A tko ti je u spavaćoj sobi? Moja žena, odgovorio je mladoženja mirno.
Dnevnik, 17. veljače
Zovem se Mihaela i u svojoj skoro tridesetoj već sam se pomirila s time da sam sama. Nikako da pronađem onoga s kim bih mogla život proći ruku pod ruku, i nikad jedno drugo ne puštati. Naravno, bilo je udvarača, i par puta sam započinjala veze, ali brzo bih shvatila da nisam pronašla svog junaka.
Večeri sam provodila sama, u svojoj garsonijeri s čarobnim pogledom na splitsku Rivu. Uvijek bih sjela na široki prozor s šalicom toplog kakaa i promatrala parove kako šeću uz more. Jedne zimske večeri, kad skoro nikoga nije bilo na Rivi jer je bura bila osobito jaka, uočila sam muškarca koji se nije žurio, iako je hladnoća prevladavala. Nisam mu razaznala lice, ali imao je tu neku tugu oko sebe, kao da ga cijeli svijet boli.
Nekoliko dana kasnije opet sam ga ugledala, i tako on, iz dana u dan, svaki večer u isto vrijeme, šetao istim dijelom Rive. Uvijek je išao usporeno, pogled spušten. Nakon nekoliko susreta odlučila sam i ja otići u šetnju u vrijeme kad je znao biti ondje. Obukla sam se toplije nego ikad prije i krenula mu u susret. Već izdaleka sam primijetila njegov visoki, vitki stas; nije imao onaj “pivski trbuh” kakvog imaju muškarci u njegovim godinama. Po izgledu mu je bilo oko četrdeset. Držanje mu je bilo uspravno, lice ozbiljno, ali privlačno, s tragovima duboke tuge. Kad je prolazio pored mene, nisam mogla odoljeti a da ga ne pogledam još jednom. Izgledalo je kao da ga vanjski svijet uopće ne zanima.
Nakon toga, svaki dan sam izlazila na njegovu “rutu” po Rivi, tražeći njegov pogled ničeg, ni traga. Pomislila sam: tko zna kakvu je bol doživio kad ne vidi nikoga oko sebe? Toliko sam htjela da ga utješim, da mu pomognem ako mogu, ali nisam znala kako uopće početi razgovor. Svemir me možda ipak čuo.
Jedne večeri sam ostala dulje na poslu i najviše sam se željela okupati u vrućoj kupki s lavandom. Ipak, nisam mogla preskočiti šetnju. Uhvatila sam taksi do početka moje rute i čim sam skrenula iza ugla, doslovno sam naletjela na njega. Skoro sam pala od iznenađenja spasio me i uhvatio ispod ruke. Pogledao me ozbiljno, glas mu je bio dubok i blago promukao. Kad sam prvi put pogledala u te njegove tužne, a opet tople oči, znala sam da sam izgubljena.
Je li sve u redu? pitao me, i dalje me držeći za lakat.
Mislim da jest odgovorila sam, i još brže nastavila, dok mi je u glavi pulsiralo: evo ti šanse!
Kuda toliko žuriš? upita on, i pusti mi ruku smireno.
Samo sam se nasmiješila i rekla:
Pa, žurim vama u zagrljaj! više u šali, jer nisam znala što drugo reći.
On se nasmiješio prvi put, blago, ali toplo.
Stajali smo tako, oboje pomalo zbunjeni. Ne očekujući to od sebe, pozvala sam ga na šalicu čaja kod mene, rekavši vani je prehladno, a ja živim blizu, možda se ugrijemo, pa nastavak šetnje bude ugodniji. Pristao je, zahvalio i pažljivo me poveo, pazeći da ne skliznem u cipelama.
Kod mene doma skuhala sam najdraži čaj, izvadila kolače koje čuvam za posebne prilike i sjeli smo. Nisam znala kako početi razgovor, ali nisam htjela propustiti priliku. Prva sam pitala:
Kako se zovete? Ja sam Mihaela rekla sam, a on je na trenutak zamislio pa odgovorio:
Drago mi je, ja sam Petar.
I meni je drago rekla sam, a na licu mi su se pojavile jamice u koje su se moji prijatelji uvijek zaljubljivali. On me pogledao i rekao:
Lijepa si, Mihaela i odmah se smeteno povukao, ipak je bio ozbiljan muškarac.
Popili smo čaj, zahvalio mi je za gostoprimstvo, ispričao se što će brzo otići, ali rekao je da se baš ugodno ugrijao i da ne želi smetati jer “sigurno želiš sada odmoriti”.
Nakon njega sam ostala stajati kraj prozora, umotana u bakinu vunenu šal, promatrajući ga dok prelazi cestu stajao je na pješačkom dok nije upalilo zeleno iako auta nije bilo. Pomislila sam: eto, pozvala sam neznanca u svoj stan, on nije ni broj tražio. Kakva sam ja to žena? Osjećala sam se loše, sramila se što sam tako nestrpljiva. Rekla sam si da više nikad neću dolaziti na Rivu, niti gledati kroz prozor kad on prolazi.
Ali bilo je lakše reći, nego učiniti. I iduću večer sam sjedila na prozoru i čekala, ali Petar nije prolazio. Ni te, ni sljedeće večeri. Prošla su tri dana. Tada, u subotu navečer, netko je pozvonio na vrata. Pred vratima je bio Petar sa šlag tortom i košaricom cvijeća.
Oprosti mi na drskosti, Mihaela, ali došao sam te vidjeti. Nemaš ništa protiv?
Ne, naravno nasmijala sam se i pustila ga unutra.
Počistila sam kuhinju, a srce mi je pjevalo. Odlučila sam biti skromna jer već sam “napravila kaos”.
Te noći ostao je do kasno. Ispričao mi je da nakon našeg susreta stalno misli na moj osmijeh. Dan mu je bio prazan danas je skupio hrabrost i došao. Pitao je, vidi li i ja u svojim očima tugu. Priznala sam. Predložio je da češće budemo zajedno, da razmijenimo samoću za zajedništvo. Pristala sam oduševljeno.
Na kraju večeri predložila sam da mu persiranje zamijenimo s ‘ti’, na što je on pristao. Prišao mi, dodirnuo me po ruci i gledao duboko u oči. Prvi put sam osjetila da možda i ja mogu biti sretna.
Okrenula sam se prema prozoru i gledala pahulje što su sjale pod rasvjetom splitskih uličnih svjetiljki. Petar mi je stao iza leđa, nježno me zagrlio. Zavrtjelo mi se, srce mi je lupalo, zakopala sam lice u njegov vrat. Tu noć nije otišao kući. Kad sam se probudila ujutro, činilo mi se kao da ga odavno poznajem i da ćemo sada biti skupa zauvijek.
Moraš li žuriti? upitala sam.
Ne, nigdje ne žurim odgovorio je, i osjetila sam kako mi s ramena pada teret. Možda mi je napokon stigla sreća?
Skuhala sam ručak, on ga je pohvalio: Sto godina nisam jeo domaću hranu, podsjetila si me na djetinjstvo.
Bila sam sama s mamom rekla sam, ona me naučila sve što znam u kuhinji. Voljela sam kuhati s njom i izmišljale smo recepte. Sad više nemam s kim.
E, onda ću ja dolaziti redovno na ručkove, i pomoći ti u svemu što treba nasmijao se Petar.
Dogovorili smo se, on doma donosi alat, ja jelo da popravimo kapajuću slavinu i vrata ormara koja padaju.
Tako je prošao mjesec. Petar je često ostajao kod mene, a par puta sam odlazila k njemu živio je u velikom stanu na Mejašima, ali se tamo nisam osjećala kao doma, pa sam više voljela svoj prostor. O braku nismo govorili, ali njegove riječi “uz tebe sam sretan”… bile su mi dokaz više da je to samo pitanje trenutka.
Prijatelji su primijetili da sam druga osoba. Sjala sam, bila radosna, puna energije. No, sreća nije dugo trajala.
Jednog dana Petar nije došao. Nisam mogla vjerovati napravila sam večeru, čak sam planirala ozbiljan razgovor o nama, ali nije se pojavio, niti javio. Kad sam ga zvala, prekinuo je poziv i kratko odgovorio porukom da će nazvati kad bude mogao.
Progonile su me sumnje, tješila sam se da je jednostavno prezaposlen. Pokušala sam mu ne dosađivati, ali dani su prolazili, a on se nije javljao. Tek nakon jezivog sna u kojem je Petar trčao između dvije kuće koje su gorjele, odlučila sam da ću to prekinuti želim mu pomoći ako mu treba. Nakon posla otišla sam k njemu.
Otvorio mi je vrata odmah, nije bio iznenađen. Primijetila sam zatvorena vrata jedne sobe uvijek su bila otvorena, ali sad je ispod isijavalo svjetlo.
Hoćeš čaj? pitao me, ali ja sam mu odmah rekla:
Petre, želim znati što se događa među nama?
Sjeo je na kauč, pokazao mi da sjednem pored. Tiho je uzdahnuo.
Mihaela, moram ti reći istinu. Ti si jedna od najboljih žena koje sam upoznao. Zar misliš da nisi ostavila traga? No, vidiš
Nekoliko trenutaka je šutio, gledajući prema zatvorenim vratima.
A tko ti je u sobi? upitala sam, ne izdržavši.
Moja žena rekao je tiho nakon duge stanke. Spava, morao sam joj dati tabletu za smirenje, da bolje odmori.
Žena? osjetila sam da tonem, ali Petar me uhvatio za ruku.
Znam da sam trebao prije reći sve ovo. Znam da sam pogriješio, ali nisam mogao. Ženi sam priznao, rekla je da razumije i oprostila mi je. Hoćeš li i ti?
Ostala sam bez riječi. Nisam imala pojma što žena u takvoj situaciji treba napraviti.
Petar je nastavio, nije čekao moj odgovor:
S Ivanom sam u braku već dvadeset godina. Prije godinu dana izgubili smo sina Marku poginuo je kad je zaštitio starca od huligana. Naša bol bila je nemoguća. Ja sam još nekako izdržavao, ali Ivana je slomila bolest. Potpuno se zatvorila, povukla, odbijala jesti, samo je ležala i gledala u prazno. Liječnici su rekli da joj je tijelo posustalo pod udarima tuge.
Petar je zastao, popio vode, skupivši snagu. Ispričao je kako je sve radio kod kuće, brinuo se, pokušaj pomoći izvana nije uspio, ni s njegovim ni sa ženinim prijateljima. Na kraju su inzistirali da Ivana ode u kliniku jer kući propada.
Kad sam upoznao tebe, Mihaela rekao je, bilo je kao da me netko povukao iz ponora. S tobom sam osjetio sreću, dragocjenu i neočekivanu. Mislio sam da je Ivana odustala, da joj više nisam potreban, i bio sam spreman s tobom početi novi život. Priznao sam joj to, a ona je, po prvi put u mjesecima, zaplakala, ispovijedila se i odlučila pokušati ponovo živjeti.
Vratio ju je kući, ona se polako vraćala sebi, i liječnici su rekli da ima nade uz podršku.
Oprosti, Mihaela. Bila si moje svjetlo, i volio sam te na svoj način, ali našoj sreći nije suđeno. Nadam se da ćeš ti pronaći što zaslužuješ, iako to neće biti sa mnom.
Poljubio mi je ruke, ja sam mu pogledom blagoslovila njegovu odluku.
Da sam ja imala takvog muža, bila bih najsretnija žena. Zavidi joj zavidim, ali ja sam jaka, preživjet ću.
Naglo sam ustala i, gotovo bježeći, pobjegla iz njegovog stana.
Hodala sam hladnim splitskim ulicama, ne osjećajući noge. Mislila sam: to je to osuđena sam na vječnu samoću.
Šest mjeseci kasnije
Došao je godišnji i pokušavala sam odlučiti kamo otići, bezvoljna. Izašla sam iz zgrade, kad je kraj mene stao crni automobil. Prozorio je simpatičan muškarac, prosijed na sljepoočnicama.
Mogu li vas odvesti? pitao je.
Hvala, ne treba odgovorila sam, ubrzala.
Nemojte odbiti, idemo u istom smjeru.
Kako to znate? suzila sam oči. Pridržavao se cijelim putem uz mene.
Već vas dugo primjećujem. Danas mi je rođendan, i nemam ga s kim proslaviti.
Je li žena na putovanju? ironično sam dobacila.
Nemam ženu.
I kako to?
Nije se posložilo. Ali Mihaela, pričam ozbiljno pođite, ispričat ću vam sve.
Šokirala sam se. Izgovara moje ime.
Otkud znate kako se zovem?
Ne boj se, ispričat ću ti sve. Radim u tvojoj firmi kao voditelj sigurnosti
Nasmijala sam se.
Kako to da vas nikad nisam vidjela?
Ako ste primijetili, uvijek prolazite pokraj našeg zatamnjenog ureda. Vidim vas preko nadzornih kamera. Osim toga, prije dva dana sam tražio vaš adresu kod šefice iz kadrovske i, evo, danas vam nudim vožnju.
Izvadio je iskaznicu. Zvao se Stjepan, osam godina stariji. Pozvao me da ga pratim do firme. Pristala sam.
Pitala sam u kadrovskoj je li Stjepan šef zaštite; Zorica iz kadrovske potvrdila je. Ovdan je zlatan dečko, udovac, vojnik koji je promijenio karijeru. Prije dvije godine ostavila ga žena i nije je primio natrag. Bila sam dirnuta.
Svečerali smo zajedno, uživala sam, jedino što nisam imala poklon za njegov rođendan. Primijetio je moju zabrinutost.
Možeš li mi pokloniti svoje društvo na godišnjem odmoru? Ponesi što ti treba, polazim za tri dana!
Što sam mogla, pristala sam.
Godinu dana kasnije
Vratili smo se s nezaboravnog putovanja, vjenčali se, ja sam zatrudnjela. Stjepan je zaista bio sve ono što sam sanjala. Živjeli smo u njegovom stanu na Žnjanu, ali često šetali Rivom. Jednog popodneva susreli smo Petra vozio je kolica s blizancima, uz njega je bila žena Ivana.
Čestitam! rekao je Petar kad je vidio moj trudnički trbuščić. Ovo je moja Ivana. I nas je ponovno život obradovao novim članovima.
Ovo je moj muž, Stjepan predstavila sam svog supruga, koji me brižno zagrlio.
Drago mi je, čuvajte jedno drugo rekao je Petar i snažno stisnuo ruku Stjepanu.
I tada smo svatko krenuli svojim putem. Novi početak, nova radost i stara sretna Riva, koja je još jednom bila svjedok početku moje sreće.
