Krivi udovac…
Danas sam se vraćao s posla, vozio sam kroz zagrebačke ulice i ponovno osjetio to staro nezadovoljstvo. Kakav gubitak vremena! Godinama idem u taj isti ured, većina posla mi ide na živce više čak i od blitve bez začina. Nije da su mi zaduženja neizdrživa, ali sve mi je dosadilo preko svake mjere.
“Da nisu digli tu prokletu mirovinsku dob,” mrzovoljno sam mislio, “već bih tri mjeseca uživao u zasluženoj penziji.”
Jedva sam dočekao kraj radnog dana, ali danas nisam išao ravno doma, nego kod sestre. Ružica je zamolila da joj pomognem sastaviti ormar. Kako bih joj mogao odbiti? Zadnje dvije godine zaista je prošla kroz mnogo toga. Prvo je ostala bez muža. Njen Zvonko bio je dobar čovjek, neka mu je laka hrvatska zemlja. Bio je zdrav, sportaš, srce ga je izdalo preko noći. Onda je, jadna, ostala i bez posla. Poslodavac joj smjestio nekakvo izmišljeno rješenje o “neadekvatnosti”, a zapravo su uzeli mlađu za mizeriju od plaće.
I kroz to sve Ružica ne kuka. Našla je drugi, slabije plaćeni posao, ali bar ne gladuje evo, sama si kupuje novu komodu. Normalno da joj je još teško bez Zvonka. Zato brat pomaže s ormarom, treba se na nekoga osloniti.
Kad sam došao, odmah me posjela za stol. Kaže, nema mozga ni ruke za rad praznog želuca. Kako bih sklopio ormar gladan?
“Ne zamjeri, Mile, što te samo jajima nudim,” ispričavala se Ružica, “sama sam, djeca rijetko dođu. Sebi ni ne kuham kad sam sama.”
“Sjećaš se kakva si bila domaćica dok je Zvonko bio živ?” jaja su mi bila fina, ali mi je kroz glavu prošlo: “Kod tebe je uvijek bilo juhe, mesa i kolača. Prava gozba.”
“Ma, ni ne znam kad sam zadnji put radila kolače,” odmahnuo sam rukom, “supu pojedem tek u menzi na poslu, uglavnom jedem na brzinu.”
“E, da nisi sama, bolje bi jela,” u edukativnom tonu rekao sam joj, “s mužem kuhaš, paziš… bar bi jela svježe i fino.”
“A na što to ciljaš, Mile?” upitala je polusumnjičavo.
“Pa, Ružo, već je dvije godine prošlo otkako si pokopala Zvonka, a još si mlada,” rekao sam, “mogla bi malo i na sebe misliti. Zašto se ne udaš ponovno?”
“Ma daj ne budi smiješan!” uzviknula je. “Kome sam ja potrebna, već sam starija žena. Ti si, naravno, uvijek poželjan, ali naš ženski vijek je kratak.”
“To je istina,” nasmiješio sam se, “hvala ti na večeri, pokaži mi sad taj ormar.”
“Ne prebacuj temu,” nasmijala se i uzela oruđe za razgovor. “Reci ti meni zašto opet nisi oženjen? Već deset godina si rastavljen od Marine, a još si sam.”
Šutio sam. Nakon razvoda s Marinom zakleo sam se da “nikad više neću u taj matični ured”, ali s vremenom sam počeo sanjati o toploj juhi, čistim plahama i mirisnim štrudlama. Sam perem, čistim, ali priznajem te stvari nisu baš za muškarca.
I taj prokleti ured! Da bar imam vremena za sebe. Kad bi uz mene bila dobra supruga lijepa, spretnija, oko bi mi bilo veselo, jeo bih domaću hranu, spavao na čistoj postelji. Naravno da bih rado sve to prihvatio.
“A što čekaš ako ne bi imao ništa protiv?” smijala se Ružica. “Nema nam puno vremena, oboje zaslužujemo biti sretni. Ja sam pokušala, sad je red na tebe.”
“Ha, nije baš tako jednostavno…” rekao sam zamišljeno, sortirao sam letvice ormara prema uputama.
“Nedostaju ti dijelovi možda?” zabrinila se.
“Ma ne, mislio sam na privatni život. Nisam baš za stariju curu, Ružo. Čemu bi mi trebala?”
“Mlada, dakle?” podbočila me pomalo podrugljivo.
“Mlada!” složio sam se, “razigrana, okretna, s iskrama u oku. Da zna skuhati, da kuću drži čistom, da zna što je metla i usisavač.”
“A, današnje mlade žene ne mare baš za čistoću,” prsnula je Ružica. “Pogledaj moju Dariu uzela stan, živi sama, a u stanu nered. Od njezina dečka Iva cura još gora pire naručuje dostavom. Zašto bi ti takva bila dovoljna?”
Ja sam progunđao. No, moja slika žene bila je kao vila iz sna zaljubljena, brižna, sprema ukusne njoke, ne zna ni što je dostava. Sa snom domaćih njoka na stolu, nasmiješio sam se i skoro zazviždao od sreće. Odmah sam si predočio šarmantnu djevojku s pregačom i tanjurom svježih njoka, naravno, uz čašu rakije, jer to volim.
“Ma kupila je te njoke u dućanu,” mrštim se u mašti.
“Ma kakvi, Mile, sama sam ih stvarala,” odgovara mi moja zamišljena ljepotica. “Probaj, kupovne se ne mogu ni jesti!”
“Vjerujem!” kažem galantno i šalim se gurkajući je po bokovima… Opa, malo sam se previše uživio, odmahujem glavom.
“Ne, Mile, nađi si vršnjakinju,” inzistirala je Ružica, “ni ti ne bi odgovarao jako mladoj. Što bi ona s tobom i tvojom išijasom?”
Nešto sam si mrmljao da bih bio dobar svakome i da još uvijek vrijedim. Pa dobro, više nisam dečko, ali nisam ni za otpis.
“Mladu treba izvoditi, paziti, trošiti novac. Moraš se i sam dovesti u red,” uozbilji se Ružica. “U zadnje vrijeme si malo nabacio.”
Htio sam joj proturječiti u braku treba voljeti osobu, ne poklone ni novac. Neka si sama kupuje robu, a trbuh i sijeda mi stoje. Bar mislim.
“Ne, ne treba ti mlada,” zaključila je, “pronađi ženu odraslu, s odraslom djecom. One znaju brinuti same za sebe, poklone će možda i sama kupovati. A izgledaju dobro!”
“Govorila kao da već ima neku u vidu?” upitam sumnjičavo.
“Naravno,” klimnula je Ružica. “Jelena Dolenec iz mog ulaza. Udovica pet godina, sama je duša draga, svi je žalimo.”
“Da nije previše sama? Da mi ne bi cijelo vrijeme pričala o pokojnom?” upitam.
“Ma sad više ne pati. Svojevremeno je plakala, sad ide na vježbe, na bazen čak i jaha na Jarunu! Kad žene ostanu same, svašta izmišljaju,” objasnila mi je. Nastavila mi opisivati Jelenu, ali nekako mi nije sjela. Zbunjuje me što je u mirovini, pa me malo pecne žene eto, barem imaju penziju prije nego mi!
No, ima i toga dobrog. Ako je na penziji, može se posvetiti meni, više slobodnog vremena. I imaju žene nekad osjećaj zahvalnosti prigode se hvaliti drugim ženama kako su našle muža u zrelim godinama, pa im prijateljice zavide. Sve same beneficije koje bi mi trebala platiti zahvalom.
“Mile, dođi ovamo!” zove me Ružica s balkona, “Gle, Jelena dolazi. Kako ti se sviđa?”
Provirim kroz prozor i skoro zapljeskam rukama. S petog kata ne vidiš do kraja lice, ali žena je izgledala uredna, dobra linija, dobro obučena. Izlazila je iz auta, zaključala auto putem daljinskog.
Stala je da pozdravi susjedu prilično je otvorena i dobra. Vozi, a i auto joj je bolji nego moj.
“Mogli bismo se zamijeniti za auta kad se skućimo,” pomislih glasno, prateći njen hod. “Neka ona vozi mojeg starog Passata, ja ću njuzin novi Citroen.”
“Što to govoriš?” upitala me Ružica.
“Ma, ništa,” odmahnem rukom. “Mislim naglas.”
“I, što kažeš? Sviđa ti se?” uporna je bila.
“Pa ne izgleda loše! Rado bih je upoznao.”
“Onda ćemo nešto smisliti! Ona je često sama, a ja znam što znači biti usamljen. Možda uspijem i sebe udati ako nju s tobom sparim,” uzbuđeno je razmišljala Ružica.
Planirali smo zajedno. Jelena nikad nije bila posebno vezana ni s kim od susjeda, uvijek se javila i trčala dalje na fitness ili konje.
“Što žene sve ne izmišljaju da si unište tugu zbog samoće,” rekao sam zamišljeno.
“Bit će sretna čim sazna da je takav muškarac obratio pažnju na nju!” energično je procijedila Ružica. Zbilja je znala biti sretna i radi drugih. Bila je sretna što pomaže podesiti život dvoje dobrih ljudi.
“Naravno,” potvrdio sam, “dobila bi jackpot pravi zgoditak na lutriji.”
Ružica se složila i odmah otišla u kuhinju sastaviti strategiju, a ja sam se bacio na ormar. Nije mi dozvolila da budem dekoncentriran, ali ormar do kraja nisam uspio sastaviti, morala je zvati majstora. No nije to previše rastužilo Ružicu, jer je dogovorila susret s Jelenom!
Nije to bio baš dogovoreni spoj više kao posjet. No, pola posla je obavila. Pozvala me telefonom:
“Sutra idi k njoj, ponesi cvijeće.”
“Koje cvijeće sad? Skupo je, znaš da sam pred isplatu!”
“Ne moraš skupo, zamoli u cvjećarni što je na sniženju. Zbilja, važna je gesta.”
“Što ako ne ponesem ništa?”
“Za prvi posjet mora. I stavi onaj bež džemper što sam ti za rastavu poklonila.”
“Onaj?” pitam.
“Upravo taj!”
Pitao sam je kako je sve dogovorila. Rekla je da je neki dan srela Jelenu i pokrenula opušteni razgovor. Tu joj se Jelena požalila na škripanje u radijatorima.
“Rekla sam joj odmah moj brat je zlata vrijedan, odmah će pogledati. Bila je iznenađena, kaže, to je zbog starog sustava, treba zvati servis, ali ja sam joj ne, ne, imam ja brata za to.”
“Ružo, pa ja pojma nemam o cijevima! Sjetila si se nečeg…” progunđao sam.
“Ma ona zna svaka normalna odrasla žena shvatit će što ti je posjet. Nije ona klinka. Mastera uvijek može naći, ali muž je rijetkost!”
I tu je bila u pravu, pa sam stiskao kune i računao koliko mi je ostalo do iduće plaće. Na cvijeće mi ostane skoro ništa. Ipak, odlučio sam ne škrtariti možda se posreći pa popravim život.
Dotjerao sam se i pokazao Ružici prije nego što ću krenuti. Bila je ponosna:
“Sretna će Jelena biti što je imaš! Da si meni došao, znala bih cijeniti…”
Zadovoljan sam išao do “zaručnice”, čak sam se malo uzbudio, iako to meni i ne bi trebalo biti. Kad je Jelena otvorila vrata, skoro sam mislio da sam fulao stan.
Jelena je bila vrlo zgodna za svoje godine. Nije bila klinka, ali zbilja je izgledala uredno, žena koja drži do sebe, lijepih očiju i uredne frizure sijede ni traga, dobro održava sebe. Kad nema posla, ima vremena za svoj izgled. Sad će imati i muža, pa još više smisla za život, mislim si.
Predala mi je cvijeće, zahvalila, pa me počela uvoditi u problem s cijevima, bez da me pozove za stol.
“Možda možemo uz večeru o tome?” predložio sam.
“Kakvu večeru? Jeste li vi Mile, brat Ružice?” začudila se.
Koliko god ja pokušavao naglasiti prigodu, ona je ostajala hladna. Na kraju sam nježno sugerirao da bi možda mogla obući haljinu, ali svaka moja riječ izazivala je samo još zbunjenija lica. Još uvijek je pričala o radijatorima, a mene to nimalo nije zanimalo.
“Gledajte, g. Mile, uzmite vi ovo cvijeće i pođite svojim putem,” odmahivala je glavom, “ipak ste vi možda bili na putu na spoj kod druge žene.”
“Ne, kod vas sam došao. Mislio sam da ćete biti veseli. Kao i ja.”
“Zašto bih bila vesela? Jel, zato što me Ružica krivo informirala? Ja sam zvala pomoćnika, a ne udvarača.”
“Što ste, znači, samo zbog radijatora me zvali?” uvrijeđeno sam uzdahnuo.
“Tako je! I ne znam u čemu je problem.”
“To je ispod dostojanstva. Nisam naviknut na takav potrošački pristup.”
“Ali ja bih platila popravak!” raširila je ruke.
“Kakav popravak? Ja vam nisam majstor,” poslađio sam. “Došao sam vam uljepšati dan! Vidite li koliko cvijeće danas košta?”
Jelena je slegnula ramenima, vratila mi buket. “Snalazim se i bez vas za popravke!”
“Vi ste žena, kako ćete sami?” pokušah uvjeriti.
“Pa lijepo pozvat ću servis! Mogu i sama u kafić, popraviti auto sve se to može. Imam i zeta, prikovat će policu ako treba! Idite lijepo doma,” završila je i zamolila da odem.
Izlazio sam iz njenog stana pomalo tužan, jer, pravo govoreći, stan joj je bio odličan, svjež, puno ljepši od mog. Istog bih se dana preselio i to kakvog je zeta propustila! Nema tu taktiziranja ni skrivanja tu sam, uzmi ili ostavi.
“Vidi ti te naše udovice,” mrmljao sam na ulazu mašući cvijećem, “pravi muškarac im dođe na prag, a one ga odbiju! Ništa ne razumiju što bi im značilo dobro skuhati, malo se potruditi!”
Prije povratka kući svratio sam do Ružice izjadati joj se zbog neuspjele udovice. Slušala me, prilično šokirana i nevjerna svi smo doma žalili Jelenu što je sama. A ona, eto, odbija sreću!
“Znaš što, Mile,” rekla je Ružica, sipajući višnjevac u čašice, “teško je ženi povjerovati da je napokon sreća pokucala na vrata. Navikla je biti sama, misli da tako treba biti. Sigurna sam da sad stoji kraj prozora i žali za tobom. Posjeti je ponovno kroz tjedan, kad primiš plaću!”
Nisam ni sumnjao u te riječi. I meni je bilo čudno što se žena u godinama sama odriče muškarca. Svaka sama žena sanja o dobrom mužu, zar ne? A Ružica me uvjerila.
“Bit će tako, Ružo, čim sjedne plaća, idem opet ovaj put s više cvijeća. A dokad, uzmi ti buket, i ti si ipak žena.”
Ružica je s osmijehom stavila cvijeće u vazu i osjetila ponos na svog brata. Sretna je, misli, Jelena će biti s njim.
***
Jelena je, s druge strane, bila najprije iznenađena nakon mog odlaska. No, nije je to predugo mučilo. Navikla je i na druge udvarače izgleda da svi misle kako svaka udovica sanja imati nekog tko će joj jesti juhu i ručak.
Njezin život nakon suprugove smrti vrlo je brzo dobio mir. Unuci su porasli, s njima ide ljeti na more, uživa u radu, malo vježba, pliva, šeta, vrijeme provodi s prijateljicama iz kvarta. S jednom od njih upravo sprema put u Split na predstavu omiljenog glumca. Veseli se kazalištu i mirisu kolača u svom omiljenom slastičarnici na rivi.
U jednom trenutku Jelena je pogledala na sat i požurila u kupaonicu. Ipak, dolazi joj Ivan, simpatičan poznanik s kojim ponekad ode na kavu.
Nije osjećala potrebu biti u vezi bilo joj je dobro i lagodno. Ponekad je lijepo primiti kompliment i otići na vožnju gradom, ali nije joj padalo na pamet mijenjati svoju slobodu za muško hrkanje i svakodnevno kuhanje juha.
Pitanje dana: zašto ljudi misle da svaka udovica čeka da se brine o nekom kad život na mirovini može biti pun boja i veselja?
