao prema vratima, nadajući se da će mu uskoro doći mama. Pomisao na njezin povratak malo ga je smirila.
No Kata mu nije dala ni završiti. Oštro je trzala glavom, glas joj je već bio razdražen:
Džudo? Pa to je grozno opasan sport! Kako tvoja mama može dopuštati tako nešto? bila je iskreno ogorčena. Prvi put kad je vidjela plave modrice na unuku, digla je dramu i tražila da ga izvuku sa treninga. To nema smisla!
Upravo tada na vratima se pojavila Ivana, Markova mama. Odmah je osjetila napetost u zraku, pa je odlučnim korakom ušla u dnevnu i odmah privukla sina k sebi. Marko je skočio s kauča i doslovno joj potrčao u zagrljaj, tražeći zaštitu.
Gledajte, gospođo Kata, ako želite viđati unuka, ostavite ove neobične prijedloge! Dosta mi je! jasno je izjavila Ivana, grleći Marka. Prvo šaljete prijave Centru za socijalnu skrb, kao da ne znamo što radimo, pa sada opet ispirate Marku glavu smiješnim ponudama! pogledala je svekrvu ledenim pogledom. Za Tihanu nemojte ni spomenuti riječ! Ili stvarno mislite da nitko neće zauzdati njene ambicije?
Kata je problijedila, ali pokušala se pribrati. Lice joj je poprimalo uvrijeđeni izraz, kao da je napadnuta bez razloga.
Samo želim dobro djetetu! Tihana je oduvijek priželjkivala djecu, a ti… uništila si joj snove! gotovo je prošaptala, iako se trudila zadržati miran ton. I sada nastavljaš…
Ivana nije ustuknula. Pogledala je Katino lice odlučno, i time poručila neće popustiti ni za milimetar.
Neka posvoji dijete, ledeno je rekla. S tolikom plaćom to nije problem. I još nešto nastavite li s upletanjem, mogli biste izgubiti pravo na viđanje djece. Doviđenja! povukla je Marka za ruku, evidentno zadovoljna što je ovog puta ona izgovorila posljednju.
Ma krasno! odbrusila je Ivana tiho, promatrajući kako gost izlazi iz stana. Pokušavaš malog kupiti skupim igračkama i obećanjima, još optužuješ da nismo sposobni djecu uzdržavati! stisnula je šaku od bijesa, ali se brzo prisilila opustiti; nije htjela pred Markom pokazati koliko je pogode riječi i postupci svekrve.
Marko je prišao bliže, nježno je uhvatio za ruku i blago joj se nasmiješio. U njegovom pogledu bilo je topline i zrelosti. Unatoč godinama, dobro je shvaćao što se događa oko njega.
Ne brini, mama, polako je izustio dok su se grlili. Cijela ova gungula je oko tete Tihane. Baka joj samo želi pomoći.
Ivana je duboko uzdahnula, pokušavši otjerati tmurne misli. Pomilovala je sina po kosi i klimnula mu glavom.
Hajde, dođi u kuhinju, domaćica sam kolač. Pijemo čaj zajedno!
Marko se od srca nasmiješio i odmah potrčao prema kuhinji, predosjećajući fin desert. Ivana ga je pogledom ispratila, a onda joj se misli vratile na tek završeni razgovor. Znala je dobro korijen problema nije u Kati, nego u Tihani.
Tihana, 32, živjela je ugodnim životom zbog dobrog braka. Gdje god bi se sreli, Tihana bi neprimjetno pokazivala svoju nadmoć: pohvali se dizajnerskom torbicom, natukne kako je odmorila u Austriji, ili baci suptilni pogled na skromnu Ivaninu odjeću ili Markove tenisice. Nije to bilo blještavo, ali osjećaj nesigurnosti bio je neizbježan sve kao da je želeći dokazati kako je njena obitelj uspješnija i bolja.
Jedina sjena u Tihaninu životu bilo je nikad nije imala vlastito dijete. Mlada je živjela burno, što je ostavilo traga liječnici su bili jasni. Njezin muž već je imao dvoje sinova iz prvog braka, kojemu je briga za potomke bila manje važna, no Tihani je to bila tragedija života. Mučilo ju je iznutra, tražila je način da tu prazninu popuni… i onda je počela gledati Marka kao zamjenu za dijete kojeg nikad neće imati.
Posebno je sve zakuhalo s dolaskom Ivanina drugog sina. Sve se okrenulo Tihana je postala opsesivna. Počela je otvoreno tražiti novorođenče, pred svima tvrdila da bi dijete njoj trebalo pripasti. Njena je upornost bila gotovo zastrašujuća nije se osvrtala na protivljenja.
Stipe, Ivanin suprug, shvatio je prijetnju krajnje ozbiljno. Zabranio je Tihani ulazak u stan, sa stavom čovjeka koji će za svoje sinove ići do kraja. Svima je bio jasan njegov stav za sigurnost djece spreman je na sve.
Morao se u to uključiti i Tihanin muž. Ne zna se što su točno razgovarali, što je izgovoreno, ali rezultat je bio vidljiv Tihana se privremeno povukla. Čak se i ispričala bratu. Naizgled, sve je bilo riješeno. No zatišje je trajalo kratko…
Nakon nekoliko tjedana Tihana je došla s novom, još šokantnijom idejom. Jednom je, zatekavši Ivanu kod Kate, izjavila:
Rodit ćeš mi dijete! Dobro ću platiti! Možete kupiti veći stan umjesto ovog vašeg skučenog!
Ivana je zanijemila, ne vjerujući svojim ušima. Zureći prema snahi, pokušala je razaznati šali li se ili govori najiskrenije što može. Po Tihaninom napetom licu vidjelo se bila je smrtno ozbiljna.
Pomisliti da bude surogat majka bilo je Ivani nezamislivo. Pred očima je imala svu težinu toga: nositi dijete devet mjeseci, osjećati svaki pomak i onda predati ga. Već pri samoj pomisli osjetila je hladnoću kroz tijelo. Nikada to ne bi mogla. To je bilo daleko preko svake granice.
No, odbijanje je samo raspirilo Tihaninu upornost. Krenula je zvati svaki dan, nuditi sve veće iznose. Njezin glas bio je sve gorljiviji, argumenti sve smjeliji novo stanovanje, bezbrižna budućnost, sve moguće za Ivaninu djecu…
S vremenom je postala gotovo opsesivna dolazila bi pred Stipin stan i satima čekala, uporna, u nadi da će netko izaći i popustiti. Nije pokušavala nasilno unutra, samo bi čekala, danima i noćima, spremna na sve radi svog cilja.
Ivana je shvatila da ovako ne može dalje. Odlučila je razgovarati s Katom, možda će ona urazumiti svoju kćer. Smireno je objašnjavala zašto je Tihanino ponašanje opasno i neprimjereno, pokušala moliti da joj objasni da joj treba stručna pomoć.
Kata je nehajno odbacila svako upozorenje. Glas joj je bio pun razuma i podrške, ni trunka dvojbe ili zabrinutosti.
U Tihaninoj molbi nema ništa loše. Mi smo obitelj, a obitelj je tu da se pomaže!
Ton joj je bio tako uvjeren i samorazumljiv, kao da govori o vremenskoj prognozi, a ne traženju tuđeg djeteta. Za nju je to bio samo još jedan način da se obitelj drži zajedno.
Ivana je dugo izbjegavala takve razgovore, ali beskrajna upornost i pozivi Tihane iscrpili su joj svaku snagu. Tek tada, iscrpljena, odlučila je reći pravu istinu.
Ne smijem više rađati, izjavila je gledajući Katu ravno u oči. To nije hir, doktori su već drugu trudnoću jedva dopustili. Svaka nova bi ugrozila moj život, mogla bih ostati invalid. Nikad, nikad ne bih pristanekla. Objasnite to svojoj kćeri, neka nađe pravu kliniku. Tamo će naći kandidatkinju.
Govori polako, ali u njenom glasu titra otpor i povrijeđenost što mora otkrivati najintimnije medicinske detalje ženi kojoj zapravo ne vjeruje. Bilo joj je grozno tako otvoreno pričati pred ženom koju još uvijek doživljava kao tuđinke, ali boljeg načina da s time prekine nije bilo.
Kata je na trenutak podigla obrve, procjenjivala što je čula. Lice joj je nakratko prošlo kroz razočaranje, ali ubrzo je uslijedila doza poslovnosti.
E pa, rekla je ravnodušno. Šteta… S tobom smo bar mogli sve držati pod svojom kontrolom. S nekom nepoznatom ne ide to tako. Dobro, ako već ne možeš, nema frke.
Ton joj je bio bešćutan, kao da raspravlja o kupovini tuša ili popravku prozora. Ta hladnoća zaboljela je Ivanu više od svake uvrede. U njoj je kuhalo, ali nije htjela scenu. Samo je tiho izašla iz stana pazeći da ne zalupi vratima.
Kod kuće je Ivana napokon dala oduška osjećajima. Mužu je ispričala sve, bez uljepšavanja, o upornim pozivima, neugodnim posjetima, besramnim ponudama i Katinim hladnim komentarima. Glas joj je podrhtavao od ljutnje, ali govorila je jasno, da Stipe shvati ozbiljnost problema.
Stipe je slušao bez prekidanja. Na kraju joj je čvrsto obećao pobrinut će se za sve. I on je znao da više nema smisla trpjeti ovo.
Tihanina potraga za surogat majkom stvarno je završila neslavno. Nakon Ivanina priznanja i, vjerojatno, razgovora sa Stipom, nakratko je odustala od ideje djeteta. Ali nije dugo mirovala.
Sad je svoju energiju usmjerila na edukaciju brata i snahe pravom odgoju. U njezinoj glavi to je bila pomoć: pročitala je more knjiga, savladala razne metode, sigurna da najbolje zna kako se odgaja dijete. Njeni savjeti padali su kao kiša: kako hraniti, kako odijevati, kako razvijati, kako (ne)kažnjavati. Svaka posjeta završila bi mini-predavanjem o novim metodama pedagogije, iako je nitko za to nije zamolio.
Četiri godine kasnije, Tihana se rodila nova ideja, za nju genijalna. Odlučila je privući k sebi nećaka Marka. Činilo joj se da je on savršen kandidat: dovoljno star da shvati čari života kod tete, a opet mlad da ga oblikuje po svome. Već je zamišljala kako će ga maziti, kupovati mu što poželi, voditi na izlete i polako ga osvojiti zauvijek.
No, stvarnost je rekla svoje. Marko nije pokazivao ama baš nikakvo zanimanje. Dapače, bježao je od tete kod svake prilike. I najkraći posjet kod Tihane za njega je bila muka: osjećao se izgubljeno među tuđim, luksuznim stvarima, razgovori o tome kako bi mu bilo bolje kao da su mu izazivali mučninu. Kad bi mu Tihana ponudila da ostane kod nje, odbijao je, pozivajući se na obaveze, društvo ili glavobolju.
Kad nije upalila njezina riječ, Tihana je ubacila mamu. Kata je krenula u kampanju: Marku je pričala sve o prednostima, ponavljala da obitelj treba pomagati. No ni ona nije uspjela. Marko je bio tvrd: njegov dom je s mamom i tatom i nigdje ne ide.
Tada su Tihana i Kata posegnule za rigoroznim mjerama. Počele su slati prijave centru za socijalnu skrb Ivana i Stipe nisu sposobni biti roditelji, stvaraju loše uvjete i trebali bi im oduzeti djecu. U pritužbama nabrajali su sve nemar za obrazovanje, kaos u svakodnevnim rutinama, loše društvo, pa čak i fizičko zlostavljanje! Svaka prijava pisala se ozbiljno, kao da o njoj ovisi budućnost svemira.
No, ništa im nije uspjelo. Socijalne radnice često su obilazile Ivaninu obitelj, razgovarale s djecom, pregledavale uvjete nijedan prigovor nije bio potvrđen. Marko i njegov mlađi brat bili su zdravi, odlični učenici, domaće im je bilo toplo i veselo. Prijave su padale u vodu, ali Tihana nije gubila volju. Govorila je mati treba boriti do kraja!
Ivana je u to vrijeme stalno živjela pod pritiskom. Svaki poziv, svako iznenadno kucanje na vrata, ledili su joj srce od straha. Bojala se da će Tihana i Kata kad-tad ipak nešto postići, da će im život postati još naporniji. Često je mislila na odlazak, selidbu, možda čak i razvod. No, svaki put kad bi pogledala Stipu znala je ne može. Previše ga voli i cijeni obitelj da bi sve srušila zbog njihove upornosti.
Jedne večeri, kad su djeca spavala, Stipe je prišao Ivani i šapnuo joj:
Još malo, draga. Razgovarao sam s ravnateljem oko premještaja u riječki ured. Naša firma ima podružnice u nekoliko gradova, odmah je ponudio pomoć. Za mjesec dana selimo i nitko neće znati gdje.
Ivana ga je pogledala umorno, osjećajući da je to, ipak, dobra vijest, ali…
Tvojoj sestri neće biti problem saznat gdje smo, tiho će. Te žene ne odustaju! Svaki naš korak će proučavati, koliko možemo tako bježati?
Stipe ju je grlio, želeći joj prenijeti sigurnost koju ni sam ponekad nije osjećao.
Neka se Tihanin muž bavi njom, tvrdo će. Dogovorio sam se s nekim ljudima, u njihovom poslovnom krugu reputacija znači sve.
Ivana je samo kimnula. Nije pitala koga je i što je točno dogovorio, dovoljno joj je bilo što je znao da ju želi zaštititi. U srcu joj je tinjala nova nada možda napokon sve krene nabolje.
Do selidbe su dani prolazili teški, ali osjećala je i olakšanje. U sebi se opraštala od dragih mjesta parka gdje su svaki vikend šetali, male pekarne na uglu, zabavišta gdje je Marko s prijateljima igrao nogomet i trenirao džudo. Znala je da će Marku biti teško. Imao je dvanaest godina doba kad prijatelji i strasti znače najviše. Ovdje je imao svoju malu zajednicu, trenere koji su ga voljeli i ekipu koja ga je pratila iz razreda u razred.
Jedne večeri sjela je uz sina na kauč i oprezno upitala:
Znaš, Marko, znaš li zašto selimo?
Marko ju je pogledao ravno, mirno. U njegovim očima nije bilo tuge ni bijesa, samo razumijevanje.
Znam, mama. Jasno mi je sve. Žao mi je napustiti društvo i klub, ali… zastao je birajući riječi ako ćemo konačno imati mir bez njihovih podmetanja i žalbi, pristajem. Mi smo obitelj, a obitelj mora biti zajedno, zar ne?
Njegove riječi ugrijale su Ivaninu dušu. Privila ga je uz sebe, osjećajući kako mjeseci napetosti počinju isparavati.
Dani su prolazili, kupac za stan pojavio se brže nego što su očekivali. Unatoč Tihaninim zluradim komentarima tko će tu vašu rupu kupiti, stan se pokazao itekako zanimljiv brojnima dobra lokacija, renoviran, sve blizu. Agent je radio brzo, ljudi su dolazili, i za tjedan-dva već je bio kupac spreman za potpis.
Sve je prošlo glatko, papiri se složili, detalji dogovoreni. Nije ostalo ništa osim brojanja dana do novog početka. Pred njima su bile nove ulice, nova škola, novi ljudi. Ivana je znala neće biti lako, ali dobit će novu priliku i to vrijedi sve…
***********************
Dobar dan, gospođo Ivana, pristojno je pozdravila socijalna radnica koju Ivana već poznaje od prije. Žena srednjih godina, uredne frizure i ozbiljnog, ali blagog izričaja. Vidjelo se da joj nije drago što mora opet ulaziti u tuđu obitelj, ali posao je posao.
Opet Kata? umorno je uzdahnula Ivana, dajući joj znak da sjede u kuhinju. Već se navikla na ovakve posjete, ali svaki put iznova osjeti val bijesa. I što smo sad opet skrivile? upitala je stavljajući džezvu na plin.
Koliko znam, bila je jučer kod vas? radnica se smjestila, zahvalno primila kavu. Malo tko ih zna tako lijepo ugostiti.
Da, opet je pokušavala Marka nagovoriti na selidbu kod Tihane, mirno će Ivana. Kao što znate, bezuspješno. Marko je čvrst.
Danas je, pak, gospođa Kata došla u Centar, spustila je glas socijalka. Pokazala je sliku mlađeg sina s ogrebotinom na čelu i tvrdi da ga vi fizički zlostavljate.
Ivana je osjetila kako joj vrije krv, ali se suzdržala.
Pa sad… brzo se pribrala. To će biti lako dokazati.
Otišla je do radnog stola, uzela laptop, vratila se u kuhinju i pokrenula snimku.
Na ekranu se jasno vidjelo kako mali Fran uporno izmiče iz bakinih ruku, trči kroz sobu, spotiče se o stolicu i udara čelom o rub stola. Kata umjesto da ga zagrli i utješi, vadi mobitel i slika uplakanog dječaka.
Socijalna radnica gleda u tišini, kimajući glavom. Izraz lica govori dovoljno.
Teško vama s takvom svekrvom, na kraju izgovara, nježno odlažući šalicu. Čini se da ništa neće propuštati.
Ivana zatvara laptop, nastojeći ostati mirna. Kraj je blizu.
Za dva dana odlazimo. Sada će unuke gledati samo na slikama…
************************
Kad je Tihana shvatila da su joj svi planovi propali, nije mogla sakriti ljutnju. Šetala je stanom, stiskala šake, ponavljala:
Nije moguće da je ovo kraj! Moram razgovarati sa Stipom, moram objasniti…
Uzela je mobitel i počela zvati brata, ali tada je ušao njezin muž. Smiren, ali odlučan, rekao je:
Tihana, dosta je. Zastani.
Ne shvaćaš! zaviknula je. Samo želim…
Znam, prekinuo je mirno. Ali, ako nastaviš ovako, rastat ćemo se. Ozbiljno.
Tihana je zanijemila.
Prijetiš mi?
Ne, pogledao ju je ravno u oči. Samo govorim kako stvari stoje. Već su mi rekli da će biti problema ako ne staneš. Biraj ili mir i obitelj, ili…
Nije izgovorio do kraja, ali joj je bilo jasno. Tihana je sjela na stolicu, osjećaj bijesa polako je mijenjala iscrpljenost. Dobro je znala on ne prijeti bez razloga.
U međuvremenu je Kata sjedila kraj prozora i zamišljeno gledala ulicu. U mislima je stalno vrtjela događaje zadnjih mjeseci, sjećala se kako se borila za svoje, kako je podržavala kćer, kako je pokušavala utjecati na Ivanu i Stipu.
Jesam li pretjerala? razmišljala je, vrteći rub stolnjaka.
Svaki put kad bi prolazila pokraj igrališta, zastala bi i promatrala djecu. Sjetila bi se Marka i Frana, njihovih osmijeha, glasića. Nekad je mogla doći k njima, popiti kavu, pomoći oko školskih zadataka. Sad je sve to prošlost.
Često bi pogledavala obiteljsku fotografiju na polici. Svaki put zaboljelo bi je što svoje unuke sada vidi samo na slici…
