Kuća je mirisala po svježem drvu, malo po ljepilu i puno po novom, kao da je zrak dobio svoj okus. Stala sam u hodniku među kutijama i razmišljala što prije: raspakirati stvari ili samo malo stajati i slušati tu tišinu.
Ova tišina nije bila kao stanarska tišina; nije to ona u kojoj susjed buši zid, lift zvecka, negdje netko urla u mobitel. Ovo je bila tišina s pokojim ozbiljnim škripanjem parketa, šuštanjem grana vani i udaljenim tap-tap-tap to je Ivan, zabija je karnišu u spavaćoj, sav važan i kao koristan.
Šta kažeš? doviknuo je iz sobe. Gazdarice, eliminacija viška šarafa i majstorija je u pogonu!
Majstore, uzvratila sam mu prvo ti pronađi čekić pa onda reklamiraj svoje raketne vještine!
Izvirio je, raščupan i širokog osmijeha ko dijete kad mu uspije trik.
Ma Lea, jesi svjesna mi sad raširio je ruke oko sebe, kao da obuhvaća cijelu kuću mi sada nismo više obični! Kuća, mala moja!
Mi, naravno. Iako je u papirima lijepo i jasno: Lea Jurić. Bez mi. Samo jedno sama. I to sama ponavljala sam sebi zadnjih tjedana kao mantu: da, kupila sam. Da, sama. Da, imam pravo.
Štafete još nisu visile, a dvorištem je već parkirala prepoznatljiva srebrna Škoda. Pogledala sam ju kroz prozor i osjetila klik iznutra kao kad ugasiš prekidač.
Ivane, rekla sam mirno koliko sam mogla tvoja mama je došla.
Ivan je u trenutku zakočio sa šerafcigerom.
Kako već? trepnuo je. Pa rekao sam joj
Rekao si ali je li ona čula? pitala sam ga.
On se sramežljivo nasmiješio, kao da to pitanje nije pitanje nego rebus iz dječje zagonetke.
Nije ona zvonila. Zabrujala je po vratima kucanjem ravnim službenoj inspekciji: dvaput, odlučno, tonom otvori, svejedno ću ući.
Ivan joj otvori. Ja ostanem u hodniku, ispruženog vrata, kao da mi život od toga ovisi.
Napokon! glas Ankice Jurić propara zrak kao nož koji reže kruh. Mislila sam da ćete se motati tu do sutra!
Upala je s vrećicama kao netko tko ne dolazi u goste nego preuzima svoje vlasništvo nakon duljeg odsustva. Kaput, crveni ruž, sve na svom mjestu, držanje: trijumf plus kontrola.
Leice, kaže i nasmiješi se kao da će sad zagrliti najdražu snajku, čestitam. Kuća je ozbiljna stvar.
Hvala, kažem.
Gleda oko sebe: kutije, pune vreće, ljestve, rola najlona.
Kaos, ocijeni svekrva. Ali nema veze, tu sam ja da vam sredim organizaciju. U tome sam stručna.
Ivan pokušava okrenuti sve na zezanciju:
Mama, daj možemo i sami
Ivane, presiječe ga, vi ste uvijek sami, pa vam ormar stoji tri godine bez vrata. Ja pamtim.
Odmah je splasnuo. Doslovno sam gledala čovjeka kako od odraslog muškarca postaje sin s ramenima prema naprijed: nemoj se ljutiti, mama.
Ankica Jurić produži u kuhinju. Ja za njom, kao netko tko zna da gost već skenira gdje bi stavio ormar.
Ovako spusti vrećice na stol. Donijela sam francusku salatu. Ne za feštu, za prvi zalogajčić! Znam da od posla čovjek ogladni.
Nije to pravi remont, mi
Kuću privikavate, završi ona. Bilo što da je, nije šaljivo. Ali imam konkretno pitanje.
Pogleda me skoro nježno. Po toj nježnosti znam da slijedi pitanje što je zapravo naredba.
Lea, pokaži gdje je gostinjska soba.
Gostinjska? klimnem.
Pa naravno! nasmije se široko. Kuća bez gostinjske nije kuća, to je njiva. Mi smo civilizirani, valjda.
Ivan nervozno prasne u smijeh:
Mama, ma kakva gostinjska, jedva
Ivane, nisam tebe pitala. Lea, izvoli.
Udahnem duboko.
Gospođo Ankice, kažem mirno gostinjska će biti gdje mi odlučimo. Trenutno je svuda kutijada.
Svakrva nakrene glavu, ocijenivši moj ton kao pokušaj karaktera.
U redu, odgovori kao iz pristojnosti. Idemo odmah na bitno.
Jasno mi je: evo ga.
Izvadi iz torbe bilježnicu. Stvarno bilježnicu. S olovkom. S izrazom sada ću vam život napraviti servisabilnim.
Pogledaj, razvlači bilježnicu prema meni načinila sam raspored. Tko kada dolazi. Ljeto samo što nije.
Gledam, ne kužim odmah što se događa. Imena, datumi, strelice.
Snježana lipanj (djeca dolaze)
Željko i Marina srpanj
Ja kolovoz (i rujan, ako bude lijepo)
Ira vikendi, koliko se može
Pogledam svu tu umjetnost.
Što je ovo?
Plan, kaže ona s tonom vlasti red mora biti. Rodbina hoće zrak, zelenilo, djeci je to zdravo. Tvoja kuća šteta ne koristiti.
Moja kuća, ispravim.
Pravda se pravim da nije čula.
Svima sam javila da ste okej, nastavlja normalna si žena. Znaš što je podrška obitelji.
Ivan luta pogledom po hladnjaku.
Mama nismo pričali o
Ivane, ne prekidaj odrasle. Lea, razumijemo se? Bit će bar jedna soba za goste?
U zraku tišina. Ja u toj tišini gledam mjesec unaprijed tuđe papuče kod vrata, tuđe vrećice u frižideru, tuđa djeca u šprintu niz stepenice, svekrva mi veli: Lea, ti si doma, skuhaj. I ja opet ona uvijek đabe vrijedna.
Ruku nježno spustim na stol.
Ankice, kažem pristojno, da, kupila sam kuću. Da, sama. Ne, ovo nije hostel za rodbinu.
Svekrva trzne. Ivan trzne, kao da smo likovi iz filma koji je upravo promijenio žanr.
Kako? upita ona tihim glasom.
Kako sam rekla, kažem. Gosti mogu u goste na kavu, ručak, vikend. Ali živjeti? Ne. Bez rasporeda i dogovora sa mnom nikako.
Svekrva lagano položi olovku, kao da joj je strpljenje ko gumica na kraju.
Lea, reče, ružno se ponašaš.
A vi jako samouvjereno planirate s tuđim.
Ivan se nakašlje.
Leice pa možda zabrlja nešto i ja se okrenem prema njemu.
Ivane, jesi li za njene rasporede?
Otvara usta pa zatvara. Pokušava još jednom:
Ma mama samo ona ma svi smo obitelj
Eno ti odgovora, kažem mu, oči opet na svekrvi. Ne.
Svekrva ustaje.
Jasno mi je, kaže, po tvome. Onda ćemo i mi prema tebi.
Skupi bilježnicu tako čvrsto da sam mislila da će je potrgati od ljutnje.
Ivane, jesi čuo? Tvoja žena govori ne tvojoj obitelji.
Ivan stoji kao učenik. Gleda plafon.
Mama prošapće.
Nema ma, prereže ga. S tobom nakon. Bez svjedoka.
Smjerno joj se nasmiješim hladno, nimalo srdačno.
Pričajte, dok sam ovdje moj je dom, i moja je tema.
Svekrva gleda dugo.
Previše uzimaš na sebe, Lea, kaže. S takvim karakterom teško će biti u braku.
Ali lako meni u mojoj kući.
Odlazi, o slavonskoj salati ni zalogaja. Vrećice su ostale, trofejno, kao signal: došla sam, ali me ne puste.
Ivan zatvara vrata. U tišini se čuje škripa njegovih zuba.
Zašto si tako? upita nakon.
Ni ne okrenem se.
Kako bih trebala? Naravno, Ankice, dođite, birajte sobu, evo vam planica tjednih dežurstava?
Samo je htjela
Htjela je useliti rodbinu, Ivan. Bez našeg dogovora.
Samo za ljeto! pokuša.
Za ljeto je magična riječ, kažem. Prvo je ljeto. Onda jesen. Onda zima, jer se ohladilo. I jednog se dana probudim i ja sam šefica pansiona s punim pansionom, besplatno.
Ivan pogne glavu.
Previše dramatiziraš, procijedi.
Ja ne dramatiziram. Ja predviđam scenarije. Tvoja mama ih ima uvijek spremne.
Opet tišina: ajmo sad ne pričati.
Te noći ležim u spavaćoj, slušam kako se kuća drugačije čuje. Škripa, dva koraka, škripa. Ivan šeće po kuhinji, traži riječi među loncima.
Lea, šapne iz vrata, hajmo bez rata. Stvarno.
Tko ga je počeo? pitam bez okreta.
Znaš uzdahne mama sve joj je oko obitelji. Boji se da nestajemo.
U jastuk se nasmijem.
Boji se samo da više ne kontrolira. Nije to isto.
Sjedne uz mene na krevet.
Možda može blaže pokuša.
Blaža sam bila pet godina, kažem. Rezultat? Dođe k meni s rasporedom u notesu.
Protrlja lice.
Ona jednostavno organizira.
Nek organizira kod sebe, kažem.
Ivan me gleda pažljivo, kao da sam nova postava.
Ti si stvarno kupila kuću bez mene, reče.
Ne zvuči kao pohvala. Nego kao zamjerka.
Okrenem se prema njemu.
Svojim kunama sam platila, Ivane, kažem. Bila sam sama, ali i ti si mogao biti dio toga. Samo si stalno bio u timu mama.
Krene nešto reći, dignem ruku:
Ne raspravljaj. Sjeti se.
Vidim kako pamti to što oboje ne volimo.
Prije pet godina, novo vjenčani, selimo u njegovu malu garsonjeru nisko, tamno, namještaj majčin, ne poklon, nego pravi. Vitrina što škripi od uvrede, kauč tvrd kao ona sama.
Ankica je stalno pomagala, što je značilo: makni sve što sam ja poslagala. Odmah je donijela zavjese s velikim ružama.
Leica, govori bijele zavjese su bolnica, a ruže daju toplinu!
Volim bijele, tada sam rekla.
A ja volim da je kao u ljudi, odgovori.
Ivan uvijek šuti kad ona kaže kao u ljudi. Jer ljudi su gdje je mama.
Nu, ona dobije ključ. Za svaki slučaj. Jednom uđem, skužim novu stolnjaku i staklenke koje je etiketirala mojom rukom, jer lijep ti je rukopis.
Tada sam prvi put rekla:
Ivan, red treba biti dogovor. Tvoja mama ne može dolaziti bez pitanja.
Gleda me izmorenih očiju:
Lea, što ti je To je mama. Nije stranca.
Otada to je mama otvara svaka vrata.
A sada više nije samo ključ. Sad je cijela kuća. Ako ne povučem granicu više nikad neću imati svoju.
Jutro. Vibracija, mobitel. Obiteljska grupa, ona što je nikad ne otvaram tamo su stigle karte za dobro jutro i kolači.
Ivan me dodao prošle godine: da budeš u toku. U čemu? Ne pitam.
Skrolam novo ime grupe: Naša kućica .
Podignem obrve. Naša. Već.
Poruke stižu kao da je netko pustio bujicu.
Ankica Jurić:
Svi znaju da je Lea malo posebnog karaktera, ali proći će to . Mi smo obitelj, razumjet će.
Snježana (nećakinja):
Jupiii! Dolazimo u lipnju na dva tjedna! Klinci oduševljeni!
Željko (neka rodbina):
Mi smo za srpanj. Marina već kupila badić
Ira:
A di ćemo roštiljat?
Sjedim na krevetu i osjećam kako mi prsti lede.
Ivan dolazi s kavom.
Zašto gledaš tako?
Pokažem mu mobitel.
Pročita i problijedi.
Ovo počne.
Tvoja mama dogovorila, završim. Reci, jesi li znao?
Skrene pogled.
Zvala sinoć rekla da si se pjenila, ali da ćeš popustiti.
A ti si joj to potvrdio? pitam.
Samo sam rekao da ću pričati s tobom
Dakle, dao si im lažnu nadu da će useliti, kažem. Jer ti je neugodno mami reći ne.
Ivan plane:
Nije mi neugodno! Samo što kvariti odnose?!
Već su pokvareni. Samo nisi ti.
Ustanem, idem do kuhinje zakuhati čaj.
Što planiraš? pita.
Pisat ću u grupu, kažem.
Nemoj priđe bliže. Daj da ja. Kasnije. U rukavicama.
Okrenem se:
Ne kasnije je most kojim tvoja mama prijeđe i zabetonira sve. Njoj je kasnije drugo ime.
Otvorim grupu i napišem:
Dobro jutro. Da pojasnim: kuću sam kupila ja, za mene i Ivana. Goste primamo samo na poziv i do 2-3 noći. Organizirano pronajmljivanje preko ljeta ne. Hvala na razumijevanju.
Pošaljem.
Sekundu šutim.
Onda grupu preplavi lava.
Ankica:
Eto! Vidiš! Nema pojma što je obitelj.
Snježana:
Lea, pa nismo ti stranci
Željko:
Ma idemo onda na Pag, šta sad
Ira:
Lea, ozbiljno?
Ivan gleda ekran kao požar.
Sad si počne.
Donijela jasnoću, kažem.
Prođe rukom kroz kosu.
Mama će poludit.
Neka poludi. Bitno je da ja ne poludim svako ljeto.
Poludjela je odmah. Dva sata kasnije.
Ponovno dođe. Bez salate. S facom ravnatelja škole.
Ovaj put je pozvonila. Jedanput. Reda radi.
Ivan otvori. Odmah se povuče kao vojnik.
Slušaj, kaže Ankica s vrata. Lea, razgovarat ćemo.
Izvolite, kažem.
Prolazi u kuhinju, ne skida kaput. Ne zato što žuri, nego da pokaže ja ovdje nisam gost.
Zašto si pisala u grupu? pita.
Zato što ste vi pisali dogovore. I ljudi već pakuju torbe.
Ljudi su vam obitelj, nastavi. Ali ti, ti vodiš ovo kao hotel s pravilnikom.
Vodim kao neko tko je kupio dom.
Kupi, kupi novac nije sve. Važna je bliskost. Ivane, reci joj!
Ivan naleva vodu kao da ga to spašava.
Ivane! vikne.
Stavlja čašu na stol.
Mama Lea zamuckuje.
Eto, trijumfalno gleda mene. Ni sin ne može s tobom pošteno pričati. Pritisnula si ga.
Udišem sporo.
Gospođo Ankice, kažem ako ste opet došli tražit smještaj za rodbinu, odgovor je isti.
Nisam došla molit, nakloni se. Došla sam vidjeti jesi li svjesna: ti sad razdvajaš Ivana od obitelji.
Ne vi razdvajate. Obećajete tuđima što nije vaše.
Tresne dlanom o stol.
To je dom mog sina!
Gledam Ivana. Ukopan.
Ne, to je moj dom. Po papirima. Novac moj. Odgovornost moja.
Svekrva oštro pogleda sina.
Ivane, dopuštaš da ti žena ovo govori?
Ivan proguta knedlu.
Mama ma
Osjećam kako mi nestaje strpljenja za ma.
Ivane, ili sad svojoj mami kažeš da zajedno smo odlučili ili kažeš meni da nisi više s nama.
Svekrva digne obrve.
Eh, ultimatumi.
Ivan poblijedi.
Lea zašto moraš tako
Jer drugačije ne ide.
Gleda prvo majku pa mene. Vidim boji se. Nedajbože uzrujaće mamu. Katastrofa nad katastrofama.
Mama, reče nećemo praviti vikendicu za sve.
Svekrva se zaledila.
Što? zvuči ledeno.
Goste biramo sami. I na kratko.
Nasmiješi se. Ali nije to osmijeh radosti. To je osmijeh: zapisano je.
Dobro, kaže. Rekla sam svoje. Vi svoje. Po vašem. Samo nemojte onda tražiti pomoć.
Okrene se i ode.
Ivan sjedne kao da je iscijeden.
Vidiš sad ništa neće valjati.
Sad je pošteno, kažem. Loše je kad svi šute, a nitko ne vjeruje da je dobro.
Tjedan dana kasnije eto poštenja u obliku minibusa.
Zalijevam tek zasađene tuje kraj ograde jedino mi što me grije s Ivanom.
Pred kapijom motor bruji. Dignem glavu auto staje, iz njega iskaču ljudi. Žena s dvoje djece, vreće, prostirka, osmijeh sve je dogovoreno.
Snježana. Nećakinja.
Leaaa! usklikne. Stigliii! Tjedan dana, kako mama rekla! Djeca jedva dočekala!
Klinci već trče k kući kao u zabavni park.
Ispravljam se, brišem dlan od traperice.
Snježana, pokušavam biti mirna nije bilo dogovora.
Stane, kao da ne razumije hrvatski.
Ma daj zahihota se teta Ankica rekla je da si prvo protestirala, ali Ivan je sve sredi. U grupi si
U grupi je jasno pisalo ne, kažem.
Snježana odmahuje rukom:
Ma daj, to su emocije. Mi laganini. Djeca bi u sobi, ja kuham sama. Pa nismo stranci!
Iz kuće izlazi Ivan. Gleda scenu, zamrzne se.
Snježana počne.
Ivane! povikne Snježana. Konačno! Gdje nam je
Pogleda mene, čeka da otvorim vrata.
Prilazim i ne otvaram.
Snježana, kažem možete na čaj, par sati. Ali ovdje nećete živjeti tjedan dana.
Snježana se rastuži:
Ozbiljno? Da nas izbaciš?
Ne izbacujem ne puštam da uselite.
Klinci stanu, gledaju me uvrijeđeni.
Mama stigli smo pa sad
Snježana se okreće Ivanu:
Ivane, ajde ti možeš ti nju nagovoriti!
Ivan otvori usta, a ja vidim kako opet lovi ono ma. Želi nestati.
Snježana, Lea je u pravu. Ne možemo
Tako dakle, Snježana naglo prestaje biti slatka. Hvala na obitelji. Hajmo djeco.
Vrećice vraća u auto uz buku i demonstraciju. Djeca zvocaju.
Vidite, kaže na glas zapamtite: i rodbina može biti tuđa.
Minibus odlazi, za sobom oblak prašine i osjećaj da me netko netom proglasio negativkom u bajci.
Ivan šuti.
Eto vidiš, prošapne nakon minute. Zbog tebe Djeca ipak
Gledam ga:
Ivane da sam ih pustila, ti bi kroz tjedan govorio: Pa neka ostanu, kad su već tu, šta sad… I trajalo bi do rujna. Pa dalje. Ja neću više izdržavat. Hoću bit svoja.
Spusti pogled.
Sram me, kaže tiho. Pred njima. Pred mamom.
A predamnom? pitam.
Gleda me novo nešto. Ne bijes nego zbunjenost odraslog čovjeka koji tek sad shvaća da ne može svakome biti Poštar Pipi, uvijek po volji.
Ne znam što je ispravno, prizna.
Naučit ćeš, kažem. Jer ja više neću biti jedina s ne.
Te večeri zove Ankica.
Ivan stisne speaker, jer sam rekla: ili uz mene, ili ništa.
Pa, jeste sad zadovoljni? Snježana s djecom plače. Djeca plaču, Lea, zamisli!
Gospođo Ankice, nije bilo vaše pravo da ih šaljete.
Ja sam ih slala? isceri se. Samo sam rekla možemo se dogovoriti. Ti si sad glavna. Kupila si kuću. Sama. Pokazuješ tko je šef.
Pa jesam šef, kažem.
Ivane! rezi ona. Čuješ kako ti žena priča?
Ivan proguta zrak.
Mama, ajmo krene.
Ne, prekine ga. Reci: jel sad tako? Smo vam svi stranci?
Niste stranci, reče Ivan. Ali
Ali! nadoveže se. Gledaj ga! Prije nisi imao ali.
Osjetim u njenom tonu prijetnju: ja ću ovo upamtiti.
Gospođo Ankice, kažem gosti ste dobrodošli s najavom. Do dva-tri dana.
A ako ja poželim malo živjeti? upita tiho. Nisam ni ja više mlada.
Ivan se trzne.
Mama
A ako mi nešto bude? nastavi. Gdje ću ja? Na ulicu, s ovom gazdaricom?
Pitam se koliko još putovanja u sirotinjo digni se. Sad starost, kad ne prođe kuća mi treba.
Kad stvarno bude hitno, kažem Ivan i ja ćemo razgovarati. Nas dvoje. Bez bilježnica, bez grafova i bez već sam svima rekla.
Nasmiije se.
Razgovarat ćeš Vidit ćemo. Samo znaj: kuća su zidovi. Obitelj su ljudi. Zidovi bez ljudi samo praznoća.
Nekada je praznoća spas, odgovorim.
Spustila.
Ivan sjedi, gleda u mobitel.
Pregrubo si
A ona nije?
On šuti.
Prilazim, vadim ključeve iz džepa, stavim na stol.
Ivane, upitam ima li tvoja mama ključ?
Trgne se.
Nema prebrzo. Spusti pogled. Odnosno imala je od stana kad smo prodavala rekla za svaki slučaj
U tišini osjetim gotovo je.
Ivane, nemoj lagat. To je zadnje što nam treba za autobusnu stanicu.
Ispuše.
Ima, prizna. Dao sam dok smo rješavali papire. Nisam mislio
Zatvaram oči.
E, to nisam mislio slušam pet godina.
Uzmem ključeve.
Sutra mijenjamo bravu.
Ne vjeruješ mi?
Vjerujem tebi. Ne vjerujem tom sistemu gdje mama zamoli uvijek pobijedi žena kaže.
Dugo me gleda.
Bit će rat, šapne.
Bit će granica.
Idući dan nova brava.
Ivan po kući šuti kao da sam mu skinula neku titulu. Ja napokon mirna. Prvi put, nema krivnje.
Znaš da će mama počne.
Nek radi što hoće, kažem.
Ankica, naravno, navrati. Bez najave. S facom sad ću vas naučiti redu.
Stane pred vrata, pokuša ključ ne ide.
Lice joj kao da je izdao HZZO, osobno.
Zalupa žestoko.
Otvorim.
Što ovo znači?! podigne ključ kao dokaznu stvar.
Stari ključ. Nova brava.
Ti si zanijemi ti si stvarno promijenila bravu BEZ MENE?!
Da jer je ovo moj dom. A ne želim da tko god upadne kad mu padne na pamet.
Pogleda Ivana, stoji iza mene kao tiha podrška.
Dopustio si to?!
Izgleda kao netko koga će sad šibati.
Mama da. Odlučili smo.
Svekrva šuti. Onda ledeno:
U redu.
I u tom uredu je zima.
Onda budi samostalna. I ja ću biti.
Ode.
Ivan izdahne, kao izronjen iz Save.
E sad će krenut.
Već je krenulo.
Krene za tri dana. Čujem glas Ankice u predsoblju.
Vraćam se iz dućana, čujem iz otvorenog kuhinjskog okna razgovor. Ivan šapće:
Mama nemoj sad Lea neće pristati.
Ma ne moraš je ni pitat, šišti svekrva. Ti si muško ili šta? Već sam riješila iznajmljujem stan, uzimam pare, ja kod vas. Sama mi je dosadno. I ja sam majka, doli pripadam.
Stojim na vratima s vrećicama.
Ivan šuti.
Čuješ? nastavlja Vidi, pare idu našima. A meni kod vas dođe najbolje. Lea će se priviknut. Kuća je zajednička. Ti tamo živiš, naš je dom.
Sad mi je sve jasno. Njen san o rasporedima zapravo je bio plan za preseljenje.
Uđem i spustim vrećice.
Ivan se okrene, oblijedi.
Leice
Sve sam čula, kažem.
Iz mobitela se dere Ankica: Tko je to? Daj meni nju!
Zgrabim mobitel.
Gospođo Ankice, kažem ne, nećete kod nas živjet na par tjedana. Ni dok što ne rješite, ni meni pripada.
Pauza. Onda hladno:
Sad vidim kakva si.
Takva da ne iznajmljujem svoj dom za vaše dogovore. Ako hoćete zaraditi od stana, izvolite. Ali tu živjeti nećete.
Ivane! viče. Čuješ? Ona me izbacuje!
Reci joj. predam mobitel Ivanu.
Drhti, ali kaže.
Mama, nećeš doseliti.
Ah, to ti je. Onda zaboravi, nemaš više majke!
Bez drame rečem. Samo poštujte granicu.
Granicu?! Sad si postala psiholog.
I spusti.
Ivan sjeda, zakriva lice.
Ne mogu šapne. Ona je meni sve
Priđem.
Ivan, ne tražim da je mrziš. Samo da budeš odrasli čovjek. Razlika.
Podigne glavu. Oči mu vlažne.
Bojim se da će me mrzit, ako umre
Neće umrijeti jer ne živi s nama. Samo više neće upravljati. To boli, ali nije smrt. P. S., i tebe čini odraslim.
Šuti, guta zrak.
Volim te, kaže ali ne znam kompaktibilnost: da i mamu i tebe namirim.
Ne možeš, kažem. Možeš samo biti fer k meni.
Kima, polako.
U pravu si Uvijek samo da mamu ne uzrujam. Ti si šutjela.
Više neću.
Tjedan nakon Ankica saziva obiteljsko vijeće. Mora se raspraviti, piše Ira Ivanu.
Je to nešto kao sud? pitam.
Kao
Kod nas doma? pitam ga.
Šuti.
Ivan, ako sad kažeš ajde kod nas da nema drame selim kod Olge. Ozbiljno.
Neću. brzo. Razumijem.
Pokušali su kod nas. Ja ne dam. Ivan prvi put kaže riječi: ne može, mamin stan.
Na kraju kod Ankice doma.
Miris: deterdžent, juha i natruha zamjere. U hodniku neke vreće kao da stvarno planira selidbu.
Dočekuje nas u kućnom, spremna za okršaj nakon tuširanja.
Hajde, kaže došli ste. Sjednite. Da čujem izgovore.
Nema izgovora, Ivan mirno. Prvi put muž, ne dječarac.
Svekrva izoštri pogled:
Gledam, Lea ti je i glas dala.
Mama, dosta. Nećeš kod nas. I nitko ne dolazi živjeti za ljeto. Goste zovemo sami. I na kratko. To je to.
Da, to je to, odvrati. A ja sam tko? Ja nisam gost. Ja sam majka.
Majka jesi ali nisi gazdarica.
Svekrva problijedi.
Birat ćeš nju?
Ivan šuti, pa tiho:
Biram svoju obitelj. Svoju. Gdje sam ja muž.
Svekrva splasnu.
A ja? meko.
Ivan uzdahne.
Mama, volim te. Ali više neću živjet po tvojim pravilima.
Gledala ga dugo. Onda najednom ljudskim glasom:
Boi me biti sama, Ivane.
Ivan šuti.
I ja šutim, jer prvi put vidim ženu, ne inspektora. Ženu koja se grčevito čvrste jer se boji da će nestati ako se opusti.
Mama, nježno ja sam tu. Dolazit ćemo. Ali ti živi kod sebe. To je normalno.
Spusti pogled.
A stan mumlja mislila sam, zbog love
Novac nek bude, Ivan. Ali ne na tu foru.
Kimne priznala poraz, ali i odustala od borbe.
Samo ne nestanite, prošapne.
Tad shvatim: da je rekla bojim se umjesto pripada mi kuknjava bi nestala. Ali drugačije ona ne zna.
Vraćali smo se kući u tišini. Ne zbog zamjeranja zbog iscrpljenosti.
Pred kućom već pada sumrak. Lampa na kapiji baca svjetlo kao mekani šal.
Ivan ne izlazi iz auta. Gleda volan.
Leice, oprosti. Bio sam slabić.
Bio si udoban. Za mamu. Nezaštićen za nas.
Kima.
Hoću učiti. Ali ako opet padnem
Neću čekat pet godina kažem ali danas si napravio korak. Pravi.
Pogleda me.
Ostat ćeš? pita kao dijete, ali bez glume.
Izdahnem.
Već sam doma kažem. Bitno je samo da kuća opet ne postane svačija.
Nježno se nasmiješi.
Neće kaže. Sad znam kako to izgleda.
Uđemo u kuću.
Toplo. Upalim svjetlo u kuhinji, stavim vodu za čaj. Prvi put nakon tjedana nema grča, ni rata, ni pobjede samo život.
Ivan gleda kroza prozor, dvorište.
Znaš, reče, prije sam mislio obitelj to je svi zajedno, svi za sve.
Pridružim se uz prozor.
A ja mislim obitelj je kad smiješ reći ne, pa nisi neprijatelj.
Kima.
A ako postaneš? pita.
Slegnem ramenima.
Onda to nije bila obitelj. To je bio hostel. Samo bez rasporeda na zidu.
Voda zakipi. Kuća uzdahne kroz drvene zidove. Poželim napokon objesiti stare bijele zavjese. Samo bijele ko početak, napokon samo moj.
